DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 6/1953 str. 17     <-- 17 -->        PDF

ŠUME I ŠUMARSTVO ŠVICARSKE
Ing. Josip šafar


^vicarska, kad se promatra iz vanjske perspektive, predstavlja jednu Sneobično čvrstu i povezanu cjelinu u gospodarskom, političkom, društvenom
i upravnom životu. Ali u njenoj unutrašnjosti ipak ima vrlo
mnogo specifičnosti i različitosti. A te specifičnosti rezultat su ne samo
njenog centralnog položaja u Evropi i geografskih položaja pojedinih
njenih krajeva, te inozemnih utjecaja, nego su one još više rezultat čvrsto
ukorijenjenih tradicija spojenih uz to sa savremenim strujanjima gotovo
čitavog svijeta. Odraz tih utjecaja naročito se ističe u šumarstvu i u šumama,
jer sve promjene, novi nazori i perturbacije u gospodarskom političkom
i upravnom životu neke zemlje u šumama ostavljaju svoj jaki žig
kroz decenije i stoljeća, koji se ne može lako i brzo izbrisati.


I zato kad se razmatra šumarstvo te zemlje a još više kad se pokuša usporediti
šumarstvo Jugoslavije i Švicarske, tada treba uvijek imati u vidu ovo: Švicarska se
u toku mnogih stoljeća relativno mirno razvijala, dok je teritorij sadašnje Jugoslavije
bio pod jakim političkim, ekonomskim i vjerskim presizanjima i lukavstvima
velikih sila, koje su se natjecale da našu zemlju pod raznim formama drže u svojoj
interesnoj sferi, da eksploatiraju njena bogatstva i zadrže svoje pozicije na tom
kroz tisućljeće važnom dijelu Sredozemlja, na kojem se nalaze važne raskrsnice
Zapada i Istoka, Sjevera i Juga. Posljednje bitke za samostalnost Švicarske vodile
su se pred 150 godina, posljednji ratovi zahvatili su bili tu zemlju pred nekolika
stoljeća. Naprotiv u našim zemljama ratovi i eksploatacija harali su toliko, da ta
historijska zbivanja malotko može trajno memorirati.


Temelj švicarske samostalnosti, slobode i demokracije postavljen je već 1921.
godine stvaranjem »Vječnog saveza« triju naseljenih područja Uri, Schyz i Unterwaiden,
a zatim se u toku vanjskih i unutrašnjih borba za Savez proširuje te g.
1815. sačinjava 22 gotovo posve suverena kantona. Temelj Ustava švicarskog saveza
postavljen je već u prvoj polovini XIX. vijeka, a sadašnji Ustav u osnovnim postavkama
izrađen je g. 1874. Dok su u drugim zemljama Evrope feudalni gospodari
prigrabili ogromne posjede, dotle u Švicarskoj livade, alpski pašnjaci i šume većinom
su ostali u posjedima općine, korporacija, gradova, dolinskih zajednica i malih
privatnika. Švicarac nije dopustio presizanje u ta njegova prava, ma s koje strane
ono dolazilo: od svjetovnih gospodara, od manastira ili crkve ili od nadređenih vlasti.


Prosječni Švicarac vrlo je marljiv i štedljiv, ekonomično gospodari sa svojim
i općim dobrima, u njega je duboko razvijen osjećaj tradicije, patriotizma i demokracije.
Vrlo je osjetljiv na izvjesna ograničavanja individualnih i društvenih
sloboda, ali unatoč tome vrlo mnogo sudjeluje u radu mnogobrojnih društvenih
organizacija, a za samostalnost i slobodu svoje nacije i zemlje spreman je podnijeti
i teže žrtve. Te osebine odrazuju se i na šumi i na gospodarenju šumama. — Sve
to utjecalo je, da se Švicarska, unatoč siromaštva na prirodnim dobrima, danas
može ubrajati među najbogatije zemlje svijeta.


Suverenitet kantona i općina neobično je duboko tradicijom ukorijenjen. Pojedini
zakonski propisi i izvanredni izdaci Saveza, kantona, općina i gradova prihvaćaju
se ili se odbijaju referendumom t. j . glasanjem čitavog naroda.


Površina i demografski podaci. Ukupna je površina švicarske


41.295 km2. Ona je prema tome manja od pojedinačnih naših republika,
Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili Srbije bez Kosmeta i Vojvodine. Broj
stanovnika iznosi danas 4,715.000. — Prema tome Švicarska je površinom
tek Va Jugoslavije, a po broju stanovnika oko 1k.
Od ukupne površine 1U pokrivaju šume, 2/4 poljoprivreda, xl* je neplodna
(planinski vrhunci, jezera i dr). Od poljoprivredne površine V2 je




ŠUMARSKI LIST 6/1953 str. 18     <-- 18 -->        PDF

pod livadama i pašnjacima, ostalo je pod žitom, vrtovima i vinogradima.
Karakteristično je, da švicarska ima razmjerno veliki broj koza (189.000),
uglavnom u južnim kantonima, — za nekih 80.000 kom. više nego Republika
Bosna i Hercegovina, koja je za oko 1 milion ha veća od švicarske
a neuporedivo manje industrijalizirana.


