DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 10-11/1946 str. 37     <-- 37 -->        PDF

Ing. BOGOM IL ČOP (Zagreb):


ŠUMARSKA POLITIKA DANAS U N. R. HRVATSKOJ


»Torn´ppuiuKR ...... ........ . ........


.......... .........«


Govoriti . šumarskoj politici danas, znači zacrtati osnovne smjernice
gospodarenja sa našim šumama, koje treba da su u skladu sa našom
ekonomskom situacijom, sadanjim potrebama zemlje i općim pravcem
kretanja naše privrede kao cjeline u cilju izgradnje i učvršćenja ekonomske
baze naše Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Jasno je,
da promjene, koje su se desile u ekonomskom životu naše zemlje i
strukturi državne vlasti, moraju da nadu svoj pravi izraz i u šumarskoj
politici.


Nerijetko se o šumarskoj politici rasuđuje i suviše apstraktno i suviše
općenito. O njoj se sudi kao o nečem stalnom, nepromjenljivom za sva
vremena, kao da njeni principi postavljeni u jednoj situaciji važe za sva
vremena i za sve situacije. Sa takvom politikom dešava se ono isto što i
sa svim teorijama, koje odvojeno od svakodnevnog života i stvarnosti,
postaju same sebi cilj. Mjesto da dadu potstrek za unapređivanje života i
privrede, tim što nove društvene snage hoće da podrede nekim vječnim,
zastarjelim principima, one postaju kočnica razvitka. Naša je zadaća, da
tu politiku približimo zemlji i povežemo sa praktičnim životom, da
likvidiramo sa apstrakcijama, koje su u suprotnosti sa ekonomskom
stvarnošću i da je iskoristimo za razmah i napredak privrede.


Rušenjem stare Jugoslavije i njenog protunarodnog društvenog
poretka, razvitak naše zemlje krenuo je potpuno novim putem. Vlast u
rukama radnog naroda, stalno snaženje državnog i zadružnog sektora
privrede, sve jača kontrola nad privatnim sektorom privrede i borba
protiv kapitalističkih ostataka — sve su to karakteristični elementi nove
situacije, koji u svojoj ukupnosti razvijaju i oslobadjaju proizvodne snage
i snaže državu radnika i seljaka, IJ toj situaciji unapređivanje naše
privrede kao oslonca političke vlasti i temelja progresa i budućeg materijalnog
blagostanja naših naroda, postaje najvažniji zadatak. Taj se
zadatak može potpuno i pravilno riješiti samo jednom razumnom i
planskom privrednom politikom, koja će pravilno odražavati materijalni
život društva i ubrzati rješenje onih zadaća, koje upravo u ovoj situaciji
postavlja pred nas obnova i izgradnja zemlje.


Šumsko gospodarstvo kao dio naše privrede može da se pravilno
razvija samo unutar i u skladu s ukupnim razvitkom narodnog gospodarstva.
Zadatak šumskog gospodarstva je, ne da remeti, ne da narušuje
i koči, već da dopunjuje i unapređuje privredu kao cjelinu. Šumarska
politika upravo treba da nam pomogne, da šumsko gospodarstvo dovedemo
u harmoničan sklad s ostalim privrednim granama.


Šumarska politika, treba, da prije svega unapređuje objekt, to jest


šumu. Ali ona ga može unapređivati samo tako, ako ga unapređuje za


narod, ako ga ne otuđuje od naroda. Da li je naša šumarska politika u


prošlosti vodila o tome dovoljno računa? Iskustvo govori suprotno, U


okviru stare vlasti šumarska politika objektivno je bila podređena


interesima kapitalističkih eksploatatora i vezana uz protunarodnu pri


155




ŠUMARSKI LIST 10-11/1946 str. 38     <-- 38 -->        PDF

vrednu politiku, pripomogla je otuđenju šume od naroda. Posljedica je
bila buđenje tendencija za uništavanje šuma, dakle upravo ono, protiv
čega se šumarska politika u teoriji borila. Pa i onda, kad su postavljeni
najdobronamjerniji šumarsko politički propisi, oni su ostajali prazno slovo,
jer su se sukobljavali sa interesima kapitalističkog poretka, koji se je
gušio u neriješim suprotnostima. Parola: Čuvaj šumu, važila je za narod,
kad se radilo o obrani tuđih šuma od naroda, a ne i za kapitaliste. Nije
se moglo u isto vrijeme čuvati šume i zarađivati na njihovoj eksploataciji.
Tako je stajala stvar sa pošumljivanjem starih sječina, sa gradnjom
šumskih komunikacija. Eksploatatori naših šuma brinuli su se samo za
profit, o potrebama naroda nije se vodilo računa.


Naša šumarska politika treba da nade drugi put. Ona treba da služi
naprednim snagama društva: radnom čovjeku, državi radnika i seljaka.
Za razliku od stanja u prošlosti, danas, kad se vlast nalazi u rukama
naroda, i kad su osnovna sredstva proizvodnje u rukama narodne države,
to je ne samo moguće, već i nužda.


