DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 3 <-- 3 --> PDF |
ŠUMARSKI LIST GLASILO DRUŠTAVA ŠUMARSKIH INŽENJERA I TEHNIČARA FNR JUGOSLAVIJE OODIŠTE 76. AUGUST GODINA 1952 Ing. Drago Radimir (Zagreb) O MOGUĆNOSTI UZGOJA PLUTNJAKA (QUERCUS ŠUBER) U NAŠIM KRAJEVIMA Plutnjak predstavlja jednu od najvažnijih vrsti hrastova zapadnog Sredozemlja. Zapravo najvrednije sastojine plutnjaka prostiru se uz atlantsku obalu, te napredujući prema istoku Mediterana gube sve više na kvaliteti i raznovrsnoj upotrebi. To su prostrane zimzalene šume, u kojima inače sporedni šumski proizvodi (kora, pluto, žir, paša i t. d). predstavljaju glavni prihod, a samo drvo daje razmjerno^ manji prihod, jer služi uglavnom za ogrev (spec. tež. 0,916). Pluto sa svojim tehničkim osobinama (mekoća, elastičnost, lakoća ispec. tež. prim, pluta 0,150, a sekundarnog 0,215), trajnost, slaba provodljivost topline (0,04—-0,045 WE/m °C), nepropustljivost za plinove i tekućine spada među neobično vrijedne i bar do sada nezamjenljive sirovine, te kao prerađevina u savremenotj tehnici nalazi iz dana u dan sve obimniju primjenu u privredi (tab. 1). —Tablica 1 Prosjek 1937— 39. g. Potrošačke U. S. A. zemlje Sirovo tona 54.128 /. 99,8 prerađeno pluto tona % 130 0,2 Ukupn< 54.258 Ujed. Kl. V. Njemačka Ostal. zemlje Svega Britanije 25.284 20.810 37.267 137.489 75,094,1 83,2 88,8 » 8.4251.3147.53217.401 25,0 5,9 16,8 11,2 . 33.709 22.124 44.799 154.890 Prosjek 1948. —sa U. S. A. Vel. Brit. Njemačka Ost. zemlje Ukupno «» 74.939 22753 6.721 34.792 139.205 96,3 61,2 95,8 63,0 80,4 2.89014.395291116.39933.975 3,7 38,3 4,2 32,0 19,6 77.829 37.148 7.012 51.191 173.180 255 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 4 <-- 4 --> PDF |
Površinau 1000 plutnjaika hektara Godišnja proizvodnja pluti*. u 1000 metr. tona Portugal 690 . 150 Spanj-ofeika 340 70 Alžir 440 40 Franc. Mai oko , 310 18 Francuska 140 12 Italija 80 11 Tunis 110 5.5 Špatnj. Maroko 40 2 Ukupno: 2,150 308,5 God:lW© Porast u tonaži izvoza pluta Portugala u godini 1900—1950. S razloga što je plutnjak zauzeo skoro isključivo zapadne dijelove Sredozemlja osim predjela na izrazito vapnenim tlima i većim nadmorskim« visinama i što je područje njegovog prirodnog prostranstva dosta ograničeno, neprestano se ponavlja pitanje povećanja areala zbog proizvodnje ove sirovine neophodne za široku potrošnju. Ovim pitanjem bavili su se mnogi stručnjaci posljednjih decenija; njihova nastojanja mogla bi se ukratko svesti na slijedeće sugestije: 1) pokloniti punu pažnju racionalnom iskorišćavanju postojećih šuma plutnjaka i uzgoju novih šuma u svrhu proširenja dosadašnjeg areala; 2) stvarati nove hibride (koristeći se stečenim iskustvom), koji bi bili otporni prema klimatskim uslovima novih položaja i ujedno sposobni za veću proizvodnju 256 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 5 <-- 5 --> PDF |
