DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1949 str. 30 <-- 30 --> PDF |
njenom nasljednošću. Obnormalno skraćivanje tih rokova spada u pojave za koje smo rekli da se sada nećemo s njima baviti jer bi tu nesumnjivo skrenuli sa puta koji smo sebi zacrtali. Kao što se nećemo zadržavati na ekstremno lošim uslovima rastenja i rasploda biljke, tako nećemo spominjati ni obrnute slučajeve kad je biljka stavljena pod režim izuzetno povoljniji za njen razvitak. Drug ing. Afanasijev u svojoj raspravi o ekspresnim šumama navodi nekoliko primjera koji nas sile da priznamo kako je čovjek u svom svladavanju prirodnih snaga, u brisanju teritorijalnih vertikalnih i horizontalnih granica rasprostranjen ja biljaka dosta učinio da se pomaknu također i vremenske granice i rokovi koji su se ranije smatrali stalnim. Ali za sada, t. j . za ovu temu takva su razmatranja bez važnosti. Mi ćemo u ovom općem dijelu općenito, a u drugom specijalnom dijelu posebno za svaku biljnu vrstu utvrditi te donje granice specijalno za naše prosječne i prirodne prilike. A da li postoji i gornja granica fruktifikacije šumskog drveća, da li kraj početne fiziološke starosti (zrelosti) drvenaste biljke postoji kod nje i sektualno starenje u izvjesno doba koje se može smatrati gornjom granicom. Jedan od najvećih autoriteta po ovom pitanju A. Švapah misli da takva granica postoji. Šta više on je utvrdio relativno vrlo malen interval u kojem generativna snaga biljke postizava svoju kulminaciju i iza koje ta snaga počinje opadati. Po njegovim opažanjima najveći broj vrsta šumskog drveća daleko se lakše podmladjuje u dobi izmedju 70 i 100 godina nego u većoj starosti. Već smo istakli sa koliko je skrupuloznosti i dosljednosti proveo Švapah svoja 20 godišnja kontinuirana opažanja. Isto je mišljenje zastupao Mayer, zatim Judeich, a od Francuza Huffel. Drugog su mišljenja Munch, Wimennauer i Lorenz t. j . da starost sastojina ne igra negativnu ulogu kad je u pitanju fruktifikacija. Toga se mišljenja pridržava i dr. Vajda koji na jednom mjestu izričito naglašava: »I najstarije drveće rodi sjemenom koje ima nesmanjenu snagu klijavosti«. Na osnovu svojih opažanja mogao bih i ja dodati da se ne samo kvalitativno (što je uostalom najvažnije) nego i kvantitativno ne umanjuje plodonosnost hrasta, smrče i bora, bar ne umanjuje se osjetljivo. Već citirani članak M. Radoševića skreće pažnju »svinjogojcima« da na dobrom zemljištu (»najboljem« kako on veli) hrastove šume prestaju sa obiljnim rađanjem oko 400 godina. Pošto on nalazi funkcionalnu ovisnost između tekućeg prirasta drvne mase i količine ploda, prirodno je da on zastupa prvo gledište i veli: ». . . da prirast drva sa prirastom ploda u stalnom omjeru stoji i pada li prvi onda pada i drugi . . .« Stoga za hrastove sastojine na lošem zemljištu Radošević veli, da im prestaje rađanje u starosti dva puta manjoj nego na najboljem tlu, znači u starosti od 200 godina. Kao što vidimo dakle ni ovo pitanje još ne spada medu definitivno prečišćena. Međutim, sve što je naprijed t. j . u prednjih 10 poglavlja, (ili bolje da ih nazovemo teza) istaknuto i apostrofirano kao načelno moje stanovište, a čini se i stanovište svakog ko bi htio iscrpno da se pozabavi tom problematikom, iziskuje nadopune i korekcije prvo što se tiče pojedinih vrsta drveća, jer su nas neke vrste u stanju iznenaditi neočekivanim otstupanjem od utvrđenih ili tek možda naslućivanih normi i principa. Drugo: potrebne su korekcije i daljnja komparativna istraživanja s obzirom na nalazišta 412 |