Mi smo naslijedili jednu tešku situaciju u šumarstvu. Ali zahvaljujući
upravo promjenama, koje su se zbile kod nas u strukturi države, perspektive
razvitka šumarstva u novoj Jugoslaviji su svjetlije nego ikad u
prošlosti. To, što smo u našoj privredi, eliminirali kapitalističku anarhiju,
to je onaj faktor, koji će nam pomoći da sačuvamo šume i unapredimo
naše šumsko gosopdarstvo. Međutim, to neće doći samo od sebe. Zato je
potreban praktičan uporan rad na rješavanju zadaća, koje se za danas
i za sutra postavljaju pred nas. Zato su nam potrebne smjernice, koje će
voditi istinskom ozdravljenju naše šumske privrede. Radi toga se o
šumarskoj politici ne može govoriti odvojeno od isticanja najvažnijih
problema, koji tište naše šumsko gospodarstvo i čije rješenje pada nama
u dužnost.


Iznad svega šumarstvo danas interesuje problem osiguranja potrajnosti
prihoda u šumskom gosopdarstvu. Pošto šume služe i sadanjim i
budućim generacijama, uredno gospodarenje treba da osigura trajno
uživanje tih prihoda. Tome i služi uređivanje šuma i sastav gospodarskih
osnova. Ali je jasno: i najbolje gospodarske osnove neće riješiti pitanje
potrajnosti šumskih prihoda, ako ne uspostavimo ravnotežu između
proizvodnje i potrošnje drva. Situacija je kod nas teška. Potrošnja drva
u NRH od cea 6 mil. m-´, na bazii prirasta od 3,5 mil. m´ sili nas na ozbiljno
traženje izlaza iz te situacije. U okviru starog poretka izgledi za rješenje
su bili potpuno beznadni. Danas, zahvaljujući narodnoj vlasti i strukturi
naše privrede, mi smo u situaciji da već sada pridemo rješenju tog pitanja
i da ga u okviru planske privrede potpuno riješimo.


Na nama je, da rješenje tog pitanja postavimo praktično. Prvi je
zadatak sniziti potrošnju na 3,5 mil. m\ t. j . na veličinu prirasta. Zamjenom
drva ugljenom i drugim građevnim materijalom, gradnjom i upotrebom
peći sa malim potroškom goriva, odgovarajućomi politikom cijena, sistematskim
radom i mobilizacijom naroda, taj se zadatak može riješiti u
približnom roku od 2 godina. Razumije se, da će nam kod toga pružiti
najveću pomoć naša industrija, koja se razvija u brzom tempu. Tako se,
za razliku od stanja u prošlosti, industrija po prvi puta u našoj historiii
pretvara u našeg instinskog saveznika i saradnika na rješavanju praktičnih
problema šumske privrede.


Drugi je zadatak: usprkos toga što će se kroz tih 20 godina potrošiti
još cea 20 mil. m´ drvne glavnice, održati prirast na istoj visini t. j. 3,5


156




ŠUMARSKI LIST 10-11/1946 str. 39     <-- 39 -->        PDF

mil. ml To će se postići sistematskim pošumljavanjem starih »sječina i
drugih šumskih površina, uzgojnim mjerama u postojećim sastojinama i
šikarama, sadnjom brzo rastućih vrsta drva i uređivanjem šuma, za što
će svake godine trebati ulagati potrebne kredite. Najozbiljniji zahvat u
pošumljavanje ogromnih površina starih sječina na Psunju i Papuku, koje
su nam ostavile u nasljedje bivše firme, pošumljavanje i popravljanje
dosadanjih šumskih površina za sektor Slunj—Ogulin značiti će znatan
doprinos za rješenje tog složenog zadatka.


Tek kad ispunimo prva dva zadatka, mi ćemo s uspjehom moći
preći i na treći zadatak: na postepeno uvećavanje drvne glavnice usmjereno
do normalnog iznosa, a paralelno s tim i na povećanje prirasta.


Sva ta tri zadatka mogu biti ispunjena brzo i potpuno samo onda,
ako na dizanje proizvodnosti u našem šumskom gospodarstvu i na organiziranu
štednju mobilišemo široke mase proizvadjaiča i potrošača. Dizanje
proizvodnosti naših šuma i štednja drva znači u krilu narodne vlasti
Ftvaranje uslova za napredak privrede i dizanje blagostanja širokih slojeva
naroda. Zato je dužnost nas stručnjaka, da analizirajući najsavjesnije
lokalne faktore upotrebljavamo one metode rada i uzgoja, koje će opći
interes za dizanjem proizvodnosti spojiti sa ličnom koristi i sa svakodnevnim
potrebama trudbenika. Ako borba za osiguranje potrajnosti
prihoda bude postavljena tako, da će svakom potrošaču i posjedniku šume
biti jasno i opipljivo, da opći uspjeh na tom polju znači i uspjeh za svakog
od njih, onda krupni rezultati ne mogu izostati.