Šume. Ukupna površina šuma i šumskog zemljišta iznosi 1,010.000 ha
ili 24,5% ukupne površine. Od ukupne površine šuma ima u Juri 20%,
Sredogorju 25%, Alpama 55%. Državnih šuma ima svega oko 5% (većinom
u posjedu kantona), općinskih i korporacijskih 68°/o, odnosno ukupno
javnih šuma 73%. Privatnih šuma ima 27% ; taj je postotak za pojedine
kantone različit: 6—94%. Oko 89% šumske površine javnih šumoposjednika
je pod šumom, 3% koristi se u poljoprivredne svrhe, a 8% je bez
prihoda. Zaštitnih šuma ima 81,5%; taj postotak je u pojedinim kantonima
vrlo različit: 5—100%.


Od ukupne površine javnih šuma ima 93% visokih, 5% srednjih
i 2% niskih. Po vrstama drveća ima oko 70% četinjača i 30% listača,
(dakle upravo obratan odnos nego u Jugoslaviji) i to 40% smrče, 20%
jele, 25% bukve, ostalo su bor, ariš, limba, hrast, jasen, javor, joha i dr.
Smrče ima unesene na područja bukve, jele i hrasta. U novije doba umanjuje
se postotak monokultura smrče sve više, ali povećava se učešće
ariša većinom u grupama. Srednje šume pretvaraju se u visoke i na taj
način da se unose četinjače. Pretvaranje niskih šuma u srednje razvija
se mnogo polaganije.


čista sječa je zabranjena. Privatnik slobodno gospodari na svojem
malom posjedu, ali krčenje šuma podleži naročitim vrlo strogim propisima,
fondom za krčenje šuma i propisima za pošumljavanje drugih golih
terena. U nekim kantonima ta ograničenja su mnogo veća.


Gornja granica šumske vegetacije znatno je snižena pašom. Taj proces
energično se zaustavlja represivnim mjerama te melioracijom planinskih
i dolinskih pašnjaka. Zbog ranijih snizivanja gornje granice šumske
vegetacije postoji danas znatan broj vododerina, ruševnih terena, bujica
i lavina, naročito u Alpama i Juri.


Gospodarenje u šumama sve više se oslanja na rezultate pedoloških, ekoloških
i fitosocioloških istraživanja, napose kod šumsko-uzgojnog planiranja, pošumljavanja
i konverzije monokultura. U temeljnoj razdiobi fitosociološki razvrstane su
šume u slijedeće zajednice: mezofilne šume listače, jelove šume, šume smrče,
ariša i limbe, subalpinske patuljaste zajednice, subalpinske grmolike šume johe i
vrbe, šume u močvarama, šume crne johe, šume hrasta i breze, mješovite šume lipe,
šume hrasta medunca i kitnjaka, šume bora, šume planinskog bora.


Švicarska se redovno smatra domovinom preborne šume te se prema
tome zaključuje, da ta zemlja obiluje prebornim šumama. Međutim to nije
točno. Stvarno tipične preborne šume u Švicarskoj pokrivaju 10% šumske
površine. Ali u ostalim šumama nastoji se, uz njegu mladih sastojina,
stablimičnim gospodarenjem povećavati njihovu vrijednost, poboljšavati
drvnu zalihu i prirast te prihod. Najbolje preborne šume švicarske
nalaze se u području Sredogorja, u Emmentalu. Tu se nalaze mnoge male
seljačke šume općina i korporacija, koje se već odavna po zdravom seljačkom
razumu uzgajaju na preborni način. Te šume većinom sadrže razmjerno
visoke drvne zalihe, dobar kvalitet stabala i relativno visoki prirast.
Odlično su njegovane. U njima se vrši racionalno iskorišćavanje po
strogo uobičajenom šumskom redu.


270




ŠUMARSKI LIST 6/1953 str. 19     <-- 19 -->        PDF

Općenito se može ustvrditi, da se razmjerno bolje šume švicarske
nalaze na području Sredogorja i na nekim nižim padinama i dolinama
Alpa i Jure. Međutim i u tim područjima ima i lošijih šuma, smrčevih
monokultura, srednjih šuma, a i nedovoljno njegovanih mladih sastojina.
čak i vrlo glasovite šume općine Couvet u Valle de Travers, gdje je radio
slavni Biolley i njegovi nasljednici Favre sen. i Favre jun., nemaju tipičan
preborni oblik, nego obiluju i prelaznim oblicima, koji su nastali pretvaranjem
jednodobnih sastojina u mješovite preborne. Na temelju ekskurzija,
koje sam izvršio, mogao bih donekle zaključiti da mnoge šume u
višim dijelovima Jure i Alpa nemaju idealan oblik i sastav i da su ranije
preživljavale loše utjecaje njemačke škole i nedovoljno razvijenog smisla
za sistematsko i pravilno njegovanje sastojina i stabala. Vrlo je interesantna
činjenica, da pojedine šume u višim zonama Jure i Älpa imaju još
uvijek loš oblik i sastav, iako je u njima već prije 80 godina zabranjena
paša te iako se gospodarenje nastoji voditi intenzivno.


