DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 19     <-- 19 -->        PDF

Ing. Đuro Babogredac (Vinkovci)
MELIORACIJA DEGRADIRANIH SASTOJINA U BOSUTSKOM


PODRUČJU


U nizinskim šumama bosutskog" područja ima danas mnogo sastojina,
koje se dijelom ili posve nalaze u fazi fiziološke degradacije. Pod
pojmom fiziološka degradacija sastojine smatrat ćemo ovdje takav proces,
koji postepeno umanjuje obrast, produktivnost, kvalitetnu vrijednost; i
opću vitalnost sastojine. U vezi s tim procesom primjetljivo slabi normalna
fiziološka aktivnost sastojine nad tlom i u tlu te se narušava opća
ravnoteža u kompleksu fizikalnih, kemijskih i bioloških faktora staništa.
Takvo stanište postaje dakle sve nepovoljnije za biljnu asocijaciju hrasta,
a degradirane sastojine za progresivan razvitak pedogenetskih procesa
i regeneraciju šume pa prema tome i za budući šumsko-gospodarski objekt.


Pretpostavljamo, da je u većini tih sastojina regres nastao u tlu
izmjenom jedne ili više komponenata njegove kvalitete, a to je nepovoljno
utjecalo na daljnji razvitak dotične sastojine. Destrukcija je naime započela
utjecajem loše strukture sastojina na tlo (naglo isušivanje, »zamorenost
« tla obzirom na forsiranje hrasta, isti sastav listinca odnosno
humusa u toku dužeg razdoblja).


No pretpostavljamo također, da destrukcija nije morala uvijek imati
ishodište u tlu nego i izvan njega, u slučaju elementarnih nepogoda, kalamiteta
i zahvata čovjeka. Međutim, daljnji tok regresa bio je isti.


Sve takove sastojine mogli bismo obzirom na strukturu i stanišne razlike
svrstati u dva glavna tipa: a) čiste hrastove sastojine iznad 40 godina
starosti, obrasta 0,5—0,3, više ili manje zatrnjene glogom, divljom ružom,
rjeđe crnim trnom; i b) sastojine hrasta, jasena i brijesta »nizama« (plićim
depresijama) istog obrasta i starosti, zakorovljene uglavnom kupinom i
svibovinom, a glogom i crnim trnom gotovo> nigdje. — Primjeri prvog tipa
nalaze se u predjelima: Muško Ostrvo, Zapadna Kusara, Grabarje, Lovakovica,
Vrapčana, Banov Dol, Dubovica i drugdje, a ima ih i gotovo u
svima ostalim predjelima na nešto manjim površinama. Sastojine ovog tipa
obuhvata ju većinom čitave srezove i dosižu površinu prema našoj ocjeni,
ukupno oko 2.500 ha. Drugi tip je ograničen uglavnom na depresiju (niže)
na čitavom^odručju i to naročito one sastojine, u kojima je u mlađoj dobi
bilo i brijesta, koji je zbog sušenja iščezao ili iščezava. Ovaj drugi tip
za.prema ukupno oko 1,000 ha površine; budući da je ovisan o reljefu
zemljišta, ne prelazi nigdje površinu jednog odjela (oko 50 ha).


U sastojinama prvog i drugog tipa sklop je jako isprekidan; zato je
utjecaj svijetla na tlo intezivan. Krošnje preostalih stabala imaju mali
volumen, gotovo isti kao prije progaljivanja, bez primjetne tendencije proširivanja
i sklapanja. Debla su obrasla većim živićima, naročito na hrastu,
a djelomično i na jasenu; zato je kvalitativni prirast negativan. Unatoč
obilnog prostora i svijetla, kvantitetni prirast stabala je veoma malen, a
njegova procentualna vrijed_nost je siguran pokazatelj fiziološkog stanja
sastojine. Pokusna stanica Instituta za šumarska istraživanja NR Hrvatske
u Vinkovcima raspolaže podacima prirasta s pokusnih ploha, koje su





/53




ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 20     <-- 20 -->        PDF

osnovane g. 1947. u manje degradiranoj 80-godišnjoj sastojim´ drugog tipa
u šum. predjelu Istočna Spačva, Prema tim podacima tekući plošni prirast
u razdoblju g. 1947—1951. iznosi za hrast l,36°/o i za jasen 1,25% godišnje,
a tekući gromadni prirast ukupne mase iznosi oko 4 m3 godišnje po hektaru
(obrast oko 285 ..3 po ha). Međutim ukupna sastojinska masa neprestanose
umanjuje, jer se godišnje osuši prosječno 5,0 m3 po ha.


