DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7/1954 str. 42     <-- 42 -->        PDF

Da se odužimo uspomeni znamenitog entomologa iznijećemo ukratko par riječi


o životu i djelovanju njegovom uopće, a o kratkom zadržavanju u Sarajevu 1930. g.
napose.
Karl Escherich rodio se 1871. godine u Schwandorfu u industrijskoj obitelji,
gimnaziju je svršio u Eegensburgu, medicinske nauke u Würzburgu i Münchenu, gdje
je 1893 i doktorirao. Međutim napustivši medicinu posvetio se zoologiji i 1896 bio
promoviran u Leipzigu na čast doktora rauka. Nastupio je kao asistent katedre
šumske entomologije prof. Nüsslina u Karlsruhe, kasnije u Heidelbergu, Rostoku
i Strassbourgu. Godine 1907 bio je imenovan profesorom na Šum. visokoj školi
u Tharandtu, zatim je 1914. naslijedio Nüsslina u Karlsruhe, a malo kasnije preuzeo
katedru primijenjene zoologije sveučilišta u Münchenu, koju je vodio sve do svog
povlačenja iz aktivnog djelovanja (1941. g.). Par mjeseci po navršetku svoje osamdesetgodišnjice
rastao se sa životom u Münchenu, 22. XI. 1951. godine. U svom djelu:
»Leben und Forschen-Kampf um eine Wissenschaft« ocrtao je glavne etape svog
stručnog djelovanja.


Još 1913. g. utemeljio je udruženje za primijenjenu entomologiju »Deutsche
Gesellschaft für angewandte Entomologie«, a godinu dana kasnije i reviju: »Zeitschrift
für angewandte Entomologie«, koju je uređivao sve do svoje smrti. Uređivao
je i »Anzeiger für Schädlingskunde« kao organ gorenavedenog udruženja. Među
mnogobrojnim stručnim djelima i prikazima navest ćemo samo monumentalno djelo
u 5 svezaka: »Die Forstisekten Mitteleuropas«, iz kojeg možemo da crpimo sve
podatke o vrstima, načinu i fazama razvoja, načinu i sredstvima suzbijanja pojedinih
štetnih insekata, koji često nastupaju u masovnim količinama, kada ljudi poremete
postojeću ravnotežu šumskih biljnih zajednica.


Da bi popravio greške generacijama uzgajanih monokultura smrče i bora u
svojoj domovini — koje su mnogo stradale od napada štetočina — zalagao se mnogo
za uzgajanje mješovitih sastojina na odgovarajućim staništima koje bi bile bliže
»prirodnim šumama«. U suzbijanju zaraza isekata bio je među prvima koji je preporučio
primjenu aeroplana u svrhu prskanja ili prašenja sastojina raznim insekticidima
iz vazduha.


Odazvao se rado pozivu Direkcije šuma Sarajevo i pored poodmakle dobi nije
žalio truda da obiđe zarazne smrčeve sastojine na Romaniji planini i u području
Žepa-Han Pijeska, (vidi sliku) u pratnji šefa šumarije ing. Kudovića, kustosa muzeja
dr. Popovića, dr. Maly-a i pisca ovih redaka dok je akcija prašenja domaćim insekticidom
»Molex« bila u punom jeku. Pregledajući zaražene sastojine — dobrim dijelom
kao posljedicu ložeg gospodarenja, krčenja, paljevina, kolonizacije beskućnika i pogorelaca
— i prebirajući količine tahina i nastupa poliedrije bio je mišljenja da je
prašenje suvišno obzirom što se radi o mješovitim i raznodobnim prebornim šumama
liščara i četinara. I stvarno prašenje nije — valjda radi slabe vrijednosti domaćeg
proizvoda insekticida — imalo nekog naročitog efekta, zaraza je jenjala sama od
sebe, pošto je upropastila 3—4 miliona kubika prvoklasnog drveta!


