DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1949 str. 34 <-- 34 --> PDF |
z i n, P a m f i 1 o v) sa takvima eksperimentirali i postavljali mogućnost njihove primijene. I j U tom je pravcu Kamena Stepa dala svoje iskustvo i — kao što je bilo za očekivati — širi pojasi (na pr. 64 m), podignuti 1900—1905 godine, nasuprot uskih (11 m), pokazali su znatne prednosti: na širim pojasima stvorilo se pravo šumsko tlo, vlaga tla bila je veća, tlo dublje, manjeg aciditeta, djelovanje s obzirom na vjetar i snijeg uspješnije itd. Najnoviji plan 1949—65 uzima ove činjenice u obzir i traži podizanje državnih poljozaštitnih šumskih pojaseva sa širino m od 100 m, zatim nekoliko paralelnih u svrhu pojačanja efekta i si. Kakav treba da je pojas s obzirom na ostala svojstva? Da bi se polučila svrha, pojas treba da postigne što veće visin e jer tada bolje zadržava vjetar. S tim u vezi postavljalo se pitanje brzorastućih vrsta drveća. S druge strane, po mišljenju stručnjaka, u zoni stepskih šuma kao i u stepi hrast lužnjak treba da pretstavlja osnovnu vrstu u poljozaštitnom pojasu. U SSSR-u, imajući to u vidu, razlikuju kod toga glavne vrste drveća, zatim privremene vrste i grmove. Glavne ili osnovne vrste će u budućnosti pretstavljati glavnu masti pojasa i one treba da od ukupnog broja čine oko 60% (Ključnikov, 1941). To su: lužnjak, bijeli jasen, pensilvanski jasen, mliječ, lipa i dr. Privremen e vrste imaju drugu namjenu. To su uglavnom brzorastuće vrste, koje svojim brzim rastom osiguravaju što raniji efekt poljozaštitnog šumskog pojasa. Napredovanjem i razvojem osnovnih vrsta privremene vrste za kojih 10—15 godina rpomalo otpadaju iz pojasa. Tu su: breza, topola, negundovac i dr. Grmovi zastiru tlo i doprinose djelovanju prizemnog dijela pojasa. U obzir dolaze: bazga, lijeska, žestilj, sibir. karagana i dr. Broj privremenih vrsta, odnosno broj grmova, iznosi po 20% od ukupnog broja vrsta u pojasu. Kod izbor a vrst a treba uvažavati zahtjev pojedinih vrsta prema svjetlu, odnosno zasjenjivanju te na mogućnost prirodnog pomlađivanja u pojasu. Kombinacijom heliofilnih i skiofilnih vrsta postižemo da se u poljozaštitnom pojasu razviju slojevi krošanja, koji daju punoću pojasu. Pri tome treba imati u vidu da sam pojas ne smije biti pregust i neproboja n poput zida, jer u tom slučaju ne razbija vjetar nego ga samo prebacuje, snijeg nepovoljno rasprostire nagomilavajući ga pred pojasom i si. Kako smo istakli, želi se postići da pojasi u odraslijoj dobi budu sastavljeni uglavnom od hrasta lužnjaka kao najvrjednije vrste drveća u tim zonama. Ali to naravno zahtijeva pažnju i oprez kod sadnje vrsta u redove, gdje se uz hrast sade i takve vrste, koje brže rastu i dolaze u položaj da zasjenjuju hrast. Da se ovakove pojave izbjegnu, smišljen je takav poredaj vrsta kod sadnje u redove, koji ipak osigurava dobar razvoj hrastu. Jedan od takvih načina podizanja pojaseva, koji se danas prakticira u stepskim zonama, jest t. zv. koridorna sadnja hrasta lužnjaka brzorastućim vrstama i grmovima (Ključnikov) . Prema toj shemi, sađene mlade hrastove biljke stiješnjene su samo sa strane, dok odozgo imaju mnogo 32 |