DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1947 str. 57     <-- 57 -->        PDF

I


d. d.«), u svemu oko 56 km, a sada je s obzirom na pristup tim šumama ista situacija
kakva je bila prije početka rada firme .


Negativna strana naslijeđenog stanja ogleda se, naročito, u dva pravca.


Podvučeno je da su nam iza eksploatacije ostale jako ili nepravilno sječene šume


s velikim procentom stabala koja ne zadovoljavaju (natrula, neravne deblovitne i t. d.)


i radi toga sa malim prinosom. Ukoliko bi htjeli da stanje šuma popravimo i radimo


na stvaranju jednog zadovoljavajućeg stanja ne smijemo da prepustimo šume same


sebi, moramo ih njegovati, t. j . moramo u šumi stvoriti najpovoljnije uslove, za razvoj


zdrave kvalitativno i kvantitativno optimalne sastojine. Taj rad ne možemo da pro


vodimo sada, jer su nam opet šume postale nepristupačne, nemamo šumskih željeznica


i puteva, kojim bi na taj´ način dobiveni materijal mogli da izvučemo.


Ne preostaje nam ništa drugo, nego da ponovno gradimo šumske puteve i željeznice
i da povezujemo i dopunjujemo postojeću mrežu, s tom razlikom, da te
gradnje izvršimo solidno i da im damo trajan karakter. To zahtijeva vrlo velika novčana
sredstva. Nama, danas, izuzev vrlo rijetkih slučajeva (prašume), ne stoje velike
drvne mase na raspolaganju koje bi nam dozvoljavale veće investicione troškove, ako
gledamo na momentalnu rentabilnost. Baš naprotiv ukoliko´ bi htjeli da idemo pravo
m linijo m k stvaranju zadovoljavajućeg stanja u šumama, morali bismo se
zadovoljiti sa mnogostruko manjim masama lošijeg kvaliteta, tako da bismo doveli
momentalno u pitanje rentabilnost šumarstva i gotovo sve sadašnie drvne industrije.


U većem dijelu naše republike, izuzev glavnih drumova ,nema uopšte puteva za
prevoz kolima. Kola na selu su rijetkost i danas, a pogotovo unatrag nekoliko decenija.
Seljak je zbog pomanjkanja puteva dopremao drvo iz šume ili vučom po zemlji
(debljih komada drveta) ili preniosom tovamim konjem. I jedan i drugi način dopreme
drva je mukotrpan i neefikasan i radi toga nije se mogao seljak da snabdijeva drvom
u udaljenijim šumama nego je vršio sječe stalno u najbližim, u kojima je pored toga
i napasivao stoku. To je dovelo do potpune devastacije šuma u blizini naselja u gušće
naseljenim predjelima republike i pretvaranja nekad visokih šuma u šikare. Tek kad
nije imao što da siječe u tako devastiranim šumama, pomakao se nešto prema unutrašnjosti
šume, gdje se odigrao isti slučaj. Nastale šikare, nijesu se mogle da oporave
nikad više. Uslijed porasta stanovništva pojačala se paša koja je nadomjestila smanjenje
sječe. Danas šikare zauzimaju, prema prikupljenim podacima u toku ove godine,
ako 500.000 ha. Ovoji površini trebali bi da dodamo još oko 200.000 ha bukovih sitnih
šuma, koje su vrlo bliske šikarama, a koje su uvrštene u niske šume (panjače), kuda
zapravo ne spadaju. Ukupna površina šikara prema tome iznosi oko 700.000 ha t. j .
Vs ukupne državne šumske površine obrasle šumom. Prinos je šikara na drvu beznačajan.
Gubitak ne ogleda se, toliko u površini, koliko u činjenici, da šikare pokrivaju
naša najplodnija zemljišta i da leže blizu saobraćajnih komunikacija. Godišnji gubitak
iznosi oko 3,5 miliona m3 drva.


Ovdje ne možemo, isključiti ni dosadašnje (u narodu uvriježeno), krivo gledanje
na šumu. Dosada šuma nije predstavljala dobro, koje treba njegovati, čuvati i razumno
iskorištavati. Za ogrjevno drvo u pravilu se narod ne zadovoljava zdravim
otpacima ili granama, nego u tu svrhu siječe stablo, koje iskoristi tek djelomično, a
ostalo ostavlja u šumi. Kod odabiranja stabla je vrlo izbirljiv, tako da često izgori
materijal ikoji bi mogao da pruži trupce za ljuštenje i furnire, čija vrijednost na našem
tržištu danas iznosi 2.000 odnosno 3.000 din po 1 m3. Kad mu treba krovna daska,
tada ozlijedi 15—20 stabala isijecanjem velikih ivera radi ispitivanja cjepljivosti, dok
ne nađe sjepivo od koga iskoristi četvrtinu do trećinu, a ostalo ostavlja da trune.
Ozlijeđena stabla gube naglo na vrijednosti ukoliko se ne mogu da iskoriste odmah.
Čobani nalaze razonodu u zasijecanju stabala; oni oprobavaju svoju snagu i kvalitet
sjekire i ispoljuju vještinu. 1935. godine našao sam oko 30 debelih i vrlo vrijednih
bukovih stabala zapadno od Igrišta (kraj Han Pijeska), koje su čobani posjekli u rano
proljeće za brst kozama. Ova stabla su oni izabrali radi toga što su ranije ispupala
od susjednih. Njihova vrijednost veća je nego onih koza kojim su pružila hranu1 najviše
za jedan dan. To nije usamljen slučaj. Uz potok Zitinu (od Hase prema Podromaniji)
na potezu od 1 km, naišao sam u septembru 1946. grupe debljih smrčevih
stabala sa kojih su čobani ogulili koru. Te vrste šteta su vrlo česte. Šumski požari,
koji su nas minulog ljeta teško pogodili, skoro su redovna pojava, a izazivaju ih u
većini slučajeva nepažljivi čobani i seljaci.


Zahvaljujući razbijenom tipu sela, danas se već rijetko može naći šuma u koju
ne zalazi seljak bilo kao čoban, bilo kap sjekač. On je u njoj preko cijele godine,
i zimi i ljeti.


58