U najužoj vezi sa nastojanjem za uspostavu ravnoteže između
proizvodnje i potrošnje jest e i pitanje suzbijanja šumskih šteta od
nezakonite sječe, U svojo) osnovi te štete ne nastaju iz inata, radi toga
što netko mrzi šumu i slično. One su proizvod ekonomskih potreba ljudi.
Riješiti to ekonomsko pitanje znači: skinuti i pitanje šumskih šteta
s dnevnog reda,´ Ali riješiti ekonomski problem stanovništva znači: izgraditi
zemlju, unaprediti privredu, osigurati ljudima sredstva za ljudski život,
podići svijest ljudi. To se ne može učiniti preko noći i naredbom, za to je
potreban dugotrajan i uporan rad na preobrazbi i ekonomskih uslova i
svijesti ljudi. Prema tome se pitanje šumskih šteta ne može riješiti
naprečac.


Ima još uvijek ljudi, koji tom pitanju prilaze jednostrano. Oni gledaju
na stari način i misle, da je pitanje suzbijanja šumskih šteta isključivo
pitanje primjene sankcija. To je pogrešno. Pogrešno zato, jer se ne vodi
računa o uzrocima nastanka i karakteru šumskih šteta, o tome tko i u
koju svrhu pravi šumsku štetu, da li je ona napravljena iz nužde ili radi
špekulacije, već sve trpa u jedan koš. Takvo uopćavanje izgleda činovniku
najjednostavnije, ono mu sa formalne strane zadaje najmanje briga, ali
sam problem ne rješava.


Prije svega nije u skladu sa duhom i karakterom narodne vlasti, da
takova u osnovi privredna pitanja rješaVamo isključivo kaznama. Kazna
je samo nužno zlo u situaciji kad ne pomažu i kad su iscrpjene privredne
mjere i uvjeravanja. Osim toga, kazna se može upotrebljavati samo prema
pojedancima,´ !a nikako ne masovno. To ne znači, da šumske krivice ne
treba kažnjavati. Radi se o tome, da je naš cilj ne da kažnjavamo, već da
rješavamo probleme. Radi se o tome, da kazne budu popravne, da one
budu sredstvo za odgajanje i mobilizaciju naroda na suzbijanju šumskih
šteta. Zato narod, treba da osjeti, da je kazna pravedna, da je ona korisna
za širi interes, kome treba da se podredi lični interes stetočinca. Ako


157




ŠUMARSKI LIST 10-11/1946 str. 40     <-- 40 -->        PDF

kaznimo švercera drvom, narod će to odobriti i mi ćemo ga čak moći


mobilizirati na suzbijanju šverca. Ako istom mjerom udarimo švercera


kao i sirotinju, koja štetu ćini iz nužde, ako jste mjere upotrebimo u kraju


gdije je svijest za čuvanje šuma na visokom* stupnju (Gorski Kotar) kao i


u kraju gdje je pojava šumskih šteta postala običaj, nešto što se samo po


sebi razumije i što čovjeka pripada kao prirodno pravo (Kordun), a


pogotovo, ako to ne objasnimo, mjere će biti shvaćene kao neprvedne,


ogorčiti će svijet, otuđiti ga od narodne vlasti, pobuditi nepovjerenje


prema njenim mjerama i smanjiti interes za pošumljavanje i čuvanje šuma.


Time ćemo prouzročiti upravo ono što ne želimo: potkopati uslove za


unapređivanje šumarstva.


O tim momentima trebalo bi se razmišljati više nego do sada. Naši
stručnjaci trebali bi da raskinu sa šablonskim metodama, koje sve trpaju
u jednu hrpu: i bogataša i siromaha, i onog, koji je svijestan i onog, koji
je nesvijestan, i onog, koji štetu pravi iz nužde i onog, koji je pravi radi
trgovačke zarade. To uopćavanje, u suprotnosti je sa osnovnim smjernicama
naše politike. Šumske šteta ne ćemo likvidirati pisanjem prijavnica.
Za to je u prvom redu potreban smišljen rad na pravovremenoj opskrbi
pučanstva drvom, najsavjesnije korištenje svih mogućih izvora za opskrbu
na vlastitom terenu, ne kolebajući se kod toga napraviti i žrtve ako su
One nužne. U vezi toga potrebno je uporno privikavati svijet na upotrebu
materijala od proredivanja i čišćenja, te korištenja svake grane, forsirati
pošumljavanje s onim vrstama drva, koje će najprije i najbolje podmiriti
potrebe sela, a paralelno s time razviti propagandu i dizati svijest o
potrebi čuvanja šume. Tek kad šumar potpuno iscrpi vlastita sredstva,
tek onda dolazi na red — pomoć sa strane.


Razumije se, da tu ne će biti uspjeha, ako se ne povežemo sa narodom,
ako ne slušamo njegov glas, ako ne upoznajemo njegove najsitnije
potrebe, ako se ne zalažemo, da zajedno s njime s frontovskim organizacijama
i narodnom vlašću rješavamo pojedina konkretna pitanja opskrbe
drvom, pošumljavanja i slično.


Situacija je danas neuporedivo lakša, nego što je bla u prošlosti
Lakša zato, što imamo narodnu vlast, koja je kao izraz narodnih potreba
životno zainteresirana na suzbijanju šumskih šteta, jer te štete slabe
privrednu snagu zemlje. Lakša i zato, što eksploataciju i trgovinu drvom
obuhvata sve jače organizirani — državni i zadružni sektor. Time se
brzim tempom eliminiše onaj privatni sektor, koji bazira svoj opstanak na
šumskim krađama i švercu drvom. Potrebno je samo da šumarski organi
u krilu narodne vlasti provode na terenu takvu politiku koja će, u
danim uslovima te štete smanjiti na minimum, a koja će u najvećoj
mogućoj mjeri odgovarati lokalnim potrebama i najbolje promicati opći
interes.


