DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3/1947 str. 28     <-- 28 -->        PDF

Suofieeitfti


OSVRT NA ŠUMARSTVO NOVE SLOVENIJE*


Šumarstvo Slovenije u nedavnoj prošlosti silno se razlikovalo od šumarstva
ostalih jugoslavenskih pokrajina. I danas, nakon oslobođenja i provedbe mnogih
reformi, jako se razlikuje u poređenju sa prilikama u ostalim bratskim republikama.
Ono i danas ima svoj naročiti karakter.


Mnogo imade činjenica, koje davaju svojstveno obilježje slovenskom šumarstvu.
Neke od važnijih jesu:


1. velika šumovitost od 45°/o,
2. zaštitni karakter većeg dijela šumskog posjeda,
3. ogromna površina privatnog posjeda, koji pretstavlja skoro % šumske površine,
4. vrlo razvijen obrt i sitna industrija, koji uposluju znatan dio stanovništva,
5. tendencija djelomičnog napuštanja poljoprivrednog obrađivanja zemlje,
6. relativna gustoća prometnih sretstava,
7. bezbroj malih pilana sa jednim listom (do 2000),
8. do nedavna potpuno slobodna i ničim ograničena trgovina drvetom,
9. loš uticaj njemačke šumarske nauke iz 19. stoljeća.
To su sve činjenice, koje se od ostalih republika razlikuju, i koje su naravno
dale a davaju još danas slovenskom šumarstvu naročiti značaj.


Šumski posjed. Od cea 720.000 ha ukupne šumske površine bilo je g. 1919. državnog
posjeda jedva 1.500 ha. Blizu 18.500 ha šuma vjerske zaklade nalazilo se u državnoj
upravi. Oko 500.000 ha bio je manji i najsitniji privatni, većinom seljački, šumski
posjed, podijeljen na preko 140.000 posjednika. Ostalo bio je veliki i srednji šumski
posjed, od kojega je poslije oslobođenja zahvatila agrarna reforma skoro 180.000 ha
površine.


Danas zapremaju općenarodne šume blizu 200.000 ha, dok je prije rata


bila u državnoj upravi tek Vio te površine. Ove šume davaju skoro 1. sadašnjeg godiš


njeg etata, jer su bogatije drvnom zalihom od ostalog šumskog posjeda. Njima upravlja


novo osnovana Uprava šumskih gospodarstava republike sa 5 područnih ravnateljstava


te šumskim upravama, kojih bi po izvršenoj reorganizaciji moglo biti do 40. Ravna


teljstva imaju šumsko, industrijsko i komercijalno odjeljenje. Od tih narodnih šuma


imao bi veći dio ostati u upravi republike, kao šume republikanskog karaktera, dok bi


manji dio (možda ispod Va) formirao kotarska (sreska) šumska gospodarstva, kao šume


lokalnog značenja. (Okružja su dokinuta sa 1. XII. 1946). No, budući je polovica čitavog


sječnog etata u republici općenitog značenja, t. j . za potrebe čitave Jugoslavije kao.


i za potrebe vanjske trgovine (izvoza), jedva se može tvrditi, da bi nešto od narodnih


šuma imalo lokalno značenje.


Prije rata pretstavljalo je šumsko zadrugarstvo 7 zadruga sa 25.000 ha


šumskog posjeda. Danas ih ima oko 40 sa nepunih 100.000 ha šuma. To su zadruge


sa individualnim vlasništvom, stvorene uglavnom za zajedničku preradu i unovčenje


tehničkog drveta, sa glavnim ciljem: postići što veću dobit te istu brže bolje podijeliti


među zadrugare, ne ulažući skoro ništa u investicije. Takovih »lesnih zadruga« sa ne


stalnim karakterom bilo je i ranije. Ipak se danas pojavljuje i ovdje zdravo načelo,


da članovi zadruge ne budu samo šumski posjednici već također i radnici te vozari,


koji surađuju kod iste zadruge u proizvodnji. Misao predsjednika vlade NR Slovenije