kvalitativno boljeg pluta; 3) koristiti veća prostranstva ostalih vrsta hrastova istočnog dijela Meidterana za proizvodnju kalemljenog plutnjaka, naročito crnike (Q. ilex) i oštrike (Q. coccifera), kao vrijedne podloge za mladice-kaleme plutnjaka. . Da bi se mogla bolje uočiti važnost ovih nastojanja, potrebno je prethodno osvrnuti se ukratko na mediteransku vegetaciju uopće kao i na dvije najviše raširene posve mediteranske autohtone vrste: na plutnjak i česmiku, na njihovu geografsku rasprostranjenost, njihove ekološke zahtjeve i na floru, koja se najčešće u tim hrasticima susreće. Mediteranska vegetacija, koja se zbog svojih specifičnih osobina razlikuje od svih ostalih na svijetu, prostire se od obala mora prema unutrašnjosti. Ima je po susjednim brdima i brežuljcima u Evropi do visine 1000 m, u Africi do 2000 m nad morem. Ona predstavlja mnoge fizionomske varijacije. Pitanje je, koje od ovih formacija možemo smatrati autohtonim, a koje su od njih nastale; koje se imaju smatrati klimaksnim formacijama, a koje predstavljaju regresivne stadije. Bez sumnje u prošlosti je tipična šumska formacija morala biti najviše rasprostranjena, a bila bi i danas — uprkos transformacija pretrpjelih zbog klime — kada ne bi bilo zapreka prirodnoj obnovi šume zbog akcije čovjeka sa njenim neposrednim djelovanjem i njenim posljedicama, kao što je na pr. jaka i često nepopravljiva degradacija tla. Pored tipičnog plutnjaka (Q. suber) neki stručnjaci pronašli su i razne varijetete. Tako prof. Borzi razlikuje dvije kategorije plutnjakovih varijeteta. U prvi kategoriju svrstava: Q. integrifolia, Q. crinita i Q. Bivoniana, kod kojih žir dozrijeva u godini cvatnje, dok u drugu kategorju spadaju Q, brachylepis, Q. racemosa, Q. occidentalis, kod kojih žir sazrijeva druge godine. U Francuskoj Gay je nazvao plutnjak (u Landes-u) kao novu vrstu Q. occidentalis, Borzi endemski plutnjak na Siciliji Q. suber var. bivoniana. a onaj na Sardiniji Q. suber var. serotina. Čini se, da plutnjak na višim položajima i u sjevernim graničnim predjelima svog vegetacionog područja naginje, da mu žir dozreva druge godine; zato d e Philippi s smatra da se radi toga ne može govoriti o posebnim vrstama. Ovo tim prije što Natividat e u nedavno izašlom djelu »Subericultura«, Lisabon 1950., raspravljajući o suprotnosti biologije cvatnje navodi, da skoro trajna cvatnja plutnjaka u optim. zoni omogućuje fruktifikaciju u razno doba godine, te prvi plodovi septembra mjeseca potječu od cvatova prošle jeseni, drugi plodovi novembra i decebmra mjeseca potječu od proljetnih cvatova, a katkada se naiđe na kasne plodove proizašle od ljetnih cvatova. Po A n i ć u žir naših zimzelenih hrastova, osim crnike, dozrijeva druge godine. Područje vegetacije autohtonog plutnjaka zauzima uglavnom zapadni dio sredozemnog bazena od iberskog do´ apeninskog poluotoka te od Miairoka do Tumilsa.. O autohtonim nalazištima plutnjaka u Istri, Dalmaciji a neiročito na Balkanskom poluotoku iraiziilaize se mišljenja sitnučnjaka. Među ondina, koji tvrde da je plutnjak autohton na istočnim obalama Jadrana (Kotschy 1862, Pa riot ore 1877. Pic~ 257 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 6 <-- 6 --> PDF |
