DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 116 <-- 116 --> PDF |
OPUNCIJA KAO STOČNA HRANA U DALMATINSKOM PRIMORJU Ljeti 1952. posjetio sam otok Brač i obišao većinu njegovih sela. U Ložišću skrenuo mi je pažnju bivši poljar i lugar Ivan D o m i ć, da seljani Ložišća i susjednog Bobovišća počev od 1950. godine beru plodove indijske smokve (Opuntia ficus indica) i njima hrane svinje. Lijevom rukom u debeloj kožnatoj rukavici hvataju plodove, a nožem u desnoj otkidaju ih sa lista. Ubrane plodove ubacuju u vruću vodu, u kojoj bodljike odmah ispadaju iz plodova. Na tako jednostavan način očišćene plodove miješaju među ostalu krmu. Svinje rado jedu tu hranu te nije poznat slučaj, da bi od toga bilo neke neprilike kod ishrane. Na ovaj novi izvor navela ih je oskudica stočne hrane. Branje plodova obično traje 2 mjeseca. Opuncija na nasipu od kamenja, načičkana ljubičastim plodovima (orig.) Foto Ing. V. Beltram Plodovi opuncije sadrže mnogo sladora pa se netko u Ložišću dosjetio, da od njih peče rakiju. U tome nije uspio, možda radi nepravilne manipulacije. Opuncija se u onom kraju prilično raširila po kamenjaru, jer je dovoljno da list otpadne od debla pa da odmah uhvati korjen među kamenjem, gdje nijedna biljka ne može da uspijeva. Sami korisnici opuncije u tim selima još nisu pristupili njezinom razmnažanju. Listove opuncije ovdje još ne upotrebljavaju, kako se to primjenjuje na Siciliji, gdje listove kuhaju i njima hrane svinje i magarce. Naučniku Burbanku uspjelo je, da odgoji opunciju bez bodljika, što je silno raširilo njezino kultiviranje u Americi. Međutim nije opravdano čekati, dok nama ova nova opuncija dođe do ruku. Postoje naime mogućnosti brzog i jednostavnog kultiviranja bodljikave vrste opuncije u najširim razmjerima na dalmatinskoj i crnogorskoj obali i otocima, počev od Raba na jugoistok na neplodnom kamenjaru. Potrebno je samo primjerom pokazati narodu njezinu korist i nova kultura prosirit će se kroz najkraće vrijeme i davati odličnu krmu sa terena, koji danas ižaruju ljeti najveću vrućinu. Opuncija će davati odličnu stočnu hranu u kasno ljeto. Kraj ogromne proizvodnje listova i plodova uskoro će se osjetiti povećanje krme i to sa površina, |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 117 <-- 117 --> PDF |
do danas praktički sterilnih. Kod povećane proizvodnje moći će se ofureni listovi i plodovi vjerojatno konservirati sušenjem na suncu za kasniju upotrebu. Šumari će ovu stvar prikazati zainteresovanim seljanima i podizati kulture opuncije, imajući u vidu da je obnova šume na kršu uslovljena poboljšanjem ekonomskih prilika naroda, u prvom redu povećanjem stočne hrane. (Kudzu (Pueraria hirsuta), što je s uspjehom uvodi ing. Ziani ogroman je doprinos u tom pravcu.) Rad s opuncijom je vrlo zahvalan: list ili njegov dio turi se među kamenje krajem augusta ili u septembru prije kiša, gdje se odmah ukorijeni. Uspjeh je siguran, a koristi nastupaju već u drugoj godini vegetacije. Iz referata ing. Ant e Premužića : »Rješavanje kraškog problema pomoću novog sistema seljačkog gospodarenja« (Beograd, 24. juna 1935.) uzimam završne riječi: »Čini se međutim, da bi se do sloja humusa i naslage zemlje moglo doći brže uporabom primjerice nekih vrsta kakteja. V. Helm kaže za opunciju ficus indicu u jednoj svojoj knjizi ovo: — Po svim obalama, od Atlasa do Sierre Morene, pored Etne do Taurusa i Sinaja, prevukla je ta biljka najsuše i najneplodnije stijene i kamenjare i povratila ih je, stvarajući humus, opet kulturi. Na Etni je sade po kamenju lave, da ga prije učini sposobnim za obradu. Njezino trnje služi kao ograda poljima, lišćem joj se hrani stoka, a sočni njeni plodovi prehranjuju i osvježuju s jeseni četiri mjeseca svake godine čitavo pučanstvo. Upotrebom te biljke postalo je moguće gospodarsko iskorištavati i takva zemljišta, koja prije toga nisu bila sposobna ni za šumsku kulturu. — Ova biljka je na otoku Rabu preživljela i zimu 1929. godine vani, a u Dalmaciji uspijeva na mnogo mjesta u divljem stanju. Razmnaža se i prima vrlo lako listovima. Iz vlastita opažanja o opunciji neznana ništa kazati, ali ako je uistinu takav tvorac humusa, onda su sabrani svi elementi, da se barem na južnim dijelovima jugoslavenskog primorskog krša novi moderni sistem seljačkog kraškog gospodarstva započne i na širokoj osnovici provede.