Pomlatka u ovaJkvim sastojinama uopće nema, ili ga ima tek mjestimično,
ali nigdje toliko> i u takovom stanju, da bi od njega mogli očekivati
buduću šumu.


Podržavati ovakove sastojine bez intervencije, značilo bi pripravljati
teren budućim šikarama, a likvidiranje tih sastojina bez prethodne regeneracije
tla, značilo bi odmah stvarati šikaru. Pošto nije u pitanju samo
tehnika melioracije nego još više i spašavanje većih šumskih površina u
bosutskom području od daljnje fiziološke degradacije, smatramo ovo problemom,
koji zahtijeva najhitnije rješenje i neodgodivu intervenciju šumarskih
stručnjaka. Da se taj problem može rješavati,, treba prije svega
odrediti cilj gospodarenja na temelju prirodnih i gospodarskih faktora
šumske poizvodnje*, imajući u vidu sadašnje stanje i degradacioni proces
tih šuma te gospodarski neophodan budući razvitak tih šuma. Na temelju
ovih postavki treba odrediti tehniku uzgajanja odnosno za prvu fazu:
tehniku melioracije tih šuma.


Sadašnje stanje i uzroci sadašnjeg stanja


Bosutsko područje se još od prvih dana naše novije historije šumarstva
smatralo optimalnim područjem lužnjakovih šuma, pa je to mišljenje još
i danas u stručnim krugovima prilično čvrsto. Takvo mišljenje oslanja se
na još svježu tradiciju i ugled, koji su proizvodi ovog područja ostavili u
našoj zemlji i u inozemstvu. Međutim danas se to mišljenje ne bi moglo
prihvatiti bez ispravke za znatan dio sastojina hrasta lužnjaka, jer nam
problem, o kojemu je ovdje riječ, to ne dopušta. Dijalektičko promatranje,
problema dovodi nas do uvjerenja, da bosutsko područje ulazi u takovu
razvojnu fazu, gdje će pojam optimalnog biti zamijenjen pojmom »relativno
povoljnog« staništa lužnjakovih šuma, u kojemu je potrebna neprestana
intervencija šumarskih stručnjaka u cilju održavanja i restauracije
kvaliteta sastojina, a time i tla.


Ne tvrdimo, da danas u navedenom području nema kvalitetnih sastojina
s velikim i dobrim prirastom. Ali se sve više prirmjećuju i takve sastojine,
koje u fiziološkom smislu već na prvi pogled nemaju karakter
normalne šume. Mladici, podignuti iza sječe ovakovih progaljenih sastojna,
pokazuju da neposrednu sječu ne možemo prihvatiti kao rješenje i izlaz
iz situacije. Branjevine nastale takvom sječom u Orljaku, Imovinskoj
Kragujni, Zap. Kusari, Dubovici, Južnom Boljkovu i druge, ne će pretstavljati
gospodarsku šumu, unatoč našeg popunjavanja, sječe trnja,
čišćenja i drugih oblika naknadne intervencije. Izgled tih branjevina danas


* Š afa r J.: O utjecaju proizvodnih faktora na određivanje cilja gospodarenja
u uzgajanju šuma, Šumarski´ list 1950.
154




ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 21     <-- 21 -->        PDF

sigurno ukazuje na loš proces, koji se tu razvija i koji u interesu šume
treba lokalizirati i suzbiti.


Mlade sastojine, naročito čiste hrastovine, iako su dobrog obrasta,
sadrže vrlo mali postotak vrijednih stabala; ako i sačuvaju normalan
obrast neće imati izgled i vrijednost današnje prosječne 60-godišnje hrastove
šume. Dakle, njihov je progresivni razvitak otežan izvjesnim nepovoljnim
stanišnim faktorima, kojih u mnogim današnjim srednjodobnirm i
starim šumama u mladosti nije bilo.


Pokušat ćemo ovdje ukratko, na osnovu novijeg historijata bosutsikog
područja, naći osnovne uzroke, koji su razvitak šuma usmjerili današnjem
stanju.