Suzbijanju šumskih požareva i šteta od pašarenja po šumama pristupiti
treba po istim principima. Kod toga je najvažnije, da eliminišemo
onaj privredni faktor, koji ima za nužnu posljedicu nastajanje požara i
nezakonitu pašu. Taj faktor jeste: riješiti pitanje opskrbe pučanstva sa
sijenom, urediti pašnjačke površine i podići njihovu proizvodnost, a
dijelom manjkove prihodima od stočarstva pokriti preorjentaciijom seljačkog
gospodarstva ili industrijalizacijom. Prema tome, prva je zadaća
šumara, da na terenu pokreću i rješavaju sa agronomima pitanje uređivanja
pašnjaka, da propagiraju i ostvaruju stajsko timarenje stoke. Stručne


158




ŠUMARSKI LIST 10-11/1946 str. 41     <-- 41 -->        PDF

mjere i sankcije imati će uspjeh samo u tom slučaju, ako se budu provodile
paralelno sa tim osnovnim mjerama oko uređivanja pašnjaka i privedbe
timarenja stoke.


Kakvom politikom treba da budu rukovođeni radovi na pošumljavanju
krša? Pošto se tu radi o rješenju jednog krupnog gospodarskog
pitanja kraškog stanovništva, prirodno je, da se to ne može riješiti dikta


... ozgo, raspisima i naredbama. Zato je iznad svega potrebno, da se
rad prilagodi prilikama da se na tom zadatku mobiliše čitav narod krša,
da se stručni rad potpuno osloni na narod. Tu je najvažnije, da se
upotrijebi onaj način rada, koji će stanovništvu već sada ili u najkraće
moguće vrijeme donijeti koristi, te na taj način spojiti ličnu korist svakog
kraškog čovjeka sa općim koristima od pošumljavanja. Mislim, da su
mjernice, koje su po pitanju pošumljavanja postavljene na konferenciji u
Splitu ovog proljeća, pravilne i da će nam one, ako se budu dosljedno i
uporno provodile, donijeti bogate rezultate. Uređivanje kraških pašnjaka
i razvoj livadarstva i vinogradarstva, opskrba dalmatinskih i primorskih
gradova drvom iz Like i Gorskog Kotara i sprečavanje, da se sa pašnjaka


kamenjara kopa i zadnji korijen i nosi na prodaju u grad; forsiranje ugljena
i građenje dobrih peći mjesto otvorenih ognjišta su mjere, bez kojih će
stručna nastojanja ostati bez pravog rezultata.


Pravilan stav koji su po tom pitanju zauzele narodne vlasti na kršu i
narodne organizacije, imao je za posljedicu, da je gotovo svako selo
zainteresirano sa pitanjem pošumljavanja krša, i da narod ne žali truda
da pomogne nastojanje stručnjaka. Poslije boravka maršala Tita u Dalmaciji
i nakon njegovog ličnog zauzimanja za rješenje kraškog pitanja,
situacija se je još više poboljšala. Na njegovu inicijativu odobreni su
krediti za nagrađivanje onih koji se na pošumljavanju krša naročito
istaknu. Na njegovu inicijativu upućuje se jedan šumarski inžinjer u
Sovjetski Savez radi ispitivanja mogućnosti unašanja eukaliptusa na
kraško područje. Nema sumnje, da će to još više probuditi interes za
pošumljavanje i unaprediti same radove, a samim tim pomoći borbu zr
uspostavu ravnoteže u šumskom gospodarstvu.


Za šumsku politiku od velikog je značaja uređenje vlasničkih odnosa
u šumarstvu. Mi tom pitanju prilazimo sa praktične strane u vezi sa
pitanjem vođenja urednog gospodarenja, provedbe principa potrajnosti,
ostvarenja ravnoteže između proizvodnje i potrošnje u šumskom gospodarstvu.
I baš zato, jer tom pitanju prilazimo sa praktične strane, "
stanovišta gospodara, mi ističemo potrebu, da se ojača državni i na njega
oslonjeni zadružni sektor privrede u šumarstvu, a da se ograniči utica´
privatnog sektora, da se taj privatni sektor podredi kontroli i da se
spriječi da on u plansko gospodarenje unosi anarhiju. U tom smislu djel
Zakon o agrarnoj reformi, u tom pravcu narod na terenu rješava pitanje
imovnih općina, u tom pravcu ići će i mjere za ukopčavanje zemljišnih
zajednica i drugih kategorija šumskog vlasništva u plansko gospodarenje.
Najveća smetnja urednom gospodarenju je pomanjkanje evidencije i
kontrole nad proizvodnjom i potrošnjom u šumskom gospodarstvu. Naročito
je to teško kod privatnog sektora šumskog gospodarstva i nas goni
nužda da taj sektor privučemo u plan. To ćemo postići naibolje prikupljanjem
privatnih vlasnika šuma u šumske zadruge. To je uslov za pr
na stručno, uredno i plansko gospodarenje sa šumama, to je uslov za
suzbijanje anarhije u našem gospodarstvu.


