DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1948 str. 34     <-- 34 -->        PDF

&L.$......


POLIRANJE DRVETA


Mi ne b\ prilazili ovom stručnom pitanju, da ono nije ovih dana bilo izneseno
pred široku nestručnu javnost. Povod tome da je pokrenuto pitanje
poliranja drveta dala je knjiga »Stolarski priručnik«, koju je napisao Ivan
Popp, nastavnik industrijske škole u Zagrebu, a izdao Nakladni Zavod Hrvatske.
Zagrebački dnevnik »Vjesnik« od 22. septembra o. g. donio je opširamprikaz knjige i učinio niz zamjerki. Ne ulazeći u analizu učinjenih zamjerki,
koje su uže stručne stolarske prirode, mi ćemo se zadržati samo na onoj,
koja se odnosi na poliranje. Zadržat ćemo se na toj zamjerci iz razloga, jer
je njom indirektno dodirnuta i naučna osnovica ovoga pitanja.


Korisno je da se kratke ocjene stručnih knjiga donose i u dnevnicima.
No mnogo je korisnije i važnije da se o stručnim pitanjima povede riječ u
stručnim glasilima. Ovo posljednje neophodno je potrebno naročito u slučajevima,
kad ni pravilno izlaganje ni potpuno razumijevanje nekoga stručnoga
pitanja nije moguće bez poznavanja njegove naučne osnovice ili bar načina,
kako nauka gleda na to pitanje.


Kako je poznato, poliranje je vrlo stara tehnika obrađivanja površine
kamena, metala, slonove kosti i drveta. Nas na ovome mjestu interesu je same
poliranje drveta. Sa egipatskih reljefa vidljivo je, kako se u dalekoj davnini
vršilo poliranje drveta (Knight-Wulpi, Veneers and Plywood). Tim načinom
Egipćani su polirali daščice, koje su služile za intarzije. Takove sam radove
vidio u zbirkama londonskog British Museuma.


Cilj tehnike poliranja u prvome je redu estetske prirode: obrađene i vid»
dostupne površine učiniti glatkima, sjajnima i uočljive teksture. Kod drveta
dolazi u obzir još i zaštićivan je od atmosferske vlage, mehaničkih povreda i
prljanja.


. ne namjeravamo na ovome mjestu ulaziti u prikazivanje tehnike toga
rada. Ona je opširno i stručno prikazana u knjizi Henč: »Politure i politiranje«.
Nama je na umu samo izvjesna načelna razlika između stručnog gledišta stolarske
prakse i naučnog gledišta tehnologije drveta. Stolarska praksa hoće da
u poliranju vidi dvije u osnovi različite tehnike: mehaničko poliranje, koje
da se primjenjuje samo za kamen i metal, i politiranje (poliranje šelakom),
koje se primjenjuje samo za drvo. Naprotiv, nauka govori samo o jednoj
tehnici, o poliranju. Poliranje drveta — kaže nauka — može da se vrši ili
samo mehaničkim načinom ili uz pomoć tvari, kojima se zapunjaju pore
drveta i njegova površina i presvlače tankim, tvrdim i prozirnim slojevima
šelaka. U posljednjem slučaju nauka govori o poliranju šelakom (Kollmann
663).


Zbog te razlike u gledanju moglo je doći do toga, da je bezimeni pisac
ocjene Poppove knjige iznesao tvrđenje, da je njen autor nekritički mimoišao
uobičajenu stolarsku praksu, jer da se polira samo kamen i metal a politira
drvo. Očito je da se stručni kritičar, koji je — sudeći po ostalim zamjerkama


— dobar stolarski stručnjak, nije osvrnuo na gledanje nauke ili mu je nepoznata
činjenica, da se i drvo ne samo može polirati mehaničkim načinom
već da taj način nauka obilno i primjenjuje.
312




ŠUMARSKI LIST 9-10/1948 str. 35     <-- 35 -->        PDF

Mogućnost mehaničkog poliranja drveta zavisi o tvrdoći drveta, o homogenosti
njegove građe i o geometrijskim ravninama (teksturama), koje se
obrađuju. Što gušće je drvo, to jest što manji je volumen pora, što sitnije su
te pore, što homogeniji su ti elementi, to veća je glatkoća i sjaj obrađene površine
drveta, koja se može doseći samim mehaničkim poliranjem. Poznati
su primjeri takovoga poliranja pokovine (Guajacuan officmale L., G. Sanctum
L.) i savremenog lignostona.