Mihe Marinka jeste: Princip je zadruge, da ne radi sa najmljenom snagom, osim stalnih


namještenika. Stoga je potrebno, da se učlane u zadrugu i radnici i vozari u šumi. Svi


oni mogu da uplate ili da odrade svoje udjele. Kod podjele dobiti pak sudjeluju svi,


prema tome koliko je tko uložio svoga rada , jer su rad i dobra organizacija oni


faktori, koji odlučno utječu na dobit. Tako će svi zadrugari postati aktivno zaintere


sovani na dobroj organizaciji i efektivnosti rada. Na taj način prestat će iskorišćivanje


radne snage te njezino više manje pasivno držanje u odnosu kod samog rada. Šumska


taksa, izrada, utovar, prevoz i t. d. bili bi prethodno utanačeni. Od dobiti predvidio bi


* Primjedba : Članak se odnosi na Sloveniju u granicama iz g. 1941. Podaci
su uglavnom zaokruženi radi veće preglednosti.
90




ŠUMARSKI LIST 3/1947 str. 29     <-- 29 -->        PDF

se stanoviti dio u investicije, preostali bi se dio podijelio među zadrugare prema njihovom
udjelu u radu. Naravno, da ni šumski posjednici tu ne mogu da gube, jer se
podizanjem efektivnosti i racionalizacijom rada osigurava šumska taksa. (Iz govora


M. Marinka »Naše seljačke zadruge« u januaru 1947).
Nepovezan i usitnjen mal i šumsk i posje d sačinjava preko 400.000 ha
površine te obuhvata kojih 140.000 malih, mahom seljačkih, šumskih posjednika. Taj je
posjed problem za sebe. Većina tih šuma pretstavlja kulise: izvana zelene, unutra
prazne, isječene, zanemarene, negajene. Pitanje tih malih privatnih posjeda spada među
najteža pitanja slovenskog šumarstva, koje se uz dobru volju dade razmjerno lako
riješiti. O tim bi šumama imali voditi računa kotarski (sreski) šumari kod odnosnih
27 kotarskih N. O-a. Budući otpada na jednog kotarskog šumara, koji nema ni jednog
pomoćnika, cea 20.000 ha šume privatnika i zadrugara sa 5.000 posjednika, možemo si
lako pretstaviti njegovu jadnu ulogu u velikom zadatku povezivanja privatnog sektora
u izvađanju sječno etata. Pri tome ne smijemo pustiti iz vida, da ni šumske zadruge
nemaju skoro nikakovu stručnu upravu. Da bi kotarskom šumaru, osim vođenja najosnovnije
evidencije i statistike, bila data prilika za izvođenje šumsko gospodarske
politike i unapređenja toga zaostalog seljačkog šumskog gospodarstva, posve je nemoguće.
Da se tome konačno jednom doskoči, potrebno je dodijeliti kotarskim šumarima
terensku pomoć u vidu šumarskih pomoćnika, čija bi glavna i najvažnija dužnost bila
poučavanje malog seljačkog posjednika u pravilnom gajenju i iskorišćivanju šuma.
Zanimljivo je, da su mnoge kotarske skupštine uvidjele potrebu, da se kod kotarskih


N. O-a namjesti potreban broj täKOvog pomoćnog šumarskog terenskog osoblja na
teret samih vlasnika šuma, uz njihov godišnji doprinos od 12 dinara po hektaru šumske
površine. U Slovenskom Primorju to je uvedeno već godine 1946. (Iste nedaće taru i
Istru, Hrvatsko Primorje i Dalmaciju: svuda, gdje postoji mali šumski posjed ili zajednički
seoski). Bez sumnje je država sama najjače zainteresovana na najvišoj šumskoj
proizvodnji, t. j. na najvećem prirastu drvne mase, to će kad tad morati
naći sretstava za namještenje nekih 200 šumarskih pomoćnika za sve kotarske N. O-e.
To će biti najbolje uložena mala investicija od nekih 5,000.000 dinara godišnje, koja
će se u proizvodnji neminovno odraziti. Sječu drvne mase i ne možemo nazvati proizvodnjom.
To je tek berba! Proizvodnja jeste samo godišnji prirast drvne mase. Gdje
ima, lako je ubrati!
Šumske štete. Jasno je, da u Sloveniji, uz ovakovu strukturu šumskog posjeda,
gdje svatko na selu ima svoj gaj, uz dobru priliku zaposlenja u obrtu i industriji, to
pitanje praktički ne postoji.