159




ŠUMARSKI LIST 10-11/1946 str. 42     <-- 42 -->        PDF

Mi tom pitanju još nismo ozbiljno pristupili. Mislim, da je sada vri


jeme, da se u njega najozbiljnije zahvati i da ga se rješava paralelno sa


provedbom agrarne reforme, koja će izvjesne površine prepuštati zadru


gama. Propagiranje i osnivanje šumskih zadruga je jedan od važnih


zadataka, koji stoje pred šumarima sa terena i uspjeh na tom polju značiti


će ujedno velik napredak za šumarstvo. Naravno, i tu neće pomoći šabloine,


već najozbiljniji studij konkretnih prilika na terenu, promišljeno spajanje


pojedinačnog interesa sa,zadružnim, oslonac na narodnu vlast i frontovske


organizacije.


Izgradnja komunikacija radi otvaranja naših šuma jeste jedan zamašan
i vrlo ozbiljan problem, koga pod svaku cijenu moramo riješiti. Bez
rješenja tog pitanja nema i ne može biti urednog gospodarenja, nema
potrajnosti prihoda, nema planskog gospodarenja. Zahvaljujući anarhičnoj
privredi bivše Jugoslavije ogromne količine drva, od toga oko 100 milijuna
kubika drvne glavnice prosječeno je uz komunikacije i u dostupnijim
šumskim predjelima. Tu nije bilo jednog smišljenog plana, koji bi vodio
računa o šumskom gospodarstvu kao cjelini. Radilo se je bez prave povezanosti
i sa perspektive pojedinih šumskih područja, a premalo se je
vodilo računa o tome, što će biti sutra. Posljedica je ta, da su danas glavne
i zrele mase za sječu daleko´ od komunikacija. I sad mi. porušena i opljačkana
zemlja, moramo plaćati greške prošlosti. Sad, kad su drvne mase
silno smanjene, kad se teško zadrlio u osnovnu glavnicu, mi moi-a da
snosimo teret, investicija, koje su trebali da izvrše raniji eskploatatori
naših šuma.


Kod toga nas prije svega interesuje pitanje, da li ćemo naše šume
otvarati gradnjom željeznica ili gradnjom cesta. Pravilan odgovor na to
pitanje dat će nam iskustvo, koje smo imali sa gradnjom komunikacija u
prošlosti. To iskustvo je u tom: željezmioke pruge izgrađene su kad je
trebalo otvarati pojedine šume i kad su drvne mase za eksploataciju bile
vrlo znatne. Kad je eksploatacija završena, kad su mase .iskorištene, pruge
su se dizale i jednom otvorene šume sada su postale ponovo zatvorene i
nepristupačne. U stisci za drvom, koje nas sve jače muči, mi ćemo i to
sada kad nema više velikih masa za sječu, otvarati te šume gradnjom
cesta u cilju da bi zaveli uredno gospodarenje, da bi drvne mase spasili
od propadanja i iskoristili ih za pokriće potreba u zemlji. Uzrok svemu
tome treba tražiti u tom. što je izbor komunikacija bio podređen uskom
principu rentabiliteta i što se je premalo mislilo na buduće gospodarenje.


Razumije se, da naša politika gradnje šumskih komunikacija treba da
buda rukovođena drugim principima. Ona treba da vodi brigu p cjelovitosti
privrede, ne samo o sadanjim već i o budućim potrebama. Za ,nju ne mora
važiti uvijek i u svakom slučaju princip rentabiliteta. Da li ćemo se upuštati
u gradnju zavisit će u prvom redu od ocjene općih koristi, koje će društvo
imati od gradnje komunikacija.


Silna potrošnja, a malen prirast, traži od nas, da sa šumama gospodarimo
intenzivno i da ne dozvoljavamo propadanje drvnih masa u šumi.
Znači, naše šume moraju biti trajno otvorene za eksploataciju bez obzira na
to, da li se radi o eksploataciji glavnih ili medu-prihoda, da li se radi o
eksploataciji u industrijske svrhe ili za potrebe naroda. To možemo postići
jedino gradnjom puteva i cesta, jer samo mreža ,puteva i cesta čini
šumu trajno otvor.3nom. Eto, taj momenat treba da bude odlučan, kad treba
da se odluči, da li ćemo graditi šumsku cestu ili željeznicu i pogrešno je,
da se odluke o tome donosi samo na osnovu toga. da li je jedna vrsta


160




ŠUMARSKI LIST 10-11/1946 str. 43     <-- 43 -->        PDF

komunikacija jeftinija od druge. Ako ..gledamo na problem sa stanovišta
budućeg gospodarenja, ako uzmemo u obzir drvne mase, koje će propasti
kad se digne jednom već podignuta željezna pruga, onda proizlazi, da
jeftinije izgrađena šumska željeznica ispada sikuplja za narod, za našu
privredu.