Najlošije šume´ Švicarske nalaze se svakako na području južnih kantona, koje
su ne samo nedovoljno bile njegovane nego je u njima prilično razvijena i šumska
paša, napose i paša koza, a pojedini dijelovi takvih šuma obiluju razmjerno vrlo
rijetkim niskim i srednjim šumama, a ima tu i golih površina. Šume uz veća turistička
mjesta često su pod udarom šumskog požara. Stoga u područjima takvih
šuma ima znatan broj vododerina, bujica, kamenih i sniježnih lavina te ruševnih
zemljišta. Nabujale rijeke i potoci često donose masu kamenja i šljunka. Ulažu se
veliki napori i financijske žrtve, da se ta područja umire pošumljavanjem, izgradnjom
bujičnih pregrada te napravama za zaustavljanje lavina.


Iako švicarska još i danas ima znatne površine nedovoljno njegovanih
ili kvalitetnih šuma, ipak po mojem mišljenju mnogo je važnija činjenica,
da je nauka uspjela gotovo svuda prodrijeti u praksu. To prodiranje
nauke u šumarsku operativu odrazu je se u dobro postavljenim ciljevima
gospodarenja, u nastojanjima da se poveća drvna zaliha i prirast, kao i u
težnji da se sistematskom njegom sastojina poveća kvalitet šuma i pojedinih
stabala. Osnovno je također, da postoje na području čitave švicarske
pojedina žarišta, iz kojih struji ideja sistematskog njegovanja šuma,
da postoje na terenu mnogi odlični šumarski stručnjaci, koji svojim djelovanjem
ne samo promiču ideju šumarske nauke nego i svjesno daju
individualni žig svoje stručne spreme, požrtvovnosti i unapređivanja
narodnog dobra. Zbog toga mnogi inozemni šumarski stručnjaci upravo
hodočaste u pojedine istaknute šumske komplekse, napose u Sredogorje,
poimenično u Emmental, gdje se napajaju na vrelu samostalne švicarske
nauke i prakse u području uzgajanja i njege šuma.


Organizacija uprave. Promatrajući kao cjelinu, čitavo poslovanje u
švicarskom šumarstvu u nižim organima čini se isprva vrlo složeno i pomalo
čudno. Pa ipak kad se u taj stroj dublje zaviri, opaža se da je to
poslovanje unutar pojedinih kantona odlično uhodano, a ujedno odozgo
dobro usmjeravano.


Kod centralne uprave postoji inspektorat za šumarstvo, lovstvo
i ribarstvo. Ali u nižim jedinicama, počevši od kantona, šumarski uredi
nemaju apsolutno nikakvog poslovanja na području lovstva i ribarstva.
U saveznom inspektoratu ima danas 13 šumarskih stručnjaka. Na čelu
inspektorata je šef odjela (nadinspektor), koji je podređen departementu
za unutrašnje poslove, šefu inspektorata dodijeljen je pomoćnik. Nadalje
postoje tri šumarska inspektora; ti inspektori i pomoćnik nadinspektora




ŠUMARSKI LIST 6/1953 str. 20     <-- 20 -->        PDF

vrše nadzor nad određenim inspektorskim okruzima, u koje su svrstani


pojedini kantoni. Osim tih postoji inspektor za lovstvo i inspektor za


ribarstvo te dva inspektora za opće poslove. U svrhu obavljanja manje


odgovornih poslova postoje još 4 šumska inženjera.


Kantonalni šumarski uredi podređeni su raznim ustanovama pojedinih
kantonalnih vlada; jedino kanton Bern, Zug, Solothurn i Schaffhausen
imaju šumarske direkcije. Starješina kantonalnog šumarstva neposredno
je podređen kantonalnoj vladi odnosno dotičnom departementu. U kantonalnom
uredu starješini je većinom dodijeljen pomoćnik (mlađi šumarski
službenik), okružni šumari, negdje i taksatori. Broj šumarskih stručnjaka
u kantonalnom uredu vrlo je različit, što ovisi o veličini kantona
odnosno o površini šuma te o financijskom stanju kantona. Okružni šumari
rade samostalno (ali na pr. kanton Bern ima na terenu tri okružne
inspekcije sa po 6—8 šumarskih okruga). Dužnost tih kantonalnih ureda
je otprilike takova kao kod naših biv. banskih uprava, a k tome upravljaju
direktno i državnim šumama, neki imaju i taksacije. Dužnost okružnih
šumara je otprilike onakva, kakva je bila nekada kod naših kotarskih
šumarskih referenata, koji su osim nadzora vršili upravu nad šumama
zemljišnih zajednica. — Osim okružnih šumara postoje i šumarije za neke
općinske i gradske šume. U općinskim i gradskim šumarijama ekonomska
i trgovačka strana poslovanja mnogo je više vezana uz ličnost upravitelja,
nego kod okružnih šumara.


Veličina šumarskih okruga je prosječno 8.000 ha, a kreće se za pojedini
kanton od 2.500 do 17.000 ha šumske površine. Površine okružnih
šumarija su prevelike; trebale bi navodno biti oko 4—6.000 ha. Površine
općinskih i gradskih šumarija iznose 1.000 do 3.000 ha; gdje su površine
malene, šumar je zadužen i nekim drugim poslovima.


U svim kantonima, općinama i gradovima te u korporacijama šumari i lugari
biraj´u se konkursom, a potom se biranje ponavlja svake 3 ili 4 godine. Plaće šumarskog
osoblja vrlo su različite, što ovisi o financijskom stanju kontona, općina, gradova
i korporacija. Ukupan broj šumarskih stručnjaka visoko kvalifikovanih iznosi 244,
od toga 63 u općinskim i gradskim šumarijama; tu nije uračunato osoblje vrhovnog
inspektorata, kao ni osoblje na naučnim, nastavnim i nekim drugim ustanovama.
Nazivi za starješine kantonalnog šumarskog ureda, za okružne šumare, za općinske
i gradske šumare te za lugare vrlo su različiti i ne mijenjaju se.


