DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 12/1950 str. 49     <-- 49 -->        PDF

Poskin A.: Traitć de Sylviculture, Gemibloux 1949, treće nadopunjeno izdanje,
530 str. sa 166 slika u tekstu1.


Recenzija prvog izdanja ovog djela donesena je u »šumarskom Listu« od
1933, god., str. 203. No profesor Poski n nam je i inače poznat po svojim djelima
»Les f u t a i e s de c h e n & de S 1 a v o n i e«, Bruxelles 1931.. i »L e chene
pedoncule et le chene rouvre«, Gernbloux 1934, u kojima su opisani pored
ostaloga i naši slavonski hrastici.


Budući da je Poskin ovaj puta svoje djelo o u z ga j an j.u šuma dopunio
velikim brojem ćrriginalnih i stranih podataka iz francuske, belgijske i švajcarsike
literature, vrijedno je dati detaljniji prikaz ovog izdanja.


Djelo ima pet dijelova: I. Vrst e drveć a (1. Općenito. 2. Proučavanje vrsta
drveća). II. Šum a (1. Ekološki faktori. 2. Šuma i sastojina). III. Umjetn o pošumljavanj
e (1. Umjetno pošumljavanje, 2. Pripravni radovi za umjetno pošumljavanje.
3. Pomoćne vrste drveća i zaštita osjetljivih vrsta. 4. Pošumiljavanje sjemenom.
5. Pošumljavanje sadnicama. 6. Njega pomlatka i mladika. 7. Pošumljavanje
golih terena u Belgiji). IV. Gospodarenj e (1. Općenito o gospodarenju. 2. Visoka
šuma. 3. Niska šuma. 4.´Srednja šuma i hrastova preborna šuma). V. Uprava ,
i sko ri šći van j e i zaštita šuma (1. Uprava. 2. Iskorišćivanje šuma. 3. Zaštita
šuma).


U prvom dijelu knjige data je monografija šumskih vrsta drveća
i grmlja. Za glavne vrste drveća navedene su ove karakteristike: 1. Glavne sistematske
razlike; 2. Dimenzije; 3. Forma, habitus; 4. Korijenje; 5. Rasprostranjenje i
stojbina; 6. Klorofilni aparat; 7. Osjetljivost na klimu i tlo; 8. Prirast i sječiva dob;


9. Pomlađivanje; 10. Drvo i sporedni prihodi; 11. Uzgojni tip; 12. Štete; i 13. Rase.
Spomenute karakteristike navedene su sistematsk i (uvijek istim redom i s istim
oznakama), pregledno, kratko i jasno. Na taj se način čitalac lako snalazi
te može odmah pronaći svaku karakteristiku željene vrste drveća, to više, što se na
kraju knjige nalazi kratki rječnik stručnih termina i imena šum. drveća i grmlja.
U drugom dijelu knjige autor je obradio stoj binu, šumu i sastoji
n u. Sto j bin a zavisi od različitih faktora, koje je autor podijelio u tri grupe.
i to na klimatske, topografske ili fiziografske i edafske fa´ktore
. Opisavši iscrpno pojedine faktore stojbine ,autor prelazi na »umu »ka o
asocijaciju, koja obuhvata jednu v e g e t a c i j s k u grupu, mrtvi
pokrov i humus sa svojom fHorom i faunom« (str, 117). Šuma se tretira
kao kompleksni organizam, kojega su sastavni dijelovi ne samo stabla, nego i
ostalo grmlje i trave, pa i cijeli šumski milieu, t. j . atmosfera i tlo. Zbog toga se
Poski n nije ograničio samo na pojedine šumarske discipline, nego proučava šumu
kompleksno pomoću klimatologije, p e d o 1 og i j e, ekologije, f i t o c e n ologije,
f i t o g eog r a f i j e, genetike i ostalih pomoćnih šumarskih nauka.
U veži s time opširno su prikazani ekološki faktori; navedeni su glavni
fitocenološki tipovi šuma u Belgiji; dani su osnovni pojmovi iz g en
etike s naročitim osvrtom na pitanje rasa i nasljednih svojstava
kod šumskih vrsta drveća.


U trećem dijelu knjige riječ je o umjetnom p o šu m 1 j a, v a n j u.
Taj je dio najopširniji i ujedno za naše šumarstvo najinteresantniji, pogotovu ono
poglavlje koje govori o p o š u m 1 j a v a, n j u golih površina (»boisement«),
kao i poglavlje u kojem se govori o sabiranju i selekciji sjemena
s obzirom na genetska svojstva. Prenlda je Poskin napisao ovo djelo
najvećma pod utjecajem francuskog šumarstva, ovaj dio njegove knjige, gdje se radi


o umjetnom pošuimljavanju, ima mnogo originalnosti, te nosi bilje g belgijsko g
šumarstva. To je razumljivo .uzmemo li u obzir klimatske prilike u Belgiji,
koje su mnogo nepovoljnije nego u Francuskoj. Zbog toga je belgijsk o uzgajanje
šuma moralo ponešto odstupiti od francuskog principa prirodnog pomlađivani
« šuma, te je — uz prirodno pomlađivanje — prešlo i na umjetno
pošumljavanje.
-— «
1 Nakladna kuća: La Maiso n R u s t i q u e; 26, Rue Jacob—Pariz—6e.