Regeneracija šuma. Moramo nažalost utvrditi, da je velik dio slovenskih šuma,
pod uticajem njemačke šumsko gospodarske politike 19. vijeka i njezinih sljedbenika,
pa po zakonu inercije, skoro do nedavna, denaturiran . Ideal njemačkog šumara


19. vijeka bila je smreka i čista smrekova sastojina. Pod uplivom toga gledanja i tadanje
dri. posjed ;~1.> dri. uprav!


norgdno


WTŠuma\


^zadrugara.


91




ŠUMARSKI LIST 3/1947 str. 30     <-- 30 -->        PDF

konjunkture u smrekovini i naš je mali seljački šumski posjednik zaveo svoje šumsko
gospodarenje u tom smislu. Provodi ga još i danas, neznajući, da je njemačka nauka
i praksa zadnjih decenija prekinula gajenjem šuma na protuprirodnoj osnovi, ponukana
teškim i skupim iskustvima. Bukva i jela utamanjene su i kod nas čistim sječama na
velikim površinama. Na njihovo je mjesto zasađena smreka. Posljedice toga protuprirodnog
forsiranja smreke primjećuje se i kod nas u opadanju prirasta. Bukva i grab
kao podstojna sastojina jedva još negdje postoje. Smreka je unesena na vještački način
u nizine Dolenjske mjesto bukve i jele. Stalna borba sa potkornjakom u tim predjelima
najbolje dokazuje, da smreki tamo nije prirodno stanište. Mnoga prirodna staništa
crne jalše silom su zasađena smrekom. Podstojnih lišćara u borovim i hrastovim sastojinama
nema. Slovenska je šuma jakim dijelom degenerirana. Njezina regeneracija
ne bi pretstavljala problem, kad bi bilo dovoljno stručnog kadra. Propaganda bez neposrednog
rada na samom terenu ne bi bila kadra mnogo postići. Ne radi se o objavi
rata smreki, koja će i nadalje u našem šumarstvu igrati odličnu ulogu, već o principu
gajenja šuma na prirodnim temeljima.


Sječa i prirast. Sječa i prirast stoje u omjeru 2:1. Naše nastojanje ima biti, dovesti
taj omjer do 1:1, odnosno još više u prilog prirastu, da se u predviđeno dugačkom
roku naše iscrpljene zalihe popune. Uludo bi bilo vikati, da je sječni etat prevelik i da
ga treba prepoloviti. Svakom je svjesnom šumaru poznato, da je danas nemoguće smanjiti
sječni etat. Preostaje nam dakle: podići svim silama prirast! Računamo,
da je godišnji prirast po ha u Sloveniji nešto jači od 2 m3. Tko poznaje jezgru
naših šuma, naš mali posjed, vjeruje, da prirast nije ocijenjen prenisko. Znamo međutim,
iz prakse i iz literature, da poneki predjeli bivšeg Windischgraetzovog posjeda
oko Postojne na pravom kršu davaju prirast u jelovini do 10 (deset) m3 po ha. Nije
to, naravno, puki neki slučaj već rezultat ispravnog rada i stručnog gajenja šuma. Svaka
vrst drveta na njezinom prirodnom staništu, gajenje šuma u skladu sa prirodnim zakonima,
uz obilnu primjenu ´čišćenja i proređivanja sastojina te dovoljan stručni kadar
za sve kategorije vlasništva moraju u dogledno vrijeme podići prirast do zamjerne
visine. Relativno dobra mreža prometnih sretstava omogućuje ove mjere. Kada se u
5-godišnjem planu predviđaju investicije za podizanje raznih postrojenja za preradu
drveta, moramo dobro voditi računa o proizvodnji sirovina-prirasta,
pa i za tu proizvodnju predvidjeti dovoljne investicije. Šta bi značilo ostati kod kobnog
omjera 2:1, pokazala bi najskorija budućnost.