To ne znači, da mi radi eksploatacije fuma ne trebamo graditi šumske
željeznice, da ćemo s njiha raskrstiti odjednom. Negdje će nam zatečena
željeznička mreža upravo nametati gradnju odvojaka vezanih na tu mrežu.
Biti će mnogoi slučajeva gdje je ta gradnja nužna i mi je ne ćemo moći
zamijenit gradnjom cesta. Mi u principu, mi treba da nastojimo graditi
željezničke pruge samo tamo, gdje one mogu ostati trajno, bilo što će
kapacitet željeznice biti potpuno i trajno iskorišten za izvoz drva, bilo što
će se šumska željeznica koristiti i za javini saobraćaj i za ostale privredne
potrebe.


Ima još jedan novi momenat o kom treba voditi računa pri gradnji
šumskih komunikacija. Prije se otvaralo šume samo onda, ako se investicija
za gradnju komunikacija mogla naplatiti iz šumske takse. Ako to
nije išlo, onda se komunikacije nisu gradile. To je bio razlog, da su mnoge
zrele šume prepuštene propadanju, jer se tobože njihova eksploatacija nije
isplatila. U planskoj privredi, taj momenat, treba da postepeno atpane.
Ako bude s opće privrednog stanovišta potrebno, da se izvjesni bazeni
šuma otvore, pni će se otvarati bez obzira na to, da li će ta investicija biti
plaćena iz šumske takse ili dijelom iz šumske takse a dijelom iz općih
sredstava države. Za to govori okolnost što otvaranje tih šuma i privođenje
drvnih masa potrošačima ne koristi samo nekom uskom području, one
služe za pokriće potreba čitave .zemlje, pa i za izvoz u inozemstvo. Prema
tome i troškovi za otvaranje takvih šuma treba da idu na teret općih
rashoda. ,Na toj bazi mi ćemo morati na pr., otvoriti šume na Žumberku,
šume na! Velebitu. Kad ne bi tako radili, kad bi tražili da plati sve šumska
taksa, onda bi predjeli ostali neiskorišteni i ogromne mase drva bi propale,
premda su one našoj privredi nužno potrebne.


Šumarsku politiku interesu je također pitanje sječnog reda u našem
šumskom gospodarstvu. Za obnovu naše zemlje izvjesne su žrtve neminovno
potrebne i naše šumsko gospodarstvo će ih doprinijeti, bilo što ćemo sjeći
više nego je to dozvoljeno po stručnim propisima, bilo št ćemo sjeći sastojine,
koje nisu zrele za sječu. Pa ipak i takav način sječe iz nužde mi
treba da podvrgnemo planu, jednoj pravilnoj sječnoj politici. Kod toga
ne možemo na plan sječe gledati sa perspektive jedne gospodarske jedinice
ili jednog bazena. Mi moramo zahvatiti šire i čitavo područje Narodne
Republike Hrvatske tretirati kao jednu gospodarsku cjelinu. To nam diktiraju
i potrebe i abnormalno stanje naših sastojina.


Ima čitavih bazena, gdje prestare sastojine, upravo vape za sječom
(Papuk i Psunj). Tu ne ,ćemo smjeti dugo čekati. Da bi spriječili propadanje
tih drvnih masa i štetne posljedice negativnog prirasta, mi ćemo
upotrebno razdoblje morati skratiti, t. j . sjeći više nego što bi ,po gospodarskim
osnovama ili po principu potrajnosti na tim gospodarskim jedinicama
trebalo sjeći. Radi izravnanja, mi ćemo s druge strane morati prištediti
odgovarajuće mase u krajevima i gospodarskim jedinicama gdje su
sastojine mlade i gdje one mogu produžiti rast bez negativnih posljedica
po prirast i daljnji opstanak. Time će, usprkos prethvata u jednom kraju,
biti osiguran princip potrajnosti prištednjom u drugom kraju.


161 \




ŠUMARSKI LIST 10-11/1946 str. 44     <-- 44 -->        PDF

Razumije se, da će to imati nekad i svojih negativnih posljedica za
drvnu industriju, koja će nakon dovršene sječe ostati bez sirovine, te će joj
preostati jedino: ili da prekine sa radom, ili da premjesti svoja postrojenja.
S obzirom na abnormalno stanje naših sastojina i situaciju u ,kojoj se danas
nalazimo, to je neizbježno, ali ipak bolje i manje štetno, nego da puštamo
da i -dalje stoje prastare sastojine i da mjesto njih u drugim krajevima
siječemo on što još nije zrelo za sječu.


Iskustva, koja smo imali sa sječom šuma u nedavnoj prošlosti sile
nas, da se dotaknemo i pitanja vremena u kom treba vršiti sječu šuma.
Potrebno je to naročito zato, što -smo ,se pomalo navikli, da olako prelazimo
preko sječa, koje se vrše u doba kad jeto štetno po šumsko gospodarenje.