Velikom entomologu Esherichu, koji je za proteklo pola stoljeća mnogo zadužio
šumarstvo uopće, duguju i naši drugovi na iskazanoj pomoći duboku zahvalnost
i trajnu uspomenu. Ing Rađimir


STANJE ŠUMA NA OTOKU HVARU POLOVINOM PROŠLOG VIJEKA


U »Sitzungberichte der Akademie der Wissenschaften« L. Band, I. Abtheilung,
Jahrgang 1864 Wien, objelodanjena je rasprava, univ. prof, botanike sveučilišta u
Beču, F. Ungera, pod naslovom »Der Waldstand Dalmatiens einst und jetzt«. Ovaj
prikaz pruža nam sliku vegetacije a napose sliku šuma na otoku Hvaru pred devedeset
godina. Nije isključeno, da bi se komparacijom ondašnjeg stanja šuma s današnjim
stanjem, mogao stvoriti neki zaključak da li su se u tom vremenskom razdoblju
vegetacione, odnosno sastojinske prilike poboljšale i što je uglavnom utjecalo na to
poboljšanje. Donosimo prijevod Ungerove rasprave.


328




ŠUMARSKI LIST 7/1954 str. 43     <-- 43 -->        PDF

Apolonije Rodije, kad opisuje plovidbu Argonauta kroz eronsko (Jadransko)
more kaže na jednom mjestu: Et Issa et Dischelodos et amabilis Pityea.1 Nema
sumnje da prvi naziv, Issa, označuje otok Vis,2 Dischelodos je otok Brač, a Pityea
ne može značiti ništa drugo nego otok Hvar, t. j . Pharia grčkih naseljenika, što
uostalom potvrđuje još i Pomponije Mella.3 Najstarija oznaka za Hvar »Pitisia«,
(Pinus) dovoljno jasno pokazuje da je ovaj otok u najstarija vremena (Argonautsko
putovanje 1292 stare ere), bio potpunoma prekriven borovom šumom. Slično se ime
Pityusa pridavalo i drugim otocima u Sredozemnom moru, pa čak i gradovima, koji
su se isticali bogatstvom svojih šuma.


No i stari novci, nađeni u Starigradu označeni s 0 i A, t. j . Pharia, pokazuju
pored drugih simbola i lik bora (Pinus).


S. Ljubić u svojoj »Numographia dalmata«4 navodi por br. 47 novac sa Hvara
koji opisuje ovaljo: »Caput Cereris diadematum et spicis redimitum (A caper) ad sin
et pinus m. 1/4«. Naziv Lešina, kojim se nekoć označivao otok Hvar, izvodili su od
talijanske riječi »lešina«, postolarsko šilo, jer je ovaj otok duguljastog, zašiljenog
i ponešto savijenog oblika poput onog oruđa. No to je smiješno ako se sjetimo zna
čenja slavenskih riječi »les« i »lesna«, što će reći »šumovit«. Prema tome nalazimo
još i u današnjem slavenskom imenu neoboriv dokaz za to kakav je bio negda
karakter prirode na tom otoku.
Pređemo li na druga onomatološka zapažanja, tada vidimo da mnoga druga
mjesta i krajevi svojim imenima, izvedenim od »Bor« dokazuju to isto. Kako je
poznato, ilirska riječ bor znači pinus, a imena mjesta kao Bor, Borova Njiva, Borovik,
itd. samo dokazuju da se još u razmjerno kasna vremena ovo toliko korisno šumsko
drvo moglo mjestimično na ovom otoku naći u prostranim šumama.


Kakvo je sada stanje ovog šumskog drveta? Na ovo pitanje odgovaramo slijedećim
razmatranjem.


Pogledamo li površno s pristupačnih obala na otok vidjet ćemo sliku, koja
važi za cijelu Dalmaciju. Ni ovdje više nema nikakovih šuma. Neproduktivno stjenovito
tlo preteže nad malim komadima obrađenog zemljišta. Mjestimično izviruje
gola, nepokrivena stijena, a gdje toga nije stere se pokrivač od planike, krilate
smrdljike, mrče, primorske borovice, presine i drvolikog vrijeska, ružmarina i žalfije,
ili pak lagan biljni pokrov sačinjavaju nježne travke.


Međutim, u blizini gradova i naselja ima dosta prostranih vrtova u kojima se
obilato uzgaja maslina, badem, rogač, rjeđe oskoruša, što pruža sliku pošumljena
kraja. No sve ovo drvo nije domaće, nego je uvedeno kasnije, kad je većina prvobitnog
šumskog drveća bila iščezla.