Domaća potrošnja drveta za loženje. Potrošnja drveta za loženje u većim je
gradovima prilično umjerena, jer je dobro i obilno zamijenjuje kameni ugalj. Teže je
na selima. Velike, upravo ogromne, peći na selu, na kojima djeca zimi i spavaju, najneracionalniji
su potrošač drva. Slovenija popali godišnje 1,5 do 2 milijuna prm drva,,
od čega najmanje Vi materijala sposobnog za tehničku upotrebu po dosadanjim standardima
(uzancima). Ne mijenja mnogo na stvari, ako možda jednu trećinu toga materijala
čine otpaci, šiblje i granje. Od prijeke je potrebe, da se i u najzabačenijem selu
zavedu divne primitivne a jeftine i dobre peći, kakove poznaju neka sela Bosne i Like,sa
svim svojstvima »Zephir« peći. Jednako moraju i gradovi posvetiti najveću pažnju
pitanju peći i ispravnoj tehnici loženja, jer svaka ušteda znači čisti dohodak u narodnom
gospodarstvu. Šta znači zaštedjeti pola milijuna prm drveta za tehničke svrhe!
Osim toga je potrebno i u selima duž željeznice uvesti loženje ugljenom. Dobro je
barem to, što ni seljak ne loži više toliko sirovim drvetom.


Steljarenje. Do danas je steljarenje u mnogim slovenskim predjelima po seljačkim
šumama redovita pojava. Steljarenje je pravi i vjerni odraz stanja poljoprivrede
nekoga kraja. Skoro potpuno pomanjkanje dobrih gnojišta (dobro gnojiste ne mora
biti identično sa pojmom skupoga gnojišta/), silosa za stočnu hranu, slaba upotreba
umjetnih gnojiva i skoro nikakva primjena vapna kao gnojiva na kiselim poljoprivrednim
tlima, jesu začarani krug, kojega mora spašavati steljarenje u seljačkoj sumi.
Slovenija ima 70% svih poljoprivrednih tala na podzolu. Akcija za kalcifikaciju, koja
je u toku, upotrebom prirodnog vapnenog i dolomitnog pijeska i mekanog materijala
po uzoru Korduna i Bosne iz temelja će popraviti te neprilike. Izgradnja gnojišta i
silosa za stočnu hranu sa svoje strane doprinijet će svoje. Činjenica da su agronomi
na kotarevima, isto kao i šumari, prije rata mogli biti samo propovjednici i statističari,
kao i to da je većina seljaka van brdskih područja krparila manjak svojih prihoda
od zemljoradnje raznim zaposlenjima u šumi, obrtu´i sitnoj industriji, nije pogodovala
napretku poljoprivrede, razbijene u mozaik sitnog posjeda. Na tom je posjedu seljak
gajio sve i sva. Stotinu zanata i k tome još enciklopediju poljoprivrede seljak ne može


92




ŠUMARSKI LIST 3/1947 str. 31     <-- 31 -->        PDF

savladati. Plansko gospodarstvo dati će i poljoprivredi nov pravac i mogućnost razvoja,
što će se i na šumarstvu povoljno odraziti.


Katastrofalni načini gospodarenja. Posebno poglavlje tvore t. zv. »novine« u
Savinjskoj dolini (najviše oko Gornjeg grada) i u Koruškoj. To je način sistematskog
paljenja mlade šume, što ga praktikuju i imućniji seljaci, čak kraj 50 ha posjeda i 20
komada goveda u staji. U ophodnji od cea 50 godina sav svoj posjed predu vatrom,
tako da onda na garištu kroz nekoliko godina siju zob i sade krumpir. Poslije napuštenog
obrađivanja zemlja se sama zasije ponovno smrekom i johom iz susjedstva. To je
starodrevni običaj, kojega raniji političari nisu voljeli dirati .Budući se,to događa na
vapnenim tlima, prirodno je, da se bujični perimetar rijeke Savinje proširuje. Ne siromaštvo
već arhajski običaj je ovdje uzročnik zla.


Slično je i sa »fratama« na Pohorju. Sječine sa svim granjem i otpacima zapale.
Pri tome znade palež zahvatiti i komad susjedne šume. Paljevinu poslije nekoliko
godina obrađivanja konačno zasiju zobi sa smrekovim sjemenom. Tako dobiju odveć
gust smrekov podmladak. Tvrde, da su ovaj običaj donijeli k nama svojevremeno češki
šumari. Kako bilo, na nama je, da ih predočimo kao pogibeljne za narodno gospodarstvo
te predložimo narodu, da ih sam dokine.


