DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1953 str. 41 <-- 41 --> PDF |
KAKO GLEDAJU STRANI STRUČNJACI NA ŠUMARSTVO JUGOSLAVIJE Prema sporazumu o tehničkoj pomoći zaključenom 6. I. 1951. između naše države i Organizacije ujedinjenih naroda i po naročitom protokolu potpisanom po predstavniku Šumarske sekcije FAO g. Roy Cameron 12. XL 1951. bilo je predviđeno, da se upute u Jugoslaviju 10 eksperata, u raznim granama šumarskih nauka, koji bi, kad upoznaju naše prilike, mogli biti od pomoći našim naučnim institutima, našim ustanovama i industrijskim kombinatima, svojim stručnim znanjem, svojim bogatim iskustvom, svojim vanrednim organizacionim sposobnostima pri zaključnim savjetovanjima o unapređenju našeg šumarstva. U ovoj misiji sudjeluju tri francuska stručnjaka gg. A. Dugelay (za konzervaciju tla), J. Pourtet (za vrste drveća brzoga rasta) i Venet (za racionalizaciju postrojenja za ljuštenje drveta). Poznata šumarska revija Francuske (Revue forestiere francaise-No: 12/1952, -donosi u svom posljednjem prošlogodišnjem broju dva članka ovih stručnjaka i to g. Dugelay: »La deforestation du karst en Yougoslavie« — Nestajanje šuma na jugoslavenskom kršu i g. Pourtet: »Les peupliers en Yougoslavie« — Topolici Jugoslavije. Kratak izvadak ovih interesantnih napisa mogao bi i našim članovima biti od koristi, pa evo uglavnom sadržaja prvog članka: G Dugelay u svom napisu o obešumljenju jugoslavenskog krša navodi da oblikovanje kraških terena na području Slovenije—Hrvatske—Bosne—Crnegore stoji u uskoj vezi sa intensivnim oborinama, koje nadmašuju prosjek ostalih zemalja Sredozemlja. Akoprem se obim godišnjih oborina kreće prosječno između 1000—2000 mm, ipak pređe katkad i 2500 mm na području sjeverne (Rijeka—Obrovac) i južne zone (Boka-Kotorska). Fenomen rastvaranje i erozije tla najbolje se očituje u slijedećim maksimalnim jednodnevnim oborinama: Rijeka 268; Split 237; Dubrovnik 298; Prozor 440 mm (prema sveukupnim god. oborinama od 934 mm). Razumljivo je dakle, kolike štete nanose tlu ovako silne oborine — pogotovo kad je ono lišeno svakog biljnog zaštitnog pokrova — te kakova znatna spiranja trošnog i rastresitog zemljišta one prouzrokuju. Kraške terene, kako one sjevernog područja t. zv. »zeleni krš« tako i one južnog zvanog »goli krš«, karakterišu sa topografskog stanovišta »polja«, »doline« i kanjoni raznih dimenzija, a sa šumarskog veoma prorijeđena biljna vegetacija na čvrstom, krševitom, suhom i siromašnom tlu, — koja je ponegdje i posve nestala. Ovi tereni pripadaju formacijama Jure i Krede, koje u rastvaranju proizvode u dolinama´ i pukotinama stijena crvenicu zemlju (»terra rossa«). Pregledom terena kao i ostataka raznovrsne postojeće vegetacije, može se bez daljnjega zaključiti, da je ovakovo bijedno stanje samo poslijedica viševjekovnog prekomjernog iskorišćavanja i progresivnog uništavanja šuma. I. Krš je nekad u većem opsegu obilovao kulturama i pašnjacima. Svak se o tome može osvjedočiti kad promatra mnogobrojne veoma duge ograde od suhozida, davne konstrukcije, koje još danas presijecaju ravnice i padine. Ne može se predstaviti da su nekada ljudi tolikim trudom snosili takove mase kamenja samo da bi udarili granicu između često dosta velikih površina. Neke ograde s ugrađenom crnom dračom osiguravaju još uvijek u dolinama nešto obradive zemlje, ili kakav šumarak proti navale stoke. Ove ograđene obradive površine nepravilno razmještene po ravnicama ili padinama na masivno izgrađenim terasama u živom su kontrastu s okolnim golim kršom. Treba priznati stvarnu odvažnost nekim seljacima, koji su ostali vjerni rodnoj grudi, što su morali snositi kamenje na površine od desetak četvornih metara da bi dobili malo obradive zemlje za uzgoj loze, masline, smokve ili badema, te našli i u tako pustom kraju mogućnost opstanka. 95 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1953 str. 42 <-- 42 --> PDF |