cio li 1890, Müller 1920), navode Hemp el i Wilhelm 1890: »da se plutnjalk u Austriji nalazi samo u Istri kod Pule u »Kaiiserwaldu« i u obližnjim privatnim šumama visoke starosti, valjda poslije sadnje aklimatiziran, dok se u Dalmaciji ne nalazi autohton«. Po Adamoviću , kod Siana pokraj Pule nalazi se sastojina Q. pseudosuber. Područje plutnjaka prostire se fameđu 32 i 44 sitepena s. š. i 9 do 17° i- d. pretežno uz obalu, uvlačeći se u unutrašnjost jedino u atlantskim sektorima iberskog poluotoka i Maroka, većim dijelom u hrpama, bilo po prirodi, bilo zbog djelovanja čovjeka, vezan uz silikatna i ne mnogo glinasta tla i na određena mönirna temperature i oborina. Plutnjak izbjegava vapnena tla, a ukoliko vegetira na crvenici sa vapnenom podlogom,, onda su to tereni isprani obilnim oborinama. Rijetko se nađe i na pješčanim obalama, jer ne podnosi pošalicu. Zahtijeva duboko, rahlo tlo; oveći kompleksi sreću se na silikatima, na derivatima gnajsa, granita i ostalog erupti/vnog kamenja, te na eocenskoj pjeskuljii (Numiidia), na crvenici i na pješčanom aluvijumu (Italija), sa srednjim temperaturama od minimuma 13,3° do maksimuma 19°C, i oborinama od 600—1000 mm uzdižući se do nadmorskih visina od 1300 m (Afrika). Karta rasprostiranja plutnjaka u Italiji priložena je radu Adamović a o fitogeografijii Italije (1933), a d e Phili p pi s ju je upotpunio izradom pregledne karte areala plutnjaka i česmine. (Plutnjak i česmina u biljnoj mediteranskoj vegetaciji 1935.) Druga mediteranska vrslta je crnika. Ona zahvaća sve obale Sredozemlja, ali se to rasprostiranje postepeno suzuje prema istoku u korist oštrike. Tako se u Španiji nalazi na južnom dijelu poluotoka u čistim sastojinama, u ostalom dijelu — izuzev krajnji sjever — u mješovitim sastojinama; u Italiji zauzima po primorju regije masline kao i uz obale alpskih jezera. Kod nas raste u Istri (otok Sv. Andrije kod Rovinja), na Kvarneru, Hrv. Primorju, po Dalmaciji i Hercegovini; gdje doseže znatnu visinu i debljinu. »U šumi Dundo na Rabu bilo je do rata i do 1 m debelih crnika, koje su se zbile u guste sklopove i izgrađivale jednu od najljepših šuma crnike u cijelom Sredozemlja!.« (I. H o r v a t, 1946.) Na istočnom Jadranu i u Grčkoj sve je rjeđa u čistim sastojinama i prelazi prema istoku u mješovite sastojnne oštrike,, alepskog bora i dr. Crnika podnosi sve varijacije mediteranske klime, dok plutnjak prati oceanske varijacije. Od zapada prema istoku Sredozemlja diže se srednja godišnja temperatura, produljuje se ljeto, raste suša i intenzitet insolacije, i popušta atmosferska vlaga. Osim vrućine i suše crnika lako podnosi i blažu zimu. Njezin se areal kreće u granicama od 30—46° sj. širine i 9—30" ist. dužine, nadmorskih visina od 1300 m u Francuskoj, 1400 m uKalabriji, 2500 m u A´jžiru i 2770 m u Kašmiru; uz minimum oborina od 300 mm i srednju godišnju temperaturu od 9—19°C sa ekstremima od minimum —15» i maksimum od +40° može crnika da se pridruži kako izrazito termofilnim i kserofilnim elementima mediteranske makije tako i mezofilnim aubmontanim vrstama. Utvrdivši tako zahtjeve plutnjaka i crnike nije teško i pored nepotpunih meteoroloških podataka uklopiti areal vegetacije obiju vrsta u klimatske granice pomoću kojeg od sistema fitoklimatske klasifikacije. Po sistemu P a v a r i može se zaključiti da se areal autohtonog plutnjaka potpuno poklapa sa zonom Lauretuma — u cijelosti za toplu i srednju podzonu, a samo djelomično za hladnu podzonu — stvarajući u ovoj potonjoj isključivo mješovite sastojine. Optimum se ograničava na kišovite sektore srednje i tople podzone Lauretuma. Areal crnike naprotiv zauzima ne samo sve tri podzone Lauretuma već se pruža i po toploj zoni Castanetuma a rjeđe i u hladnijoj. Tu crnika ulazi u mješovite sastojine sa kestenom, cerom, meduncem, cedrom i dokazuje sposobnost svoje »biološke plastičnosti«. 