Oba ova načina imaju mnogo sličnosti sa »lazinanjem« na otoku Mljetu. Kotarskog
šumara, bez pomoćnog terenskog osoblja, te pojave neće možda ni mnogo uzrujavati,
jer će ih u svome zaposlenju jedva stići i registrirati.


Inventarizacija svih šuma. Istovremena inventarizacija svih šuma, koja se prvi
puta provodi i koja će biti završena do jeseni 1947, dat će sliku o stanju šuma i šumarstva
čitave republike. Nije važna samo drvna.masa, o kojoj do sada nismo imali ni
prave predodžbe. Rezultat toga rada bit će od vanredne važnosti za vođenje planskog
šumskog gospodarenja. Tek na osnovu toga rada moći će šumska industrija da postavi
svoj plan.


Šumska industrija. Šumska industrija sastoji se skoro isključivo iz postrojenja
za primarnu preradbu drveta. Postrojenja su zastarjela, većinom primitivna. Kao najzapadnija
pokrajina Jugoslavije imala je Slovenija već prije prvog rata vrlo povoljan
položaj za razvoj pilanske industrije. U gospodarskom haosu onog doba razvijala se
je u nezdravom pravcu. Nicala je svuda, nabavljala zastarjele i demontirane strojeve
iz susjednog inostranstva. Kraj velike moguće zarade nije joj bilo stalo, da se modernizira.
Glavno joj je bilo, da ispili što više materijala. Vodstvo bilo je većinom u
rukama empirika i špekulanata. 90% predratne pilanske industrije kadro je danas da
bez natezanja ispili dvostruki sječni etat. Prije rata mogla je da konkurira na stranom
tržištu ne kvalitetnom robom već obaranjem cijena, sve na štetu malog šumskog posjednika
(svoga glavnog dobavljača sirovina), radnika i vozara. Trgovina drvetom bila
je potpuno slobodna te za nju nije trebala ni koncesija. To je prouzrokovalo pravu
bujicu trgovaca i špekulanata drvetom. Takovoj šumskoj industriji i trgovini imamo
uglavnome da zahvalimo, što mnoge seljačke šume pretstavljaju samo još zelenilo —
kulise. Dioničarska društva, iza kojih je neposredno stajala »čaršija«, znala su izigrati
propise zakona o šumama o potrajnom gospodarenju za izvjesne kategorije šuma.


Danas je šumska industrija NR Slovenije mahom sva pod rukovodstvom republikanske
vlade. Ona ima da se racionalno rasporedi i modernizira. Izgleda, da bi koncentracija
postrojenja sa po 50.000 mi oblovine godišnje najbolje odgovarala. Kako je
velik dio etata predviđen za izvoz na strana tržišta, biti će umjesno, da izvjesna poduzeća
rade sključivo za izvoz, probirući najskuplju robu sa čitavog područja. Tako ćemo
sa manjim izvozom na masi moći postizavati veću novčanu vrijednost, pri čemu ne
smijemo zaboraviti, da yanjsko tržište ima svoje zahtjeve, koj i čest o nis u
drugo do li hirovi, ali ti se hirovi međutim dobro plaćaju. Za nutarnju potrošnju
možemo si standarde sami po volji krojiti. Kad nam cerovina za pokućtvo
dobro odgovara, zašto bi umjesto nje trošili kod kuće hrastovinu, koju možemo skupo
prodati. Poglavlje za sebe je još 1800 malih pila »venecijanki«. Bez sumnje će jedan
dio i nadalje raditi za mjesne potrebe. Apsurdi pak, da vidiš na jednom potoku na
potezu od nekoliko kilometara 43 potočare i jednu veću pilanu, moraju u nteresu
zajednice čim prije nestati. Vrijedno je naglasiti, da su šuma, režijska šumska izrada,
preradba drveta na pilani kao i trgovina za državni gospodarski sektor bili od oslobođenja
do danas uvijek i bez prekida u jednim rukama, što je vanredno povoljno
uplivalo na efekt rada. Danas državni sektor vodi 80°/o cjelokupne industrije.


