DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1946 str. 33 <-- 33 --> PDF |
Ing. ILIJA LONČAR (Zagreb): ŠUMARSTVO I PČELARSTVO* (........... . ............) Šuma ne proizvodi samo drvo, već ona daje i mnoge drage koristi. Tu pored ostalog mislimo i na mnogobrojne sporedne prihode. Jedan od takvih prihoda jeste i onaj koji se dobiva od pčele u obliku meda i voska. To je prihod koji stvaraju pčele odnoseći nektar (slatki sok) iz cvjetova drveća i ostalog bilja, te sakupljajući cvjetni prašak, medenu rosu i si. Može Se reći da se o ovome prihodu i njegovom unapređenju kod nas do sada vodilo malo brige. Slabo se iskorišćivao slatki biljni sok i prašak, kojih u našim šumama ima obilno.Pčelarstvo je u mnogim našim krajevima veoma zanemareno, odnosno nalazi se na tako niskom stepenu da se o nekom prihodu od pčelarstva u većini slučajeva jedva može govoriti. Ukoliko naš seljak i jest pčelar, pretežno je potpuno primitivan. I obrazovaniji slojevi pučanstva također pokazuju prema pčelarstvu neznatan interes. U svrhu iskorišćivanja slatkog biljnog soka i ostalih pome nutih proizvoda šume morali bismo u prvom redu imati dostatan broj j^čela, odnosno jakih pčelinjih zadruga, no mi ih nemamo, pa tako ovi darovi prirode kako dođu tako i prođu, zapravo iščeznu neiskorišćeni, na našu štetu. U drugom redu, u koliko negdje i ima pčela, većinom nije pčelarenje napredno, već veoma primitivno, pa nema od njega ni iz daleka one koristi koja bi se mogla imati. Međutim, za uspješno pčelarenje nije dosta da se ima dovoljno pčela i s njima racionalno postupa, već je potrebno da ima u odnosnom kraju i dosta pčelinje paše. Ima, naime, krajeva koji obiluju pčelinjom pašom, a ima ih koji su u tom pogledu oskudni, pa je, naravno, u potonjem slučaju uspješno pčelarenje isključeno. No ova oskudica na i>čelinjoj paši nije uvijek posljedica nepovoljnih prirodnih uslova, jer medonosnog bilja često nema ni tamo gdje su uslovi za takvo bilje vrlo povoljni. Pod pčelinjom pašom razumijevamo ono bilje na kojem pčele sabiru gore spomenuti materijal. Ovaiho spada mnogo drveće, grmlje i prizemno rašće. Prizemno rašće, iako je vrlo važno po pčelarstvo, nećemo uzeti ovdje u obzir. Zanima nas uglavnom ono šumsko dfveće i grmlje koje daje pčelinju pašu. Odmah ističemo da je za nas od važnosti poznavanje medonosnosti drveća i grmlja, da bismo kod radova u šumi, shvaćajući važnost i poitrebu pčelarstva, mogli prilikom obnove i njege sastojina i ovoj potrebi izaći u susret, te tako doprinijeti unapređenju pčelarstva, a bez ikakve štete za šumsko gospodarstvo. Dok se kod ostalih šumskih prihoda, na pr. kod prihoda od paše, šumske trave, pijeska, zemlje itd., odnosi ili umanjuje izvjesna tvar, što znači u neku ruku gubitak za šumu, dotle kod pčelarenja ne može da bude ništa štetna za šumu. Naprotiv, odatle se za oplodnju bilja postiže znatna ko *) Rado ćemo đonašati članke koji će obrađivati ovakva pitanja, jer je naša strućna literatura u tome pogledu vrlo oskudna. Knjižica Ing. A. P e r u š i ć a : »Šuma i pčela«, Zagreb, 1944, dobro nam je došla. Ona je potakla naše šumarske krugove na razmišljanje i rad u tome predmetu. Njenim povodom Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva (Šumarstvo) NR Hrvatske preporučilo je okružnim i kotarskim narodnim odborima zaštitu i unapređenje medonosnog bilja u našim šumama, gdje god to nije štetno za interese valjanog šumskog gospodarstva. — Uredništvo . 99 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1946 str. 34 <-- 34 --> PDF |
