DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 20 <-- 20 --> PDF |
Sovjetskog Saveza mnogo se preporučuju za vjetrobrane vrste E. Macar thuri, E. amygdalina i E. viminalis. Različito se ponašaju eukalipti i prema vlazi. Kao minimalna količina oborina za uzgoj eukalipta smatra se 500 mm godišnje. Naročito mnogo vlage zahtijevaju eukalipti u prvim godinama svog razvitka. Svi eukalipti zahtijevaju mnogo svjetla, a sami slabo zasjenjuju tlo, jer listovi odraslih stabala više vise, nego li su vodoravni. Iz tih se razloga eukalipti u kulturama sade na rijetko, 2 do 3 m jedan od drugog, a već u 6 ili 8 godini vrši se čišćenje, nakon čega ostavljaju po ha 1200 stabala. U 12 do 20 godini starosti sastojine vrši se jača prorjeda, ostavljajuć 600 do 800 stabala po ha. Historija o uzgoju eukalipta u Europi prilično je opsežna. UJEuropu je donesen godine 1810. i to u Francusku, gdje je do danas ostao samo kao parkovno stablo. Malo kasnije, godine 1829, pojavilo se nekoliko primjeraka E. rostrata i E. amygdalina u botaničkmo vrtu u Napulju u Italiji. Jedan od najozbiljnijih eukaliptologa i propagatora eukaliptovih kultura bio je Ferdinand von Meuller, ravnatelj botaničkog vrta u Melbournu, koji je ostavio iza sebe opsežno monumentalno djelo »Eucalyptographia« (1879—1884 god.), u kojem je prikazao 100 najvažnijih vrsta. Kasnije su u drugim europskim zemljama i to u Italiji, Španjolskoj, Portugalu i t. d. vršeni pokusi. Skoro istodobno vršeni su pokusi uzgajanja u Africi, J. Americi i drugim vaneuropskim zemljama. U to doba podignute su u Africi prostrane kulture na desetine hiljada ha u cilju dobivanja jamskog drveta i drugog građevnog materijala. U Europi se naročito lijepe i velike kulture nalaze danas na Pirinejskom poluotoka (Portugal, Španija), gdje ima preko 30.000 ha eukaliptovih šuma. Italija je forsirala pošumljavanje eukaliptom u svojim bivšim afričkim kolonijama, a naročito u Tripolitaniji, gdje postoje veliki rasadnici sa savršenom tehničkom obradom i nekoliko krasnih eukaliptika sa površinom od 400—800 ha. Uspjele kulture zasnivane su u zadnje´ vrijeme u Maloj Aziji i u Palestini. Današnja Turska poduzima veliku akciju na zašumljavanju svojih prostranih toplih subtropskih obala vrstama E. globulus, E. rostrata, E. cornuta, E. salinga i E. umbellata. U najnovije vrijeme vrlo velik interes prema kultivrianju eukalipta pokazuje Sovjetski Savez, koji u tu svrhu raspolaže prostranim subtropskim predjelima na Crnomorskom primorju Kavkaza. Još se u godini 1940 u Sovjetskim subtropicima nalazilo preko 9,000.000 eukaliptovih stabala. Prenut predratnom planu taj se broj imao povećati do godine 1944 do 53 miliona stabala, što znači da bi norma za sadnju eukalipta iznašala primjerice 8—10 miliona godišnje. Najviše se tamo uzgaja E. globulus, E. viminalis, E. amygdalis, E. macarthuri, E. cinerea i E. urnigera. Najveće sastojine E. globulus nalase se blizu Patüma, zatim Gagrima i Suhumi, a pojedinačni primjerci po čitavoj obali Crnomorskog primorja. U pogledu uzgoja razrađena su agropravila, a mnogo se i ozbiljno radi na naučnim istraživanjima u vezi s hibridacijom i aklimatizacijom. Od vrsta prokušanih na području S. S. S. R. od naročite je važnosti i od stručnog interesa za naše klimatske prilike, Eucalyptus viminalis, i to tim više što će se ove godine po prvi put zasijati sjeme ovog eukalipta u Dalmaciji. M. E. Tkačenko daje slijedeće podatke o ovoj vrsti: »Gorostasno stablo do 125 m visine i 8 metara promjera. Njegovo lišće izlučuje slatku sladornu tvar. U svojoj domovini on zauzima tla različite vrste, a-postiže najbolji razvoj u vlažnim 118 |