Srednja starost cijelog područja je oko 50 godina. Negdje između g.
1890 i 1920. u roku od 30 godina veći dio površine bio je posječen oplodnom
i čistom sječom. Ta sječa širokih razmjera morala je nepovoljno da se
odrazi u razvitku nastalih miladika, jer ranije povoljne ravnoteže u kompleksu
ekoloških činilaca nije više bilo. Osim toga dobra konjuktura za
hrastovinu bila je uzrokom, da su na velikom dijelu tih sje čina podignute
hrastove monokulture. Izmjenom klimatskih i hidrografskih prilika u toku
zadnjih 40 godina (Vajda 1948) javljaju se duža sušna razdoblja, koja su,
udružena s ostalim, za slavonsku šumu nepovoljnim agensima, stvorila
posve druge životne uslove u kojima su morali da vegetiraju ti prostrani
mladici. Jasno je, da u takvim okolnostima njihova vitalnost nije mogla
biti dovoljna protuteža destrukciji. Počelo je opće slabljenje sastojina
(naročito čistih hrastovih), koje je zbog još tada jake reproduktivne snage
tla isprva neprimjetno raslo.


Intenzivnijom njegom i pravilnim gospodarenjem mogle su biti spriječene
kasnije katastrofe, koje je pojačao gubar i ostali sekundarni štetnici.
Ali nikakovi preventivni postupci nisu poduzimani, jer im nije pridavana
dovoljna važnost. Ne zbog neznanja nego više zbog nedovoljnog opreza
razvila se konačno današnja situacija u bosutskoim području. Mi ne bismo
smjeli dopustiti, da naši nasljednici sličnom konstatacijom okarakteriziraju
našu djelatnost u ovoj fazi degradacije sastojina.


Mnoge tadašnje mlade branjevina (naročito hrastove) počele su bujno
rasti u veoma gustom sklopu, s većim obrastom nego što je normalno u
sadašnjim okolnostima, a uz isti pa čak i veći individualni (stablimični)
prirast. Takav razvitak bio je omogućen zbog odličnog kvaliteta, tla,
bogatog organskim i anorganskim hranivima. (I danas se još ovdje mogu
naći manje površine takovih sastojinskih oblika i tla.) Ali postepenom
izmjenom nekih klimatskih i hidrografskih faktora i o njima ovisnih faktora
tla, pomalo se usporavao taj bujni rast. Sušna vegetacijska razdoblja
s malo oborinske vode, neredovite i kasnije nikakve poplave Save — sve
to stvorilo je ubrzo gotovo potpuno suha tla i na mjestu nekadašnjih
vlažnih depresija. Izazvani fizikalno-kemijski i biološki poremećaji u
dinamici tla doveli su do njegove strukturne izmjene, na koju su naročito
hrast i jasen nepovoljno reagirali. Promjena ekoloških činilaca uzrokovala
je slabljenje vitalnosti sastojina i omogućila širenje raznih štetnika. Svake
pete do šeste godine ove šume u početku vegetacije ostaju bez lista zbog
brštenija gusjenica. Prevelika gustoća sastojine onemogućivala je regene


155




ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 22     <-- 22 -->        PDF

raciju u vrijeme latence gubara te je započelo masovno prirodno prorjedivanje
sušenjem. Da je ranije započeto sistematsko prorjeđivanje razmicanjem
krošanja, masovnog sušenja vjerojatno ne bi bilo. Ali uobičajena
niska proreda, još je više pogoršala stanje sastojina, jer su uklanjanjem
podstojnog sloja uglavnom skiofilnih vrsta, fizikalno-kemijski procesi u
tlu (naročito humifikacija) dobili drugi smjer. Pojačanim provjetravanjem,
naročito rubnih dijelova sastojine, izmijenjena je smjesa zraka .. sastojim
smanjenjem postotka C02, počelo je također isušivanje površinskog sloja
u tlu, a time i proces, zbog kojeg se razvio problem koji je predmet ovog
izlaganja. Gotovo sve šume bivše Brodske imovne opčine primjer su za
ilustraciju utjecaja niske prorede na daljnji razvoj hrastovih sastojina.
Masovnog sušenja bilo je samo u hrasticima bez podstojnog sloja. I danas
imamo u bosutskomi području mlađih šuma, koje nisu njegovane i koje su
preguste, ali do danas nisu degradirane. Ne mislimo time reći, da ih nije
potrebno prorijedivati. Naprotiv, mi ih, ttiaročito obzirom na sadašnje
okolnosti, moramo prorijedivati, da im pomognemo u očuvanju vitalnosti
i sposobnosti i da se tako razviju u kvalitetne sastojine. Ali želimo istaknuti
to, da je sačuvan podstojni sloj u njima održao pravilan tok fizikalnokemijskih
procesa u tlu, a time i njihovu sadašnju strukturu.