rist. Kod oplodnje voća dokazano je da je urod bio m.nbgo veći tamo gdje pćele posjećuju voćke nego li tamo gdje .... pčela ili ih je vrlo malo, pa je oplodnja slabija. Ta se okolnost naročito očituje onda kada su lošije vremenske prilike u doba cvatnje voća. Ulogu pčele u tom pravcu mnogo cijene napredni voćari i baš radi toga čvrsto povezuju voćarstvo sa pčelarstvom. Dakle, rad je pčela koristan za raslinstvo, no naročito je koristan i time što se spašava od propasti slatki biljni sok, koji je za čovjeka, njegovu prehranu i zdravlje vrlo koristan. Naš rad treba da ima za cilj korišćenje svega onoga u šumi što pruža čovjeku korist, a pri tome se ne ugrožava daljna šumska ekonomija. U tome pogledu dolazi, eto, u obzir iskorišćenje nektara, cvjetnog praška, medene rose i dr. Veliki dio, a u nekim predjelima i glavni dio svoje paše nalaze pčele u šumama. Nekad je ta paša bila obilnija, jer je bilo obilno starih šuma i u njima mnogo većih ili manjih čistina i progalina obraslih medonosnim grmljem i drugim biljem. Sadanja, sve naprednija poljoprivreda također često štetno djeluje na pčelarstvo, i to ne samo time što se proširuje na štetu šuma, već i time što se na pr. livade ranije kose, kad su u najboljem cvatu, a strništa se brzo.preoravaju, pa se time poništava razno medonosno bilje i, oduzima paša. Osim toga gnojenjem i obradbom uništavaju se sve više razni medonosni korovi. Obzirom na to potrebno je voditi računa 0 mogućnostima poboljšanja pčelinje paše. Poljoprivrednici to čine uvađanjem raznog kulturjiog bilja koje obilno izlučuje slatki sok, kao što su na pr.: razne djeteline, heljda, suncokret, gorušica itd. I šumari mogu isto tako da u tom pogledu sa svoje strane mnogo doprinesu. Za bolje shvaćanje koristi od pčele navešćemo ovdje neke podatke iz praktičnog pčelarstva. Naravno da je danas uspjeh uz napredno pčelarenje, sa t. ZV. pokretnim saćem, sasma drugi nego što je bio prije, kad se pčelarilo samo prostim košnicama, pletarama i si. Spomenućemo stoga samo podatke naprednog pčelarenja. Računa se da se kod nas od jedne okvirne košnice dobije prosječno godišnje 10—15 kg meda, dok je kod toga uloženi trud sa strane čovjeka-minimalan. Ima godina, iako rijetkih, kada vremenske prilike, a prema tome i paša nisu povoljne, te pčelarenje u tim okolnostima ne odbaci sk,oro nikakvu korist. Međutim, ima godina koje su opet naročito povoljne, pa je tada u krajevima koji obiluju pčelinjom pašom korist enatno veća iznad rečenog prosjeka. Prihod meda tada iznosi 30 i više kg, čak u nekim naročito povoljnim slučajevima i oko 100 kg po, košnici. Amerika pokazuje mnogo povoljniji uspjeh. Ondje, navodno, ima slučajeva gdje jedna košnica dade godišnje nekad 150 a i preko 200 kg međa. No za itakav su uspjeh potrebne i američke prilike: tamošnji prostrani voćnjaci i veliko obilje medonosnog drveća..Tako je ondje obilno rasprostranjen bagrem, kojeg poznajemo kao veoma medonosno drvo. Međutim, ako američko raslinstvo već po prirodi svojoj pruža veće obilje slatkog soka, moramo nastojati da osobito pogodne takve vrste uzgajamo kod nas. U ovom je pogledu pred nama široko polje rada i čim se brže bude na tome radilo, a i naše domaće medonosno drveće štitilo i unapređivalo, tim ćemo prije doprinijeti povećanju proizvodnje meda kod nas. Međutim, još povoljniji uspjeh postiže Rusija sa svojim pčelarstvom, jer tamo ima slučajeva da je pojedina košnica dala i preko 300 kg meda u jednoj godini, . .. :, .\ 100 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1946 str. 35 <-- 35 --> PDF |
