DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2-3/1954 str. 82 <-- 82 --> PDF |
Zaključci za praksu. Na osnovu sadanjeg stanja znanosti, te iskustva dobivenih zadnjim pokusima, možemo u cilju spriječavanja šteta od sriježi odnosno radi njenog ograničavanja, dati ove savjete: 1. I ako je razvoj korijenja mladih biljaka u pjeskovitom tlu lošiji nego u teškoj zemlji, ipak bi obzirom na opasnost od sriježi, kao i radi šumsko gospodarskih prednosti, trebalo šumske rasadnike osnivati samo na pjeskovitom tlu, a u najmanju ruku ne bi trebalo biljke sa plitkim korjenjem uzgajati u teškoj zemlji. U manjim rasadnicima mogu se biljke raznim mjerama predostrožnosti zaštititi od sriježi: 2. Režim vode treba regulirati drenažom, a u pojedinim slučajevima valja iskopati otvorene kanale. 3. Treba podržavati što bolju rastresitost tla. Rahlost i mrvičastu strukturu tla postići će se mineralnim gnojivom (naročito vapnom) — miješanjem sa humusom i dobrom obradom. 4. Tlo se preporuča pokriti pijeskom. 5. Kulture treba osnivati na gredicama, da se voda i hladan zrak talože niže od sadnica, te da mogu oticati. (Čim su gredice više tim bolje). 6. Gredice sa jednogodišnjim biljkama plitkog korijenja nikle iz sjemena, kao i one školovane, treba u jesen pokriti sa steljom, tresetom, mahovinom, pilotinom, daskama i t. d. 7. Na površinama, izloženim sriježi, smije se razrahljivati zemlja samo od početka mjeseca rujna-kasnije ne. Nakon toga roka ne smije se vršiti ni pljevljenje. U knjizi »Forstschutz« od Beck-Hausratli-a preporuča se, da se pljevljenje radi opasnosti od sriježi, ne vrši poslije kraja kolovoza, dalje da se izvede odvodnjavanje, te da se mjesto sjetve izabere sadnja. Moramo nastojati završiti pljevljenje i dobiti čistu površinu, jer korov sa plitkim korijenjem povećava opasnost od sriježi. Sadnja mjesto sjetve ne pomaže (kako se u navedenoj knjizi preporuča. Op. prev.) 8. Tlo treba bezuvjetno obraditi u jesen. 9. Školovanje biljaka u jesen treba izbjeći. Analogno treba izbjeći da se u to vrijeme osnivaju u slobodi kulture drveća sa plitkim korijenjem. 10. Korov i žito ne mogu biti zaštita od sriježi. 11. Smjesa od bora i smrče pokazala se kao korisna protiv štete od sriježi. Sa šumsko gospodarskog gledišta ima ta smjesa velikih nedostataka, ali se ona ipak u najmanjim gospodarstvima preporuča. 12. Dobra su zaštita rubovi šume, koji leže na južnoj i jugozapadnoj strani od rasadnika. Dr. Zlatko Vajda POVODOM NOVOG ČLANKA N. LOBANOVA O MIKORIZI Sa velikim interesovanjem pročitao sam kratku noticu Ing. I. Soljanika »O mikotrofnosti važnijih vrsta drveća i džbunja«, interesovanjem utoliko većim što ing. Soljanik radi u našoj najstarijoj i najbolje opremljenoj šumarskoj naučno-istraživačkoj ustanovi. Mada je prednji članak zapravo mali prikaz rada ruskog profesora N. Lobanova, on ipak pokazuje živo zanimanje za problem kojem je i naš Institut (NRBiH) svojevremeno posvetio pažnju. Pa su i drugovi iz beogradskog Instituta upoznati sa člankom potpisanog štampanim u »Godišnjaku« Instituta NRBiH, (1951.). Prof. Lobanov davno se bavi proučavanjem mikorize i važi kao veliki autoritet u toj oblasti na njegova se djela pozivaju skoro svi sovjetski naučenjaci koji se bave tim pitanjem (Novogrudski, Vanjin, (1949), Kursanov (1950), Ahromeenko i dr.) a isto tako i neki od stranih autora (Magran 1943, Mac Comb, 1944). Ja sam ga spomenuo na nekoliko mjesta u svojoj raspravi o mikorizi. Međutim pošto Institut NRBiH od konca 1950. g. ne dobiva nijednog ruskog časopisa, to ni taj (izgleda 120 |
| ŠUMARSKI LIST 2-3/1954 str. 83 <-- 83 --> PDF |