258 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 7 <-- 7 --> PDF |
Smjer raznih mogućnosti ekspanzije crnike i ujedno životne borbe najvećih suparnika mogao bi se najbolje pokazati i objasniti priloženom shematskom skicom: Temperatura Oštrika, alep, bor, Plutnjaik razno grmlje CRNIKA Oborine (kiša) Vegetacija Kesten, suhih i Listopadni aridnih hrastovi, planina cedar i dr. Polazeći od optimuma svojih vegetativnih mogućnosti ka vlažnim ili hladno-vlažnim staništima nailazi crnika na kesten, listopadne hrastove i drugo mezofilno rašće, koje manje podnosi toplinu; prema toplim ili toplovlažnim staništima nailazi na plutnjak, koji više podnosi toplinu a manje sušu; ako je povećanje temperature praćeno smanjenjem oborina susreće se crnika sa borovima, naročito alepskim, oštrikom, uljikom i ostalim termofilnim i kserofilnim grmljem; na hladnim i suhim staništima degradira šuma crnike u polustepsku, karakterističnu vegetaciju visokih sjeveroafričkih planina. Crnika je sposobna da uspijeva na svakoj vrsti tla počevši od. silikatuih i kiselih sve do posve vapnenih i alkaličnih. Na to ukazuje veoma poznata raznolikost zemljišta, na kojima se ona nalazi autohtona. Značajno je, da se crnika iznad svog neprekidnog areaja vegetacije obično veže uz vapnena tla, koja u gornjoj visinskoj granici, čini se, da su toplija od drugih. (G a u s s e n 1926.) U Maroku je crnika na pr. najprikladnija za popunjavanje svih površina napušteni hod ostalih vrsti drveća; u Italiji susrećemo je na svakovrsnim tlima od pjeskulja sve do vapnenaca krede, eocena, čak i serpentina, izbjegavajući odviše kompaktna glinasta tla. Budući da šume plutnjaka i crnike predstavljaju dva klimaksa biljne mediteranske vegetacije, prirodno je da se i zemljišta, na kojima rastu, moraju kretati ka tipu klimaksa. »Biljnoj zadruzi, koja u nekoij zoni predstavlja vegetativni klimaks, odgovara specijalni tip tla, pedoklimaks, čije se rasprostranjenje u glavnom poklapa s arealom dotične biljne zadruge na klimaks karti. >>... Područje rasprostranjenog klimaksa zimzelenih šuma crnike (Ass. Q. illicisl poklapa se u glavnim crtama sa klimazonalnim područjem crvenice« (Tregubov, 1946.) Poslije mnogobrojnih istraživanja zemljišta crnikovih šuma utvrdio je Braun-Blanquet (1934) da se profil potpunog zemljišta — makar ono počivalo na različitim podlogama — sastoji iz četiri horizonta ispranih karbonata: A0 1—2 cm od lišća i ostalih nerastvorenih kiselih otpadaka; 259 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 8 <-- 8 --> PDF |