Za uspjeh pčelarenja svakako je u prvom redu odlučna pčelinja paša. Tamo gdje je paša povoljna, ovisi uspjeh o vještini i znanju pčelara. Spomenuti prosjek od 10—15 kg možemo smatrati premalenim za naše prilike. Gdje je paša povoljnija, jasno je da će i kod nas prosjek biti viši. Za nas je od velike važnosti baš pitanje poboljšanja te paše, u koju svrhu treba da poznamo medonosno drveće i grmlje, pa će se odatle moći nazreti i eventualna mogućnost utjecaja šumareva rada na poboljšanje te paše. Zbog toga ćemo ukratko navesti domaće drveće i grmlje koje je od važnosti zbog pčelinje paše, a koje raste u unutrašnjim našim šumama. Dakako da u tom pogledu postoji velika razlika između pojedinih vrsta, jer ne samo da je med od raznih vrsta raznoličan po kvaliteti, već se pojedine vrste razlikuju i po tome što je količina izlučenog slatkog soka raznolična, što pčele posjećviju neke vrste samo radi soka, neke samo radi cvjetnog praška, a nekoje radi obojega, dok neke opet samo radi ljepljivog voska, lema ili smole, koju nazivamo propolisom. Sve su ove tvari vrlo važne kod produkcije meda i voska, pa o njihovoj količini ovisi uspjeh pčelinjeg rada. Spomenućemo još i to da medonosno drveće svake godine ne izlučuje jednako slatkog soka, te da je to izlučivanje ovisno u velike o ekološkim prilikama. I. Medonosno šumsko drveće a) Listače: Pagrem (Robinia pseudacaeia) pripada medu najmedonosnije naše šumsko drveće. Iako je stranog porijekla, ipak ga spominjemo, jer se kod nas već potpuno udomaćio i mnogo je rasprostranjen, a pretstoji nmi još veće rasproetranjenje radi znatne upotrebljivosti i lakog uzgoja. Cvate obilno u maju i svake godine. Lipa (Ti 1 i a-vrste). Kod nas rastu tri vrste lipa, i to: velelisna (.. grandifolia), malolisna (.. parvifolia) i srebrnolisna (.. argentea). Lipe cvatu u junu, i to sve tri jedna za drugom, čime mnogo uplivišu na produženje pčelinje paše. Ponegdje su kod nas zastupane lipe u većoj mjeri i u šumama. Tako ih ima nešto više u Fruškoj gori, pa u Bilo-gori. Inače se često uzgaju u drvoredima i parkovima, te na grobljima kao ukrasno drveće. Cvijet lipe daje odličan ljekovit čaj, pa je i stoga važno što veće proširenje tog drveta, gdje god se za to prilika ukaže. Bagrem i lipa kod nas čine glavnu pčelinju pašu, te o njima u mnogo krajeva ovisi uspjeh pčelarenja. Vrb e (S al i x-vrste). Pčele posjećuju cvjetove mnogih vrba, a naročito je u tom pogledu važna vrba iv a (Salix caprea). Ona se ubraja u najraniju pašu. Daje obilno praška za rana legla. Nizinski brijest (Ulmus campestris) i obični jasen (Fraxinus excelsior) važni su naročito za pašu u nizinama, ali pitanje njihove medonosnosti nije još dovoljno istraženo. Daju i medenu rosu. Javor i (Ace r-vrste) dolaze u glavnom u višim položajima i vrlo su dobra pčelinja paša. Daju često obilno medenu rosu. Trešnja (Prunus avium) i ostale divlje voćke. Među divljini voćkama trešnja s obzirom na pčelinju pašu zaiuzima prvo mjesto, pa je od velike koristi tamo gdje je obilnije zastupana. Brekinju (Sorbus torminalis), kao i ostale vrste iz roda Sorbus, rado posjećuju pčele. 101 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1946 str. 36 <-- 36 --> PDF |
