DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1953 str. 27 <-- 27 --> PDF |
označava eutrofizaciju bazena. Zbog toga i teče razvoj vodenog bazena od oligotrofnog tipa ka eutrofnom tipu sa bogatom produkcijom. Ovaj proces se odvija u pretpostavci da su ostali nepromjenjeni drugi faktori (na pr. jednako podneblje t. j . temperatura i režim oborina, te jednolik donos organskih tvari tekućicama u bazen). Međutim u koliko nastupi pretjerano snažan donos organskih tvari, može jedno eutrofno jezero preći u jednu formu: distrofno jezero. Ovaj tip je karakteriziran time što se u takvoj vodi nagomila mnogo organskih tvari posebno huminskih kiselina, što ima za posljedicu smeđu boju vode, te neka štetna vrijenja na dnu bazena (na pr metan). Ovakvog tipa jezera kod nas nema (Stanko vi ć), dok se s njim susrećemo u sjevernim humiđnim područjima. Koliko je meni poznato, do sada nije izneseno, da se eutrofni tip može opet povratiti na oligotrofni tip (degradirani bazen) uslijed promjene količine donosa organskih tvari. To je obrnuti proces od distrofiziranja. To je ono što mi ovdje želimo istaći. Sada dolazimo na našu temu, na upliv šume na život u bazenu. U jednom oligotrofnom jezeru (ili u vodi otvorenog Mediterana) produkcija je toliko malena, da se u hipolimnionu i u hipotalasi i ne opaža znatnije sniženje sadržaja O, pa je zasićenje kisika skoro potpuno (vrijednost je blizu 100) čak i u doba stagnacije i pri njenom završetku koncem ljeta i u jesen. Tamo je i nad samim dnom postotak zasićenja kisika veoma visok. Kemijska polarizacija ovakvih bazena je veoma slaba. U takvim prilikama nema govora o redukciji feri-spojeva i oslobađanju PO4 sa morskog dna, osim jedne oskudne količine fosfata koja se oslobodi, ne iz anorganskih, mineralnih komponenata morskih sedimenata, dakle iz one glavne zalihe fosfata, nego koja se oslobodi iz samih organskih spojeva detritusa, poglavito u toku samog tonjenja prema morskom dnu. Ova okolnost opet sa svoje strane djeluje na bazen da ostaje oligotrofan. To je kako vidimo verižan proces. Obje su pojave naizmjenično i uzrok i posljedica siromaštva bazena. Pošto je malo reduktivnih tvari u bazenu, praktično se i ne vrši redukcija feri-spojeva iz anorganskog taloga, pa se ne vrši ni oslobođenje fosfata. Pošto se ne vrši oslobađanje fosfata, zbog toga je slaba produkcija u bazenu i u njemu nema dovoljno reduktivnih tvari, koje nastaju uslijed produkcije, čini se, međutim, da je i ovom zatvorenom krugu znatniji faktor donosa, odnosno nedonosa reduktivnih tvari s kopna u bazen, čini se da je bazen u najvećoj mjeri ovisan o vanjskim uplivima ove vrste. Ovdje ne smijemo pustiti iz vida još jedan faktor. To je topljivost fosfata pod uplivom različite koncentracije H-iona. Pod današnjim uslovima pH na pr. u moru, morska je voda zasićena na kalcijevom fosfatu (Dietz, Emery i Shepard 1942). pH gornjih slojeva mora je oko 8,2. Snižavanjem pH vode, redovito uslijed povećanog sadržaja ugljične kiseline, sve veće količine PO< mogu ostati u otopini. A. R i v i e- re-u (1941) je uspjelo zasićenjem vode sa ugljičnom kiselinom postići, da su se velike količine PO* otopile (i do 105 gr. PSOB u jednoj toni!). Donosom organskih tvari s kopna u bazene, postizava se, dakle, ne samo sniženje O2 u dubljinskim slojevima, nego i sniženje pH uslijed proizvodnje ugljične kiseline, koja nastaje izgaranjem organskih tvari. Time se uvelike omogućava opstanak POi iona u otopini. Svega ovoga nema u oligotrofnom jezeru i siromašnom morskom bazenu. Naprotiv tome u jednom bogatom, produktivnom morskom zaljevu (na pr. Mljetsko jezero i u nekom eutrofnom jezeru (na pr. u makedon 397 |