DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/1950 str. 74     <-- 74 -->        PDF

zemlje posljednjih godina izdale i stroge propise. Osim toga vrše se opsežna i sistematska
istraživanja ukrštavanjem varijeteta, stvaranjem hibri´da u cilju dobivanja
individua bržeg rasta i otpornih štetnim abiotskim i biotskim (faktorima; taj je rad
kompliciran, jer treba prethodno utvrditi jesu Ja individuii homozigotni ili heterozigotni
jesu li iste ili različite kvalitete, da li se mogu prilagoditi utjecajima okoline; usto
treba poznavati i broj hromosoma, jer o njima ovisi proizvodnja veće količine drveta
Novim metodama kultiviranja omogućeno je, da se na rezultate istraživanja ne treba
toliko mnogo čekati kao ranije. Dobri rezultati postignuti su hibridaciijom iste vrste
adi različitog porijetla.


Budući da uzgajanje drveća brzog rasta ovisi o staništu, treba izbor vrsta odrediti
prema klimatskim i pedološkim faktorima. Obzirom na klimu uzgajanje tih vrsta
može se raspodjeliti uglavnom na ova područja: hladna planinska zona (ariš, bor, javor,.
trepetljika, breza — sa pomoćnim vrstama polaganog rasta kao što su jela, bukva,
brijest, sorbusi), umjerena brdska zona (mješoviti malobrojni četinjari i1 Kožari u grupama,
malo topole i vrbe), niža zona (većinom mješoviti liščari) u kojoj se mogu dobro
uzgajati topole i vrbe uz primjesu pomoćnih vrsta u donjem sloju sastojine. Razmak
topola treba da je velik: na pr, u Moravskoj je određen 9 m, u Belgiji 6 m. Glavno
područje za uzgajanje vrsta drveća brzog rasta jest niža zona. Šafar


Prof. Giacomo Piccarolo, direktor Instituta za topole u Casale Monferrato: Istraživanja
o uzgoju topole u Italiji, izvještaj X. Kongresu Međunarodnog Saveza šumarskih
istraživačkih instituta.


U izvještaju je prikazan dosadašnji rad Instituta, koji je osnovan na poticaj talijanske
industrije papira. Nestašica drva, koja je u Italiji naročito akutna, uvjetovala
je veliku potražnju za topolom kao- vrstom brzoga rasta, radi čega je pred Institut
postavljen zadatak iznalaženja metoda za poboljšanje vrste, kao i za poboljšanje i
proširenje topolovih kultura.


Normalna godišnja potrošnja topolovog drva u Italiji, cijeni se na 1 million m5, od
čega otpada na proizvodnju! papira 36—40%, šper-ploča 15—20%, na pilansku preradu
i proizvodnju pokućstva 35—40%, a ostalo na proizvodnju šibica, drvne vune i raznih
sitnih ^artikala.


Čim je osnovan, Institut se odmah sukobio s jednim teškim problemom, čije je
riješenje bilo uvjet za daljnji rad: bolest proljetnog opadanja lišća topole (»defogliaziione
primaverile«), čijli je uzročnik otkriven u gljivi Venturia populina Viuiilll. Borba
protiv ove bolesti zahtijevala je da se pronađu otporne forme. A zato je bilo potrebno
najprije ispitati sistematiku roda. Ispitivanja su pokazala da svi kultivirani topolovi
hibridi u Italiji pripadaju dvama] tipovima: kanadskom, koji potječe od Populus rnonilifera
Ait., i karolinškom, koji potječe od P. angulata Ait.


Odabiranje se vrši na taj način da se najprije izvrši sjetva (oko 20.000 biljki iz
sjemena godišnje), pa se onda među biljkama odabiru najrazvijenije, najmanje granate
i najotpornije protiv spomenute bolesti. Druge godine se tako odabrane biljke razmnožavaju
vegetativno. Dosada je na taj način dobiveno i 1.880 različitih formi, čiji se
razvitak i svojstva pomno ispituju.


Sve te forme mogu se svrstati među tri sistematičke kategorije: Populus nigra
typica, P. moinilifera Ait. i P. angulata Ait. Pripadnost pojedine forme jednoj od ovih
kategorija utvrđuje se na osnovu morfoloških osobina, u koju je svrhu izrađen sistem
točaka, t. j . sistem kvantitativnog izražavanja pojedinih morfoloških osobina.


Propagacija se više ne vrši pomoću matičnjaka, jer se u Italiji smatra da to´ pogoduje
zarazi, nego se u rasadnicima uzgajaju korijenja» (barbatelle) u razmacima
od 40 cm i u redovima međusomno razmaknutim 2,0 m. Između redova ovih korijenjaka
sade se reznice. Na kraju prve godine, zakoriijenjene reznice daju nove korijenjake
i nove reznice, dok stari, korijenjaci ostaju u rasadniku´ do druge godine, kada
su ve<3 4,5 do 6 m visoki i promjera 2,5 do 5 cm.


Samo % topolovih kultura u Italiji pripada sastojinama. Ostalo su drvoredi, nasadi
u redovima uz potoke, rijeke i mede polja. U praksi se topola sadi u kvadratičnoj
sadnji 6X6 mili pravokutnoj 8X4,5 odnosno 10X3,5. Topole van sastojina pridružuju
se poljoprivrednim kulturama radi boljeg iskorišćavanja tla. Ophodnja traje 12 do 15
godina, u kojem vremenu stablo daje optimalno 2 do 3 m´ drvne mase.


Ing. A. Radovčić


156