Hras t (Q u e r e u s-vrste) daje dosta praška, a i meda medljikovea. Topol e (P 0 p u 1 u s-vrste) također su važne, jer ih pčele dosta po sjećuju, ali mnogo manje nego vrbe. Na njima sakupljaju uglavnom sa pupova smolu (propolis). Brez e (Betula-vrste) također su posjećivane. Joh e (A 1 n u s-vrste) daju dosta cvjetnog praška, a važne su radi toga što pripadaju medu drveće koje najranije cvate (već u februaru). Grab (Carpinus betulms) i bukva (Fagus silvatica) stvaraju mnogo praška, a imadu i po svoj prilici slatkog soka. ... proučeno u koliko se pčele tim sokom služe, pa bi baš šumari bili zvani da u doba cvatnje tih vrsta promatraju da li ih pčele posjećuju, te da svoja opažanja iznesu. Bukva daje medenu rosu. Kesten divlji (Aesculus hippocastanum) rado pohađaju pčele, i to naročito radi sakupljanja smole, ali i zbog slatkog soka. Vredniji je u itom pogledu crveni divlji kesten (Aesculus p a V i a). Kesten pitomi (Castanea vesca) daje dobru pčelinju pašu, mnogo je posjećivan. Cvate u lipnju. Med mu je malo gorak. Osim nektara neke od navedenih vrsta daju i t. zv. meden u ros u ili medun . To je tekućina u obliku ljepljive rose, koja se sakuplja na Ušću, a postanka je dvovrsnog: proizvode je lisne uši, koje se nekad pojave u ogromnoj množini, pa je tada naravski i proizvodjna medene rose obilna, ili joj je uzrok čisto fiziološki, naročito kod hrasta, javora i četinjača. b) Četinjače: Jelu (A bis alba), ismreku (Picea excelea) i Ijorove (P i n u s-vrste) pohađaju pčele, i to prve dvije navodno radi praška i meda medljikovea, a borove više radi medljikovea. Ove četinjače siu svakako važne za pčelarstvo. Poznato je da pčelari iz predjela u kojima su obilnije zastupane ove vrste (Slovenija) imadu znatnu korist od pčelarenja. Naročito je važan med medljikovac, koji sredinom i u drugoj polovici ljeta sabiru pčele na iglicama četinjača. Tisu (Taxus bace at a) također ubrajamo među medonosne biljke, ali je malo zastupana i teško se razmnaža, pa je prema tome sa pčelarskog gledišta bez praktične vrijednosti. Ovdje su obuhvaćene glavne vrste drveća koje su od važnosti sa pčelarskog gledišta, a koje rastu u našim šumama izvan mediteranske oblasti. II. Medonosno šumsko grmlje Lijeska (Cor"ylus avellana) cvate već u februaru i daje mnogo cvjetnog praška, koji služi kao prva hrana za uzdržavanje pčelinjeg legla. Kalina (Ligustrum vulgare) jedan je od najmedonoenijih naših grmova. Raste po živicama i rubovima šuma. Pčele ga vanredno posjećuju. Cvate u junu, i to obilno i dugo, razvija jak miris. Lako se uzgaja i naročito je prikladan za stvaranje živica. Plod mu je zimi dobra hrana za ptice, a osobito za fazane. Njegovi gusti grmovi dobra su zaštita za ptice i njihova legla. Za parkove je kao ukrasna biljka vrlo pogodan, jer se šišanjem može po volji formirati. Takvo bi šišanje trebalo 102 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1946 str. 37 <-- 37 --> PDF |
vršiti poslije njegovi^ cvatnje, a ne prije ili u doba cvatnje, kako se to često događa. U ovome pogledu važni su nadalje grmovi: crn i tr n (Prunus spinosa), glogov i (Crataegus-vrste), drije n (Cornus mas), svi b (......