Administracija. Vrlo je jednostavna i vrlo različito organizirana, jer
čitavo poslovanje mnogo bazira na međusobnom povjerenju i jer se veliki
dio poslova obavlja ličnim kontaktom i putem telefona. Opća težnja, da
se neprestano smanjuje t. zv. papirnati rat, doveli su do toga da se najveći
dio poslova terenskih šumara obavlja na terenu. Pojedini okružni,
gradski i općinski šumari uopće nemaju urudžbenog zapisnika, te se služe


t. zv. decimalnim sistemom ulaganja i sređivanja spisa. Sistem međusobnog
povjerenja doveo je dotle, da se na izvještavanje troši upravo
neznatna količina papira. Koliko sam mogao na svojim ekskurzijama
saznati, postoji u čitavoj godini samo jedan redovni izvještaj: godišnji
izvještaj, koji se izrađuje na propisanim štampanim obrascima. A ti
obrasci su za pojedine kantone vrlo različiti: opširniji, manji, složeniji,
kako se to već u pojedinom kantonu smatra za potrebno.
Naprotiv, velika se pažnja poklanja dobroj evidenciji i statistici,
novčanom poslovanju i financijskoj bilanci gospodarenja. To napose zato,
što povećavanje vrijednosti šuma i njenih proizvoda mnogo odterećuje


272




ŠUMARSKI LIST 6/1953 str. 21     <-- 21 -->        PDF

poreski pritisak. Mnogi kantoni štampaju izvadak iz godišnjih izvještaja
ili u ukupnom izvještaju dotičnog departementa ili posebno.


Uređivanje šuma. Organizacija uređivanja šuma vrlo je različita. U
nekim kantonalnim šumarskim uredima postoje 1—3 taksatora. U drugima
gospodarske osnove izrađuju okružni šumari sami ili uz sudjelovanje
ili uz pomoć taksatora. U nekim kantonima postoje t. zv. adjunki, kojima
je dužnost da obavljaju najveći dio posla pri izradi planova. Općinske i
.gradske šumarije većinom same izrađuju gospodarske osnove. Uređivanje
šuma dakle prvenstveni je zadatak kantona kao cjeline. Savezna
inspekcija pridržava si pravo samo na odobravanje instrukcija o uređivanju
šuma.


Gotovo svuda uvedena je vlastita kontrola gospodarenja t. j . kontrolna
metoda, izuzevši u području niskih šuma i ponegdje na visokim
planinama. Ali i ta metoda se svagdje jednako ne primjenjuje. Razlike
se uglavnom sastoje u finoći izgradnje planova, u njihovom opsegu, u
načinu obrađivanja priku ljenih podataka, što je sve uslovljeno veličinom
računskih operacija. Ni lokalne tabele t. zv. tarife nisu podjednako
izrađene. Efekat rada prigodom promjeravanja stabala, kojim rukovodi
vođa grupe, je ovaj (prema podacima Knuchela):


Brda 2 radnika 4— 8 ha 2.500—5.000 stabala


3 radnika 8—12 ha 4.000—7.000 stabala


Sredogorje 2 radnika 6—10 ha 4.500—7.000 stabala


3 radnika 9—13 ha 6.000—9.000 stabala


Gospodarskim osnovama većinom se strogo ne propisuje mjesto i
vrijeme sječe, ali je propisan etat. Ako se izvrše prehvati (kao na pr. za
vrijeme rata), oni se kasnije reparticipiraju. Strogo je propisan cilj gospodarenja
i dane su smjernice. Osnovni cilj gospodarenja jest u pravilu,
da se vrši potraj no gospodarenje, da se povećava proizvodna sposobnost
šuma, kao i da se sistematski povećava kvantitet i kvalitet prirasta te
drvne zalihe do racionalne visine. Smjernicama se utvrđuje perspoktivno
omjer smjese, struktura, način povećavanja proizvodnosti šuma, prioritetni
zadaci i dr. Mnoge gospodarske osnove sadrže podatke o kretanju
drvne zalihe po debljinskim razredima, vrstama drveća i prirašćivanju
za pojedina uređaj na razsoblja do pola stoljeća unatrag. Inventarizacija
se obavlja većinom svake desete godine, u lošijim okolnostima nakon


dužih razdoblja.
Interesantno je napomenuti, da intenzivnom njegom šuma švicarski šumar
uspijeva ne samo povećavati drvnu zalihu i prirast nego i prihod. To gotovo zvuči
kao paradoks, ali pojedine pregledane evidencije pokazuju da je to tako; takvo
stanje rezultat je nastojanja, da se povećava drvna zaliha na račun dijela prirasta,
i tako se pojedine šume pretvaraju u prirodne štedionice i služe kao zlatna rezerva
za slučaj težih ekonomskih prilika. — Čist prihod šuma iznosi prema približno
prikupljenim podacima oko 40 do 60% brutto prihoda.


