DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1948 str. 44 <-- 44 --> PDF |
Kurir dalje preporuča, da se to suzbijanje smrekovog pisara provede sa DDT-preparatom u kombinaoiji sa starom metodom lovnih stabala na stojećem i ležećem materijalu. Kontaktni otrovi su živčani otrovi, njihovo je djelovanje specifično, t. j . oni uništavaju samo štetne insekte, dok su za zdravlje čovjeka, divljači, ptica i riba bezopasni. Kako je ova Kurirova kritika objavljena prije nego što je Schimitschek opširno prikazao naprijed opisani postupak, trebati će ju donekle ispraviti i ublažiti, ali nikako ne smijemo preko nje preći. Svakako se arsenova metoda kod nas nebi smjela upotrebiti kod suzbijanja potkornjaka na velikim površinama bez prethodnog ispitivanja i ocjene svih okolnosti, koje bi pri tom poslu mogle štetno djelovati. Za zaštitu naših — u posljednje vrijeme od potkornjaka jako ugroženih četinjastih šuma — od odlučne je važnosti, da se što prije ustanovi efikasna i sigurna metoda suzbijanja tih štetnika. Treba pronaći metodu, kod koje neće trebati sa lovnih stabala skidati koru i paliti ju i kod čije će izvedbe biti zaposleno što manje radnika — a da se ipak čitav posao oko suzbijanja obavi što brže i sigurnije. Držim da je najracionalnija kombinacija obaran ja lovnih i prskan ja tih stabala s takovim, po štetnike otrovnim sredstvom, koje sigurno prodire kroz koru sve do lika, a da ne izlaže druge organizme opasnosti od trovanja, kao što je to slučaj sa arsenovim otrovima. Moguće bi najpogodnija bila mješavina tekućeg dodirnog otrova sa kakovim želučanim otrovom, koji je u manjoj koncentraciji po više organizme neškodljiv. Ili bi bio dovoljan i sam kontaktni otrov, sastava DDT-preparata, koji ima u stanovitoj mjeri i svojstva želučanih otrova. Ta bi sredstva ujedno morala posjedovati i svojstvo da se lako i što dublje upijaju u koru i liko, da je njihova djelatnost što trajnija, te da su što jeftinija. Ukoliko bi došlo do upotrebe takovih sredstava u svrhu obrane i spašavanja pojedinih napadnutih stojećih stabala, to ona nebi smjela biti štetna po život i rast kambijalnih stanica, što sve treba prethodno utvrditi. Zaštita naših, od potkornjaka ugroženih šuma, traži, da do takovog sredstva što prije dođemo, pa će trebati i naš rad u tom pravcu usmjeriti. Dr. Z. Vajda JEDAN SPECIJALNI NAČIN PRIRODNOG POMLAĐIVANJA SMREKE U literaturi se je već dugo poznata pojava zakorjenjivanja smrekovih grana. Tako se već 1838. u djelu Arboretum et fruticetum britanicum (1) navodi slučaj izbijanja i po 30 mladih egzemplara (Engleska). Slične navode srećemo kod Schuebelera (2) za Norvešku. Koncem prošlog vijeka Conwentz (3) je zapazio tu pojavu u smrekovim šumama na Harzu, Krkonošama, na otoku Oeselu, u sjev. Rusiji i Finskoj. Za francusku Juru navodi Moreillon (4) obilno pomlađivanje smreke tim putem, a Kirchner-Loew-Schreter (5) opisuje tu zanimivu pojavu iz područja Njemačke (Senkerfichte). Mayr (6) ističe, da kod svih Mstača i četinjača postoji mogućnost zakorjenjivanja grana ako dulje vremena leže u vlažnom tlu. Čest je slučaj odjeljivanja novih individua od matičnog stabla. .... ističe, da je ta pojava na smreki, u gornjim regijama rasprostranjen ja, češća nego što se to misli. Dengler (7) navodi takav način pomlađivanja, ističući napose smreku, u visini alpinske granice drveća u vidu grupa sa jednim jačim i višim stablom u sredini, oko kojega je nikao pomladak 322 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1948 str. 45 <-- 45 --> PDF |