« sanguinea), žut i k a (Berberis vulgaris), ruž a (Rosa canina), kupin e (Rubus-vrste), bazg e (Sambucus-vrste), klokočik a (Staphylea pmnaita), krkavin e (Rhamnus-vrste), kozokrvin e (Lonicera-vrste), kurika (Evonimus europaea), bršljan (Hedera helix), ribi zle (Ribes- vrste), p ave t in a (Clematis vitalba) itd. Mnogi su od spomenutih grmova često sa šumsko-uzgojnog gledišta nerado gledani u šumi. Međutim, odavle vidimo da su oni na drugoj strani od koristi. Imajući to u vidu nastojaćemo da im ostavimo u šumi po koji kutak, gdje neće biti od smetnje za redovno šumsko gospodarenje. Naravno da ovim nije obuhvaćeno sve medonosno bilje koje raste u našim šumama. Nije uzet osvrt na mnogobrojne zeljane biljke koje su u ovom pravcu također vrlo važne, a kojima šuma često upravo obiluje, kao na pr. na površinama većih sječina. Od drveća i grmlja navedene su vrste koje su kod nas u glavnom zastupane u šumama, no možemo ovdje još spomenuti i neke strane vrste koje su u parkovima prilično udomaćene. To su k a t a 1 p a (Catalpa bignonioides), s o f o r a (Sophora japonica), paulovnij a (Paulownia imperialis), japanska kalina (Liqustrum japonicum), p a j a š e n (Ailanthus glandulosa), kelreuterij a (Koelreoiteria paniculata) i dr.. Njihovo proširenje moglo bi se i sa strane šumara češće forsirati, bilo u parkovima ili drvoredima mjesta u kom službuju, ako im već ne bi mogli naći.mjesta na rubovima šuma ili šumskim čistinama. Prve tri vrste šu od vrijednosti osobito radi toga, jer cvatu u toku ljeta, kada druge pčelinje paše jedva ima. Kod nas sve te vršite dobro uspijevaju, pa ih se obzirom na to može uzgajati. Za parkove i drvorede one su naročito prikladne. Ima kod nas i drugih vrsta stranog i domaćeg drveća i grmlja, koje je od važnosti sa pčelarskog gledišta za pojedine krajeve, pa je poželjno da koji bolji poznavalac svrati i na njih pozornost. Sa šumsko-uzgojnog gledišta mnoge od spomenutih vrsta domaćeg drveća i grmlja često se ne cijene onako kako bi to u stvari trebalo. Tako je sa ivom, trepetljikom, divljim voćkama, brezom, johom, vrstama iz roda Sorbus i dr. Međutim, ako uvažimo njihovu vrijednost sa gledišta pčelarstva, nećemo ih prilikom čišćenja i prorjeda onako nemilosrdno uklanjati. Mnogo puta nije takav postupak posve opravdan ni sa strogo stručnog gledišta. Šta više, sa gledišta njege šuma i šumske ekonomije često bi bolje bilo da se to uklanjanje — čak i ive — vrši u više navrata, kroz duži niz godina, a u stanovitim prilikama, da se bar pojedini primjerci ostave i po koji decenij. Bez ikakvih štetnih posljedica moguće je zadržati pojedina stabla tih vrsta uz rubove šuma i na čistinama, kao i na površinama koje su slabo obraštene i gdje bi njihovo otstranjiVanje bilo štetno, jer bi se iz rijetkih skupina stvarale još rjeđe. Na starim kopištima obično se naseli iva i trepetljika, pa bi se one. mogle i na tim mjestima da dugo podržavaju. Neke od pomenutih vrsta imadu svoju važnost i sa gledišta prehrane divljači i ptica. Naročito to važi za divlje voćke i vrste iz roda Sorbus. Rubovi šume imaju u ovom pogledu svoje posebno značenje. Znamo da oni, napose tamo gdje šume graniče sa privatnim poljoprivrednim lOS |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1946 str. 38 <-- 38 --> PDF |
posjedima, smetaju susjednom zemljištu zasjenjajući ga u manjoj ili većoj mjeri. Radi toga dolazi često do sporova, koje privatni vlasnil^ često rješava potajnim podbjeljivanjem rubnih stabala. Poznato nam je da su rubovi šuma niži od unutrašnjeg dijela sastojine, te da štite sastojinu od vjetra i sunca. U slučaju podbjeljivanja i propadanja rubnih stabala ostaje sastojina nezaštićena, te uslijed toga može pretrpjeti znatuu štetu od suncožara, vjetra, isušivanja tla itd. Nije od prijeke potrebe da šuma doseže baš do samog ruba privatnog poljoprivrednog posjeda. Svakako je važno da rub bude što bolja zaštita sastojini, a da usto što manje smeta susjedu privatniku. To je moguće postići