DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 2/1953 str. 42     <-- 42 -->        PDF

Iako nema mnogo različitih tipova od jednog područja do drugog, oni ipak svi
skupa dokazuju, da je bilo mogućnosti i da još postoje makar i ograničene, obzirom
na stalnu zloupotrebu — mogućnosti regeneracije pod uvjetom da se prekine s
daljnjim prekomjernim iskorišćavanjem.


II. Krš je nekada bio više šumovit.
To se može ustvrditi na temelju istraživanja prirodne vegetacije razmjerno
bogate vrstama.
Šumsko drveće razmješteno u grupama ili pojedinačno prema ekspoziciji i nad


morskoj visini sastoji se uglavnom od slijedećih vrsta: maljavi hrast, bjelograb, crno


grab,
crni jasen, klen, bukva i t. d. Što su ova stabla rijetka, razbacana i slaboga


uzrasta kriv je tome 1 oš postupak u prošlosti, a koji još i danas traje. Uobičajeno


klaštrenje grana deformira i iscrpljuje stabla.


Ima još hrpa niske šume, koja vegetira i pored nepovoljnih edafskih prilika i


intenzivne paše, kojoj je izvrgnuta.


Istraživanjem šumske vegetacije može´ se zaključiti, da je prirodna šumska za


jednica Q. pubescens-Carpinus orientalis, uništena prekomjernom pašom evolvirala


na prostranim degradiranim krškim terenima u zajednicu borovice-crne drače »Juni


perus-Paliurus«.


Šikare i šumarci izvrgnuti su stalno od svoje mladosti napasivanju stoke, koja


skida sa zemljišta svaki živi pokrov i uklanja mogućnost stvaranja humusa. K tome


se pridružuje uvriježena praksa kresanja lisnika bez obzira na starost stabala, ograni


čenje visine i vremenskog prekida, te tako lišava tlo svake zaštite baš preko ljeta,


kad bi je najviše trebalo.


Kako nestaju šumske vrsti u užem smislu riječi, tako zauzimlju tlo bodljikave


vrsti bez svake hranjive vrijednosti, kao: trn, crna drača, kapinika, borovica, somina,


trišljaga, pelin, mlječer, i t. d. A tamo gdje je nestalo i makije tlo je izloženo uticaju


jakih hladnih vjetrova ili velikoj insolaciji, pojavljuje se djelovanje erozije, vegeta


bilni pokrov se gubi i preostaje sam goli krš.


Utjecaj uništavanja vegetacije još jače se osjeća na strmim padinama, gdje
voda sapire i ono malo zemlje što je zadržavalo korijenje. Naprotiv, treba podvući,
da je opstanak vegetacije osiguran tamo, gdje je ona bila zaštićena od navale stoke.


III. Može se dakle ustvrditi da sadašnje stanje degradacije kraških terena treba
pripisati postepenom
nestajanju bilo travnog ili šumskog pokrova.
Bitni uzroci ovog nestajanja su slijedeći:


1. Intenzivna i neredovita ispaša. Sitna stoka, naročito koze, usprkos izvjesnog
brojčanog smanjenja u izvjesnim predjelima, veoma je štetna, ali i krupna stoka u
pomanjkanju trave hrani se lišćem.
2. Puštanje stoke u šumu na pašu bez obzira na starost sastojina i godišnjem
dobu. Velike štete nanosi stoka vegetaciji, osobito s proljeća kad lišće razvija.
3. Prekomjerno kresanje grana na mladim stablima i bez prekida, vodi smanjenju
prirasta, deformiranju, gubitku na kvalitetu i konačnoj propasti.
4. Eksploatacija odveć mlade niske šume za ogrjev žiteljstva vodi progresivnoj
degradaciji i postepenom uništenju izbojaka.
ZAKLJUČAK


Ova prekomjerna iskorišćavanja sve više zabrinjuju za budućnost što se brže
smanjuju posljednji ostaci vegetacije, a to zlo izgleda da se ispoljuje u geometrijskoj
progresiji.


Sa svim tim, bilo bi još moguće, obzirom na opažanja ovih ostataka vegetacije
i uspješno izvršenih pošumljavanja, da se situacija popravi. Ali za to bi trebalo bez
odlaganja provesti stroge mjere proti prekomjernog napasivanja stoke, naročito koza,
proti prejakog kresanja lisnika i abnormalnih sječa drveta.


Čim se vegetacija ostavi na miru i zaštiti od navale stoke, ona se brzo oporavlja.


I pored često kršovitog tla obilje oborina omogućuje u većini slučajeva da se
vegetacija ponovo bujno razvija, čim se otme zubu stoke i ostalim štetnim utjecajima..


To najbolje svjedoče neke hrpe visoke šume ili makije.