DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 12/1950 str. 18     <-- 18 -->        PDF

i


diti približna gustoća prešanog drveta. Semimikroradiografija pokazala
se kao odlična metoda za ispitivanje kvalitete lignostona, pa držimo da
ćemo je moći upotrebiti i kod ispitivanja vrijednosti impregnacionog sredstva
odnosno određivanja stepena trulosti. Uvjereni smo, da će semimikroradiografska
metoda dati bolje rezultate na ispitivanju stepena trulenja
drveta od Hägglundov e metode, koja radi s ultravioletnim zrakama,
na presjecima debljine 0,001 mm. Semimikroradiografijom dobili smo odličan
instrumenat u istraživanju drveta koji će nam pomoći da uđemo u
strukturu drveta dublje, nego što smo mogli ući dosad služeći se običnom
mikrofotografijom. Proces prešanja, povećanje gustoće drveta, kako je
pokazano, funkcija je tlaka i maksimalne specifične gustoće stanične sup.
stance, te teče kao diferencijalna jednadžba za monomolekularne reakcije.


Literatura:


1.
Egner-Graf: Neuere Erkentnisse über die Vergütung der Holzeigensehuften. lt. 18.
Mitt. Fachauss. Holzfragen Berlin V. D. I. Verlag 1937.
2.
Galai-Filipova: Lignofolevie i lignostonovie podšipniki. Moskva 1946.
3. Kolimann: Technologie des Holzes. Berlin J. Springer 1936.
4.
Kollman: Holz im Maschinenbau. H. 16. Mitt. Fachauss. Holzfragen. Berlin V. 1). I.
1936.
5.
Kollman: Vergütete Hölzer und holzhaltige Bau- und Werkstoffe. Begriffe und
Zeichen. Berlin 1942.
6. Vorreiter: Lignostone,
das neue Holzveredelungserzeugnis Forstwiss. Cbl, Bd. 56
(1934). S. 533.
7. Vorreiter: Gehärtete und mit Metall oder Oe´l getränkte Hölzer. H. 2/3 59, 1942.
8. Stankovie: Osnovi hemisk´e prerade drveta. Beograd 1948.
Ing. Mirko Špiranec (Zagreb):


IZDVAJANJE ZEMLJIŠTA ZA POŠUMLJAVANJE NA TLIMA


IZVAN KRŠA


Velike površine u našoj zemlji još su neiskorišćene ili nedovoljno
iskorišćene i čekaju na racionalniju upotrebu. To su razna močvarna polja
zapušteni pašnjaci, zakržljale šikare, krš, goleti, živi pijesci i šumske čistine,
odnosno nepošumljene sječine. Ova zemljišta treba što prije privesti
kulturi, koja im najbolje odgovara, kako bi postala produktivna i
od njih zajednica imala koristi. Ne"ka od njih sposobna će biti za poljoprivrednu
obradu, ako se izvrše meliorativni radovi (Lonjsko polje, Crnac
polje i t. d.), a druga će se morati pošumiti. Za mnoga od tih zemljišta
znade se na prvi pogled, kojoj kulturi će pripasti, ali ima i takovih, kod
kojih nastaje pitanje: da li će biti svrsishodnije da se pošume ili da se
iskorišćavaju kao poljoprivredno zemljište. Prigodom ocjenjivanja ovog
problema ne odlučuju samo konfiguracija terena te fizikalna i kemijska
svojstva tla, već i razni drugi faktori, koji su često od presudnijeg značaja
nego oni, koji karakteriziraju apsolutno šumsko tlo. Među tim
faktorima najvažnije mjesto zauzima pitanje paše. Naša daljnja izlaganja
odnose se samo na terene izvan krša i goleti, jer ovi zahtijevaju poseban
kriterij u rješavanju pitanja njihovog pošumljavanja.


480




ŠUMARSKI LIST 12/1950 str. 19     <-- 19 -->        PDF

Naslijeđem iz daleke prošlosti baštinili smo ekstenzivno stočarstvo,
koje u svojem razvitku nije išlo u korak s ostalim granama poljoprivrede.
Tako se do danas održao gotovo u svima krajevima naše države običaj
šumske paše, kao i paše na utrinama ili »gmajnama«. Samo po sebi ne
bi to imalo l´ošeg utjecaja na šumsko gospodarstvo, kad bismo raspolagali
s dovoljnim površinama srednjedobnih sastojina, otvorenih za pašu, i kad
bi »gmajne« bile zaista pravi pašnjaci.