Zimska sječa, koja je propisana, ima svojih velikih i poznatih prednosti.
To su: manja oštećivanja podmlatka i stabala, jeftiniji izvoz, manje
pucanje i kvarenje sortimenata. Ali to nije sve. Za zimsku ,sječu govori i
potreba da se prevoz drvnih sortimenata vrši samo u određenom periodu
godina, kako bi se što potpunije ; ,bez štete po ostale privredne grane iskoristile
u privredi transportna sredstva, naročito željeznice. Potpuna .provedba
zimske sječe znači ujedno osloboditi šumaske stručnjake u ljetnoj
sezoni za obavljanje uzgojnih radova, za sastav drvosječnih prijedloga i
obilježbu stabala. Sve su to razlozi da se borimo za provedbu zimske sječe.


Zbog izvanrednih prilika koje su vladale poslije oslobođenja prirodno
je, da su vrijeme sječe nekad više diktirale potrebe nego stručni razlozi.
Vjerojatno je, da ćemo iz sličnih razloga i u buduće nekad sjeći preko
ljeta, ali to će biti iznimka. Mlimo tih neizbježnih otstupanja, naša linija
treba da je u tom: ne dozvoljavati da se naše šume sijeku u doba kad ,ie
to štetno za šumsko gospodarenje ;uporno se boriti za to, da potrošači i
eksploatatori najavljuju svoje potrebe na drvu na vrijeme i sa više plana;
ne dozvoljavati, da se jednom razrađen plan sječe remeti izvanrednim i


.-
.-
hitnim narudžbama, koje su se mogle i trebale ranije predvidjeti.
Ali, da bi se to moglo sprovesti u život, mi fnoramo razradi plana sječe
posvećivati najveću pažnju i kod toga voditi punu brigu ne samo o usko
stručnim već i o ,svim gospodarskim momentima. Bez pravog pregleda nad
potrošnjom i potrebama industrije i sitnih potrošača, ,bez ozbiljnog studija
potreba našeg tržišta i svestranog zalaganja, da se u granicama mogućnosti
maksimalno zadovolji te potrebe, naš plan sječe bit će nepotpun. Posljedica
će biti; izvanredne narudžbe, naknadni drvosječni prijedlozi, reme
ćenje plana sječe.
Plansko gospodarenje ima izvanrednih prednosti za opstanak i napredak
šumskog gospodarenja. Ali, a to treba da se .naglasi, plansko gospodarenje
postavlja pred stručnjake daleko veće zahtjeve u pogledu njihovog
stručnog zalaganja, poznavanja sastojinskih prilika, studija prilika i potreba
nego što je to bilo ranije. O toj izmjenjenoj situaciji treba da dobro
razmisle svi stručnjaci, da iz toga izvuku potrebne zaključke i da sastavljanju
drvosječnih prijedloga pristupaju mnogo brižljivije nego do sada.
To će biti najjača garancija za zavođenje pravog reda u šumsko gospodarstvo,
pa i za provedbu zimske sječe.
Pomanjkanje stručnih kadrova zadaje nam sada mnogo brige i zabrinjavati
će nas još nekoliko godina. Zadaci, koji se već danas, a koji će se


još yiše sutra .postavljati pred nas, traže veći broj stručnjaka od onog


kojim raspolažemo. Naša školska politika treba da o tome povede mnogo


računa.


162




ŠUMARSKI LIST 10-11/1946 str. 45     <-- 45 -->        PDF

Stručno školovanje kadrova za potrebe šumarstva imalo je u prošlosti
krupnih nedostataka. Teoretska nastava na fakultetu se suviše udaljila
od prakse, s fakulteta izlazili su teretičari-enciklopedisti, koji su se teško,
naročito u prvo vrijeme snalazili u praksi. O tome se dosta raspravljalo i
sad smo na putu da osnovne nedostatke uklonimo. Novi nastavni plan i
predviđena dioba šumarskog studija u dvije grane; biološku —uzjgojivače i
tehničku — eksploatatore, mnogo će popraviti situaciju i pomoći da
šumska privreda dobije onakav kadar, kakav će joj stvarno trebati.


Niža srednja nastava bila je u Hrvatskoj potpuno likvidirana. Usprkos
toga što se je u Hrvatskoj vodilo najintenzivnije šumsko gospodarenje, što
smo tu imali najvrednije satojine, što su problemi krša bili kod nas najkompliciraniji,
.. nismo imali ni jedne srednje šumarske škole, pa čak ni
lugarske škole. To je svakako vrlo krupan propust i posljedice toga osjećamo
najbolje danas kad smo prisiljeni, da se u svakodnevnoj praksi oslonimo
upravo na taj najniži stručni kadar.


Što se tiče šumarskih inženjera, užev u obzir stanje i sadanji priliv našumarski fakultet, kroz daljnjih 5 do 6 godina ne možemo očelkivati nikakovo
poboljšanje. U najboljem slučaju ,oni koji će doći sa fakulteta upraksu popunit će tek mjesto onih, koji će radi starosti ili iznemoglosti
morati u mirovinu. A već sada teško osjećamo manjak na inženjerima.


Ni to međutim ne bi bilo tako velika nesreća kad bi naš niži lugarski
kada biO bolji. Tu stoje stvari vrlo nepovoljno. Velik dio lugarskog osobljaje stručno neosposobljen i ne snalazi se za sada u službi ni uz najibolju
volju. Drugi dio tog kadra je pun starijih navika i grešaka, ne snalazi se
u ušlovima narodne vlasti, ne saraduje sa narodnim organizacijama i nekad
nam je više od štete nego od koristi.