Domaćem šumskom drveću, koje je nekoć prevladavalo na otoku, a sada je
ograničeno na mala područja ili pojedinačne individue, pripadaju dvije vrsti bora,
naime alepski i crni bor, zatim primorska borovica i crnika.


Alepski bor sada je još najraširenija od spomenutih vrsti. Tu i tamo sačinjava
male šume kao na pr. kod Sokoliće, Boglića, Grablja i još nekoliko mjesta, ali su to
uvijek mladi individui. Staro drveće predstavlja rijetkost i može se naći samo pojedinačno.
Budući da ovo drvo izvrsno uspijeva i na goloj stijeni, razumljivo je da je
ono nekoć pokrivalo sve ono zemljište, koje se danas nalazi pod niskom šikarom.
I ako je rašireno bilo prije svega u obalnom pojasu, slično kao u Grčkoj i na Jonskim
otocima.


Drvo isto takova izgleda kao i u Grčkoj, uvijek nosi češere, a duge, tanke,
svjetlozelene, rijetko izrasle iglice i mnogostruka fina razgranatost daje mu svijetli,
gotovo prozračni izgled po kom se već izdaleka može razlikovati od srodnog P.
mar. Lamb.


1 Apollonius Rodius, Argon. Lips. 1852 IV. V. 565.


2 Lesbos antea Issa vocata esset. Strabo.


3 De situ orbis Lips. 1816 III c 70. In Hadria Apsoras, Dyscelodos, Issa, Abser


tis Pityia, Hydria Electrydes, nigra Corcyra Tragurium, Diomedia, Estria, Sason
atque ut Alexandriae ita. 4 Archiv für Kunde der österr. Geschichtsquellen Bd. 11. 1853.


329




ŠUMARSKI LIST 7/1954 str. 44     <-- 44 -->        PDF

Druga vrst Pinus nalazi se samo u planinskom dijelu otoka, a ta je P. laricio.
Vidio sam samo mali broj individua ovog drveta. Ono je bogatije smolom nego


P. halepensis i čini se da polaganije raste. Zato je ono, po svoj prilici, kao bolje
građevno drvo već od davnine više traženo, te je potisnuto na slabo pristupačna
mjesta u planini na visine od 1000 stopa i više. Moglo bi se međutim naslućivati da
je ono prekrivalo nekoć sve one — danas tako gole — uzvisine na otoku i podavalo
mu isti izgled kao što ga još danas ima susjedna Korčula, gdje drvo još i sada
neograničeno uspijeva, po čemu je Korčula, zbog tamnih šuma, dobila ime Corcyra
nigra.1
Otočani vrlo dobro razlikuju obje ove vrsti. Pinus nazivajući prvu naprosto


borom, valjda zbog toga što na vjetru ne šušti toliko koliko onaj prvi.


I Juniperus ox. sigurno nije ništa manje rasprostranjen, budući razasut po
čitavom otoku kao grm među drugim grmljem. No uvjerio sam se da je zabluda
smatrati ga svagda samo grmom, jer može izrasti u isto tako snažno, pa i snažnije
drvo, kao i Juniperus phoenica, i to djegod mu postojanje nije ugroženo. Tu i tamo
vidio sam takova velika stabla od više stotina godina, od kojih se najljepša, sa širokim
krošnjama i poput čovjeka debelim stablom nalaze u vrtu prof. Boglića u Milni i na
ostrvu S. demente, jednom od Paklenih otoka, gdje sa nekoliko ne mnogo mlađih
srodnika sačinjava prekrasan bosket.


Na istom mjestu našao sam najljepši primjerak crnike (Q. ilex), stasitog drveta
od nekoliko stotina godina, kakvo se inače rijetko nalazi na otoku.


Pistacia lentiscus i Erica arborea, ako su nekoć također znali izrasti do veličine
spomenutog urođenog drveća, danas to više ne mogu. štaviše, uslijed nepovoljnih
prilika ove dvije vrsti sačinjavaju znatan dio otočne šikare (makija).


Ovih nekoliko drvenastih biljki nekada je prekrivalo čitav otok. Napose su
obje vrsti Pinus prevladavale nad svim ostalima.