Uzgajanje šuma. Uzgajanje šuma najvažniji je predmet predavanja
na Tehničkoj- visokoj školi i najvažniji rad šumara na terenu. Sve
ostale grane nauke i gospodarske djelatnosti treba da služe uzgoju i
njezi šuma te povećavanju čistog prihoda: uređivanje šuma, izgradnja
transportnih sredstava, te racionalno iskorišćavanje šuma i drveta. Na
Visokoj školi omogućuje se budućem šumarskom kadru prvenstveno da


273




ŠUMARSKI LIST 6/1953 str. 22     <-- 22 -->        PDF

nauči promatrati šumu i proučavati njen razvitak, na terenu pak svaki
šumarski stručnjak radi posve smostalno u određenim stanišnim i sastojinskim
okolnostima a u okviru utvrđenih ciljeva i smjernica gospodarenja.
Stoga je osnovna karakteristika švicarskog šumara samostalnost,
gotovo potpuna neovisnost. Nema centralizacije ni dirigiranja, ali postoje
utvrđene smjernice gospodarenja. Osnovne smjernice daje nauka putem
predavanja u školi, stručna i naučna štampa i diskusija. Nema stroge
subordinacije. Postoje doduše propisi državnih vlasti, ali u okviru tih
propisa i smjernica uzgajač je posve samostalan. Kod većine stručnjaka
osjeća se oduševljenje za stručni rad, i potpuna samostalnost u radu,
koja se često odrazuje u riječima: »ja sam to učinio« i si. Kontrola odozgo
gotovo je neznatna, kako se to moglo u razgovorima sa dotičnim stručnjacima
opaziti. Budući da nema reorganizacija, gotovo nema premještaja
te stručnjaci ostanu na istom mjestu i položaju ili bar u području
istoga kantona 10—35 godina, prosječno 15—20 godina. Osim toga postoje
odlične prometne veze, a mnogi stručnjaci imaju i vlastite automobile,
često se održavaju sastanci grupni, kantonski i za više kantona
te ekskurzije i predavanja u svrhu razmatranja i diskusije pojedinih
konkretnih problema. Na terenu ima razmjerno velik broj naučnih radnika.
Intenzitet gospodarenja podiže se tu manje novcem, više uzgojnim
smislom te dubokim osjećajem za šumu i narodno dobro, švicarski
šumar nije samo upravitelj šuma, on je stvarno gospodar u povjerenoj
šumi. Odnos naroda prema šumi podiže šumar putem uvjeravanja i obilaskom
šume (jednom godišnje) sa delegatima vlasnika šume. Težište
njegovog djelovanja je na terenu, a ne na pisaćem stolu. Rad na papiru
sveden je na najmanju mjeru, a na terenu se sve više intenzivira, naročito
kroz žarišta u kojima je usko povezana praksa sa naukom. Osnovno
sredstvo borbe švicarskog šumara za povećanje gospodarskog uspjeha
i ličnog autoriteta je uzgojena tehnika i realno planiranje na malim
površinama, švicarski šumar vrlo je štedljiv, ali štedljiv na pravom
mjestu. Ipak u pojedinim područjima šumarski stručnjaci ni danas još ne
mogu dovoljno uvjeriti narod, odnosno njegove predstavnike, o potrebi
investiranja većih financijskih sredstava.


Princip obnove šuma je prirodno podmlađivanje. Pošumljavanje
obavlja se uglavnom na malim površinama i to vrlo temeljito. U svrhu
pošumljavanja sjemenje se sabire većinom na onom području, zapravo
u onoj zoni ili pojasu, gdje se pošumljavanje obavlja. Zbog toga su i
rasadnici podignuti na razmjerno malim površinama. Pošumljavanje na
bujičnim golim područjima vrši se često po principu kako to priroda
radi, samo se čitav proces tihnički ubrzava. Pošumljavanje, napose u
monokulturama, mnogo je otežano zbog šteta od divljači, pogotovu u području
Sredogorja, gdje srneće divljači ima 2—3 puta više (20—30 kom
na 100 ha) nego što podnosi racionalno šumsko gospodarenje. Pošumljene
površine ograđuju se većinom žicanim ogradama uz vrlo velike
financijske žrtve. Naročito težak problem pošumljavanja je u južnom
kantonu Tessin zbog razmjerno velikog broja koza.


U pojedinim predjelima, uglavnom u Sredgorju, njega šuma počinje
već u podmlatku, i to pomoću škara vađenjem loših stabalaca i čišćenjem
od drugih vrsta drveća u svrhu stvaranja bolje kvalitete i
smjese. Premda njezi podmlatka švicarska nauka poklanja veliku pa


274




ŠUMARSKI LIST 6/1953 str. 23     <-- 23 -->        PDF

žnju, u praksi primjena se vrši razmjerno malo. Stoga se njega obavlja
većinom u doba mladika, po principima koje je utvrdio Schädelin. Njega
se obavlja pod nadzorom šumara, a vodi je lugar sa 2—3 radnika. Općenito
se može reći, da se u prvoj mladosti vrši negativno izlučivanje loših
stabala i vrsta (masovno podizanje kvalitete), u kasnijim dobama pozitivno
odabiranje boljih u svrhu koncentriranja prirasta na najboljim
stablima (pojedinačno podizanje kvalitete). Da bi se njega sastojina
i ostali radovi u šumi mogli pravilno vršiti, potrebno je da postoji solidan
kadar stalnih stručnih radnika. Računa se, da bi na 100 ha trebao
prosječno biti 1 stalni radnik.


