DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 35 <-- 35 --> PDF |
nezia, Udane), IspOiru.kc su se vršile po telegrafskim naručbaiiiii uz anticipat.ivno plaćanje. Glavni je uvjet bio, da bude gljiva dopremljena ina tržište u svježem stanju. Mnogo se paziJo i na solidnost pojedinih poduKetniika, kojima se slalai roba, pa´ je u svaikom od spomenutih tržišta postojaO´ saino- po jedan poduzetnik. Jedino su ui Milanu radii većeg plasmana postojala tri povjerenika. Roba se nije slala u neograničen, iim kolioinaima, čemu je biila intencija, da se održi stalna cijena. Suvišak se konzervirao i puštao u promet za vrijeme većih prazniika, kad se predmijevala i veća potrošnja. Bivša je taHijanska uprava šuma i mimo znanstvenih istraživanja sama vršila pojedinačne analize tla, listinca, korijenja, kore i lišća stabala sa svrhom, da pronađe efiikasne načine, da s jedne strane pospješi prirodni razvitak a s druge strane pronađe metode umjetnog uzgoja. Uspjeh nam nije poznat, barem ga ja nisam mogao saznati. U vezi s već poznatim načinom razmnažanja tartufa bivša je Milizia Nazionale Forestale izdala stroga naređenja, da se svi otpaci nakon sortiranja sabrane gljive odmah odnesu natrag u šumu i tamo razbacaju po zemlji. Toga se morao držati uz ostale razne druge mjere svaki pojedini sakupljač gljive. Tartuf ima i svojih neprijatelja. U Istri se smatra, da su najopasniji puževi , koji po uvjeravanju lokalnih sakupljača mogu uništiti i do SO^/o ojelokupnog uroda i pritom stradaju u pravilu najljepši i najskupljii komadi. Drugi opet tvrde, da su puževi donekle i korisni, jer navodno pomažu kod prenašanja spora, što- nije nevjerojatno, ali je svakako nedokazano. Što se tiče sabiranj a istarskog tartufa vrijede jednaka pravila kao i za sve srodne vrste. Nalaz gljive često uspijeva posebno uvježbajiom oku, koje ležište gljive može zapaziti po malim izbočinama terena s puno malih pukotina. Pošto gljivu, naročito ako nije preduboko u zemlii, rado i raže razne muhe, to se često može i po njihovom oblijetanju naslutiti mjesto nalaza. Ali sve jie to mučan i nesiguran posao, pa se u Istri udomaćilo jedino traženje pomoću dresiranih pasa. Sabiranje pomoću svinja, koje također imaiju dobar njuh, nije u Istri poznato. Talijianska je uprava šuma primjenjivala vrlo oštre kazne za nemamo sabiranje. Sabirač je nosio odgovornost i bio kažnjen za svaku iskopanu rupu, koja je poslije vađenja gljive ostala nezatrpana. Pas otpušta nađeni komad dobrovoljno, ali ga se mora nagraditi milovanjem ili komadom, hrane (kruhom ili kakovom njegovom poislasticom). Svinji se naprotiv, ako nema brnjice, mora izvađeni tartuf odmah nasilno oduzeti i pružiti joj u zamjenu nekoliko komada žira. Dresura je pasatartufara poznata unatrag već nekoliko vjekova. V´aiđeiije tartufa pomoću pasa prikaizujc klaaiičnim stilom i slavni prirodoslovac Jean Henry F a b r e u svojem čuvenoan djelu »Souvenirs entomolo´giiques« slijedećim riijeeima: »Tko nije viiidio psa, kad traži podzemnu gljivu, taj ne poznaje jednu o.d najljepših vještina njušnog ćutila. Udubljena u svoj zadatak ide životinja prema vjetru usporenim koriakom. Zaistajikuje, širi nozdr\-e, ispiituje tlo i´ polakio zagrebe kojiput svojom šatpomi, «— Evo´ tu je gospodaru —^» kako da kaže svojim pogledom «— evo tu jc^, pasje mii vjere, gljiva je tu! —». I govorni istimiu. Čovjek stane prekopavati n;t označonam mjestu. Ako motika sikrene s puta, pas joj ispravlja smjer ponjušivši malo na dniu rupe. Nema straha, ako slučajno pod ^motilku dioiđe kamenje ili korijenje, Gljiv.i će se poikazati uz prkos svih zaipreka i dubljine. Pasji: nos ne može slagati«, 33 |