DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1953 str. 26 <-- 26 --> PDF |
Leier je upotrebio Wiedemannove i Langove podatke — te je po gore opisanom principu izradio — za bukvu, hrast, smrču i bor — visinske kri vulje bez obzira na starost i bonitet, već samo obzirom na srednju visinu. Radi toga su Laerove krivulje za dobre bonitete nešto previše položite, a za loše bonitete nešto prestrme. Wiedemann i Laer brane izjednačenje i grupiranje krivulja — uslijed čega nastaju griješke — malim uplivom visine nai konačni rezultat t. j . drvnu masu sastojine. Glavni je argumenat taj što je visina centralnoplošnog stabla na terenu izmjerena, pa je prema tome i pouzdana, a oko centralnog stabla grupirana je glavnina mase sastojine. Sa istim tim argumentima možemo braniti i upotrebu normalnih visinskih krivulja drugog tipa (Wiedcmann-ov drugi način koji on odbacuje). Ako se upotrebi samo 5 krivulja za 5 boniteta, onda se doduše u sastojini ne mjeri visina, već se okularno procjenjuje srednja visina i prema toj procjeni odabire bonitet. No ako zamislimo da je između tih 5 krivulja interpoliran proizvoljan broj krivulja — onda se i tu može na terenu izmjeriti visina centralno-plošnog (ili kojeg drugog srednjeg stabla na pr. UJeiseovog) stabla i pomoću takove čvrste točke izabrati krivulju. Takova visinska krivulja ne bi bila mnogo lošija od Wiedemann-Laerovih krivulja, a rad sa njom bio bi elastičniji, jer ta krivulja ne bi bila vezana baš samo na centralno plošno stablo, a i konstrukcija bi bila lakša i jednostavnija. Potrebno je jedino da se iznađe metoda pomoću koje ne bi krivulja bila vezana na samo 4 ili 5 boniteta, već bi ih se moglo interpolirati po potrebi. Sastojinska visinska krivulja može se izjednačiti računski uz upotrebu teorije najmanjih kvadrata i uz pomoć neke funkcije. U tu svrhu postavljeno je nekoliko takovih funkcija za visinsku krivulju (Terazaki, Näslund, Levaković, Mihajlov, Assmann, Prodan, Leibundgut), pa bi se možda stadardne krivulje mogle odrediti pomoću takovih funkcija. Pokušajmo, međutim, naš problem riješiti grafičkim putem. Poznato je, da se za crtanje visinske krivulje pokušalo iskoristiti njezinu sličnost sa logaritamskom krivuljom. Henriksen* opisuje rezultate ispitivanja krivulje oblika: y — a + b log x (1) y = h = visina stabla x = d = prsni promjer a, b, ~> parametri, koju je predložio Danski institut za šumarska istraživanja. Prema tim istraživanjima parametar a se vrlo malo mijenja, te se može pretpostaviti, da je konstantan. Parametar b mijenja se porastom sastojinske visine (starija sastojina ima veću visinu i ako se bonitet nije promijenio). Na polulogaritamskom papiru, kojem je na apscisnoj osi logaritamska skala, a na ordinatnoj osi obična skala, jednadžba (1) prikazana je pravcem. Ta se činjenica može iskoristiti za crtanje visinske krivulje pomoću 2 točke ili pomoću jedne točke (visina centralno-plošnog stabla) i empirički ustanovljenog iznosa pa |