Princip osnivanja i uzgoja jednodobnih šuma, kako ga je propagirala
i uvodila ranija njemačka nauka, posve je napušten, kao što je napušteno
i osnivanje čistih sastojina. Čista sječa uopće se ne vrši, postepeno
se napušta oplodna sječa na velikim površinama, te se za listače,
ariš i bor uvodi sječa i uzgoj u manjim grupama počevši od t. zv. transportne
granice (Femelschagbetrieb) ; sječe od te transportne granice
vrše se tako, da se izvlačenje ne vrši kroz mladi naraštaj. Ali za takav
način grupimične sječe potrebna je vrlo gusta mreža dobro projektiranih
i dobro uzdržavanih puteva. Za uzgoj mješovitih šuma jele-bukvesmrče
uvedena je svuda preborna sječa. Između tih tipičnih načina
uzgoja ima neobično mnogo prelaza, uvjetovanih staništem, vrstama
drveća i njihove smjese, gospodarskim položajem šuma, tradicijom i
subjektivnim nazorima pojedinih uzgajivača i uređivača. Pri sječi mnogo
se pazi da se mladi naraštaj i preostala stabla što manje oštete
te se u tu svrhu često, napose u području Sredogorja, doznačena vrlo
krošnjasta stabla okrešu. — Budući da je švicarska po proizvodnji
drveta donekle deficitarna zemlja, sve se više nastoji da se poveća površina
šuma i tako nadoknadi manjak (12.000 ha), nastao krčenjem
šuma u toku prošlog rata.


Pravilnim uzgajanjem šuma povećava se ljepota prirode. Ali uz to
je potrebno, da se izlučuju karakteristične sastojine i šume koje se ostavljaju
potpuno prirodi. U švicarskoj postoji nekoliko izlučenih objekata,
u kojima se ne vrši nikakvo gospodarenje. Najvažniji od tih je nacionalni
park Engadin (16.000 ha šuma i ostalo), u kojem se ne vrše uopće nikakvi
zahvati bez obzira na stanje šuma.


šumska transportna sredstva, švicarsko šumarstvo vrlo mnogo
pažnje poklanja dobrom projektiranju i izgradnji šumskih puteva. Jednom
novijom odredbom Saveza određeno je, da se nijedan šumski put
ne smije graditi a da prethodno nije izrađen i odobren generalni projekt
puteva za dotično područje, a to i zato što šumski putevi sačinjavaju
jedan od najvažnijih faktora za ispravno uzgajnje šuma. Prema podacima
iz Tehničke visoke škole odstojanje putova u Sredogorju trebalo
bi biti 200—300 m, na 1 ha u prosjeku 40—80 m putova. Godine 1925.
gustoća putova bila je na 1 ha u Juri 10—60 m, u Alpama 10—100 m,
na području Ziiricha čak 60—130 m. Budući da je izgradnja dobrih putova
vrlo skupa, Savez daje siromašnijim općinama izdašnu pomoć čak
do 99% ukupnih troškova, napose u doba nezaposlenosti odnosno ekonomskih
kriza.


Općenito se stalo na stanovište, da je put najbolje sredstvo transporta,
dok se ostale vrste nastoje napustiti, žicara se vrlo malo upotre


275




ŠUMARSKI LIST 6/1953 str. 24     <-- 24 -->        PDF

bljava, a u vezi s time naglasuje se, da je žicara štetno transportno
sredstvo za šumsko gospodarenje.


Šumski rezervni fond vrlo je značajna institucija za švicarsko šumarstvo.
Ona je ujedno dokaz tradicionalne štedljivosti i dobrog vođenja
gospodarenja. U svrhu pravilnog financijskog poslovanja treba da
postoji neki stalni prihod šuma, s kojim se može unaprijed za niz godina
sigurno računati. Zato su osnovani ti fondovi, za koje bi bio bolji naziv
blagajne za izravnavanje prihoda i rashoda. Taj fond ne služi samo za
pokriće redovnih rashoda općina, nego i za gradnju šumskih putova.


— Osim toga postoji i fond od krčenja šuma, negdje i za čišćenje i njegu
šuma, u koji dotični mora uplaćivati iznos, ako ne izvrši izvjesne radnje.
Ali taj fond je šumsko-policijskog značenja.
Iskorišćivanje šuma. Pravilnom iskorišćivanju šuma poklanja se u
švicarskom šumarstvu vrlo velika pažnja. Zapravo se o iskorišćavanju
mnogo ni ne govori, jer se pod tim većinom razumijeva uzgajanje šuma.
Svi postupci oko boljeg iskorišćivanja šuma i drveta stvarno su postupci
oko uzgajanja i njege šuma, oko podizanja prirasta i kvalitete drvne
zalihe, te za povećanje redovnih prihoda.


