DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1953 str. 44 <-- 44 --> PDF |
od 10—20 godina korijenje nalazi u svim slojevima tla, u kojima dolazi kod starijih sastojina. Raspodjela korijenja karakteristična je za pojedine slojeve tla i ne mijenja se mnogo sa starošću sastojina. Ukupna duljina korijenja za jednu staru smrču iznosila je preko 4000 m, a za bor preko 3500 m. Ing. Zlatko Gračanin Kitchingman G. D. KRATAK PREGLED LITERATURE FRANCUSKOG UZGAJANJA ŠUMA (An outline of french silvicultural literature) U ovom ću se članku ograničiti na neke bilješke o glavnim klasicima uzgajanja šuma u Francuskoj. Dosljedno tome, izostavit ću knjige o šumskoj noliciji, premjerbi i zaštiti (ma da se to često nalazi u udžbenicima uzgajanja šuma), o iskorištavanju šuma, šumskom zakonu i t. d. Ove su bilješke namijenjene da budu vodič onima koji znadu francuski i žele proučavati razvoj uzgajanja šuma u Francuskoj — u originalu. Sedamnaesto i osamnaesto stoljeće Zbog ogromne šumarske literature izdane u Njemačkoj u toku XIX. stoljeća, čovjek bi lako mogao pomisliti da su Nijemci bili prvi uzgajivači šuma, ali to ne stoji. Uzgoj šuma je u Njemačkoj započeo sa G. L. Hartigovim djelom Anweisung zur Holzzucht für Förster, koje se nije pojavilo prije 1791, — dok su Francuzi tokom XVIII. .stoljeća bili daleko ispred Nijemaca i njihovo je uzgajanje šuma bilo najbolje na svijetu. Francuzi su međuvremeno, kako je izdan Šumski Red u godini 1318 i Colbertov u godini 1669, postepeno razvili sistem visoke šume s prirodnim pomlađivanjem uz ostavljanje sjemenjaka, — poznat pod imenom tire et aire. Po toj metodi, koja se općenito u Francuskoj primjenjivala prema odredbi Kraljevskog Statuta od 1669, na jednakim šumskim površinama sukcesivno je vršena sječa na taj način da su sječine slijedile jedna za drugom, po jednom akru (0,40 ha) ostavljen je točno utvrđen broj stabala, a mlade sastojine koje su tamo porasle, bile su prepuštene same sebi i razvijale su se netaknute kroz cijelu ophodnju. Postoje vrlo interesantne polemike koliko je francuskih šuma bilo uređeno prema principu tire et aire, a dva su najbolja svedočanstva rasprave Une Legende forestiere od Reuss-a u VI. svesku Annales, izdane u Nancy-u godine 1935 i knjižica od Blais-a pod naslovom Une Grande Querelle forestiere: La Conversion (Paris, 1936). Potpuni prevod Reda može se naći u Francuskom Šumskom Redu od J. C. Browna (Edinburgh, 18S3). U godini 1721 je naturalista Reaumur preporučio pretvorbu šikara u visoke šume naročitim sistemom proređivanja i on je bio prvi (ispred svakog Nijemca), koji je prihod šuma ocjenjivao prema kubnom sadržaju, umjesto prema broju stabala. U godini 1739 je Buffon zagovarao prirodno pomlađivanje crnogoričnih šuma ostavljanjem 40—50 sjemenaka po akru (100—125 po ha). Ipak se od pisaca iz XVIII. stoljeća spominju da su vjerojatno bili najbolji Duhamel du Monceau (1700—82) Varenne de Fenille (1700—93). Posljednji se smatra osnivačem naučnog šumarstva Francuske, a njegov Traite complet des bois et forets, koji je izlazio od 1755 do 1767 i njegov Semis et plantatios, izdan 1780, bila su djela šumovlasnika, koji je proučavao i vršio šumarsku praksu kroz cio svoj život. Za njega se kaže da je prvi uveo sječni red u smjeru protiv vladajućeg vjetra. Varenne de Fenille bio je stručnjak za čuvanje šuma a također i pisac. Njegova dva memoara o postupku sa šikarom i visokom šumom (1790 do 1791) bili su važan doprinos literaturi. Za njega kaže Huffel, da je razvio teoriju o proredi skoro do stanja u kojem se nalazila 100 godina kasnije. m |