Ax 25 cm od sitne, smeđe, sipke, zračene, dekalcifirane zemlje, bogate humusom i sitnim korijenjem; A2 30—50 cm od sitne žućkaste, dekalcificirane zemlje, siromašne humusom, sa jakim korijenjem; A3 50 cm — 8 i 10 m od sitne glinaste zemlje, bez humusa, crvenkaste, potpuno dekalcificirane. Stvaranje znatne količine humusa, ispiranje karbonata, nagomilavanje seskvioksida željeza Fe(GH)3 i aluminija u horizontima A= i A8 predstavlja značajne fenomene evolucije tla u šumama crnike. U šumama plutnjaka prema istraživanjima Edelmann a (1922) u Sardiniji nema osobitih razlika od onih crnike. Tako se na alkaličnim granatima kao i na kristalinskim rastvorima razlikuju ovi horizonti; A„ mrtvi pokrov, A3 vegetabilna zemlja sa humusom i A2 stijena više manje rastvorena. — U ovim horizontima očituju se isti fenomeni ispiranja i nagcmilavanja kao i gore spomenuti, te zemljište u šumama obiju vrsta postepeno prelazi u tip smeđe zemlje. Zbog nedovoljno provedenih istraživanja u šumama, koje nisu stradale od čovjeka, nije moguće doći do točne predodžbe o faktičnom postojanju ili rasprostranjenju pojedine biljke u šumama plutnjaka, odnosno crnike u raznim zemljama. U šumama plutnjaka pr©dominiraju redovno acidofilne biljke zemljišta: paprat, bušina, zečjak; zatim vrste, koje ne podnose zimu: vrijesak, ružmarin, uljika, mirta, Chamaerops humilis, Daphne gnidium, Clematis cirrosa; termofilne i heliofilne, koje zahtijevaju toplinu i svijetlo: tršlja, Rhamnus eloidss, Calycotome spinosa; druge koje trebaju svijetla flucivage): Lavandula stoechas, bušina; napokon one, koje zahtijevaju svježe bogato tlo humusom: lemprika, zanovjet, planika i t. d. Prisutnost ovih raznih kategorija bilja dokazuje da plutnjak zahtijeva kiseja tla, da ne trpi hladnu klimu, da raste katkad u rijetkom, ali često i u dosta gustom sklopu. S druge strane istraživanja, vršena u šumama crnike, ukazuju na njenu »plastičnost« obzirom na edafske i klimatske faktore. Među grm- Ijem nalaze se doduše vrste kiselog tla, ali u manjem broju nego u plutnjaka — i vrste koje podnose alkaličnost kao žukva, trn, maslina; termofilne kao i najotpornije vrste na zimu u mediteranskoj flori kao smrdljika, trišljaka; vrste, koje pripadaju višim položajima na granici vegetacije crnike, kao mrča, trušljika i dr. Na temelju pokusnih istraživanja, vršenih u svima zemljama, donosi de P h i 1 i p p i s (1935) popis biljaka u šumama obiju vrsta, a I. Horvat nabraja u djelu: Šumske zadruge Jugoslavije (1946) one biljke, koje stalno prate crniku, te navodi: »Šuma crnike je vagetacijski klimaks zimzelenog pojasa sredozemne regije i razvijena.je često na dubokim tlima, koja omogućuju razvitak lijepih sastojina. Najraširenije su niske šume, koje kod jačeg iskorišćavanja prelaze u makije«. U ovim grupama trebale bi biti vjerovatno uključene značajne biljke dvaju asocijacija — Quercetum illicis i Q. suberis; međutim među biljkama, koje bi trebalo smatrati značajnim za šume plutnjaka i crnike, nema nijedne, koja bi se mogla smatrati vezanom na mikroklimatske uslove unutrašnjosti ovih šuma, jer se sve ove vrste veoma često nalaze 260 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 9 <-- 9 --> PDF |