51J




ŠUMARSKI LIST 12/1950 str. 50     <-- 50 -->        PDF

Ü četvrto m dijel u knjige su opisani različiti uzgojni tipovi šuma (vi


soka, niska i srednja šuma) sa različitim načinima njegovanja i gospo


darenja.


Najprije su opisani različiti načini njege šuma: popunjavanje pl je


si n a, pročišćavanje kultura, čišćenjestabala od postranih


grana, čišćenje živica, oslobađanje mladika, čišćenje mladika


i prorede. Opisana su tri tipa prorada: visoka (francuska), niska (nje


mačka) i mješovita (danska) proreda. Visokom proredom fat


voriziramo najljepša i najvrednija stabla te nastojimo-na


takvim stablima kumulirati prirast. Radi toga iz sastojine uklanjamo


u pravilu samo stabla iz gornje i srednje etaže, dakle, stabla glavne sastojine, dok


podstojna sastojina (donja etaža) ostaje netaknuta sa svrhom, da zaštićuje tlo i da


Čisti debla glavne sastojine od grana. Kod nisk e prored e postupamo obrnuto:


glavna sastojina ostaje uglavnom netaknuta, a vade se samo potištena stabla, t. j , ona


iz donje etaže. Takvim postupkom ne favoriziramo elitna stabla, kao kod visok e


prorede , niti ne povećavamo prirast glavne sastojine, a uklanjanje podstojnih


stabala može nepovoljno djelovati na tlo i na glavnu sastojinu, naročito kod vrsta


drveća, koje zahtijevaju mnogo svijetla. Kod mješovit e prored e operiramo


istodobno i u gornjoj i u donjoj etaži. To je ustvari visoka proreda, ali koja


nije ograničena samo na njegu elitnih stabala, nego njome zadiremo i u donju etažu


i nju proređujemo, da bi stvorili što povoljnije uvjete za tlo, da bi ograničili borbu


korijenja i omogućili što bolji razvoj elitnih stabala glavne sastojine. Danas u Bel


giji primjenjuju visoku2 i mješovitu proredu, dok je niska pro


reda izuzetak.


Potom slijede različiti načini gospodarenja. Detaljno je obrađena o plo d na


i preborna sječa. Dok kod oplodne sječe ne nalazimo nekih specifično


sti, dotle kod p r e b o r ne sječe one postoje, pa ćemo ih ovdje prikazati. P o s k i n


razlikuje tri tipa preborne šume. Prvo je preborna šuma stabli


mičn e smjese , u kojoj su stabla različitih debljina međusobno izmješana po


cijeloj površini. Drugo je preborna šuma grupimične smjese. Ta


kva preborna šuma se sastoji od malenih grupa (krpica) jednodobnih sastojina razli


čitih starosti (promjer grupe iznosi 1 %—t2 visine stabla). Šuma je nalik na jedan mo


zaik sastavljen od malenih jednodobnih sastojina svih starosti. Treć i "tip pre


borne šume je ustvari oplodna s T e č a s dugim pomladnim raz


doblje m (25, 40 i 50 godina) te je cijela šuma podijeljena na dva odjeljka. U jednom


odjeljku se provodi njegovanj e (oslobađanje mladika, čišćenje i proređivanje),


a u drugom odjeljku se vrši pomlađivanje opio dnom sječom u grui


p a m a.


P r v i je tip klasični oblik preborne šume. Treći tip se približava
visokoj regularnoj šumi, dok se drug i ti p nalazi po sredini između prvog i trećeg.
I kod drugog i kod trećeg tipa preborn a se šum a sastoji od malenih grupa
jednodobnih sastojina, samo što je kod drugog tipa maksimalna razlika između starosti
pojedinih grupa jednaka sječivoj dobi, dok je u trećem slučaju ta razlika jednaka
dužini pomkdnog razdoblja (25—50 godina).


Prvi tip preborne- šume najbolje odgovara jeli, manje bukvi, a
za vrste drveća, koje zahtijevaju mnogo svijetla je gotovo nemoguće. Drug i ti p
preborn e šum e može se postići kod svih vrsta drveća, no za vrste drveća sjene
daleko je povoljniji. Treći tip preborne šume primjenjuje se u prostranim
šumama za razliku od prva dva tipa, koji se mogu primijeniti na najmanjim površinama.
«


Danas se u Belgiji s bukovim šumama gospodari isključivo u p r c-
b ornom obliku drugog i trećeg tipa, U hrastovim šumama se
također primjenjuje preborn a sječa, no ponajviše prema trećem tipu. Ima dosta


Za podrobnije studiranje proreda upućujemo čitaoce »Šumarskog Lista« na
osnivača visokih proreda Boppe-a (Trait e^de Sylviculture, Paris
1889.) i na Yolyeta (T r a i t e pratique de Silviculture, Paris 1916).


512