No znademo, da nam površine otvorenih šuma nisu dovoljne za racionalnu
pašu, kao i da »gmajne« u većini slučajeva nisu nikakovi pašnjaci
za prehranu stoke, već više ili manje plandišta. Ti »pašnjaci« obično su
velikim dijelom obrasli trnjem .borovicom i drugim grmljem tako, da je
faktična površina pod travom malena i ne može da podnese onaj broj
grla, koji na nju dolazi. Posljedica je tog nepovoljnog odnosa između
površine i broja stoke, da na tim pašnjacima nikada i nema prave paše


t. j . nema toliko trave, da bi se blago napasujući moglo njom nahraniti.
Zbog toga seljak je prisiljen da to blago dopunski hrani kod kuće sijenom,
slamom, lisnikom i dr. Pa ipak, uza sve to, što je na ovaj način prehrana
stoke* skuplja, nego što bi trebala biti (jer blago nakon povratka s »paše«
jede, kao i da nije bilo na paši), ipak naš seljak teško i nerado prelazi
sa pašnjačkog na livadno gospodarstvo. On nikada me može da napusti
stari običaj progona stoke, jer vjeruje, da mu je blago zdravije, krave
da daju više mlijeka, ako se progibaju. Gubitak dragocjenog đubriva uopće
se ne uzima u račun.
Zbog takvog gospodarstva mi imamo još mnogo površina, koje su


danas slabo ili ništa produktivne, jer se upotrebljavaju tobože kao paš


njaci, a u stvari su samo plandišta. Jedan dio tih površina, koje su bile


inače sposobne za oranice, obrađen je poslije rata naročito putem seljačkih


radnih zadruga i raznih ekonomija. Ostale su »gmajne«, mnoge na apso


lutno šumskom zemljištu, koje bi po našem mišljenju daleko veću korist


odbacivale, kad bi bile pod šumom. Jedan dio takovih površina ušao je


u Petogodišnji plan pošumljavanja i većinom je pošumljen. No kod toga


se propustilo uzeti u obzir faktično stanje i mišljenje korisnika dotada


šnjih pašnjaka, a rezultat je bio neugodan ali logički opravdan: na tra


ženje interesenata, koji su nas često puta stavili pred gotov čin, moralo


se uzmaknuti i pošumljenu već površinu otpustiti za pašu ili pak odustati


od namjeravanog pošumljavanja. Ovakav svršetak doživjeli smo samo


zbog svoga suviše ekskluzivnog stanovišta. Loša kvaliteta masovnih po


šumljavanja također je jedan način opstrukcije seljaka protiv neželjenog


dokidanja — oduzimanja ispasišta. Ako hoćemo biti iskreni, moramo pri


znati, da smo i zaslužili takve rezultate, kad smo radili bez pitanja naroda.


Upustva za planiranje pošumljavanja i melioracija u šumarstvu,
izdana 1949. godine, vode računa o tim neuspjesima te predviđaju postupak,
koji bi trebao osigurati uspjeh. U prvom redu treba definitivno
prostorno razgraničiti šumarstvo i poljoprivredu, da se zna, čije je šta.
U tu se svrhu obrazuju u svakom kotaru komisije za izdvajanje zemljišta,
koje u javnom interesu treba pošumiti.


Komisiju sačinjavaju predstavnik KNO-a te poljoprivredni i šumarski stručnjak,
a na području svakog Mjesnog NO-a sarađuje s komisijom jedan član dotičnog
MNO-a. Ova komisija obilazi sva zemljšta, koja sada nisu produktivna ili nisu do


481




ŠUMARSKI LIST 12/1950 str. 20     <-- 20 -->        PDF

voljno produktivna, te prikuplja podatke o njima, na temelju kojih sastavlja prijedlog,
kako da se s 1jjm zemljištima postupa, da bi ona postala produktivna. Pri
tom se´ eliminira ju one površine, koje po svom karakteru mogu i treba da budu
obrađene kao poljoprivredno zemljište. Ostaju dakle samo površine, koje dolaze u
obzir kao objekti za pošumljavanje. Član Mjesnog NO-a, koji saraduje s komisijom,
prvi je signalizator, koji upozoruje na eventualne poteškoće pri provedbi pošumljavanja
nekog objekta, koji čisto objektivno uzevši ima sva obilježja apsolutno šumskog
zemljišta i kao takovo treba da se pošumi. Komisija je upozorena i- ona svoj
prijedlog mora detaljnije obraziložiti i prikazat; koristi i prednosti namjeravano«
pošumljavanja, nego bi to inače bilo potrebno.


