DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-3/1952 str. 33     <-- 33 -->        PDF

na njihove ograničetie površine, ne prestavijaju neki osobiti interes za
Industrisko smolarenje. Na drugoj strani, budući da su njihove smole
neobično kvalitetne, potrebno je vršiti i nadalje naučna istraživanja u
ovom smislu, radi. upoznavanja istih te njihove odgovarajuće primene naročito
u tebnlici (zamena za Kanada balsam i dr,). Prve tri vrste i do sada
su činile osnov industriskog smolarenja kod nas. Tu će ulogu verovatnou buduće zadržati.


Najveće površine naših borovih šuma koje dolaze u obzir za smolarenje
u velikom stepenu su jednodobne sastojine, U nekim slučajevima
to su stare sastojine. Privođenje ovih sastojina za smolarsku proizvodnju,
s obzirom na potrebe zemlje u smoili, bilo je većinom suviše naglo, naročito
u onim narodnim republikama koje za to nisu imale pripremljene
najosnovnije privredne planove. Čak i kod dugoročnog smolarenja koje
bi se U najidealnijem slučaju moglo prodt^žiti i do 30 godina kod stanovitih
metoda i uslova rada, nisu napravljeni odgovarajući planovi za
postepeno otvaranje odnosnih površina borovih šuma.


Već damas postoje indicije; na pr, da će u zahvaćenim već borovim
šumama sa smolarenjem, nastati vakuum u proizvodnji posle perioda od
20 ili 30 godina. Proizvodnja će opasti usled nedoistatka mlađih debljinskih
razreda koji u intervalu öd 20 do 30 godina r^e će Mti u stanju da
zamene ona stabla koja mi danas smolarimo a koja posle tog vremena
moraju otpasti od daljneg smolarenja.


To znači da.se smolariska privreda u principu ne može, imajući u vidu
trajnost produkcije, oslanjati na jednodobne borove sastojine, kakve su
većim de´Iom naše prirodne borove svane.


Postoji opasnost u pogledu kontinuiteta proizvodnje smole, ako se ne
bi blagovremeno ipreduzele potrebne mere i izradili planovi za trajnu
proizvodnju smole pa makar ona i ne dostigla «voju maksimalnu visinu.


Klasičan primer za ovakvu sliku pruža nam i naše staro smolarsko
područje u Kapini u slivu Treske. Tamo je smolarenje započelo u toku
1934 godine- Broj belenica se iz godine u godinu povećavao (od 60.000 do


130.000 koliko ih je bilo 1940 godine). Smolari se primenom modifikovane
francuske metode (kapinska metoda) na dugoročnoj osnovi od 20 godina.
Tu bi već od 1954 godine počela da otpadajti iz proizvodnje stabla, koja
su prošla ovaj turnus od 20 godina. Prvo bi otpalo 60.000 belenica a iza
njih posle nekoliko godina î ostala koja su tretirana do 1940 godine. Brof
stabala koji će: otpasti od smolarenja bio bi veći no kori će pridoći, uzimajući
u vidu stabla sa prečniikom od 30 sm na prsnoj visini pa na više.
Faktično vakuum ne će potpuno nastupiti ni u Kapini, budući da su
posle rata privedene smolarenju i one površine koje do tog vremena nisu
smolarene (Kopanje, Patiška Reka i druga]. No unutar starih smolarenih
površina, pošto su znatni delovi pod jednodobnim sastojinama, to Kapinu
očekuje u skoro vreme.


Ovakvi slučajevi pojaviće se i na drugim mestima. Jedno od najizrazitijih
s obzirom na svoj kapacitet je nesumljivo sliv reke Krivaje (N. R.
Bosna i Hercegovina) gdje je smolarenje počelo posle rata.


Nastaje pitanje šta da se radi sa već smolarenim stablima? Kod
kratkoročnog smolarenja, na pr. kod beloga bora, koje traje 4 do 5 godina
obično se smolarena stabla seku.


31