Iako nema mnogo različitih tipova od jednog područja do drugog, oni ipak svi skupa dokazuju, da je bilo mogućnosti i da još postoje makar i ograničene, obzirom na stalnu zloupotrebu — mogućnosti regeneracije pod uvjetom da se prekine s daljnjim prekomjernim iskorišćavanjem. II. Krš je nekada bio više šumovit. To se može ustvrditi na temelju istraživanja prirodne vegetacije razmjerno bogate vrstama. Šumsko drveće razmješteno u grupama ili pojedinačno prema ekspoziciji i nad morskoj visini sastoji se uglavnom od slijedećih vrsta: maljavi hrast, bjelograb, crno grab, crni jasen, klen, bukva i t. d. Što su ova stabla rijetka, razbacana i slaboga uzrasta kriv je tome 1 oš postupak u prošlosti, a koji još i danas traje. Uobičajeno klaštrenje grana deformira i iscrpljuje stabla. Ima još hrpa niske šume, koja vegetira i pored nepovoljnih edafskih prilika i intenzivne paše, kojoj je izvrgnuta. Istraživanjem šumske vegetacije može´ se zaključiti, da je prirodna šumska za jednica Q. pubescens-Carpinus orientalis, uništena prekomjernom pašom evolvirala na prostranim degradiranim krškim terenima u zajednicu borovice-crne drače »Juni perus-Paliurus«. Šikare i šumarci izvrgnuti su stalno od svoje mladosti napasivanju stoke, koja skida sa zemljišta svaki živi pokrov i uklanja mogućnost stvaranja humusa. K tome se pridružuje uvriježena praksa kresanja lisnika bez obzira na starost stabala, ograni čenje visine i vremenskog prekida, te tako lišava tlo svake zaštite baš preko ljeta, kad bi je najviše trebalo. Kako nestaju šumske vrsti u užem smislu riječi, tako zauzimlju tlo bodljikave vrsti bez svake hranjive vrijednosti, kao: trn, crna drača, kapinika, borovica, somina, trišljaga, pelin, mlječer, i t. d. A tamo gdje je nestalo i makije tlo je izloženo uticaju jakih hladnih vjetrova ili velikoj insolaciji, pojavljuje se djelovanje erozije, vegeta bilni pokrov se gubi i preostaje sam goli krš. Utjecaj uništavanja vegetacije još jače se osjeća na strmim padinama, gdje voda sapire i ono malo zemlje što je zadržavalo korijenje. Naprotiv, treba podvući, da je opstanak vegetacije osiguran tamo, gdje je ona bila zaštićena od navale stoke. III. Može se dakle ustvrditi da sadašnje stanje degradacije kraških terena treba pripisati postepenom nestajanju bilo travnog ili šumskog pokrova. Bitni uzroci ovog nestajanja su slijedeći: 1. Intenzivna i neredovita ispaša. Sitna stoka, naročito koze, usprkos izvjesnog brojčanog smanjenja u izvjesnim predjelima, veoma je štetna, ali i krupna stoka u pomanjkanju trave hrani se lišćem. 2. Puštanje stoke u šumu na pašu bez obzira na starost sastojina i godišnjem dobu. Velike štete nanosi stoka vegetaciji, osobito s proljeća kad lišće razvija. 3. Prekomjerno kresanje grana na mladim stablima i bez prekida, vodi smanjenju prirasta, deformiranju, gubitku na kvalitetu i konačnoj propasti. 4. Eksploatacija odveć mlade niske šume za ogrjev žiteljstva vodi progresivnoj degradaciji i postepenom uništenju izbojaka. ZAKLJUČAK Ova prekomjerna iskorišćavanja sve više zabrinjuju za budućnost što se brže smanjuju posljednji ostaci vegetacije, a to zlo izgleda da se ispoljuje u geometrijskoj progresiji. Sa svim tim, bilo bi još moguće, obzirom na opažanja ovih ostataka vegetacije i uspješno izvršenih pošumljavanja, da se situacija popravi. Ali za to bi trebalo bez odlaganja provesti stroge mjere proti prekomjernog napasivanja stoke, naročito koza, proti prejakog kresanja lisnika i abnormalnih sječa drveta. Čim se vegetacija ostavi na miru i zaštiti od navale stoke, ona se brzo oporavlja. I pored često kršovitog tla obilje oborina omogućuje u većini slučajeva da se vegetacija ponovo bujno razvija, čim se otme zubu stoke i ostalim štetnim utjecajima.. To najbolje svjedoče neke hrpe visoke šume ili makije. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1953 str. 43 <-- 43 --> PDF |