Pošto je tvrdoća drveta i homogenost njegove građe veća na frontalnim
nego na tangencijalnim i radijalnim ravninama, mogu se na tim ravninama
samim mehaničkim poliranjem dobiti površine glatke, primjerenoga sjajanaročito — što je naučno najvažnije — uočljive teksture. Na taj način postaju
mnogo izrazitiji građevni elementi drveta (godovi, zone kasnog i ranog drveta,
sržni trakovi) koji su potrebni za dendrometrijsku i anatomsku analizu, naučna
mjerenja i fotografska snimanja.


Primjenom pravilne tehnike mehaničkog poliranja mogu čak i meke vrsti
drveta dati vanredno jasne i uočljive teksture. (Vidi slike smreke lještarke
i jele lještarke u Ugrenović, Tehnologija drveta. Prilog I. si. 5, 6; prilog X.
si. 3.).


U potvrdu ne samo mogućnosti već i važnosti mehaničkog poliranja drveta
navodim činjenicu, da su svi fotografski snimci frontalnih a i ostalih tekstura
u mojoj Tehnologiji drveta (Zagreb, 1932.) dobijeni fotografiranjem površina,
koje su prethodno obrađene mehaničkim poliranjem. Zavod za šumske pokuse
i Zavod za tehnologiju drveta na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu
već 25 godina upotrebljava naročitu mašinu za mehaničko poliranje.
Mehaničkom načinu poliranja drveta treba u prvome redu zahvaliti, da su
fotografije tekstura mogle biti obogaćene naučno važnim detaljom i da su one
iz moje knjige prenesene u stranu (francusku, švajcarsku i njemačku) literaturu.


Za stolarsku tehniku najvažnija forma poliranja jest — govoreći jezikom
stolara — t. zv. politiranje. Pri tom načinu rada, poslije osnovnog mehaničkog
poliranja, vrši se niz drugih radova: zagušćivanje i utvrđivanje osnovice,
zapunjanje pora i na kraju poliranje šelakom. No u naučnoj literaturi
(Kollmann 663) nizu tih radova daje se ime poliranje šelakom a ne politiranje,
kako to čini stolarska praksa.


Na osnovu izloženoga može se utvrditi: politiranje što ga primjenjuje


stolarska praksa, nije drugo već poliranje, koje je tehnikom rada i materija


lom podešeno prirodi drveta i zadacima, kojima treba da posluži polirano


drvo.


Istina, termini politirati i politiranje u našoj stolarskoj tehnici od davnine


su odomaćeni. No za njihovo daljnje pridržavanje i za njihovo odvajanje od


termina poliranje nema naučnog opravdanja iz ovih razloga:


1. Gledajući sa historijskog gledišta, poliranje drveta je stara tehnika,
koja se primjenjivala u dalekoj davnini za raznorodnu materiju za kamen,
metal, slonovu kost i drvo. Na starinu i zajedničko porijeklo tehnike poliranja
upućuje stari zajednički termin, koji se u nauci održao do danas. Latinski
(ne grčki, kako misli kritičar) glagol polire (polio, polivi, politum)
(Menge, Stowasser, Heinichen) značio je gladiti, zagladiti, zaglađivati. Riječ
politire ne postoji u latinskom jeziku. Riječi »politieren« nema ni u jednom
rječniku germanskoga seminara, na zagrebačkom sveučilištu. Dakle, nema
razloga podržavati jezično defektnu formu politirati, koju je naš stolarski
zanat vjerovatno primio preko austrijskog dijalekta.
313