Fiziološka degradacija i njene posljedice


Kako je ranije prikazano, u degradiranim sastojinama obrast je sveden
na 0,5—0,3, a negdje i na pojedinačna stabla. Umatoč obilnog osvjetljenja
i dovoljne zrelosti preostalih stabala, pomlatka na tim površinama nema,
bar ne toliko i u takvom obliku, da bi mogao stvarati nove sastojine.
Umjesto kvalitativnih sastojina bujno tu rastu trnje i drugi korov, pa su te
površine primamljiv obiekt za pašu, a taj biotski faktor je naročiti stimulans
za destrukciju tla. Pomladak koji event, niče, ne može dugo vremena
da se održi u stanišnim uslovima, koji ovdje vladaju. Tlo nema
potrebnog poroziteta; humifikaciia u površinskom sloju tla, zbog insolacije
i prejakog provjetravanja (isušivanja), nepravilno se razvija i ne
ostavlja u tlu dovoljnu količinu razrađenih spojeva potrebnih mladoj
biljci. Zbog zbijanja, preiakog osvjetljenja i isušivanja tla, mikroorganizmi
iščezavaju, a time tlo gubi još jednu važnu komponentu, nužnu u daljnjem
razvoju preostalih stabala i pomlatka. Destrukcija se sve oštrije ispoljava
u neprestanom smanjivanju obrasta, što opet pospješuje pogoršanje stanišnih
faktora. Asimilacioni aparat sastojine spušta se prema tlu u obliku
izbijanja živica na deblima, uz istovremeno sušen´e vrhova krošanja.
Fiziološki procesi u stablima su, kako se može okularno ocijeniti, poremećeni
toiliko, da bez intervencije ne možemo očekivati oporavljanje.
Ali isto tako ne bi se smjeli zavaravati mogućnošću prirodnog pomlađenja
stavljanjem sastojine u predzabranu i čekanjem. Preostala stabla često
predstavljaju samo kostur nekadašnje šume, a nikako sjemenjake za rađanje
nove! Ne tvrdimo da je njihovo sjeme sterilno, ili da čak u svojoj
klici nema i pozitivnih osobina roditelja koji su najuspješnije izdržali izmijenjene
životne uslove, ali razviti se u mladu biljku može samo sjeme koje
je zasijano u tlo povoljnih kvaliteta. To se međutim ne može dogoditi pod


156




ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 23     <-- 23 -->        PDF

sklopom ovakvih sastojina. Hrastov pomladak redovno propada već u
prvoj godini; a i onaj, koji se duže održi, ne može izbiti iz trnja. U degradiranim
sastojinama navedenog drugog tipa, u kojima nema trnja, jasenov
pomladak mjestimično nadvisi korov, ali kasnije opet ´propada, tako da
se neprestano smjenjuje i uvijek je na istoj visini. Bez intervencije ni od
toga pomlatka ne možemo očekivati šumu. Spomenuli smo, da se drugi
tip degradiranih šuma redovno nalazi u nizama, dakle na mjestima gdje bi
očekivali vlažnije tlo zbog relativno višeg podzemnog vodostaja. Međutim
uslijed malog obrasta suhi vjetrovi isušuju površinski sloj tla toliko, da
se tokom ljeta u njemu pojavljuju široke pukotine, slične onima na
poljskim putevima i stazama. Prema tome nije teško objasniti nemogućnost
održanja i propadanje pomlatka.


U sastojinama, gdje obrast još nije pao ispod 0,5, stanje je nešto povoljnije
i pomladak je bolji, ali ipak ne može da razvije podstojni sloj, jer
je sastavljen od heliofilniih vrsta, tako da destruktivni proces napreduje
bez zapreke, pogoršavajući stanišne prilike u smjeru gotovo potpunog
uništenja sastojine.