iz ležećih grana matičnog stabla. Autor je, osim na Harzu, Karpatima i Tatri cvaj fenomen zapazio i kod nas u Bosni. On naglašuje da to često znade biti jedina forma pomlađivanja na visinskoj granici drveća. U spomenutoj literaturi ujedno se daju i razna objašnjenja te pojave. Tako Moreillon misli da uzrok leži u oštećivanju bazalnih dijelova stabla po životinjama. Kako je ta pojava zapažena u gornjim regijama prirodnog rasprostranjenja smreke, to su neki autori (Kirchner i dr.) skloni mišljenju da uzroke ove pojave treba tražiti u pritisku snijega na stablo, u nadoknađivanju gubitka vrha matičnog stabla, u oštećivanju i t. d. Odgovor na to pitanje ostaje nepotpun, otkako se je zapazilo da na močvarnim, vlažnim tlima ta pojava dolazi i na zdravim i neoštećenim stablima. Mayr vidi uzrok uozljeđivanju ili oboljenju, kada dolazi do zastoja vode i rezervne hrane u granama, što uz povećano svjetlo i toplinu izaziva prekrivanje rane. Pri tome nastaju novi pupovi, iz kojih izraste izbo jak. Unutar širokog pojasa bukovih šuma u Gorskom Kotaru, na lokalno uvjetovanim terenima, razvijena je smreka, dosežući na Risnjaku svoju alpinsku granicu drveća kod kojih 1400 m nadm. visine. Najsuvislije sastojine smreke U tom području nalaze se na izloženim grebenima i vrtačama, gdje smreka znade zauzimati: znatne površine. U tim šumama zapazili smo pojavu vegetativnog pomlađivanja smreke zakorjenjivanjem donjih grana, koje su svojim jednim dijelom dospjele u tlo. To je u upadljivom opsegu zapaženo u vrtačama, u nadm. visini od oko 1200 m, u planinskom masivu Risnjaka. Fitocenoza smreke (sa nešto jele) tu je od prirode razbijenog sklopa (veća potreba na svjetlu i toplini, slabije tlo). Tlo je plitko, sa znatnim blokovima vapnenca, vrlo plitkog humusnog sloja. Stabla su dosezala visinu od 25 m, sa promjerom do 40 cm. Mlađa stabla nešto savijena pri dnu od snijega. Obilniji pridolazak nekih elemenata u nižim slojevima ukazivao je na suše tlo nego što je tlo hladnog i vlažnijeg Picetuma u dubljim vrtačama, odn. u nižim dijelovima vrtača. Prema snimci Prof. Dr. I. Horvata (koji nas je upozorio na taj fenomen), ti elementi bili su: Juniperus nana, Rosa pendulina, Calamagrostis var., Adenostyles glabra, Cyrsium erysithales, Valeriana tripteris, Cyclamen europaeum, Digitalis ambigua i dr. Smreka, kao vrsta koja podnosi dosta zasjene, ima gustu krošnju, čije donje grane često dosižu tlo. To se vidi napose na mlađim stablima, čije su grane bliže zemlji. Na starim stablima donje su se grane uglavnom već osušile i vide se tek njihovi ostaci, ali se i tu zapaža tendencija spuštanja i viših grana prema dolje, i nije teško naći da se i sa visine od 1.5 m spušta grana na zemlju, okomito, kao prelomljena i puže dalje po tlu. Na takvim mjestima (osim tamo gdje to sprječavaju blokovi kamenja) dolazi do mogućnosti, da taj dro grane dođe pod zemlju, jer se na njega naslaže sloj iglica, humusa i mahovina. Nakon nekoliko godina grana pušta korijenje i tako počinje prva faza vegetativnog razmnožavanja smreke. Iz dužine zakorjenjene grane, kao i po njenoj starosti, može se zaključiti da raste u dužinu (monopodijalno), kao i da je ona, zakorjenjujući se, dobivala nove impulse za rast. U kom pravcu se taj razvoj odvija, vidi se na starim primjercima smreka, gdje je iz takovih grana izlazilo po 2 i 3 izbojka, koji su se razvili u prava stabalca. Mjesta na grani u tlu, odakle su izrasla nova stabalca, često su znatno odebljala, dok je ostali dio grane ostao normalnih dimenzija. 323 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1948 str. 46 <-- 46 --> PDF |
U vrtačama masiva Risnjaka našlo se živih grana, koje su većirn dijelom ležale u tlu i razvile korijenje, a njihovi zeleni vrhovi virili su napolje i na padno se osovljavali. Na drugom jednom stablu, čija je jedna niska grana (15 cm) u mladosti došla u tlo, vidi se kako je u dužini od 2 m bila u zemlji, a onda je .. kraju izrasla u stabalce 80 cm visoko, promjera 6 cm. Našlo se je čak i slučajeva, da su grane bile potpuno u tlu cijelom svojom dužinom, tako da se na prvi pogled činilo da se radi o korjenju, a ne o grani, koja je vrlo rano došla pod zemlju. Da to nije korijen, dokazuje anatomija te grane kao i poseban izgled i način razvijanja korjena mladog individua. Nađen je .slučaj provlačenja jedne grane ispod korjena stabla, u dužini od 70 cm, kada se je na pomolu iz tla naglo i nepravilno razgranala, itd. Zanimivo je, da su ove opisane pojave u većini slučajeva zapažene nizbrdo od stabla, uglavnom na svjetlijim ekspozicijama, što dopušta zaključak o izvje snoj ulozi svjetla i topline kod toga. Kako se iz crteža razabire, iz iste zakorjenjene grane