93




ŠUMARSKI LIST 3/1947 str. 32     <-- 32 -->        PDF

Drvni obrt i industrija. Dok je drvni obrt bio vrlo razvijen i na visokom stupnju
već prije rata, industrija za daljnju preradbu drveta bila je ograničena uglavnom na
tvornice papira, ljepenke, pokućtva, parketa, bačava i sanduka, šibica te na sitne kućne
i športske potrepštine. Stoga jako oskudijevamo na industriji za finalne i polufinalne
proizvode.


Bujičarstvo. Uređivanje bujica bila je prije rata najaktivnija šumarska grana,
koja je uredila mnogo objekata. Već nekoliko godina nije bilo nikakovih provala
bujica. I danas imade dovoljno rada oko uzdržavanja postojećih objekata. Nedovoljan
nadzor nad gospodarenjem sa šumama na terenu, naročito u bujičnim područjima,
mogao bi u budućnosti opet jače zaposliti bujičare. Mnogi šumoviti predjeli prava su
bujična područja a šume u njima zaštitnog značaja.


Pošumljavanja. Pitanje pošumljavanja sječina bila je glavna briga šumarskog
osoblja kod kotareva. Posjednici šuma na pritisak vlasti nisu se opirali pošumljavanju.
Glavna vrst drveta bila je naravno smreka. Sve veće sječe obavljane su većinom na
golo. U godinama 1919—1940 izdali su javni i privatni rasadnici svega 125 milijuna
sadnica za pošumljavanje. Tu nisu ubrojene sadnice za potrebe šuma pod državnom
upravom. Šumski katastar pokazuje u posljednjih nekoliko decenija prilično povećanje
šumske površine, bilo da su seljaci svoje slabo plodne njive sami pošumili, bilo da su
napušten pašnjaci Dolenjske i Notranjske zarasli šumom. Danas je velika poteškoća
pomanjkanje sadnic a za pošumljenje sječina. U buduće trebati će promijeniti
način iskorišćivanja šuma tako, da se šuma bude obnavljala prirodnim načinom. Za
pošumljavanje sadnica uvađamo ove godine mehaniziranu sadnj u u zasjek ,
kakova se odavna uspješno praktikuje u Rusiji i u Njemačkoj.


Prometna sredstva. Kraj inače dobre javne prometne mreže predviđene su znatne
investicije za prometna sretstva u same šume. Postavljaju se gravitacione žicare tipa
Bleichert, stalne i prenosne. Žicare svladavaju visinske razlike cea 500 m a dugačke
su oko 1000 m. U praksi su se pokazale jeftinije i bolje od strmih, već postojećih,
cesta. Novost za naše prilike bit će žična točila za sakupljanje materijala iz nepristupačnih
predjela, koje će zamijeniti anahronična vodena ili suha točila. Cesta ostaje i
nadalje osnovno i središnje prometno sretstvo te se kao takovo uvodi postepeno u sve
šumske predjele. Postojeće ceste proširuju se za kamionski saobraćaj.


94




ŠUMARSKI LIST 3/1947 str. 33     <-- 33 -->        PDF

Stručni šumarski kadar. Ovo je pitanje zapravo jedini problem šumarstva, oko
kojega se vrte sva naprijed navedena pitanja i zadaci. Činjenica je, da su slovenski
šumari bili do godine 1918 zapravo bez vlastite tradicije, jer su do tada na našem tlu
službovali većinom stranci; da su i oni strani šumari za svoj zbilja stručni terenski
rad imali svega 20.000 ha šume u državnoj upravi; da je šumarsko osoblje kod veleposjeda
i nakon 1918 godine bilo većim dijelom sastavljeno od stranaca pa i ljudi bez
prave stručne spreme; da je mali šumski posjed bio bez stručne uprave; da je kod
kotareva bilo prije rata 9 šumarskih inženjera (i oko 20 podšumara) a 4 su bila kod
banske uprave; da su mnogi slovenski šumari zbog »hiperprodukcije« morali tražiti
sebi posla po ostalim predjelima Jugoslavije. Ako je danas u Sloveniji svega nekih 70
šumarskih inženjera za rad u ministarstvu, šumskim gospodarstvima, šumskim upravama
i kod kotarskih narodnih odbora, ne treba posebnog dokazivanja, da je pomanjkanje
stručnog osoblja centralno i najteže pitanje, od čijeg rješenja zavise gotovo svi
postavljeni zadaci. Šest će godina proći, dok bude moguće popuniti svega 40 mjesta
sa apsolventima šumarskog fakulteta (nakon odsluženja vojne obaveze). U međuvremenu
bit će novih praznina u redovima postojećeg stručnog kadra.


