DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1948 str. 45     <-- 45 -->        PDF

iz ležećih grana matičnog stabla. Autor je, osim na Harzu, Karpatima i Tatri
cvaj fenomen zapazio i kod nas u Bosni. On naglašuje da to često znade biti
jedina forma pomlađivanja na visinskoj granici drveća.


U spomenutoj literaturi ujedno se daju i razna objašnjenja te pojave.
Tako Moreillon misli da uzrok leži u oštećivanju bazalnih dijelova stabla po
životinjama. Kako je ta pojava zapažena u gornjim regijama prirodnog rasprostranjenja
smreke, to su neki autori (Kirchner i dr.) skloni mišljenju da
uzroke ove pojave treba tražiti u pritisku snijega na stablo, u nadoknađivanju
gubitka vrha matičnog stabla, u oštećivanju i t. d. Odgovor na to pitanje ostaje
nepotpun, otkako se je zapazilo da na močvarnim, vlažnim tlima ta pojava
dolazi i na zdravim i neoštećenim stablima. Mayr vidi uzrok uozljeđivanju
ili oboljenju, kada dolazi do zastoja vode i rezervne hrane u granama, što uz
povećano svjetlo i toplinu izaziva prekrivanje rane. Pri tome nastaju novi
pupovi, iz kojih izraste izbo jak.


Unutar širokog pojasa bukovih šuma u Gorskom Kotaru, na lokalno uvjetovanim
terenima, razvijena je smreka, dosežući na Risnjaku svoju alpinsku
granicu drveća kod kojih 1400 m nadm. visine. Najsuvislije sastojine smreke
U tom području nalaze se na izloženim grebenima i vrtačama, gdje smreka
znade zauzimati: znatne površine.


U tim šumama zapazili smo pojavu vegetativnog pomlađivanja smreke
zakorjenjivanjem donjih grana, koje su svojim jednim dijelom dospjele u tlo.
To je u upadljivom opsegu zapaženo u vrtačama, u nadm. visini od oko 1200
m, u planinskom masivu Risnjaka. Fitocenoza smreke (sa nešto jele) tu je
od prirode razbijenog sklopa (veća potreba na svjetlu i toplini, slabije tlo).
Tlo je plitko, sa znatnim blokovima vapnenca, vrlo plitkog humusnog sloja.
Stabla su dosezala visinu od 25 m, sa promjerom do 40 cm. Mlađa stabla nešto
savijena pri dnu od snijega. Obilniji pridolazak nekih elemenata u nižim slojevima
ukazivao je na suše tlo nego što je tlo hladnog i vlažnijeg Picetuma u
dubljim vrtačama, odn. u nižim dijelovima vrtača. Prema snimci Prof. Dr. I.
Horvata (koji nas je upozorio na taj fenomen), ti elementi bili su: Juniperus
nana, Rosa pendulina, Calamagrostis var., Adenostyles glabra, Cyrsium erysithales,
Valeriana tripteris, Cyclamen europaeum, Digitalis ambigua i dr.


Smreka, kao vrsta koja podnosi dosta zasjene, ima gustu krošnju, čije
donje grane često dosižu tlo. To se vidi napose na mlađim stablima, čije su
grane bliže zemlji. Na starim stablima donje su se grane uglavnom već osušile
i vide se tek njihovi ostaci, ali se i tu zapaža tendencija spuštanja i viših
grana prema dolje, i nije teško naći da se i sa visine od 1.5 m spušta grana na
zemlju, okomito, kao prelomljena i puže dalje po tlu. Na takvim mjestima
(osim tamo gdje to sprječavaju blokovi kamenja) dolazi do mogućnosti, da taj
dro grane dođe pod zemlju, jer se na njega naslaže sloj iglica, humusa i mahovina.
Nakon nekoliko godina grana pušta korijenje i tako počinje prva faza
vegetativnog razmnožavanja smreke.


Iz dužine zakorjenjene grane, kao i po njenoj starosti, može se zaključiti
da raste u dužinu (monopodijalno), kao i da je ona, zakorjenjujući se, dobivala
nove impulse za rast. U kom pravcu se taj razvoj odvija, vidi se na starim
primjercima smreka, gdje je iz takovih grana izlazilo po 2 i 3 izbojka, koji
su se razvili u prava stabalca. Mjesta na grani u tlu, odakle su izrasla nova
stabalca, često su znatno odebljala, dok je ostali dio grane ostao normalnih
dimenzija.


323