DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 31 <-- 31 --> PDF |
lednaka dijela. Obzirom na prostor ove šume, koja ide nekih 22 km u dužinu a tek 0,5—1 km u širinu prof. M. Sella predviđa, da bi ona morala davati velike količine piernionteškog tartufa. Dalje od granice spomanurte šume (Ponte Porton) pa sve do ušća Mirna kod Novigrada (Cittanuova) u Tarskom zaljevu traženja nisu imala uspjeha vjerojatno zato, što je tamo teren trajno zamočvaren. Jednaiko je, izgleda, razvitak tartufa ometan sezonskim poplavama i prevelikoim vlagom na obalama Pazinčice i Fiumere. Tamo doduše dolazi tartuf ali pretežno na podniožju brežuljaka, gdje je zemlja vlažna ali nije izložena poiplavi. Kao simbionie istarskog bijelog tartufa smatra prof. M. Sella topolu, jasen, hrast i borovicu a od četinjača jelu. Grab raste većinom uz sam rub močvarnih partija, pa su po njegovom mišljenju stoga i izostali pozitivni rezultati ispod ovog drveta. Ispod livadarskih hrastova, pod kojima je pronađen bijeli tartuf, dolaze i velike količine Balsamia vulgaris. U motovunskoj šumi ova vrsta nije pronađena. Iz svega, što je navedeno, slijedi, da se bijeli tartuf može naći jedino na području Žute Istre a eventualno i Bijele Istre i to na vlažnim vapnenim tlima, koja su više manje kompaktna. Ona su na površju zbitija a u nižim horizontima porozniija t. j. pomiješana s pijeskom a negdje i kamenom. Vegetabilni je pokrov takovih terena ili livada ili visoka šuma. Preostaje još važan problem, da li bijeli tartuf uspijeva i na brdovitom tlu. Ako bi se i tu ustanovila nalazišta, onda bi se ogromno povećala veličina njegovog areala. Dovoljno je u tu svrhu skrenuti pažnju na mnogobrojne bregove i brežuljke ispresijecane mrežom dolinsikih spusti između Motovuna, Buzeta i Labina. Istarski se poluotok, kako je poznato, na jugu i jugozaipadu Krasa (Ćićarije) i Učke (Biijeila Istra) dijeli geološki u dva dijela (v. crtež 1). Jedam se sastoji preteižno iz orvenjaiče (teorra rossa), čirti ravnicu istarsike ploče ii dolazi južno od diiaganale Umag —Pazin´—^Raša (Crvena Istra). Drugii ide od ove dilagonialc prema Krasu i Učki pa mu sjevernu među čini linija Trst—^Buizet—^Plomin ilsključivši tek uzani, trak od Savudrije (Punta Sailvore) do Buja, kojii čini t, zv. Bujski kras. Ovo je eooenska ili Žuta Istra (^Istria giialla), jer joj je zemljiiršte pretežno žuito^sive boje. U Crvenoj Istri teren je iskljiučivo kraškog karaktera i saistoiji se iz vapneinaca (calcairi a rudBste, ea´lcari lastroiidi), dodoimita i kompaktnih vapnienaca u goirnjim, srednjim ii donjim horiizontima. Tlo je tu pokriiveno ne jednoličnim pokrovoim ervenjaiče sa značajkama fflovače, bogaite silikaiti^ma, hidiroieroksidiiimia, feroksidiima i alumiilnijeviim spojevimia ali vrlo siromašno na kalciju. Žuta pak Istra obuhvaća slojeve srednjeg i gomnjeg Eocena. Njezina je zona sastavljena u kompleksiima pjeskovite ilovače s iinterkalacijoim vapnenca. Donji i srednji eocenski horizoniti sastavljenii su iz koziinskiih vapneniaca, vapnenaca riječnih koTita i mašine ilovače. Zemljišta, koja pretežno pokrivaju vapnene tragove u donjem i srednjem Eocenu, čestO´ su sastavljena jiz crvenjače, dok su zemiljiišta gornjeg Eocena kiarakteriziiraina ilovačom, bogatom na kalciijevom karbonatu ali siiroimiašnom na željeznim soliima, Ona su stoga bjelkaste dOi žutoisive boje. Postgiaeijiailna aluvionakia zemljišta, koja dolaze u doliimama, imaju značajke Krasa, čiji su elementi sudjelovaili kod njihovog forn^imanja. Prof. K. H u g u e s je istražuijiući uslove prilagođivanja amerikanske loze na istarska zemljišta (po izvještaju prof. M, Selle) izvršio kalcimetrijske analize za nekih 728 vrsta zemljišta u ravnim terenima (Poreč, 1896). Analize su pokazale, da se za tla Crvene Istre procenat kalcija Itreće tek između 1—3**/o a što više u nekojim mjestima (Badema, Rovinj 29 ´ |