I izvan njihovih granica. Stoga opisivanje flore, koja prati plutnjak i crniku, može poslužiti više u edafske nego u fitosociološke svrhe. Iz opisa autohtonih nalazišta plutnjaka i crnike, ekoloških osobina u njima zatečenih i florističkog sastava fitocenoze, koju stvaraju ove dvije vrste hrastova, proizlaze ove zaključne konstatacije: Plutnjak je ograničen na zapadno Sredozemlje, dok naprotiv crnika raste po čitavom mediteranskom florističkom području i osim toga po zapadnoj Himalaji (Kašmiru). Areal plutnjaka je skoro potpuno uklopljen u areal crnike, a to je u cijelosti potvrđeno analizom ekoloških Uslova vegetacija obih vrsta. Edafski su zahtjevi plutnjaka i crnike očito različiti, jer plutnjak raste isključivo na silikatnim tlima, a ne uspijeva na vapnenim i kompaktnim tlima, dok je crnika skoro indiferentna prema mineralnom sastavu tla. Plutnjak i crnika mogu se smatrati kao najviše rasprostranjene vrste, koje izgrađuju mediteransku šumu (klimaks) s tim, da je plutjnak medileransko- atlantska vrsta usko vezana na klimu oceanskog tipa, a crnika općemediteranska vrsta, koja može podnijeti i kontinentalnu klimu sa dosta niskom temperaturom. Obzirom na biljni pokrov u šumama ovih vrsta moglo bi se ustvrditi, da nema vrsta, kojih bi prisutnost bila isključivo vezana za onu plutnjaka mediteranske flore može nastupiti kao podrast u sastojinama kako plutnjaka tako i crnike. Činjenica, da se u granicama vegetacije crnike plutnjak ograničuje na područja obilatija oborinama i s većom srednjom godišnjom temperaturom sa zimskim minimumom neznatno ispod ledišta, na posve silikatnim tlima, govori sama po sebi o uzrocima, zašto se pojavljuje, odnosno prevlađuje sad jedna sad druga vrsta. Optimumi područja vegetacije plutnjaka i crnike ne podudaraju se medu sobom, pošto onaj plutnjaka spada u područja topla i vlažna, a onaj crnike u relativno hladne i manje vlažne predjele. Na granici odnosno izvan granica pojedinih optimuma dolazi često plutnjak u dodir sa crnikom stvarajući mješovite sastojine. Ovakove šume mogu nastati i djelovanjem čovjeka; tako na pr. čišćenje podrasta u šumi crnike može olakšati unošenje plutnjaka, koji zahtijeva više svijetla, a s druge strane uzgojne mjere mogu dovesti plutnjak u inferiorni položaj spram crnike. Veliki uspjesi postignuti su posljednjih decenija na polju uzgoja vri jednih kultura raznih vrsta izvan granica njihova vegetacionog područja. Tako su zapažena nastojanja, da se plutnjak udomaći na istočnim obalama Jadrana, Egejskog i Crnog mora, Južnoj Africi, Kaliforniji, Braziliji, Argentini i Japanu. Takovi pokusi datiraju još od prve polovice prošlog vijeka. Starije sastojine plutnjaka postoje u nas kod Siane kraj Pule, a pojedinačno dolazi plutnjak u šumi Dundo na otoku Rabu, na malom Lošinju, na Mljetu, u Boki Kotorskoj, u Baru i po nekim našim parkovima. Sa nekih plutnjaka je navodno skidano i pluto, koje se upotrebljavalo u ribarske svrhe, Za plutnjake na otoku Mljetu navodi A. Pre muži ć (1946.) da su stabla debela oko 25 cm i visoka oko 7 metara, 261 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 10 <-- 10 --> PDF |
