DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 14 <-- 14 --> PDF |
Najjači dokaz za konstantnost u nasljeđivanju drži se da je pružio Den gl er 1932 (4), kad je druga generacija borovih rasa pokazala ista svojstva svojih roditelja, iako su okolina i uslovi bili´ izmijenjeni. To je ujedno i dokaz da se novi uslovi klime nisu odrazili na prvoj generaciji tokom vegetacijskog perioda. Znači da je nasljednost konzervativna i ne može se lako izmijeniti. To još jednom potvrđuje sumnju u mogućnost aklimatizacije. No i ovi Dengl e r-ovi pokusi nisu bez mane, jer se moglo konstatirati i oprašivanje sa strane. Ali za praksu je važno Dengl e r-ovo> uvjerenje, da je iz okoline vrijedne rase potrebno izbaciti svaku lošu i nepoželjnu rasu da ne kvari kod oplodnje. Sve do najnovijeg datuma moguće je u literaturi naći navode da na pr. oslabljeno stablo ne daje tako dobro potomstvo kao zdravo (Versepu y 1934) (28), da drveće iz sjemena slabijih, kržljavih stabala većinom daje potomstvo slabijih oblika, da se loš rast i forma, uslijed nepovoljnog utjecaja tla i klime, prenose na potomstvo (Korstian i- Toumey 1942) (11). Treba istaći da u tim pitanjima nije izrečena posljednja riječ. To najbolje dokazuje praksa u svim onim zemljama, gdje je baš genetika došla do najvećeg razvoja. Specifično šumarski pokusi, koji su trajali po nekoliko decenija, a u najboljem slučaju negdje išli i do F2 (druga generacija), mogli su ipak pokazati da se važne rasne osobine nasljeduju u potomstvu. No novija literatura upozorava na veću opreznost kod zaključivanja u pogledu nasljednost: u potomstvu različitih provenijencija. Tako se Fische r 1949, 8) ponovo vratio na stare Englerove pokuse s raznim provenijencijama smreke u Švicarskoj. Bio je u stanju da tokom 1947—48 izvede najnoviju izmjeru spomenutih pokusa. Rezultati pokazuju općen:to približavanje svojstava provenijencija, koje su se inače u izmjerama sve do 1918 odlikovale jasnim razlikama. Tu su se ponovo javljale sumnje u postojanje rasa, odn. nasljednih provenijencija (u starom smilslu), jer se pokazalo da su se prijašnje jasne razlikel u provenijencijama tokom vremena izjednačavale. Ako odbacimo kao nedopustivo i da je nemoguće da su se te razne provenijencije modificirale i prilagodile okolini i prema tome se na takav način (u pogledu morfologije) gotovo izjednačile jedna s drugom, onda moramo pribjeći tumačenju, da su unutar tih populacija postojale grupe individua, čija je nasljednost baš i zahtjevala ovakve nove uslove staništa koji su se tu našli i koji su im, uz izlučivanje ostalih, omogućili dobar razvoj zajedno s ostalim grupama drugih provenijencija. Na taj način bi se moglo objasniti približavanje jedne provenijencije drugoj, sve manje razlike u visinama i t. d. Zato je za Fisc h er a bilo nužno poći od toga, da je svaka provenijencija ujedno populacija znatne varijacione širine. Ali kad su tako nal zajedničkom staništu ostale grupe, koje su mogile asimilirati promijenjene uslove života, onda bi se moralo očekivati da se unutar populacije i varijaciona širina suzila. Taj proces prilagođavanja, drugim riječima izlučivanja, naročito je oštar, selektivan u oštrijoj klimi, u visinama, u stepi, na cretu j si., tamo gdje su takve grupe populacije jače prorjeđene i selekcionirane, a ostale su samo one koje se mogu na takvim mjestima održati. Tu b; se dakle, za razliku prema niž;m. Mazim položajima, mogle očekivati populacije užih varijacionih širina, drugim riječima — uže karakterizirane. No takvo zaključivanje ne slaže se s Fisch e r-ovim provenijencijama iz velikih visina, koje´ bi trebale biti znatne varijacione širine, za razliku od nizinskih. Mislimo zato da se ne bi moglo uopćavati, da je svaka provenijencija znatne varijacione širine. To je uostalom i sam Fische r konstatirao za smreku iz nizinskih sklopljenih sastojina (E n, g a d i n Fi 5) 8). 432 |