Sječa šuma većinom se obavlja u vlastitoj režiji, a gotovo isto tako
i izvlačenje do glavnih putova. Tehnika obaranja stabala većinom je vrlo
svršena: niski panjevi, čuvanje pomlatka i mladika te okolnih stabala;
mnogo je uvedeno kljaštrenje stabala prije obaranja. Nakon obaranja
i izvlačenja drveta jedva se gdje na preostaloj sastojini opaža, da je tu
bila sječa. Grane se također odstranjuju i iskorišćvaju za ogrev. Izrada
je majstorska, kod prikrajanja oštro se pazi na kvalitet i debljinu, sortiranje
je prvoklasno. Izrada se vrši većinom na akord po stalnim šumskim
radnicima odnosno po stalnim sezonskim radnicima. Kadar šumskih
radnika je vrlo dobar i discipliniran. Postoji težnja, da kod sječe
tanjih stabala radi grupa od dva radnika. Negdje se stalni radnici školuju,
da bi se kvalificirali za stalnog šumskog radnika.


Uvedena je naknadna premjerba većinom na putu, manje kod panja i na stovarištu.
Prodaja se vrši po taksi, licitacijom i submisijom. Ogrev se dijeli većinom
besplatno ovlaštenicima; ali se prodaje, često i u sveznjevima. Postoji težnja, da
se svuda uvede izvlačenje i izvoz u vlastitoj režiji radi čuvanja šume i šumskog
tla. Postoje zone cijena. Cijene gdjekad određuju zajednički organizacije šumoposjednika
i kupaca drva,- ali u te sporazume se umiješa ponekad i država radi zaštite
naroda od previsokih cijena. — Za preradu drveta postoje uglavnom samo mala poduzeća,
izuzevši industrije celuloze, papira i tanina. U drvnoj industriji zaposlen je
neznatan broj šumarskih stručnjaka.


Nastava i nauka, švicarsko šumarstvo isprva se razvijalo pod utjecajem
njemačkog šumarstva, sve do osnutka Savezne tehničke visoke
škole — Odjela za šumarstvo god. 1855. U početku neki su profesori bili
Nijemci, ali pomalo počinje prevlađivati utjecaj francuske škole, a kad
su švicarski šumari preuzeli nastavu i nauku u školi i u institutu, nauka
se počela sve samostalnije razvijati.


Na katedri za uzgajanje šuma od g. 1855. do danas bilo je svega 5 profssora
(Landolt, Bühler, Engler, Schädelin, Leibundgut). Uređivanju šuma, znatan prilog
razvitku šumarske nauke dao je Knuchel. U šumarskoj politici Gonet, u građevinarstvu
Bagdasarianz. Na Visokoj tehničkoj školi u Zürichu postoji svega jedan
institut i to za uzgajanje šuma te četiri katedre: uzgajanje šuma, uređivanje šuma
sa utvrđivanjem prirasta i prihoda i tehnikom šumskog rada (na toj katedri predaje




ŠUMARSKI LIST 6/1953 str. 25     <-- 25 -->        PDF

se i tehnologija, drveta), građevinarstvo sa geodezijom, šumarska politika sa zakonodavstvom.
U svemu ima četiri profesora sa pet stalnih asistenata i sa po kojim
nestalnim asistentom. Ostali nastavnici su iz šumarskog instituta i drugih ustanova.


Savezni institut za šumske pokuse osnovan je god. 1885. U početku imao je
-četiri saradnika, g. 1934. tri saradnika i devet pomoćnih sila, g. 1948. osam saradnika
i 15 pomoćnih sila, g. 1953. 9 saradnika i 22 pomoćne sile, predviđana su još
2 saradnika: entomolog i fitopatolog. Odnos saradnika prema pomoćnim silama će
:se ujedno povećati na odnos 1 : 3. Institut je do sada izdao 28 velikih svezaka svojih
radova; u tim publikacijama surađuju ne samo saradnici instituta nego i profesori
i asistenti Visoke škole, terenski šumari sa svojim naučnim radovima i stručnjaci
drugih struka. Izbor ljudi za nastavu i nauku vrlo je strog.


Napominje se, da studij šumarstva traje 4 godine + 1 godinu prakse, koja
ss mora obaviti između treće i četvrte godine studija. Predavanja iz uzgajanja šuma
traju svih 8 semestara.


Osim odjela za šumarstvo Tehničke visoke škole ne postoje nikakve
druge škole za šumarsko stručno osoblje. Lugari se regrutiraju nakon
strogog izbora iz kadra stalnih šumskih radnika, koji su prošli izvjesnu
praksu pod vodstvom šumskog osoblja, kurseve i ispite. Kursevi se održavaju
i za stalno namještene lugare. U nekim kantonima zahtijeva se
prethodno apsolviranje poljo rivredne škole. U pojedinim kantonima
osim stalnih lugara ima i poluslužbenih.


Udruženja. U Švicarskoj postoje ova udruženja: Švicarsko šumarsko društvo
od g. 1843., Savez švicarskih podšumara od g. 1899., Lokalna društva u pojedinim
kantonima, koja sačinjavaju većinom nešumari. Nadalje postoji Švicarski savez za
šumsko gospodarenje, koji od g. 1919. ima Šumarski gospodarski centralni ured za
Švacarsku sa 2 šumarska stručnjaka te je polujavna i poluprivatna institucija, koja
daje razne savjete, smjernice rada, izdaje svoj časopis i dr. Osim toga postoji
Lignum, švicarsko radno udruženje za drvo i Udruženje švicarskih industrijalaca
drveta.


