DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1948 str. 43     <-- 43 -->        PDF

Nia osnovu stečenog iskustva, (prigodom prve primjene suzbijanja potkornjaka
po opisanoj arsenovoj metodi, autor ocjenjuje tu metodu ovako:


Svuda tamo, gdje je ta metoda bila ispravno provedena — postignut je
dobar uspjeh. Potkornjaci su se ponovno pojavljivali tek u neznatnom broju
i samo lokalno.


Čim potkornjaci napadnu stabla, treba ih odmah posjeći i čitava poprskati.
Prskanje se obavlja po suhom vremenu — mirna kiša, koja pada
nakon prskan ja pospješuje pronicanje otrova kroz koru. Uspjeh zavisi i o
jakosti upotrebljene arsenove rastopine. Osobito treba paziti da se raspršivač
ne začepi. Zimi se arsenova metoda ne može primijeniti.


Glavna mana arsenovog prskanja leži u opasnosti trovanja arsenom. Međutim,
ta opasnost, uz povećani oprez radnika, potpuno iščezava. Ta metoda
ima pred kontaktnim i mehaničkim metodama tu prednost, što je za njezinu
provedbu potreban manji broj radnika. Po mišljenju autorovom upotreba
kontaktnih otrova, kao što su DDT-preparati nosi sobom iste tehničke poteškoće
kao mehanička borba povezana sa skidanjem i palenjem kore. Ipak
autor u svom zaključku dopušta, da opisana arsenova metoda nije konačno i
najbolje riješenje u iznalaženju najefikasnijeg načina borbe protiv kalamiteta
potkornjaka pa vjeruje, da će uspjeti arsen zamijeniti takovim otrovnim
kemičkim sredstvom, koje će biti po kralježnjake potpuno bezopasno.


Upotrebu arsena kod suzbijanja potkornjaka u austrijskim šumama oštro
je kritikovao Kurir, pa, radi naše što ispravnije orijentacije o tom i za nas
vrlo važnom problemu, prikazat ću ujedno i tu Kurirovu kritiku, odštampanu
u austrijskom stručnom listu »Allgemeine Forst und Holzwirtschaftliche
Zeitung«, Wien, 1947., pod naslovom: »Suzbijanje potkornjaka u području
St. Valentin i Amstetten«. U tom članku kaže Kurir o primjeni te metode
ukratko ovo:


Činjenica je, da se u Zaštiti šuma u Austriji, primjerno kod suzbijanja
potkornjaka arsen i to u praksi, kod suzbijanja na velikim površinama, bez
da su se prije toga proveli pokusi u laboratorijumu i slobodnom prostoru —
iako se kalcijev arsenat do sada nikada nije upotrebljavao u velikoj praksi
za suzbijanje potkornjaka.


Počam od god. 1942. pripada arsen, kao sredstvo za suzbijanje štetnika
u praksi na veliko — historiji, jer se, za sva živa bića jako otrovni arsen
zamijenio sa puno-vrijednim kontaktnim otrovima.


Onaj, koji još danas u modernoj zaštiti šuma za suzbijanje štetnika preporuča
ili naređuje da se upotrebljava arsen — nije samo neprijatelj štetnih
insekata, nego je istovremeno i neprijatelj divljači, ptica, riba, domaćih životinja,
neprijatelj svih živih bića, jer je arsen za sve jako otrovan, te može
uzrokovati smrt. Danas se u naprednim zemljama arsen više ne upotrebljava
u borbi protiv štetnika.


Letalna doza arsena za čovjeka je 0.06 g, dok već 0,01 g arsena može
uzrokovati akutno otrovanje. Arsen ne mora doći u tijelo kroz usta (oralno),
već može doći- i kroz kožu, koja ga resorbira.


Ni u znanosti, a ni u praksi nije se arsen nikada upotrebljavao za suzbijanje
potkornjaka. Onako, kako se on upotrebljava u prostoru St. Valentin—
Amstetten, t. j . da se kora stabala poprska s kalcium arsenatorn — ne može
djelovati smrtno na smrekovog pisara, jer on ne ždere koru, već ju samo probuši,
da se može zadupsti u zonu kambija — o tom svjedoči izbačena bušotina.


321