da je sa njih skinuto prvo pluto, a drugo da je 2 cm debelo. Prema U g r e n o´v i ć u (1948) plutnjak u šumi Dundo slabo uspijeva, jer mu očito ne odgovara ni klima ni tlo. Pod naslovom »Hrast plutnjak ili surva« iznosi G oj ta n u Š. L. (str. 381/1938) prijedlog za kultiviranje plutnjaka na našoj obali, jer na tom potezu (po mišljenju Poljaka ) postoje mnoga silikatna staništa, škriljevci, rastrošeni graniti i t. d., na kojima bi plutnjak mogao uspijevati. Plutnjaci, kultivirani g. 1820, na južnim obalama Krima od Kastropala do Aljušta, počeli su fruktificirati u 15. g. i skoro zatim nositi normalna sloj pluta. Sastojine plutnjaka na Krimu dostigle su već znatnu starost, normalno se razvijaju, fruktificiraju i daju pluto dobrog kvaliteta i u dovoljnoj količini. Da bi se povećala površina postojećih plutnjaka a možda i kvalitet samog pluta, pristupilo se kalemljenju mladica plutnjaka na podlogu crnike. Tako je u Italiji provedeno kalemljenje s dvogodišnjim grančicama ili s pupoljkom plutnjaka na stabljikama crnike od 6—10 godina sa 50°/» uspjeha (Salvador i u Sassari-u 1909. i u Cagliari-u 1913.). Prema C u s m a n u, kalemljenje plutnjaka na crniku pruža prednost, što kalem može da živi i 300 godina, te se s njega može skidati pluto» 30—37 puta, te tako udvostručiti proizvodnju (sa običnog plutnjaka skida se pluto najviše 17 puta), što se kalemljenjem redovno biljka oplemenjuje, pa bi se proizvelo pluto boljeg kvaliteta, kompaktnije i elastičnije i što bi se time napokon povećala vrijednost crnike, koja se inače iskorišćavala uglavnom za ogrev i drveni ugalj. Pokušaji kalemljenja plutnjaka na crniku dali su na Sardiniji dobre rezultate, jer su se time spojile dobreodlike obih vrsta: naime dužina života crnike sa traženim produktom, što ga daje plutnjak (Radiši ć 1940.). Kako crnika predstavlja za mediteransku šumu fazu klimaks te njezino prirodno područje zauzima obalni pojas od Istre svle do Ulcinja uračunavši tu i sve naše otoke, to bi se kalemljenjem plutnjaka na crniku povećala njezina proizvodnja i njezina korist i ujedno znatno proširio areal plutnjaka. Međutim pokusi vegetativnim putem izvan suptropske zone nisu dali pozitivnih rezultata, jer kalemi nisu bili otporni proti mrazu. Na granici optimuma, gdje plutnjak dolazi u dodir sa crnikom stvarajući mješovite sastojine, došlo je prirodnim putem do ukrštavanja vrsta i do stvaranja hibrida, koji se odlikuju većom proizvodnjom pluta i boljom kvalitetom. Trebalo je slijediti prirodu, te se na Ukrajinskom institutu za šum. istraživanja pristupilo 1939. g. hibridizaciji plutnjaka po Mičurinovom metodu (Pjatnicki-Gligorenko 1940.). Mladi plutnjakovi hibridi bili su posve otporni na zimu i sposobni da se aklimatiziraju prilikama vlažne južne zone SSSR-a (Popo v 1950.). Produženje i proširenje ovih radova započetih u predratno doba u svrhu selekcije novih hibrida sa većim doprinosom pluta i jačom otpornošću u klimatskim prilikama novih položaja treba da obezbjedi novi oblik »sjevero-istočnog plutnjaka«. Koristeći se dosad stečenim iskustvom u inostranstvu i postignutim rezultatima potrebno je nastaviti uzgojem plutnjaka i u našim krajevima 262 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 11 <-- 11 --> PDF |