na taj način da se na rubu ne daje prednost samo odabranim vrstama drva, koje se smatra za najvrednije sa financijskog gledišta, već naproitiv da se tu daje prednost nižem drveću i grmovima. ´Jako bi se, na pr., do same mede trebali da štede grmovi kao od: crnog trna, gloga, kaline, žutike, drijena, sviba, kurike, kozokrvine, trušljike, krkavine, pasje ruže, kupine, klokočike, bazge i dr. Dalje, nastavno na oVe, ili pomiješano treba da se podržava lijeska i iva, zatim ostale odrasle vrbe, trepetljika, breza, brekinja, divlje voćke, bagrem i dr., te konačno grab, bukva, hrast i dr. Time bi se postiglo postepen prijelaz u sastojinu. Naravno, da će prema raznim predjelima i prilikama biti struktura rubnog pojasa raznolična, i to prema raslinstvu dotičnog kraja i staništu. Njegova širina bi mogla biti podjednaka po prilici sa visinom odraslih stabala sastojine, tj. oko 20—30 m. Ne samo na rubovima šuma, već i drugdje unutar šume valja podržavati navedeno drveće i grmlje, odnosno, ne uklanjati ga nasilno iz sastojine prigodom prorjeda, ako to neki naročiti interes uzgoja ne zahtijeva. Poznato je da lijesku, a i mnoge druge grmove, seljaci često trebaju za razne svoje sitne potrebe, pa bi na ovaj način ta potreba bila donekle trajno osigurana, uvaživši kod toga da se ljeskovi grmovi redovno dobro obnavljaju iz panja. Lijeska osim toga daje dobar plod. Plod kupine, šipka, bazge itd. također nije za odbaciti. Naši radovi oko njege sastojina vrše se redovito tako da se tokom prorjeda otstranjuje lijeska. Zato u dobi šume od, recimo, 20—40 godina, negdje već i ranije, nemamo nigdje ni jedne lijeske. To se događa ne samo sa lijeskom nego i sa drugim grmljem u sastojini. Spomenuti bi rub sa svojim grmljem imao još jedan važan zadatak u šumi. On ima da pruži zaklon, zaštitu, a i hranu raznim pticama pjevicama, koje bi se svojim radom oko čišćenja šume, voćnjaka i polja od štetnih kukaca za ovu pažnju bogato odužile. Takav rub davao bi skrovište i hranu pticama i četveronošcima iz lovne faune. U interesu održanja što boljeg sklada svih prirodnih faktor a u šum i bilo bi potrebno da se šumari što bolje upoznaju s pčelarstvom. Prema Ing. S. Ž i vo´j i n o v i ć u (»Jugoslavensko pčelarstvo« za god. .1937, br. 3 14) bolje bi se iskorištenje naše ogromne pčelinje paše moglo postići »jedino putem stručne nastave u svim našim šumarskim školama, jer iz tih škola izlaze stručni radnici koji su upućeni na djelaitnost i život u šumi«. Pčelarstvo bi stoga trebalo uvesti kao obvezatan predmet na visokim, srednjim i nižim šumarskim školama. Osoblje koje bi svršilo te škole imalo bi da propagira pčelarstvo u šumovitim krajevima, i to predava 104 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1946 str. 39 <-- 39 --> PDF |
njima, praktičnim radom i uputom. Uvođenjem racionalnog pčelarstva u krajeve sa povoljni m uslovima za p6elarenje pružilo bi se mnogo. koristi i u drugim pravcima. Tako bi se odatle jačala opća privreda; žiteljstvo´ bi imalo materijalnu korist; upotrebom meda utjecalo bi se na jačanje zdravlja naroda, a osobito djece; šumarskom osoblju pružila bi se pčelarenjem znatna korist. Mišljenje Ing. Živo j inović a smatramo potpuno ispravnim, a naročito u pogledu potrebe obligatnog učenja pčelarstva u svim šumarskim školama. Time bi se svakako uklonila jedna praznina, koja donosi´ mnogo štete u praktičnom šumarstvu. Šumarsko osoblje treba da iz škole ponese ispravno gledanje o važnosti pčelarstva kao privredne