Kod je komisija dovršila terenski rad i prikupila sve potrebne podatke, sastavlja
svoj prijedlog, u kojem, su nabrojane sve površine, koje dollaze u obzir za pošumljavanje
ili melioraciju. Svaki objekt opisan jie zasebno sa današnjim stanjem, te je ujedno
kod njega naznačeno, koje mjere treba poduzeti u svrhu podizanja njegovog produktiviteta
(pošumljavanje, popunjavanje, čišćenje, resurekcija ili druge meliorativne
mjere), zatim da li se nalazi u perimetru bujice i konačno se označuje, da 1; su predloženi
radovi veoma hitni, hitni ili manje hitni Uz taj prijedlog, kojä se izrađuje u
formi tabele na propisanom obrascu, prilaže sie pregiedna karta kotara (u mjerillu


1 : 50,000 ili 1 : 25.0001), na kojoj´ su ucrtani svi cibjekti iz pregleda kao i okolne šume.
Komisrija predlaže svoj prijedlog Kotarskom NO-u, koji o njemu raspravlja sa
Mjesnim NO-ima, na čijim područjima leže izdvojeni objekti, a zatim daje prijedlog
kotarskom savjetu za šumarstvo, koji definitivno raspravlja o prijedlogu. Nakon dovršene
rasprave Savjet vraća prijedlog sa svojim ´mišljenjem Kotarskom NO-u, koji
na temelju toga mišljenja donosi konačnu odluku o izdvajanju zemljišta za pošumljsivanje
\i javnom interesu.


Vidimo, da je narod preko svojih predstavnika u mogućnosti staviti
svoje primjedbe na prijedlog komisije u tri navrata: prvi puta kod samog
terenskog izviđa putem člana Mjesnog NO-a, koji saraduje s komisijom.
Drugi puta pri raspravi na Kotarskom NO-u opet putem svojih predstavnika
u Mjesnom NO-u, i treći puta u Kotarskom savjetu za šumarstvo,
gdje je narod najšire zastupljen.


Vidimo dakle, da je ovim postupkom posve isključena mogućnost
jednostrane akcije stručnjaka ili samog K.N.O-a, odnosno njegovih rukovodilaca,
te ne može doći do sukoba između interesa žitelja i šumarstva
s onim neželjenim posljedicama, koje smo naprijed spomenuh. Narod ima
posve osigurano pravo braniti svoje stanovište, koje će u opravdanom
slučaju biti i usvojeno. No to ne znači, da šumarski stručnjaci moraju
pred prvom ofenzivom pokleknuti i položiti oružje, jer bismo onda imali
malo ili -ništa izdvojenih zemljišta za pošumljavanje. To je borba, u kojoj
odlučuje jakost argumenta. Šumarski stručnjak, odnosno cijela komisija,
treba dauvjer e predstavnike naroda o koristi i potrebi pošumljavanja ili
melioracije tako, da prijedlog komisije postane prijedlog savjeta za šumarstvo,
odnosno naroda, a plan sastavljen na temelju prijedloga, odnosno
odluke Kotarskog NO-a da bude plan narodnih masa. Onda će narod
potpuno taj plan i izvesti, jer će znati zašt o pošumljuje, te će se to
osjetljivo odraziti na kvaliteti radova.


No kako će komisija uvjeriti članove savjeta (a po njima narod), da
je korisnije zapuštenu »gmajnu« pošumiti nego je i dalje uživati kao nazovi
pašnjak? Imademo iskustva, da je seljak na sva naša izlaganja o većim ´
prihodima šume nego lošeg pašnjaka, o uštedi gnojiva za vrijeme branjevina,
o budućoj šumskoj paši kad nova šuma odraste, o´ poboljšanju zemljišta
i t. d., samo skeptički mahnuo rukom i odvratio: »A dotle? Kuda ću ja
s mojom stokom, gdje ću je prehraniti; dok ta šuma odraste da se otvori


482




ŠUMARSKI LIST 12/1950 str. 21     <-- 21 -->        PDF

za pašu, mene već ne će možda ni biti!« Time je sav naš napor, svu našu
rječitost i argumentaciju vratio na početnu točku.