Nikakvim žrtvama nije moguće stvoriti neku srednju šumarsku školu staroga
tipa i čekati 6 godina na prve apsolvente. Preostao je jedini put svojstvenog načina
stručnog školovanja.


Stručno školstvo. Dvogodišnja šumarska škola u Mariboru, koja je radila na
prekide od 1931—1941, dala je putokaz. Ona je dala solidne temelje za pomoćnu
tehničku službu. Pojedincima, koji su se u radu naročito istakli i svoje znanje teoretski
i praktički usavršili, omogućila je da zauzmu i rukovodeće položaje.


U Mariboru i Ljubljani otvoreno je prošle godine I. godište šumarske škole,
koje je u dva maha poslalo svega 100 mladih ljudi u praksu poslije svršenog 3-mjesečnog
teoretskog učenja i privremenog ispita, s tim da nakon 7-mjesečne svestrane
terenske prakse prema radnom programu škole polažu zaključni ispit za I. godište.
Kako su to odrasli ljudi (većina sa prethodnom praksom) učenje uzima sasma drugo
značenje. Nastavni materijal I. godišta je zaokruženo znanje, kakovo se traži za lugara.
Apsolventi, koji imaju nižu opću srednjoškolsku spremu, mogu polagati prijamni ispit
za II. godište šumarske škole, čije otvorenje može uslijediti, kada se nakupi dovoljan
broj kandidata. Tako se selekcijom i ispitima mogu stvoriti kadrovi sa raznim godištima,
od kojih I., III. i V. godište daje zaključenu cjelinu znanja i odgovarajuće
zaposlenje.


Apsolventi I. i II. godišta su lugari, III. i IV. godišta šumari (naziv podšumar
nije savremen), V. godišta šumarski tehničari. Praktički dio škole vrši se na terenu
kod školskih šumskih uprava, uz stalan nadzor otsjeka za stručno školstvo resornog
ministarstva. Pojedina godišta otvaraju se po potrebi. Tako može na pr. I. godište
izbaciti i 200 apsolvenata (za 12 mjeseci obije škole praktički 3 puta po 25—27 apsolvenata
= cea 150 njih), prije nego se otvori II. godište. Od 200 apsolvenata I. godišta
možda će tek njih 20—25 apsolvirati V. godište, dok će ostali ostati namješteni i sa
manjim brojem godišta. Tu nema gubitaka niti otpada: svatko biva uposlen prema
svojoj sposobnosti. U školskim se internatima nalazi svega po 25—27 pitomaca u svakoj
od šumarskih škola. Opću naobrazbu stiču đaci i upotpunjuju privatno, a svoje znanje
dokazuju na prijamnim ispitima za svako godište. Nastavnici su stručnjaci iz prakse,
koji drže predavanja kraj redovitog posla, honorarno. Tako ostaju stalno Vezani uz
praktičan rad. Sami đaci pak donose svoja zapažanja sa terenske prakse u školu. To
je školovanje, gdje se teoretski i praktički dio isprepliću i stalno upotpunjuju.


Učenje je povezano praktičnim ekskurzijama. II. i daljnja godišta imaju predviđeno
više teoretskog dijela nego I. godište. Na istoj osnovi radi i I. godište drvarske
škole u Ljubljani. Naravno, da taj sistem nije svuda i u svim prilikama primjenjiv pa
je nemoguće jednostavno kopirati ga, jer su i osnovne prilike u pojedinim republikama
iz temelja drugačije. Svakako je potrebno i postojećem drvarskom osoblju sa terena
dati najnužniju teoretsku spremu, što je do sada nije imalo, već je radilo jedino na
temelju tradicije i »dobre prakse«. Apsolventi škola svojim će elanom, praksom»
stalnim i povremenim nadopunjavanjem teorije postati dobar i solidan, selekcioniran
stručni kadar. Ustanovljenje nekog stručnog fakulteta u dogledno vrijeme ne dolazi
u obzir.


