DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1947 str. 33 <-- 33 --> PDF |
Stručni šumarski kadar. Ovo je pitanje zapravo jedini problem šumarstva, oko kojega se vrte sva naprijed navedena pitanja i zadaci. Činjenica je, da su slovenski šumari bili do godine 1918 zapravo bez vlastite tradicije, jer su do tada na našem tlu službovali većinom stranci; da su i oni strani šumari za svoj zbilja stručni terenski rad imali svega 20.000 ha šume u državnoj upravi; da je šumarsko osoblje kod veleposjeda i nakon 1918 godine bilo većim dijelom sastavljeno od stranaca pa i ljudi bez prave stručne spreme; da je mali šumski posjed bio bez stručne uprave; da je kod kotareva bilo prije rata 9 šumarskih inženjera (i oko 20 podšumara) a 4 su bila kod banske uprave; da su mnogi slovenski šumari zbog »hiperprodukcije« morali tražiti sebi posla po ostalim predjelima Jugoslavije. Ako je danas u Sloveniji svega nekih 70 šumarskih inženjera za rad u ministarstvu, šumskim gospodarstvima, šumskim upravama i kod kotarskih narodnih odbora, ne treba posebnog dokazivanja, da je pomanjkanje stručnog osoblja centralno i najteže pitanje, od čijeg rješenja zavise gotovo svi postavljeni zadaci. Šest će godina proći, dok bude moguće popuniti svega 40 mjesta sa apsolventima šumarskog fakulteta (nakon odsluženja vojne obaveze). U međuvremenu bit će novih praznina u redovima postojećeg stručnog kadra. Nikakvim žrtvama nije moguće stvoriti neku srednju šumarsku školu staroga tipa i čekati 6 godina na prve apsolvente. Preostao je jedini put svojstvenog načina stručnog školovanja. Stručno školstvo. Dvogodišnja šumarska škola u Mariboru, koja je radila na prekide od 1931—1941, dala je putokaz. Ona je dala solidne temelje za pomoćnu tehničku službu. Pojedincima, koji su se u radu naročito istakli i svoje znanje teoretski i praktički usavršili, omogućila je da zauzmu i rukovodeće položaje. U Mariboru i Ljubljani otvoreno je prošle godine I. godište šumarske škole, koje je u dva maha poslalo svega 100 mladih ljudi u praksu poslije svršenog 3-mjesečnog teoretskog učenja i privremenog ispita, s tim da nakon 7-mjesečne svestrane terenske prakse prema radnom programu škole polažu zaključni ispit za I. godište. Kako su to odrasli ljudi (većina sa prethodnom praksom) učenje uzima sasma drugo značenje. Nastavni materijal I. godišta je zaokruženo znanje, kakovo se traži za lugara. Apsolventi, koji imaju nižu opću srednjoškolsku spremu, mogu polagati prijamni ispit za II. godište šumarske škole, čije otvorenje može uslijediti, kada se nakupi dovoljan broj kandidata. Tako se selekcijom i ispitima mogu stvoriti kadrovi sa raznim godištima, od kojih I., III. i V. godište daje zaključenu cjelinu znanja i odgovarajuće zaposlenje. Apsolventi I. i II. godišta su lugari, III. i IV. godišta šumari (naziv podšumar nije savremen), V. godišta šumarski tehničari. Praktički dio škole vrši se na terenu kod školskih šumskih uprava, uz stalan nadzor otsjeka za stručno školstvo resornog ministarstva. Pojedina godišta otvaraju se po potrebi. Tako može na pr. I. godište izbaciti i 200 apsolvenata (za 12 mjeseci obije škole praktički 3 puta po 25—27 apsolvenata = cea 150 njih), prije nego se otvori II. godište. Od 200 apsolvenata I. godišta možda će tek njih 20—25 apsolvirati V. godište, dok će ostali ostati namješteni i sa manjim brojem godišta. Tu nema gubitaka niti otpada: svatko biva uposlen prema svojoj sposobnosti. U školskim se internatima nalazi svega po 25—27 pitomaca u svakoj od šumarskih škola. Opću naobrazbu stiču đaci i upotpunjuju privatno, a svoje znanje dokazuju na prijamnim ispitima za svako godište. Nastavnici su stručnjaci iz prakse, koji drže predavanja kraj redovitog posla, honorarno. Tako ostaju stalno Vezani uz praktičan rad. Sami đaci pak donose svoja zapažanja sa terenske prakse u školu. To je školovanje, gdje se teoretski i praktički dio isprepliću i stalno upotpunjuju. Učenje je povezano praktičnim ekskurzijama. II. i daljnja godišta imaju predviđeno više teoretskog dijela nego I. godište. Na istoj osnovi radi i I. godište drvarske škole u Ljubljani. Naravno, da taj sistem nije svuda i u svim prilikama primjenjiv pa je nemoguće jednostavno kopirati ga, jer su i osnovne prilike u pojedinim republikama iz temelja drugačije. Svakako je potrebno i postojećem drvarskom osoblju sa terena dati najnužniju teoretsku spremu, što je do sada nije imalo, već je radilo jedino na temelju tradicije i »dobre prakse«. Apsolventi škola svojim će elanom, praksom» stalnim i povremenim nadopunjavanjem teorije postati dobar i solidan, selekcioniran stručni kadar. Ustanovljenje nekog stručnog fakulteta u dogledno vrijeme ne dolazi u obzir. 95 |