najnoviji) članak prof. Lobanova o mikorizi nije mi bio pristupačan, pa se na njega možemo osvrnuti samo na osnovu kratkog prikaza ing. Soljanika. Iz tog prikaza neupućeni čitalac može steći uvjerenje da je Lobanov prvi — i to tek 1951. godine — utvrdio postojanje »dve vrste mikorize: ektoendotrofne i ektotrofne (ili peritrofne)«. Međutim podjela mikorize na ektotrofnu i endotrofnu datira još iz konca prošlog vijeka (Frank, Kamienski, Gallaud), početkom ovog stoljeća ulazi u literaturu i termin ektoendotrofna. Što se tiče naziva peritrofna mikoriza, to taj naziv nije sinonim sa izrazom ektotrofna, a još manje sa izrazom ektoendotrofna mikoriza. Značenje pojma peritrofna objasnio sam u pomenutom članku (1951). Ja sam se tim problemom bavio još prije no što sam došao u Institut, a sa profesorom A. Kelley-em autorom jedne od najboljih monografija o mikorizi dopisujem se stalno. Taj naučenjak u svom najnovijem djelu detaljnije nego iko drugi obradio je i problem t. zv. mikotrofnog fagocitozisa »Mycotrophic phagocytosis« o čemu kod nas još nigdje nije pisano. Pitanje obavezne i fakultativne mikorize, koje je u središtu problema rasprave prof. Lobanova, jest zaista jedno vrlo vrlo važno pitanje, ali smatram da nije dobro pogođen izraz odnosno podjela drveća na jako-slabo-i bezmikorizno. Nije važno da li je korijen drveća jako ili slabo udružen sa micelijem gljive, nego je važno da li može biljka uspijevati bez svoga simbionta ili ne može. Ako te tri Lobanovljeve grupe »prevedemo« na nomenklaturu, koja je svuda usvojena (pa se njom i sovjetski autori služe) to bi značilo da su u drugoj Lobanovljevoj grupi fakultativno-mikorizne vrste drveća, a u trećoj su one koje ne trebaju mikorize nikako. Tako uostalom slijedi i iz prikaza ing. Soljanika, samo što po mome mišljenju riječi »fakultativna« i »obavezna« mnogo više odgovaraju samom pojmu, nego riječi »jaka« ili »slaba«. I još ima jedna stvar koja je skrenula na sebe moju pažnju. Kelley u svojoj monografiji »Mycotrophy of plants (1950) spominje kao »mycorhizal species« ove vrste odn. rodove Thuja, Celtis, Fraxinus americana Juglans (amerikanske vrste), Aesculus, Vitis i niz drugih koje Lobanov uvršćuje u bezmikorizne. Tvrdnie A. Kelley-a vrlo su dokumentovane i pozivaju se na mnogobrojne podatke drugih autora. Sasvim razumljivo da se najviše zadržava na američkim vrstama (Fraxinus americana lično je bio predmet ispitivanja A. Kelley-a (1943). Za evropske vrste njegov je spisak mnogo skromniji. Ali ima podataka i za njih. Izričito se poziva na istraživanje Klečke po kojem je Juglans regia nemikotrofna biljka (prema Lobanovu »sa slabom mikotrofnošću«), Evropski pitomi kesten (koji je prema Lobanovu bezmikorizan) proučavan je s te strane detaljno i od strane više autora, naročito otkako ga je snašla Endothia, a i ranije. Da je Castanea sativa mikotrofna biljka, kao i velika većina Fagacea, utvrdili su Francuzi (Mangin 1906), Portugalci (Camara 1907, Mendes d´Almeida 1948), Pmglezi (Paulson 1923). Pošto je studij o kestenu poseban tematski zadatak Instituta u B i H (Sučić, 1953) nije isključeno da će se on uzeti u proučavanje također i s te strane. Mislim da kad se bude obrađivalo t. zv. bosansko-krajiško područje rasprostranjenje kestena, povezaće se istraživanja tla u kestenicima sa ispitivanjem mikoriznosti te vrste. Prednje sam sve naveo s obzirom kako na sam članak prof. Lobanova tako i s obzirom na »pogovor« ing. Soljanika. Nije mi svrha da polemišem sa prof. Loba novom čiji članak iz 1951 godine nisam ni čitao pa se moram zadovoljiti sa noticorn ing. Soljanika, a ni sa kolegom Soljanikom. Meni je neobično drago što se evo i naučni saradnici drugih instituta interesuju za problem koji je (više sa teoretske strane) obrađen i štampan u prvom šumarskom »Godišnjaku«-naše Republike. Poslije štampanja tog članka imao sam priliku da govorim sa ljudima koji su se bavili tim pitanjem još prije mene i koji su u njemu neuporedivo više verzirani. Meni je bilo naročito skupocieno mišljenje o mom radu prof. I. Pobegajla, zatim ing. Vlade Štetića biv. saradnika pok. prof, škorića. Kad smo kod toga, nije na odmet potsjetiti da se prof. Škorić još 1925 godine bavio problemom mikotrofnosti uz vrlo seriozan studij te problematike, (na njegov se rad pozivaju i amerikanske rasprave pa i citirana Kelley-eva monografija). Prof. Pobegajlo u svom najnovijem djelu (1953) dotakao se tog problema sa lapidarnošću koja je razumljiva kad se ima u vidu da je to jedna 121 |