Lokaliziranje i konačno suzbijanje ovog zla ne bi se smjelo odgađati.
Prije svega zato, što degradirane sastojine sačinjavaju žarišta raznih
štetnika i epicentar širenja degradacije, a zatim što su to danas neproduktivne
površine usred bogatih tala Slavonije! Površina od 3.500 ha za
melioraciju neminovno će se proširiti za kratko vrijeme na dvostruku, ako
ne budemo brzo radili. Svaka naša mlada branjevina, podignuta na ovakvom
staništu, bez prethodne melioracije bit će već u 20-oj godini objekt
još skuplje i teže melioracije. Ako i dalje budemo likvidirali ovakove
načete sastojine bez prethodnog osiguranja povoljnih uslova za novu
šumu, ne ćemo uspjeti lokalizirati navedeni prirodni proces. Isto tako bez
njege naših zasad zdravih šuma ne ćemo moći izbjeći iznenađenju, koje
će doći u obliku fiziološke degradacije još širih razmjera. Šume bosutskog
područja nisu više u svom optimumu i njihov razvitak treba hitno i sistematski
skretati iz faze regresije u fazu progresije.


Tehnika melioracije


Likvidiranje sastojina obrasta 0,5—0,3 ni u kojem slučaju ne bi se
smjelo dopustiti, dok nisu potpuno osigurani uslovi za opstanak i razvoj
mladika (izuzev ako taj obrast nije posljedica degradacije). Ako je tlo
pod njima zatrnjeno ili zakorovljeno, onda bismo likvidacijom takvih
sastojina stvorili šikaru, koja se jeftinim metodama nikad u budućnosti ne
će pretvoriti u gospodarsku šumu. Naše branjevine u Orljaku, Boljkovu,
Kusarama, Kragujni i drugdje to potvrđuju. Ako navedene površine nisu
još zatrnjene, one će to poslije sječe preostale sastojine postati, jer unatoč
našem umjetnom pošumljavanju na njima rastu samo korov i trnje (primjer
Dubovica). I dobro pošumljene čiste branjevine hrasta na takvim tlima ne
obećavaju normalan razvitak šume nego degradiranu formu kržljavog
rasta i kratkog vijeka (Kusara odjel 7, Ugljara svi odjeli, Muško Ostrvo,
Imovinska Kragujna i druge).


157




ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 24     <-- 24 -->        PDF

Da bi se tlo regeneriralo, potrebno je vratiti mu bitne komponente,
koje su nužne za opstanak mladih biljaka: povoljnu fizikalnu i kemijsku
strukturu i biološku aktivnost u površinskom sloju- U zatmjenim hrasticima
prije svega je potrebno ukloniti glog. Nikakovom sječom se to ne
može postići. Međutim kad bi to i uspjelo, tlo bi bilo još više izloženo
insolaciji i isušivanju. Da bi se trnje ipak suzbilo uz istovremenu zaštitu
tla, potrebno je podići gušći podstojni sloj, sastavljen iz vrsta koje podnose
takovo tlo i zasjenu. U ovom slučaju mogu te vrste biti: grab, klen i lipa,
u vrlo rijetkim sastojinama i bagrem. Jasno je, da paša mora biti prethodno
posve zabranjena. Listinac navedenih vrsta povoljno bi utjecao na poboljšanje
kemijskog sastava površinskog sloja tla, a svojim korjenovim
sistemom tako podignut podstojni sloj izazvao bi progresivnu aktivizaciju
pedogenetskih procesa. Naročito biološka aktivnost u tlu dobila bi jači
zamah. U svrhu direktne mehaničke obrade tla dozvoliti prije podsadnje
tigon svinja i u slučaju uroda žira, jer takovo naplođenje bez prethodne
regeneracije tla svakako nema budućnosti. Da bi se što prije poboljšali
mikroklimatski faktori u sastojini na toj površini, smatramo da bi vrlo
korisno djelovao gusti pojas topole i bagrema uz rub sastojine, koji bi
svake godine bio nadopunjen jednini novim redom (slojem) nižim po
uzrastu. Djelovanje toga pojasa sastojalo bi se u umanjivanju provjetravanja
sastojine.


Podsađena sastojina morala bi opstojati bar 10 do 15 godina. U toni
razdoblju glog bi pod sklopljenim podstojnim dijelom sastojine nestao.
Tlo bi u toku toga razdoblja postepeno dobivalo izvjesne kvalitete za
buduću šumu. Počelo bi naplodivanje hrastom, koje bi pomagali postepenim
vađenjem podstojnog graba, klena i lipe. Smatramo, da bi naplođenje
potpuno uspjelo u poboljšanim stanišnim uslovima, te bi u povoljnom
času uslijedila sječa nadstojnog i podstojnog dijela sastojine, uz ostavljanje
pojedinih stabala graba, klena i lipe do početka njihovog rađanja sjemenom,
a u svrhu postizavanja mješovite šume.


