DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1950 str. 11 <-- 11 --> PDF |
rada, a preko nje povećanje množine proizvedenih proizvoda, te prema tome mogućnost boljeg podmirenja potreba, što je glavni cilj socijalističke proizvodnje. Dakle rentabilitet socijalističkih gospodarstava ili poduzeća znači manji utrošak troškova, veću produktivnost rada, veću proizvodnju i bolje pokriće potreba. Takva situacija ne postoji u kapitalizmu. Tu se redovno ne će podudarati rentabilitet sa produktivnošću i što boljim pokrićem potreba. Naime, što je veća produkcija, to će biti veća količina proizvoda, a prema tome i veća ponuda i konkurencija. Posljedica toga bit će sve niže tržne (prodajne) cijene, dobiti (profiti) i rentabilitet. Osim prikazanih karakteristika za rentabilitet socijalističke proizvodnje značajno je i to, da je on izraz i veličine akumulacije. Što je on veći, to je povoljniji financijski rezultat, to je veća akumulacija. Gospodarstvima i poduzećima u socijalističkoj privredi stavljaju se na njihovo raspolaganje izvjesni dijelovi financijskog rezultata. Zbog toga će ona biti zainteresirana u povišenju rentabiliteta. No, to povišenje rentabiliteta ne smije biti na štetu planiranog kvaliteta i asortimana. Ako bi gospodarstva i poduzeća prešla na proizvodnju proizvoda, koji pružaju visoki rentabilitet, u težnji za postignućem što većeg mogućeg rentabiliteta, a na štetu proizvoda manje rentabilnih, tada bi radila protiv načela rentabiliteta u socijalističkom smislu. Ona bi izopačila suštinu rentabiliteta. Socijalističko društvo je zainteresirano u porastu socijalist´čke akumulacije zbog povećanja socijalističke reprodukcije. No socijalistička država, kako ističe Kozlov (8), ne polazi od cilja najveće dobiti ili najvećeg rentabiliteta, već od interesa čitave socijalističke privrede. Kad bi se država rukovodila samo principom najveće dobiti pojedinih proizvodnih grana ili poduzeća, ona bi razvijala one grane proizvodnje, koje u danom momentu, iz bilo kojih uzroka postižu najveću dobit, pa bile one i drugorazrednog značaja. Međutim, nezavisno od dobiti, koju ostvaruju, država planski razvija one grane proizvodnje odnosno industrije, koje osiguravaju uvećanu socijalističku reprodukciju, učvršćenje obrambene moći i ekonomske samostalnosti zemlje. Zbog toga, kako smo već istakli, država ne zatvara i ne uklanja poduzeća i gospodarstva, koja iz bilo koj´h uzroka rade s gubitkom, ali su važna za socijalističku izgradnju. Rentabilitet u socijalističkoj proizvodnji valja, dakle, promatrati sa stajališta cjelokupne narodne privrede, a ne samo sa stajališta pojedine grane proizvodnje odnosno pojedinog gospodarstva i poduzeća. Obzirom na ovu činjenicu mogu se smatrati u socijalističkoj ekonomici — a to dolazi do izražaja i u propisima Ministarstva financija FNRJ (14) — da su gospodarstva ili poduzeća, koja su u toku proizvodnje ispravnim radom snizila planski gubitak bila rentabilna (rentabilnija). Razumije se, da se kod toga pretpostavlja, da je planski gubitak pravilno planiran. Naime, ta su gospodarstva postigla smanjenje gubitka ili troškova povećanjem produktivnosti rada i dobrim poslovanjem, a time su pružila svojom proizvodnjom i mogućnost boljeg zadovoljenja potreba. No ona su indirektno utjecala i na povećanje cjelokupne akumulacije narodne privrede, jer su iz državnog budžeta trebala manji iznos za pokriće gubitka ili utrošenih troškova, nego što je bilo predviđeno. Za taj se je iznos sniženja gubitka 93 |