95




ŠUMARSKI LIST 3/1947 str. 34     <-- 34 -->        PDF

Šumarska istraživanja. Na polju šumarskih istraživanja započeto je g. 1946 prvi
put na znanstvenoj osnovi dobivanje smole primijenjenom vlastitom metodom, koja
obećava dobre rezultate. U godini 1947 ima proizvodnja smole postići 6-struki iznos
prema lanjskoj godini. Smolarenje se u vodi i u borove šume privatnog sektora.


Šumarski znanstveni institut. Uza sve pomanjkanje šumarskog kadra mora se
još ove godine pristupiti organizaciji instituta za šumarska istraživanja, čija će prva
zadaća biti, uvesti u slovensko šumarstvo sve novije (pa i starije!) tekovine šumarske
nauke i prakse.


Šumarska prosvjeta. Postavila si je kao glavni zada^k upoznavati sa naprednim
šumarstvom stručnu i ostalu javnost putem izložbi, članaka po radiu i u dnevnim
novinama. Gozdarsk i vestnik , što ga izdaje ministarstvo, izlazi u nakladi 5.000
komada te ima većinu publike van stručnog kruga, jer iznosi na popularan način
aktuelna šumarska pitanja.


Lovstvo. Izlučena je i organizirana uprava 5 rezervnih lovišta. Potrebnim propisima
uređieno je bilo vršenje lova za sezonu 1946/47. U toku su razgraničenja državnih
i zakupnih lovišta, osnivanje lovačkih družina i davanje lovišta njima u zakup. Godine
1946 stupio je na snagu privremeni zakon o lovu te pravilnik o organizaciji lovstva.


Slovensko Primorje. Priključenjem dijela Slovenskog Primorja dobiva šumarstvo
zadatak srediti teške posljedice pljačke, koju je u tim našim krajevima sprovela fašistička
vladavina. Samo malom šumskom posjedu nedostaje 8 milijuna m3 drvne mase
u poređenju sa onom iz g. 1918. Slovenija dobiva k tome još neriješena pitanja Krša
i držanja koza u kotaru Tolmin—Bovec.


Od pozitivnog dobivamo dosta modernu i dovoljnu pilansku industriju, nešto
drvne industrije te modernu tvornicu ploča iz drvnih vlakanaca.


Jedina je narodna šuma cea 40.000 ha površine od većeg privrednog značenja.


Ing. V. Beltram


PORUKE SARADNICIMA:


Rukopisi neka su pisani što čitljivije, po mogućnosti pisaćim strojem. Pisati
treba samo na jednoj strani i sa strane ostaviti slobodan prostor od tri prsta širine.
Izbor dijalekta i pisma prepušta se piscu, jer će se rukopisi štampati onim dijalektom
i pismom kojim su napisani. Slike neka ne budu uljepljene u tekst nego zasebno
priložene. Crteži neka budu izvedeni tušem na bijelom risaćem papiru. Mjerilo na
kartama označiti samo olovkom.


Radovi se honoriraju: izvorni članci 80.— din., prevodi 50.— din. i preštampavanja
po 30.— dinara po stranici. Separati i otisci moraju se zasebno naručiti, pravovremeno
prije izlaska članka. Trošak snosi naručitelj.


Šumarski list izlazi svakog mjeseca i pretplata za 1947 godinu iznosi 180.— Din.
Uprava i uredništvo lista nalazi se u »Šumarskom domu« u Zagrebu, Vukotinovićeva
ul. 2.


Izdavač: Šumarska sekcija Društva inženjera i tehničara Narodne Republike Hrvatske
u Zagrebu. — Urednik: Ing. Zlatko Bunjevčević. — Članovi Redakcionog odbora:
Dr. Milan Anić, ing. August Horvat, ing. Dušan Klepac, Branko Matić, ing. Teodor
Feleš, dr. Aleksandar Ugrenović. — Uprava i Uredništvo Šumarskog lista: Zagreb,
Vukotinovićeva ul. 2. — Telefon: Uredništvo 33-39. Uprava 64-73. — Čekovni račun
broj 70-4208 — Tiskara Tipografija, Zagreb, Trg Bratstva i Jedinstva br. 2, telefon 53-46.