DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1948 str. 35 <-- 35 --> PDF |
Mogućnost mehaničkog poliranja drveta zavisi o tvrdoći drveta, o homogenosti njegove građe i o geometrijskim ravninama (teksturama), koje se obrađuju. Što gušće je drvo, to jest što manji je volumen pora, što sitnije su te pore, što homogeniji su ti elementi, to veća je glatkoća i sjaj obrađene površine drveta, koja se može doseći samim mehaničkim poliranjem. Poznati su primjeri takovoga poliranja pokovine (Guajacuan officmale L., G. Sanctum L.) i savremenog lignostona. Pošto je tvrdoća drveta i homogenost njegove građe veća na frontalnim nego na tangencijalnim i radijalnim ravninama, mogu se na tim ravninama samim mehaničkim poliranjem dobiti površine glatke, primjerenoga sjajanaročito — što je naučno najvažnije — uočljive teksture. Na taj način postaju mnogo izrazitiji građevni elementi drveta (godovi, zone kasnog i ranog drveta, sržni trakovi) koji su potrebni za dendrometrijsku i anatomsku analizu, naučna mjerenja i fotografska snimanja. Primjenom pravilne tehnike mehaničkog poliranja mogu čak i meke vrsti drveta dati vanredno jasne i uočljive teksture. (Vidi slike smreke lještarke i jele lještarke u Ugrenović, Tehnologija drveta. Prilog I. si. 5, 6; prilog X. si. 3.). U potvrdu ne samo mogućnosti već i važnosti mehaničkog poliranja drveta navodim činjenicu, da su svi fotografski snimci frontalnih a i ostalih tekstura u mojoj Tehnologiji drveta (Zagreb, 1932.) dobijeni fotografiranjem površina, koje su prethodno obrađene mehaničkim poliranjem. Zavod za šumske pokuse i Zavod za tehnologiju drveta na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu već 25 godina upotrebljava naročitu mašinu za mehaničko poliranje. Mehaničkom načinu poliranja drveta treba u prvome redu zahvaliti, da su fotografije tekstura mogle biti obogaćene naučno važnim detaljom i da su one iz moje knjige prenesene u stranu (francusku, švajcarsku i njemačku) literaturu. Za stolarsku tehniku najvažnija forma poliranja jest — govoreći jezikom stolara — t. zv. politiranje. Pri tom načinu rada, poslije osnovnog mehaničkog poliranja, vrši se niz drugih radova: zagušćivanje i utvrđivanje osnovice, zapunjanje pora i na kraju poliranje šelakom. No u naučnoj literaturi (Kollmann 663) nizu tih radova daje se ime poliranje šelakom a ne politiranje, kako to čini stolarska praksa. Na osnovu izloženoga može se utvrditi: politiranje što ga primjenjuje stolarska praksa, nije drugo već poliranje, koje je tehnikom rada i materija lom podešeno prirodi drveta i zadacima, kojima treba da posluži polirano drvo. Istina, termini politirati i politiranje u našoj stolarskoj tehnici od davnine su odomaćeni. No za njihovo daljnje pridržavanje i za njihovo odvajanje od termina poliranje nema naučnog opravdanja iz ovih razloga: 1. Gledajući sa historijskog gledišta, poliranje drveta je stara tehnika, koja se primjenjivala u dalekoj davnini za raznorodnu materiju za kamen, metal, slonovu kost i drvo. Na starinu i zajedničko porijeklo tehnike poliranja upućuje stari zajednički termin, koji se u nauci održao do danas. Latinski (ne grčki, kako misli kritičar) glagol polire (polio, polivi, politum) (Menge, Stowasser, Heinichen) značio je gladiti, zagladiti, zaglađivati. Riječ politire ne postoji u latinskom jeziku. Riječi »politieren« nema ni u jednom rječniku germanskoga seminara, na zagrebačkom sveučilištu. Dakle, nema razloga podržavati jezično defektnu formu politirati, koju je naš stolarski zanat vjerovatno primio preko austrijskog dijalekta. 313 |