To nas pogađa najviše, jer upravo taj lugarski aparat dolazi u kontakt
sa narodom, jer je on pozvan da rješava one osnovne tehničke poslove na
terenu.


Računajući sa tim nepovoljnim stanjem, pred nama su sada tri važna
zadatka: 1. poboljšati kvalitetno dosadanji lugarski i nadlugarski kadar, 2.
školovanjem izdići novi lugarski kadar, sposoban da zamijeni ono što pretstavlja
nepotreban balast u službi i 3. početi sa školovanjem srednjeg
šumarskog kadra, čiji se manjak teško osjeća u praksi.


Školovanju lugarskog i podšumarskog kadra mi moramo posvetiti svu
našu pažnju. Samo onda, ako budemo izdigli pravilno taj novi kadar, mi
ćemo urediti terensku službu, osigurati provedbu stručnih mjera, ostvariti
evidenciju i kontrolu u šumskom gospodarstvu, osloboditi inženjera suvišnih
tehnčkih poslova i omogućiti mu da se bavi stručnim problemima više nego
do sada. Time ćemo također osigurati praktičnu vezu sa narodom i njegovim
potrebama i raskinuti jaz koji danas postoji između naroda i terenskog
kadra. Nema sumnje da će lugarske škole u Vinkovima i Delnicama
kao i niža šumarska škola, koja je pred otvorenjem, uz dobro rukovodstvoi pravilan izbor kadrova, biti najozbiljnija pomoć i baza za napredak našegšumarstva.


Prikaz šumarske politike bio bi nepotpun, ako se kod toga ne bi dotakli
i organizacionog pitanja šumarske službe. Nakon donošenja Zakona o narodnim
odborima, osnovno pitanje organizacije šumarske službe u glavnom
je raščišćeno. Šume općeg značaja, gledano u perspektivi, bile bi pod
upravom ministarstva. Šume lokalnog značaja bile bi prepuštene upravi
narodnih odbora. To je u teoriji. U praksi to izgleda kompliciranije. Is


162


...^)


,.f


(


. ..^^ u´^´´
.^? .1^


cJ^^r


i


,


/




ŠUMARSKI LIST 10-11/1946 str. 46     <-- 46 -->        PDF

prepletenost šumskog posjeda po vlasništvu, neriješeno pitanje agrarnih
šuma, zainteresiranost naroda sa gospodarenjem 4Šumama općeg značaja,
sve nas to sili da pitanje upravljanja šumama općeg značaja ne riješimo
na prečac. Kad bi to učinili i kad ne bi vodili računa o konkretnoj situaciji
na terenu, sigurno je, da bi u nekim krajevima izdvajanje šuma pod upravu
ministarstva bilo shvaćeno kao oduzimanje šuma od naroda i to bi išlo
na račun opstanka tih šuma.


Zato rješenju tog pitanja t. j . ipreuzimanju uprave šuma općeg značaja
od strane ministarstva treba pristupiti oprezno i izvoditi ga postepeno. Za
to govori i sadanje pomanjkanje stručnog kadra, kao i to što će se kasnije,
kad se definitivno riješi pitanje agrarnih šuma, moći lakše izdvajati suvisli
kompleksi šuma pod upravu ministarstva. To ,što će se to izvršiti sa izvjesnim
zakašnjenjem, ne će imati ndkih negativnih posljedica po Samo
gospodarenje. Što više, time što će se znatan dio šuma općeg značaja,
makar privremeno, prepustiti upravi narodnih dobara, mi ćemo šume približiti
narodu, nestati će onaj tud, odnos naroda prema šumi, a najlakše će
biti riješiti pitanje likvidacije feudalnih ostataka u vlasništvu šume, koje
nas još uvijek mnogo smeta.


To su uglavnom najaktuelniji problemi naše šumarske politike danas,
to su ujedno najvažnije šumarske političke smjernice ,za naš praktičan rad.
O tome i to treba da raspravlja, ispravlja i nadopunjuje skupština šumarskih
stručnjaka. Međutim, i najbolje smjernice ostat će prazna riječ,
ako se ne sprovedu u život, ako se ne iskoriste za praktično rješavanje naše
šumarske problematike. Ali, da ,bi se jednom pravilno postavljena šumarska
politika mogla sprovesti, da bi ona mogla postati preobražajna
snaga, koja će čitav tok privrednog razvoja pokrenuti naprijed, nju treba
da shvati .i usvoji sav naš stručni aparat, i da se za njenu primjenu neumorno
i požrtvovno bori u svakodnevnoj praksi. Još više od toga, tu politiku
treba da shvati i usvoji čitav naš narod, jer je praktično sprovodenje
šumarske politike usko povezano sa interesima širokih slojeva naroda.


Zagreb, august 1946,


.....) .......... ............ .......1..... ........ ................
... . .... ..... ........ . »..... ......... ......... ..........
. ............ .... ..... ........... ... ...^.. ......... . . ... .1....,
KOTopi.io ..........! ... ....... ........ ....... ..........


164