Naseobine su u tome, izgleda, već od prvog početka izazvale značajne promjene.
Kako se kultura ponajprije počela širiti u plodnim nizinama, sigurno je prvo uveden
primorski bor, a na pogodnim mjestima također i vinova loza.


Mnogobrojni dobro uščuvani novci, koji nose znak otoka Pharie dokazuju da
su spomenute vrsti donijeli naseljenici sa Parosa.
Među ove novce ubrajaju se oni, koji u brojnim varijantama nose glavu Cererinu
kao simbol zemljoradnje i oni, koji s jedne strane nose vinski pehar (cantharus


s. diota) sa slovima A i 0. Nekih tridesetak različitih oblika ovih simbola ukazuju
na postojanje isto toliko vrsti novca,2 a time sigurno i na to da se gajenje loze
ubrzo proširilo. I zaista, dovoljno je pogledati areal, koji danas zauzimaju vinogradi,
kako u nizinama, tako i na obroncima planina, dovoljno je vidjeti u kolikoj je mjeri
radi toga provedeno terasiranje duž najstrmijih uzvisina i kako su mučno terase
otete od surovog stjenovitog tla, da se shvati da je gajenje loze na ovom otoku
moralo početi još u pradavna vremena. To nadalje dokazuje i način gajenja i, naposljetku,
način kako se drži i čuva samo vino, koji se zacijelo ne Razlikuje mnogo
od postupka iz starih Farskih vremena. Ako je nužno jedan, prilični, dio šuma na
otoku potisnut i izgubljen zbog gajenja žitarica i vinove loze, drugi je dio upropašten
zbog potrebe za drvom. Iako možemo pretpostaviti da potrebe´ za ogrjevom i
građom nisu bile velike, otočni je položaj zahtijevao utrošak znatno više drveta za
gradnju brodova. Za tu je pak svrhu zbog svoje trajnosti bilo najpodesnije drvo od
Pinus laricio, a također i drvo crnike. Kako su prvi naseljenici potjecali od trgovačkih
i pomorskih naroda zacijelo nisu postupali suviše štedljivo sa šumama na Phariji,
napose na njenom sjeveroistočnom dijelu, kao što biva svuda gdje je krčenje šuma
prvi preduvjet ja napredak kulture. Hvar nas i nehotice potsjeća na onu izreku
1 Appolonius Rodius, Argon. Lips. Tauber 1852 Lib. IV. v. 569


nigram vero illam (viri)


obscura indique silva nantea ex mari


consoicientes, Corcyram appeland nigram


2 Numizmatičke zbirke gospode Maćhieda u Hvaru i Nizitea u Starigradu pružaju
za ovo mnogobrojne potvrde.


330




ŠUMARSKI LIST 7/1954 str. 45     <-- 45 -->        PDF

Eratostenovu, koja se odnosi na Kipar, kad su ga još netaknuta ugledali prvi naseljenici.
(Eratosten veli da je od starine bilo ovdje toliko šuma, da se od samog
drveća nije mogla obrađivati zemlja. Rudnici da su "progutali nešto šume, jer im je
bilo potrebno gorivo za topionice bakra i srebra). Strabon XIV. 6. Pored toga što je
šuma na ovaj način potisnuta sve dalje u planine i nepristupačne gudure, tu je
djelovao još jedan dvojbeni pomagač kulture, zbog kojega mlada šuma nije mogla
tako lako zauzeti mjesto pređašnje, a to je koza, koju su bez sumnje doveli na Hvar
već prvi naseljenici. Lik koze na prvim farskim novcima isto je tako čest kao i pehar,
a to dokazuje da su kozu smatrali važnom domaćom životinjom, jer se ne može zamisliti
da bi lov bio kadar davati dovoljno obilan i stalan prihod. Tako je koza
ovdje, kao i svagdje, gdje je nesmetano mogla polaziti za hranom, pridonijela svoj
dio da se ograniči rasprostiranje, štaviše i da se uništi šuma.


Ribolov je, nadalje, također bio uzrokom povećanja potrošnje drveta, i to je
sigurno pridonijelo osiromašenju ovog drvetom tako bogatog otoka. Još se i danas
ribari trozubom uz baklje, kako se to negda činilo, prije ribolova na mrežu. Pri
tome samo jedna barka kroz 3—4 sata potroši nekoliko naramaka suhog, smolom
bogatog drveta. Budući da ovaj način ribolova potječe vjerojatno iz nastarijih vremena,
a .nekad se možda više vršio nego danas, može se procijeniti koliko je drveća
time uništeno, i kako se i u ribolovu pojavio još jedan neumorni neprijatelj šuma.