izraslo je nekoliko mladih individua. Budući da je razmak između pojedinih mladih egzemplara dosta malen (do 20 cm), a pored toga se oni stariji i razvijeniji nalaze bliže matičnom stablu, to je redovna pojava, da matično stablo takav pomladak potiskuje, te se to odrazuje na njegovu rastu i vitalnosti. Uz matično stablo grane su potpuno zakržljale, vrh stabalaca je prigušen, a izmjerena starost dosezala je i do 100 godina. Redovna je pojava, da se takova zastarčena stabalca zaguše i propadaju, ne dosežući većeg promjera od 5 cm i visine od 3—4 m. Mlađi primjerci su u povoljnijem položaju, jer se nalaze podalje od stabla-matice i mogu se bolje razvijati. 324 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1948 str. 47 <-- 47 --> PDF |
Sto grana više pušta korijenje i iz nje izbijaju samostalni individui, to se ona više osamostaljuje, a veza sa matičnim deblom sve više popušta. Prestala je funkcija komunikacije sa stablom, i grana počinje obamirati, dok onaj dio, koji veže nove individue, ostaje dulje živ. To ide tako daleko, da se taj truli dio grane može bez muke iščupati iz tla, sa njega lako otpada preostatak kore, a drvo mu već trune. To pokazuje da je veza između novih izbojaka i matičnog stabla već dulje vremena prekinuta i da oni sada rastu samostalno, iako vrlo polagano i u teškoj borbi za održanje. Iz smanjene vitalnosti kod mnogih primjeraka može se zaključivati, da njihov dalji razvoj nije uvijek dugog vijeka. Pored velike zasjene uzrok je propadanja i u pomanjkanju dovoljne hrane. Interesantno je na ovom mjestu spomenuti analognu pojavu, koju je opisao Sorin (8), a koja je zapažena na sibirskoj jeli (Abies sibirica), u šumama smreke i jele u Molotovskoj oblasti uz rijeku Kamu u SSSR-u. Tu je takovo vegetativno razmnožavanje zapaženo u daleko većoj mjeri i sa većim vitali-´ tetom nego što smo ga mi mogli zapaziti u uslovima subalpinskog karaktera klime i položaja našeg Picetuma. Spomenutu analognu pojavu na običnoj jeli kod nas nismo mogli zapaziti, ali je nađena na jednom primjerku klekovine (Pinus mughus), u visini od 1500 m na Risnjaku. Navedenu pojavu na klekovini bora treba detaljnije opisati, jer u literaturi (Dengler 1930) postojd tvrđenje, da bor ne pokazuje tu sposobnost, ni na svojoj polarnoj, kao ni alpinskoj granici. Uslijed nepotpunih opažanja nije potvrđena mogućnost obilnijeg nastupanja zakorjenjivanja smrekovih grana u nižim, vlažnijim dijelovima smrekovih sastojina. Takav tok vegetativnog razmnožavanja smreke možda drugdje pokazuje veći vitalitet, ali i u ovom stupnju ta pojava zaslužuje pažnju, jer svjedoči o teškim uslovima rasta i pomlađivanja naših autohtonih smrekovih šuma Gorskog Kotara, gdje nakon uklanjanja starih stabala dobiveni prostor, uz normalni pomladak, zapuinjaju ovaki mlađi individui, što u ovim visinama na kršu ima za pomlađivanje poseban značaj. Bez sumnje je da tumačenje ove pojave spada u red onih objašnjenja ekologije šumskog drveća, koja u sličnim pojavama vide reakciju organizma na otežane uslove života, kad se javljaju d slučajevi vegetativnog razmnožavanja biljaka itd. Tada i to svojstvo pomaže vrsti da se održi na životu. Jednostavnim oštećivanjem po životinjama ne možemo taj fenomen objasniti, jer se tu ne radi o nekoj patogenoj pojavi te vrste, niti o dekapitaciji stabla. Prije je tu na mjestu pitanje — koji podražaj djeluje na adventivne pupove grane da otpočnu stvaranjem korijenja, odn. izbojka. Da li je to posljedica dugog kontakta žive grane sa zemljom, kalusa sa vlažnom sredinom, nakon čega se kroz nekoliko godina obrazuje korijen i stabljika, da li kod toga presudno utječu vlaga, toplina ili ležanje snijega — pitanja su, koja rješava fiziologija u širem opsegu ekoloških problema. Jedno je sigurno, da u subalpinskom prelaznom području postoje uslovi, koji tu pojavu izazivlju, a koja je pojava od izvjesnog praktičnog interesa za šumarstvo, budući da pomaže održanju šuma u tim visinama. LITERATURA: 1. Arboretum et fruticetum britanicum, London 1838. Vol. IV. 2. Schuebeier F. C: Die Pflanzenwelt Norwegens, Christiania 1873—75. 325 |