sia silikatnim tlima i svježim položajima sj.-ist., odn. sj.-zap. ekspozicija, «obavljati ukrštavanje sa česmikom i oštrikom i uzgajati hibride za veću prozvodnju pluta bolje kvalitete. Koliku važnost polaže naša stručna javnost pitanju mogućnosti uzgoja plutnjaka odnosno proizvodnje pluta u zemljama istočnog Sredozemlja sa domaćih vrsti hrastova (cera, česmine, oštrike) dokazuje činjenica, što je na trećem zasjedanju Šumarske podkomisije za mediteranska pitanja A. A. O., održanom ove godine u Turskoj, — na kojem su pored delegata Španjolske, Francuske, Italije, Portugala, Franc. Maroka, Izraela, Engleske za Cipar, Grčke i Turske, uzeli učešća i predstavnici Jugoslavije — raspravljano pored ostalih važnih pitanja dnevnog reda i o problemu proizvodnje pluta. Poslije obilaska mediteranskog dijela Turske od Mramornog mora preko Bruse do Smirne održao je Dr. Michioglu na sastanku u Istambulu referat, u kojem je opisao mogućnosti proizvodnje pluta u prostranim cerovim šumama Gavur. Proizvodnja pluta sa cera bila je znatna za vrijeme posljednjeg rata premda kvalitet ovog pluta prilično zaostaje za onim sa hrasta plutnjaka. » Ovu vrst cera- plutnjaka neki smatraju naročitom varijacijom ili oblikom ili ekotipom cera, dok su neki mišljenja da se radi o jednom problemu, koji će naknadna stručna istraživanja moći objasniti, pošto isključuju mogućnost jednog hibrida Quercus cerris X Quercus suber s razloga, što u cijeloj Anatoliji nema nigdje hrasta plutnjaka. — Svakako interesantna pojava, kako nas priroda do sada nepoznatih krajeva upućuje na mogućnosti proizvodnje pluta i u istočnim krajevima Sredozemlja. DIE MÖGLICHKEIT DER ERWEITERUNG DES KORKEICHENAREALS NACH OSTEN Die Korkeiche (Quercus suiber) wird dank seiner besonderen technischen Eigenschaften als eine der wichtigsten Eichenarten der westlichen Mittelmeergebietes angesehen. Die Korkrinde — eine der bedeutendsten senier Nebenprodukte — ist leicht (Sp. gew. 0,204 g/cm3) bietet guten Schutz gegen Wärme, Kälte und Nässe (Wärmeloitungsfähigke- Jt 004—0,045 WE/m °C), ist elastisch, geschmeidig und leicht zu verarbeiten, bietet daher einen bis jetzt unersetzlichen Rohstoff von grösster Bedeutung. Es ist kein Wunder wenn sie sich mehrere Fachleute da« so eng begrenztes Ver getationsareal der Korkeiche auf Grund wissenschaftlichen Forschungen durch Aufpropfungen Kreuzungen, Hybridenzucht womöglich zu erweitern die Mühe gaben. Es wurden in verschiedenen Ländern (USA, Japan, SSSR, Mexiko usw.) analoge Versuche zwecks Aufzucht einer den jeweiligen ökologischen und klimatischen Verhältnissen entsprechenden Hybride angeregt. Es kam in Betracht in erster Linie die Steineiche (Q. i´lex), die iin Gebieten Nordportugails und Marocco stellenweise gemischte Waldungen mit Korkeiche bildet. Es ist selbstverständlich dass dort Zwischenformen entstehen die eine Vermischung der väterlichen und mütterlichen Eigenschaften zeigen. Nach den Erfolgen, die einerseits Saivatoiri in Sassari und Cusmano in Cag´iari (1915), durch Aufpropfuig junger TiÜebe auf die Steineiche, Pjatnickij-Giigorenko durch Aufzucht von Hybriden auf der Halbinsel Krim und der Amur-Korkeiche (Phelodendron amurense) im Nordkaukasus anderseits erzielt haben, wird es wohl möglich sein auch an der östlichen Adriaküste entsprechende Eichenwälder zur Gewinnung wertvoller Korkrinde zu gründen. 263 |