Uloga švicarskog šumarstva u Evropi danas, švicarsko šumarstvo
uspjelo se razmjerno rano otrgnuti od utjecaja Bodenrajnertreglera
njemačke škole, koja je šumu promatrala više kao tvornicu drveta a
manje kao biocenozu. Priklanjajući se utjecaju francuskog šumarstva,
švicarsko šumarstvo postepeno je izgrađivalo svoje vlastite nazore tako,
da ne postoji antagonizam između matematičko ekonomskih zasada uređivanja
šuma i šumarske politike s jedne strane i bioloških principa o
uzgoju šuma s druge. Gdje je njemačka škola prodrla dotle, da su osnivane
monokulture, danas se tu većinom vide utjecaji novih nazora za
stvaranjem prirodnije strukture i sastava sastojine. Napose: seljačke
preborne ´ šume Emmentala, sistematske konverzije monokultura, izgradnja
specifičnog uzgoja šuma prilagođenog na švicarske okolnosti,
pošumljavanje i podizanje boljih šuma na bazi istraženih fitocenoza i
tipova tla, racionalni način iskorišćavanja šuma, tehnika obaranja, izrade
i sortiranja, povisivanje drvne zalihe i prirasta te njihove kvalitete


— sve to privuklo je pažnju šumara čitavog svijeta a.napose Srednje
Evrope, te šumari i prakse i nauke upravo hodočaste u tu malu od prirode
siromašnu, a danas ipak bogatu zemlju.
Pod utjecajem švicarske nauke i prakse o racionalnom uzgajanju
i njezi šuma prirodnijeg sastava u Njemačkoj počeo se razvijati neobično
snažan pokret za uzgajanjem šuma prirodnijeg sastava i doveo je do
stvaranja udruženja »Radno udruženje za izgradnju šuma prirodnijeg
sastava«. Slično takvo udruženje osnovano je u novije vrijeme i u Austriji.
Stvaranje tih udruženja dakako nije rezultat samo utjecaja švi




ŠUMARSKI LIST 6/1953 str. 26     <-- 26 -->        PDF

carskog šumarstva, jer su se u Austriji i u Njemačkoj još u prošlom
stoljeću pojavljivali glasovi protiv stvaranja i održavanja jednodobnih
čistih šuma, a ta nastojanja u ovom stoljeću dobivaju sve veći broj
pristaša nakon što su se uvidjele vrlo loše posljedice stvaranja monokultura
za šumarstvo tih zemalja.


Konačno smatram svojom dužnošću da istaknem neobičnu, upravo
prijateljsku susretljivost mnogih švicarskih kolega, napose prof. Leibundguta,
direktora Burgera i dr. Badoux-a, koji su mi pomogli da se
upoznam sa radom tamošnjih šumarskih ustanova i sa njihovim šumama.


Die Wälder und Forstwirtschaft in der Schweiz


Nach seinem längeren Aufenthalt i der Schweiz hat der Verfasser in kurzen
Zügen folgendes beschrieben: Oekonomische und historische Verhältnisse in der
Schweiz, Fläche und demographische Angaben, die Wälder, Organisation der Forstverwaltung,
Administration, Forsteinrichtung, Waldbau, Transportanlagen, Forstreservefonds,
Forstbenutzung, Wissenschaft und Unterricht, Forstvereine, Rolle des
schweizerischen Forstwesens heute in Europa.


JOŠ 0 POJMU DIFERENCIJALNE RENTE POLOŽAJA


Ing. Nenad Prokopljević, Beograd


Na kraju diskusije po pitanju »diferencijalne rente položaja u šumarstvu«, ing.


M. Š.* izveo je zaključak da postoje dve diferencijalne rente položaja: jedna prava
koju — po njemu — treba »u interesu pravilne politike cena izostaviti« i druga
»moja« koju kao »kompromisnu« treba prepustiti samoj sebi (str. 150).
Sa ovakvim tretiranjem diferencijalne rente položaja ja se ne bih mogao
složiti. Stoga ću pokušati da pojam diferencijalne rente položaja još jedamput objasnim
i da dokažem da je diferencijalna renta položaja uslov »sine qua non«
u šumarstvu.


S tim u vezi upotrebiću podatke iz ranije dokumentacije s tom razlikom, što
ću sada koristiti te podatke po jedinici mere t. j . po 1 m3. Analizu u tom smislu
ranije (Š. 1. br. 10 i 11 1952) nisam pravio iz razloga, jer sam pretpostavljao da će
dato objašnjenje naići na razumevanje. Međutim, kako ing. M. Š. inzistira na svom
gledištu citirajući dvojicu autora (dr. Plavšića i ing. Trifunovića) u svoju korist,
smatram da će ovaj osvrt nesumnjivo pomoći da se pojam diferencijalne rente položaja
u šumarstvu pravilno shvati. Neosporno je, da bi reč pomenutih autora doprinela,
da se objasne i još neka druga pitanja iz ove teme. Pravilno tumačenje i određivanje
diferencijalne rente položaja u šumarstvu važno je radi održanja i unapređenja
šumske proizvodnje (proizvodnje drveta na panju) kod šumskih gazdinstava.


I.
Diferencijalna renta položaja u šumarstvu formira se — kako je
poznato — kao razlika između društvene (tržne) prodajne cene i individualne
cene proizvođača (š. 1. br. 10 i 11/52 str. 402). Njena struktura
vidi se iz sledeće tablice:


* Ing. Mirko Špiranec: O pojmu »diferencijalne rente položaja«, šumarski list
br. 3, 1953. g. Zgb.