DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 10-11/1949 str. 8     <-- 8 -->        PDF

značaja je za šumarsku praksu i ono dolazi do izražaja kod gospodarenja,


izbora vrste drveća, pošumljavanja, proreda, uvođenja novih stranih vrsta


drveća i t. d.


Poznato je da su ljudi, prilazeći šumi kao gospodarskom objektu, težili
da stvore predodžbu o međusobnom odnosu stabala u sastojini. Njegovanje
šuma tražilo je da se bude nacistu sa svakim stablom u sastojini, da se
znade njegov položaj i da se dadu praktična uputstva za proredivanje sastojina.
Kako ističe De Phillippis (1947) (3), grupiranje samo po promjerima
ili po visinama ne bi dalo biološki prikaz sastojinske strukture. Da bi se za
to moglo pratiti razvoj krošnje debla, položaja stabla prema ostalim u
sastojini, potrebno je bilo prići klasificiranju stabala. Tokom vremena nastao
je tako niz raznih klasifikacija stabala (od kojih velik dio ima tek historijsku
vrijednost).


Medu prvima javio se Seebach (1844). To je bilo najjednostavnije


grupiranje u različite grupe stabala u bukovoj sastojini.


Nakon 40 godina slijedila je Kraftova klasifikacija (6) (1884). Ona se


je u praksi održala uglavnom sve do danas. Klasifikacije ostalih autora, što


su kasnije slijedile, nisu uglavnom unosile bitno nova prema Kraftu.


Kraft je u sastojini vidio dvije grupe stabala: jednu u vladajućem a
drugu u potisnutom razredu. Po položaju u vladajućem razredu kao i po
razvoju krošanja, stabla mogu biti predominantna, dominantna i kodominantna.
U potisnutom razredu razlikovao je Kraft još dvije klase stabala.


Nakon Kraftove slijedile su i druge klasifikacije: Heckova (1898),
danska (1896), klasifikacija njem. pokusnih stanica (1901) i dr. Za razne
vrste borova dali su klasifikacije neki američki autori: Dunning (1928),
Keen (1936) (5) za Pinus ponderosa, Taylor (1937) za Pinus contorta, a prije
toga Society of American Foresters (1917). Tako na pr. Keen provodi klasifikaciju
po starosti i veličini krošnje, a svaki taj faktor dijeli dalje na 4
stepena, tako da u sastojini razlikuje 16 klasa stabala. Takve komplicirane
klasifikacije dolaze u obzir više za naučna istraživanja nego za praktični
rad. Slično je tako i sa Schotte-ovom (1912) klasifikacijom kad i s nekim
drugima. Od domaćih radova spominjemo klasifikaciju stabala na vrijednosne
razrede prof. Dr. Petračića (1931) (10), a od novijih evropskih
klasifikacije Jedlinskog i Grochowskog, Schädelina (1931), de Phillippisa
(1947) (3).


Prilog tom problemu nalazimo i kod ruskih, odnosno sovjetskih autora.
Tako je poznat rad Gordjagina o determinantama (1901) rad Pačoskog o
komponentama (1910), Visockog o prevalidama (1915), Sukačeva o determinantama
i edifikatorima (1931), Sokolova (1947) (13) i Danilova
(1949) (2). Te klasifikacije definiraju određene fitosocijalne tipove u sastojini,
koji po riječima Sukačeva treba da nam pruže jasnu sliku o zajednici
ne samo kakova je ona danas, nego i da nam ukazu na put njenog razvoja
u budućnosti.


Premda se Kraftovoj klasifikaciji ne može osporavati historijska vrijednost
i praktična korist do danas, ipak je ona tek nepotpuna, slika o zbivanjima
u šumskoj zajednici. U novije vrijeme vršeni su pokušaji da se
stvore predodžbe, koje će biti bolji izraz dinamike razvoja sastojine.


326