Uostalom i prirodni pomladak lišćara nije rijetka pojava, ali se kao takav može potpuno razvijati samo ako je za mladosti branjen od stoke. I najmanje pukotine i procjepi u živoj stijeni dovoljni su da se zakorjeni. Mnoge čestice su od 1945. godine na ovamo u sve većem opsegu stavljene »pod zabranu« u mnogim krajevima, te su postignuti vanredni uspjesi. Povoljni rezultati pošumljavanja goleti kraških područja ukazuju na mogućnost regeneracije šuma. Pod njenim okriljem i pod zaštitom od navale stoke razvijaju se prirodnim putem razne listače kao: medunac, crni jasen, koprivić i t. d. i stvaraju povoljne uvjete za postepenu obnovu tla. Posumljavalo se alepskim borom, pinjolom, primorskim i crnim borom., prema područjima, s lijepim uspjehom, te pajasenom na lošim terenima ali zaštićenim od bure. Iskorišćivanje ovih terena u poljoprivredne svrhe i za voćarstvo dokazuje da postoji mogućnost upotrebe i lošijeg zemljišta ako se oprezno s njim postupa. Naročito južno voće lijepo uspijeva kad je zaštićeno zidovima odnosno ogradama, te kompletira zeleni šumski plašt, iako se od toga ne može očekivati neka obnova tla. Neuredno i prekomjerno pašarenje od davnina pretvorilo je prostrana kraška područja u degradirane i puste krajeve. Ukoliko se namjerava pristupiti obnovi i regeneraciji kraških područja treba najprije riješiti problem (ispaše) pašarenja. Rr. KALELA ERKKI K., ON THE HORIZONTAL ROOTS IN PINE AND SPRUCE STAND I. (O horizontalnom korijenju u sastojinama bora i smrče). Acta forestalia fennica 57. Helsinki 1950. Autor je istraživao količinu, kvalitet i raspodjelu horizontalnog korijenja po slojevima tla u sastojinama smrče i bora u južnoj Finskoj. Istraživanja su obuhvatila samo onaj dio korjenovog sistema, koji se primarno širi u horizontalnom pravcu među stablima u normalno razvijenim sastojinama potpunog obrasta. Ukupna količina korijenja prilično je velika i kod smrče i kod bora. U deset godina starim sastojinama smrča ima već 100 m korijenja po jednom m2. Starenjem sastojine povećava se količina korijenja isprva brzo, u dobi od 100—110 god. postiže maksimum od 450 m po m2, a zatim vrlo postepeno opada. Bor postizava kulminaciju ranije, već u dobi od 60—70 god., ali taj maksimum je niži nego kod smrče i iznosi 370 m/m2. Raspodjela korijenja po debljini. U obje vrste sastojina većina korijenja je dosta tanka, s promjerom manjim od 1 mm. Isprva korijenje tanje od 1 mm sačinjava i do 100% ukupne količine korijenja, a kasnije se njegova postotna sadržina smanjuje. U starijim sastojinama smrče ostaje prilično stalno oko 60%, a kod bora pada sve do 40%. — Količina korijenja od 1—2 mm debljine raste kod smrče najprije brzo do 20%, zatim sporije do 25%, a zatim polako opada. U borovim sastojinama njegov omjer stalno raste, tako da ga u starim sastojinama ima približno jednako kao i korijenja tanjeg od 1 mm. Korijenja debljeg od 2 mm ima razmjerno malo; u smrčinim sastojinama najviše 19%, a u borovim 23%. Raspodjela količine korijenja po slojevima tla. Horizontalni korjenov sistem, smrče i bora širi se primarno u vrlo tankim površinskim slojevima tla. Od horizontalnog korijenja smrče u pravilu je bilo preko 25% u humusnom sloju, a gotovo isto toliko i mineralnom dijelu A horizonta. Preko pola horizontalnog korijenja smrče leži prema tome u dubljini do 5 cm (u debljinu tla nije uračunat sloj površinskog humusa), a gotovo tri četvrtine do dubljine od 10 cm. U dubljini preko 40 cm korijenje je vrlo rijetko. Kod bora također većina korijenja dolazi do dubljine od 10 cm. Kod obje vrste 87% korijenja nalazi se u dubljini manjoj od 20 cm, a samo 13% dublje. Zanimljivo je također, da se korjenov sistem širi prilično brzo, tako da se već u dobi 97 |