Napokon ne treba zaboraviti najbezobzirnijeg neprijatelja šuma koji ih, gdjegod
dospije, uništava do korjena, a to je šumski požar. Danas doduše nema više na
otoku Hvaru šumskih požara u užem smislu, no prema prikupljenim podacima pojavljuju
se još i sada gotovo svake godine manji ili veći požari šikara, koji nastaju
većinom samo zbog nemarnosti. Ipak ovi požari ostavljaju naširoko pustoš lišenu
svake vegetacije. Isto kao što je bilo i još ima šumskih požara u drugim krajevima
Sredozemlja tako mora da ih je bilo i ovdje, jer se inače zaista ne bi moglo protuotoku
Hvaru šumskih požara u užem smislu, no prema prikupljenim podacima povjesni
podaci i kronike pojedinih oblasti mogle bi o tome dati pobližih obavijesti, a
pogotovo bi mogli pokazati koliko štete otpada na slučajnosti i nemar, a koliko pak
na namjerna pustošenja.


Svi pojedini ovdje opisani uzroci izazvali su na otoku Hvaru nekoć prekrivenom
šumama — a može se reći i u čitavoj Dalmaciji — ono stanje koje sada
razabiremo. I ne poduzmu li se prikladne mjere, stanje će u budućnosti biti još gore.


Najvažnija i najdugotrajnija posljedica uništenja šuma jest to, da tlo potpuno
ogoljuje te se pojavljuje neplodna kamena podloga. Ta je pojava doduše počela već
u pradavno vrijeme, ali je u većoj mjeri uznapredovala tek otkako se bizobzirno
uništava šumska vegetacija.


Kraj općenito jakog nagiba zemljišta lako je žestokim i dugotrajnim pljuskovima
otplaviti više ili manje onog rahlog tla, koje sadrži nešto humusa, dijelom
u nizine, a otuda opet u more i pokopati na dnu morskom ono malo zemlje sposobne
za obrađivanje.


Sam sam u gradu Hvaru vidio koliku je masu zemlje jedna jedina oluja odnijela
samo s jednog obronka u more, pa mogu zamisliti kako mora da je neobuzdana
elementarna nepogoda koja hara zimi po obradivoj zemlji, u doba kad svaki potočić,
koji ljeti posve presuši znade narasti do bijesne bujice.


Ma da se ovdje, kao i u drugim krajevima Dalmacije, uobičajenim terasiranjem
nastoji spriječiti kolikogod je mogućno otplavljivanje zemljišta, ipak je to slaba
i nedovoljna zaštita protiv sve jačeg ogoljavanja tla, kome bi se moglo stati na kraj
jedino uz pomoć prirodnih sila, a prije svega uspostavljanjem prvobitnog stanja.


No svi pokušaji koji su poduzeti u raznim zemljama oko Sredozemnog Mora,
u kršu i drugdje pokazuju, kako je teško jednom ogoljeno tlo opet osposobiti za rast
drveća (privesti šumskoj kulturi).


Iako na otoku Hvaru, malom i uskom, nema rijeka, koje bi neprestano otplavljivale
obradivu zemlju u more, na dalmatinskom je kopnu drukčije. Tu su rijeke,
koje izviru iz Dinarskih Alpa i utječu u Jadransko more, Cetina, Krka, Solina i naro


i




ŠUMARSKI LIST 7/1954 str. 46     <-- 46 -->        PDF

čito Neretva, koje već od davnine nemalo pridonose zasipavanju luka, na njihovu ušću
pijeskom i stvaranju aluvijalnog tla.1
Ovo zlo, koje nezadrživim tokom vremena napreduje, nije samo veliko za otok