Navedenom metodom melioracije postigli bi srednji kvalitet stare
sastojine, sa deblima čišćim od grana i boljim sortimentima. Popravljanjem
stanišnih faktora povećali bi prirast stare sastojine kao i opću produktivnost
dotične površine, dobivanjem ogrevnog materijala iz podstojnog
dijela. Osigurali bi prirodno naplodivanje i timle buduću šumu. Glavni
pak uspjeh sastojao bi se u sprečavanju daljnje degradacije.


Podsađnja bi se najlakše izvela u proljeće jačim (4—5 god.) biljkama
graba, klena, lipe i event, bagrema. Potrebne sadnice dobro bi bilo uzgojiti
TI rasadnicima, jer je vađenje jačeg prirodnog pomlatka tih vrsta skuplje
od uzgoja u rasadniku, a daje lošije rezultate iza sadnje.


Prigodom sadnje napose treba paziti na kopanje jama, jer u zbijenom
tlu, kakovo je ovdje, uspjeh najviše ovisi o kvaliteti obrade jame. U maloj
fami sa nedovoljno razrahljenim tlom jače biljke većinom propadaju —
naročtio grabove. Zato bi na površinama naročito na onim koje nisu mnogo
zatrnjene, trebalo jamice kopati u jesen za proljetnu sadnju. Izbačena
zemlja bi preko zime promrzla a također i rubovi jame, te bi se sadnja u
takove jamice mogla obavljati veoma lako i brzo i sa sigurnijim uspjehom.


/58




ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 25     <-- 25 -->        PDF

Šumsko-pokusna stanica Vinkovci Instituta za šumarska istraživanja
3MR Hrvatske vršila je ovog proljeća (1951) podsadnju na takovim terenima
sa 4—5 godišnjim biljkama graba, klena, bagrema i topole, bez
jesenskog kopanja jama. Unatoč preciznije tehnike sadnje i povoljnih
vremenskih prilika biljke graba su dugo vremena kunjale i izlistale mjesec
dana kasnije nego u prirodnom pomlatku. One su se kasnije razvile, ali
da je bilo sušnije proljeće, propale bi.


Potrebno je postrane izbojke obrezati, da transpiraciona površina u
početku vegetacije bude što manja; stabalca se ne smiju prikraćivati jer
takva ne bi mogla brzo nadvisiti trnje. Na mjestima koja nisu mnogo
zakorovljena, može se umjesto sadnje izvršiti sjetva sjemena navedenih
vrsta, ali pod motiku sasvim plitko sa 10—20 sjemenki u gnijezda.
Međutim i u ovom slučaju bilo bi nužno, da se kopaju plitke jamice u


jesen, kako bi sjeme došlo u rahlu zemlju. Sjetva sjemena ne bi mogla


doći u obzir u starijim sastojinama; u njima bi zbog ranije konačne sječe


trebalo podstojni sloj brže podignuti.


Kako se iz izloženog može zaključiti melioracija degradiranih sastojina
prvog tipa iako je skupa, nije teško izvodiva, jer su ova staništa
povoljna za grab, klen i lipu, a i kvalitet tla na njima je mnogo bolji nego
pod sastojinama navedenog drugog tipa,


U degradiranim šumama jasena i hrasta, koje se nalaze u suhim
depresijama (nizama), situacija je obzirom na podsadnju mnogo teža. Mi
nemamo do sada iskustava u tom pravcu, pa i ne poznajemo vrste koje bi
za tu svrhu bile najpodesnije. U pitanju su tereni koji su pri površini suhi,
ali donji horizonti takvog tla vjerojatno su vlažniji nego pod sastojinania
prvog tipa. Može se to pretpostaviti iz toga, što trnje i grab ne ulaze u
takovu sastojinu. Struktura i sastav tla vjerojatno su nepodesni za grab,
klen i lipu. Potrebno je dakle pokušati podsadnju sa vrstama, koje bi
barem do 20-te godine starosti podnosile ovakove stanišne okolnosti i
polusjenu. Pored toga potrebno je da to budu vrste bržeg rasta, sa
listincem takvog sastava, koji će postepeno popraviti lošu kemijsku
strukturu tla i vratiti mu sposobnost za održavanje šume.