ŠUMARSKI LIST 9-10/1948 str. 36     <-- 36 -->        PDF

2. U stranim jezicima ne postoji neki specifični stručni termin za tehniku
poliranja drveta šelakom (u jeziku naših stolara »politiranje«). Naprotiv, taj
se termin odnosi na materiju, koja se upotrebljava kod poliranja a ne na neku
specifičnu tehniku rada. Otuda njemački termin Schellackpolieren (Kollmann
663), što bi doslovce prevedeno značilo poliranje šelakom.
3. Ako danas nauka traži, da praktično stolarstvo odbaci riječi politirati,
politiranje i prihvati internacionalne termine polirati i poliranje (ruski
.........., ..........., engl, polish, polishing, franc. polir, polissage, tal.
pulire, pulitura), onda to nije nekritičnost već naprotiv kritičnost i savremenost,
od koje stolarstvo neće imati nikakve štete već samo koristi. Odbacivanje
nevaljalog termina politirati ne mijenja naučeni samu tehniku rada.


Ukratko: nema opravdanja u oblasti obrade površina podržavati dva
imena: polirati (poliranje) i politirati (politiranje). Nema opravdanja pretpostavljati,
da se i u naučnom i stručnom smislu radi o dvije posve zasebne,
iz temelja različite tehnike rada. Još je manje opravdano iz sadašnje podvojenosti
termina zaključivati, da je nastavnik industrijske škole Popp — koji
je po svom osnovnom obrazovanju šumar — oslanjajući se na izloženo naučno
gledište, pošao nekim nekritičkim putem. To gledanje pisca Poppa ne može
se ocjenjivati ni imenom naučnika, za kojim je on pošao, ni naslovom knjige,
u koju se on ugledao. Naprotiv, ono se mora označiti kritičkim, jer se pisac
očito rukovodio željom, da za svoje stručno gledanje nađe i savremeno
naučno opravdanje.


Uostalom pojmovno i terminološko pitanje pročišćavanja cijele oblasti
tehničkih osobina, prerade, obrade i upotrebe drveta, koja je — naročito u
stolarstvu — puna nenarodnih njemačkih jezično deformiranih stručnih izraza,
treba riješiti, zajedničkim planskim radom stolarske struke i tehnologije drveta
kao nauke. To se pročišćavanje ne da sa uspjehom doseći iznašanjem stručnog
i terminološkog detalja pred nestručnu javnost.


Uvjereni smo da će i Šumarski list, u želji da se pomogne rješavanje
ovoga krupnoga pitanja, otvoriti svoje stranice svakoj stvarnoj diskusiji iz
oblasti tehnologije drveta, došla ona iz redova stručnjaka ili naučnih radnika.


Aleksandar Ugrenović


NEKOLIKO PODATAKA IZ LISNlCKE TEHNIKE U SEBIJI


Najprostiji i najrasprostranjenij način kresanja i uskupljanja lisnika
obavlja se na sledeći način: Skrešu se grane s drveta (ili se ove poseku do
zemlje, ako je izdanačka-šuimairička šuma, pa se ostave da se prosuše) a gde
su zgomilane — razastru se. Kad se dovoljno prosuši list, onda se pristupi
zdenjavanju u lisnike na zemlji, ili na stablu u vidu nagranaka (kreveta, nadrvnjaka).
U krajevima gde je lisničarenje vrlo razvijeno, gde postoje stalne
lisničke šume, gde je lisničarenje svake godine u privrednom planu svakoga
domaćinstva obavezno, kao što je na primer slučaj sa slivom Trgoviškog
Timoka u Istočnoj Srbiji, postoji zaseban izraz za zdenjavanja šume, pa se
ne kaže zdenuti šumu u lisnik, već »taknuti« a umesto kresati kaže se »lastriti«
šumu u lisnik. Međutim u krajevima gde još šuma nije tako obavezan i važan
činilac u ishrani stoke, ne postoji poseban izraz za iskupljanje šume u kup,
već se kaže »zdenuti«, kao što se kaže za seno ili za slamu. No pored ovoga


314