grane, kao i o njegovoj važnosti s gledišta valjane oplodnje bilja. Mnogi bi se tako obrazovani šumar našao ponukanim da negdje, bar u vrlo povoljnim slučajevima pčelinje paše, i sam osnuje pčelinjak, te da tako spase od propasti dio ljekovitog slatkog biljnog soka koji stvara medonosno drveće, grmlje i drugo bilje u njegovom području. Svakako bi i učenje botanike i dendrologije na pomenutim šumarskim školama trebalo da dobije praktičniji smisao upoznavanjem medonosnosti i ljekovitosti našeg šumskog bilja. Osim pomenntih koristi materijalne prirode imao bi pčelar i veliku moralnu korist, koja se očituje u tome što on radom oko pčela nalazi obilnu i ugodnu razonodu. Dakako da uzorna organizacija pčelinjih zadruga i njihova noumornost u radu povoljno djeluje na život čovjeka. Osobit upliv ima rad oko pčela na mladež i djecu obojeg spola, ako se kod njih uspije probuditi interes za pčelarstvo. Hranljivost i ljekovitost meda mnogo je proučavana. Stručnjaci su se u tom pogledu najpovoljnije izrazili. Najčuveniji svjetski liječnici preporučuju pčelinji med kao najbolju i najzdraviju hranu, kako za stare, tako i za mlade, kako za bolesne tako i za zdrave. Uživanjem meda zapriječe se mnoge bolesti. Med naročito pomaže Ivcd malokrvnosti, živčanih bolesti, nesanice, upale grkljana, svih vratnih bolesti i plućnog katara. Napredni narodi troše mnogo ineda. Ondje je njegovo uživanje tako reći dnevna potreba. Ljekovitost meda je poznata i našem narodu. Med je od davnine naš narodni lijek, pa se često kao takav plaća skupim parama. Međutim, unatoč tome u pogledu pčelarstva stojimo na niskom stupnju. Mnogi naši domovi, osobito seoski, kroz cijelu godinu dana ne vide meda, osim ako tko oboli, pa se negdje za l)olesnika nabavi »žlica* meda. Seljak u mnogo slučajeva, ako se bavi pčelarstvom, proda med, a za kuću ostavi tek nešto za slučaj bolesti. .0 medu kao predmetu ishrane kod nas se ne može gotovo ni govoriti. Ovakvo će stanje biti sve dok se pčelarsitvo ne bude unapredilo i prirodni slatki biljni sok u punom opsegu iskorišćivao. To će biti tek onda kada će se i naš seljak u većoj mjeri bnviti naprednim pčelarenjem, tj. pčelarenjem koje zahtijeva vise znanja i truda, ali daje i neprispodobivo veću korist od primitivnog pčelarenja. Dužnost nam je poraditi svim silama da do toga što prije dođe. Za što 1).1.. iskorišćenje na području pčelarstva bilo bi od velike koristi, kad bi se u pojedinirn čuvarskim srezovima, uz lugarnice,´a^u slučajevima povoljne pčelinje paše, osnivali pčelinjaci. To napose dolazi u obzir tamo gdje ima mnogo bagrema, lipe, divljih trešanja, kao i tamo gdje sp vrše veća iskorišćavanja, pa sječine obiluju medonosnim korovom. W5 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1946 str. 40 <-- 40 --> PDF |
Smišljenim radom u pra.vcu uzgoja m^edonosnog drveća i grmlja moći će se kod nas mnogo učiniti na unapređenju pčelarstva. S obzirom na ishranu i zdravlje našeg naroda, a isto tako i s obzirom na narodnu privredu treba da unapredimo naše pSelarstvo. Priroda nam pruža ogromne količine slatkog biljnog soka, a na nama je da taj prirodni dar što bolje iskorišćujemo. ..........: ..... ............ ....... .... ... .............. ......... ....., a . ..... . .... ............ ... .......... ...... .............. iiviep ..... . .... ... ´...... ......... ..... .. ...... .. ....... ..... ......... .... ...... ..... .......... ..... ........ . ....... . ......... ..... ......... .............. 106 |