o kome govorimo, nego i za čitavu Dalmaciju, pa cjelokupno stanovništvo postaje na
očigled sve siromašnije.
Hoćemo li da se ovi krajevi, koji idu ususret potpunoj propasti, još jednom
podignu i dođu u bolje prilike, moramo postupiti vrlo energično.
No to se može provesti samo ako se budu prirodni zakoni većma poštivali negoli
ljudski, koji se često održavaju vrlo manjkavo i bez dovoljno strogosti.
Za rješenje ove zadaće koristiti će popravak zemljoradnje, uvođenje novog
kulturnog bilja i kakova već druga slična sredstva poznajemo, isto tako slabo kao
što su koristila Grčkoj, i kao što je uvođenje uzornih gospodarstava koristilo
Jonskim Otocima. Najprije treba pograbiti neprijatelja i oboriti ga, ak o želim o
da prekinemo njegova pustošenja, a to možemo provesti
prije svega zaštitom i podizanjem šuma, gdje se mora
zavesti prikladan šumski red.


Nije teško razlikovati već na prvi pogled one dijelove otoka, kojima upravljaju
općine od onih koji se nalaze u privatnom posjedu. Jednom prilikom, na putu od
Jelse preko Starigrada do Hvara kroz planinu mogao sam to jasno vidjeti. Dok
općinski distrikti u pravilu upadaju u oči nedostatatkom svake vegetacije, pokazujući
često same gole bijele kredne stijene, dotle često u neposrednom susjedstvu nalazimo
prilične sastojine bora. Na temelju prikupljenih podataka bilo je nekoć i ono
pusto zemljište pod šumom; no prolazni dobitak, koji se mogao izvući iz šuma na.
račun njihova uništenja bio je za općine i suviše primamljiv da ne bude objeručke
prihvaćen, dakako protiv njihova vlastitog interesa. Sličnih bi se primjera na otocima
i kopnu dalmatinskom dalo navesti i više.


No što da se kaže o proizvođačima vapna, koji ne štede ni posljednjeg panja
pa čak ni grmlja, samo da iz nekoliko brodskih tovara vapna izbiju mršavu zaradu.
Promatrao sam na susjednim Paklenim otocima pet vapnenih peći, koje su, postavljene
na maloj međusobnoj udaljenosti, tek nedavno proradile, koristeći, razumljivo,
okolno grmlje. Uslijed toga izgledala je okolina kao izbrijana. Otok Borovac, kome
samo ime kaže da je nekoć bio prekriven borovom šumom, sad je samo gola stijena,
na kojoj jedva životari nisko grmlje.


Ali, neka kletva čitavog kraja padne na one, koji — jedva se usuđujem reći —
gule koru s mladih borova i njome trguju. Budući da drvo lišeno kore mora uginuti,
to će ovaj postupak sadašnjoj kao i budućoj vegetaciji zadati smrtni udarac. Više
sam puta na udaljenijim mjestima vidio takove osakaćene borove i doznao sam da se
ova divljaštva vrše bez znanja i privole vlasnika. Kako su smolari najveći neprijatelji
šumski na Cipru, tako su to oni, koji gule koru, na ovom otoku. Neznatnog
dobitka radi uništavaju oni uzdanicu narodnu ponos i radost čitavog kraja. Kora
služi za bojadisanje i odvozi se na daleko; no dijelom se upotrebljava i ovdje za
bojadisanje i konzerviranje ribarskih mreža.


Razumljivo je, da se ovdje ne radi o šaci kore, nego o mnogim kvintalima te
po sebi bezvrijedne, no za održavanje šume neophodno potrebne stvari.


Napuštajući otok vidio sam na vlastite oči kako jedna korom natovarena barka
diže jedra da isplovi iz luke, i tada sam doznao da su toga proljeća već dva takova
brodska tovara poslana u Veneciju.


Zar vlada nema očiju za ovu krađu, koja stanovnike i kraj vodi u propast? Zar
općinska poglavarstva, kojih je dužnost da savjesno čuvaju interese zemlje mogu na.
sebe primiti odgovornost za to da se pred njihovim očima bez ikakova straha odvija
ova krvava trgovina?


Želio bih da ova ozbiljna opomena bude od koristi prijaznom otoku kome du
gujem toliko lijepih dana i ugodne razonode, da mu uščuva blago, po kome nesamo
da je dobio ime» nego je ono nekoć bilo njegovo najveće bogatstvo. A. Kauders


1 Dr. F. Lanza, Sopra le formazioni geognostiche della Dalmazia, Trieste 1860


p. 285
332