Stvarno je tako: mi tražimo da se on odreče svoje navike, ili ako
ćemo se izraziti prema njegovom mišljenju, da se odreče držanja stoke
odmah, da mu pašnjak pošumimo odmah, a sve one koristi i prednosti,
koje mu obećavamo i prikazujemo, dospijevaju tek možda za 20 godina.
Tako dugoročnu mjenicu ne će naš seljak da potpiše! On hoće umjesto
oduzetog pašnjaka naknadu odmah ili što prije, da bude siguran kako
nije ništ a izgubio. Da li mu mi to možemo pružiti? Možemo donekle,
ali ne posve. Moramo nastojati, da se naša obećanja o budućim koristima
šume ne ostvare tek za 20 godina, nego mnogo ranije: za 10 godina
a možda i prije. To ćemo postići sadnjom vrsta drveća, kc je brzo rastu
upotrebljavajući sva moguća sredstva, da njihov rast još i iše ubrzamo.
Možda bi nam tu mogla korisno poslužiti svojedobna iskustva ing. Afanasjeva
s njegovim »ekspresnim« šumama? Moramo biti na čistu s time,
da na izdvojenim površinama, koje smo teškom borbom izvojevali, nema
mjesta hrastu, bukvi i ostalim vrstama, koje sporo rastu. Tu treba forsirati
druge vrste: kesten, bagrem, topole, johu, brijest pa čak i vrbe, uz upo


.trebu sredstava za pospješenje njihovog razvoja. Cilj nam mora biti stvoriti
novu šumu u najkraćem vremenu, kako bismo što prije ostvarili naša
obećanja. Hrast, bukvu, smreku i ostale vrste treba da čuvamo tamo,
gdje već postoje, a nove površine osvajajmo drugim vrstama drveća. Kad
smo jednom podigli šumu, onda možemo pomišljati na to, da te vrste
zamijenimo postepeno našim vrednijim vrstama.


No, da bismo mogli prodrijeti s našim novim smjernicama, treba da
narod uvjerimo u brzinu ostvarenja njihovih rezultata. Stoga bi pošumljavanje
trebalo izvoditi najprije na takvim površinama, koje uopće nisu
u pitanju t, j. protiv čijeg pošumljavanja nema nikakovih zapreka. Dobar
primjer više vrijedi nego sya usmena i pismena propaganda. Tako bi
narod uvidio, da se šumarstvo moderniziralo i u pošumljavanju, a ne samo
u eksploataciji, te bismo zadobili povjerenje, koje — iskreno moramo
priznati — za sada još ne uživamo posvema.


U »"borbi«, o kojoj smo gore govorili, trebali bi nam biti saveznici
agronomi. Oni bi trebali propagirati livadno gospodarstvo više nego mi,
jer to zapravo i jest njihova zadaća. Prehrana stoke spada u djelokrug
poljoprivrede a ne šumarstva, te je.na agronomima zadaća, da uvode
racionalnu prehranu blaga i o prednosti iste uvjeravaju narod. Mi smo
se šumari latili toga posla silom prilika, braneći naše pozicije, a u stvari
to je sektor poljoprivrede. U buduće trebali bi nam agronomi pružiti više
pomoći u tom pravcu, pa´ će i nama biti mnogo lakše dokazivati, da je
šuma korisnija od pašnjaka, a pogotovo od t. zv. pašnjaka, koji su samo
šetalište za blago i uzrok gubitku dragocjenog dubriva za poljoprivredno
zemljište.


Postavivši problem izdvajanja i pošumljavanja zemljišta na terenima
van krša i goleti na takovu bazu imat ćemo više uspjeha nego dosad u
pogledu kvalitete radova oko pošumljavanja, zatim će nam nove šume
donositi prije i veće koristi nego dosad, te konačno ne će više biti potrebno
da uzmičemo sa već osvojenih terena, što smo dosad katkada
morali učiniti.


483