Da li bi u ovu svrhu mogao poslužiti dud, pajasen, bijela topola i
bijela joha, ili možda neka druga vrsta? Radi pomanjkanja iskustava iz
prošlosti, prije izvedenih pokusa ne bih htio iznositi nikakve sugestije,
pa zato ostavljam to pitanje da bude raspravljeno kasnije, a zaključci do
kojih dođemo bit će provjereni tek poslije zezultata naših pokusa na terenu.


Z a g 1 a v a k


Vratiti u proizvodnju 3.500 ha neproduktivnih sastojina u boeutskom
području, znači u toku razdoblja od 15 godina dobiti najmanje 100.000 m*
drvne mase prirasta; znači nadalje osloboditi se odgovornosti pred budućim
pokoljenjima zbog proširenja degradacije. I zato bi svaki šumarski
stručnjak na ovom području trebao taj posao da shvati kao svoju ličnu
obavezu.


Mi se ne bi smjeli zavaravati mogućnostima lakog pošumljavanja tih
površina neposrednom sjetvom žira pod motiku, jer nam taj način ne


159




ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 26     <-- 26 -->        PDF

može dati novu šumu, niti spriječiti degradaciju. Zar Ugljara pretstavlja


šumu zato što je uspjela sjetva žira? Ne samo da taj objek-, danas nema


kvalitetnog i kvantitetnog prirasta u onoj mjeri, koja bi opravdala njegovo


postojanje, nego će ta Ugljara za kratko vrijeme doživjeti katastrofu koju


već danas nije teško predvidjeti. Čišćenje od trnja i spašavanje mladika,


kao što je na pr. Orljak, pretstavlja najskuplji i skoro neizvediv posao,


a koji ipak ne garantira uspjeh. Šta će biti ako dopustimo stvaranje takovih


mladika na većim površinama bosutskog područja? Mislim da takova


produkcija ne bi bila u skladu sa našom socijalističkom privredom.


Predloženi način melioracije je obiman i skup posao, ali ipak jeftiniji


od radova koji će se morati kasnije bezuvjetno poduzeti, ako regeneraciju


sastojina odgađamo.


S u ;m m a . .


MELIORATION OF THE DETERIORATED STANDS IN THE DISTRICT
OF THE BOSUT RIVER


Slavonian lowland-forests in the district of ´the Bosut river (forest association


Querceto-genistetum e´.atae Horv.) are not their optimum any more. By changing


some climatic and hydrographic factors as well as by forcing the pure oakstands for


a greater lenght of time the pedo´ogistic processes change the former quality of


the soil.


The impaired balance in the complex of physical, chemical and biological factors


of the soil enables the development of physiological deterioration of stands, mani


fested in the decreasing of the stocking, increment and quality. Direct re-afforestation


by natural or artificial reproduction doesn´t succeed.


Therefore it is necessary to carry out the preliminaty regeneration and resto


ration of the soil.


The author supposes this could be attained by raising the understory in dete


riorated stand consisting of the species of moderately tolerant shade, which are-


suitable for certain soil- conditions and are also improving the chemical structure:


of the soil with its litter.


Jedlovski ing. Dušan (Split)


PRILOG ISTRAŽIVANJU AREALA BUKVE U DALMACIJI*


Na preglednoj karti vegetacijskih područja Jugoslavije Dr. I. Horvata
{1) naznačena su na planinama srednje Dalmacije četiri područja bukve
(Fagetium): Biokovo, Mosor, Svilaja i Dinara. U tim područjima bukva
pridolazi u najvišem pojasu masiva, na Biokovu samo na sjevernog ekspoziciji,
dok na Mosoru prema našim opažanjima i opažanjima prof, U. Giromette
(z. p. 35) u tom području nije zapažena.


Obzirom na činjenicu da se bukove šume poijedimih dijelova Jugoslavije
ističu mnogim geografskim osebinama te obzirom na potrebu provođenja
istraživanja na cijelom arealu bukovih šuma (1 p. 33), smatramo da
će biitii od koiristi ako se opiše nalazište bukve izvan citiranih područja


* Rađeno, u Institutu za eksperimentalno šumarstvo Jugoslavenske Akademije;
znanosti i umjetnosti. Direkcija za krš, Split.
160