« Primjedba : Uzalud sam dvije godine očekivao glas o novoj ulozi opuncije u »Š. L.« sa Brača. No, kako kroz to vrijeme važnost opuncije nije opala, potrebno je dati o njoj prikaz našoj stručnoj javnosti. Ing. VI. Beltram MOLJAC JELOVIH IGLICA U SASTOJINAMA GORSKOG KOTARA Boraveći početkom mjeseca lipnja o. g. sa studentima na obaveznoj školskoj praksi u fakultetskim šumama na području šumarije Zalesina, naišli smo na skupine mladih jelovih stabalaca, čije su iglice u tako velikom broju opale, da su krošnje ostale jako proređene. Izgled krošanja popravili su tek novi ovogodišnji izbojci. Ista je pojava zapažena i na nekim srednjedobnom, a i pojedinim starijim jelovim stablima. Pregledom iglica determiniran je kao uzročnik ove pojave leptirić A r g yresthi a fundell a F. R. iz familije moljaca (Yponomentida). Prema dobivenim podacima zapažena je ta pojava u većoj ili manjoj mjeri u mnogim jelovim sastojinama Gorskog Kotara pa držimo, da je od važnosti i korisno, da ju na ovom mjestu evidentiramo i prema stručnoj literaturi točnije opišemo. Moljac jelovih iglica (Argyresthia fundella F. R.) je leptirić sa rasponom krila 10—12 mm. Gornje krilo je bijelo sa smeđim poprečnim isprekidanim šarama. Njegova tamnozelena gusjenica ima sjajno crnu glavu i tamni leđni štitić. Leptir leti koncem maja do početka juna. Na svakoj iglici odlaže po 1 jaje. Gusjenica minira iglicu i u njoj prezimljuje. Slijedeće proljeće nastavlja gusjenica žderanje na drugim iglicama i zakukuljuje se početkom maja na donjoj strani nepovrijeđenih iglica u vretencu slični svilenasti sjajni bijeli zapredak. Napad može biti tako jak, da se krošnje jako prorede. Naročito napada 30—40-godišnje jelove, a i smrekove sastojine. (Nüsslin: Forstinsektenkunde, Berlin 1927; Hess-Beck): Forstschutz I. 527 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 119 <-- 119 --> PDF |
zamisliti bez pomnijeg studija svih onih faktora, koji na određenoj površini određuju izbor vrsta i tehniku rada. Oni su često bili prisiljeni, radi kvantitativnog izvršavanja planskih zadataka, da rukovođenje tim radovima prepuste nedovoljno stručnim, pa katkada čak i sasvim nestručnim ljudima i da tek povremenim kontrolama ustanove greške za koje je često već bilo prekasno da se isprave. O nekim stručnim projektima za melioracije svakog pojedinog objekta, koji bi se zasnivao na načelima nauke, nije tada bilo ni govora. Sve to, a naročito još k tome naučno-instruktivna aktivnost, koju je na području Dalmacije razvio saradnik Instituta za šumarska istraživanja NRH u Zagrebu ing. Učesnici naučno-instruktivne ekskurzije u Dalmaciji Petar Z i a n i, ponukalo je Šumarski Inspektorat u Splitu da organizira jednu masovnu instruktažu u formi jedne stručne ekskurzije, na kojoj bi se sva ova pitanja prodiskutirala i dalo poticaj šumarima-melioratorima da odlučnije priđu primjenjivanju naprednijim metodama rada na pošumljivanju našeg dalmatinskog krša. Glavna riječ na ovoj ekskurziji namijenjena je nauci, a u prvom redu nauci o biljnim zajednicama (fitocenologiji), čije zasade predstavljaju dragocjeno i sigurno rukovodstvo praktičarima, a koje je baš, nažalost, posljednjih godina praksa gotovo sasvim zanemarila. Stoga je odlučeno bilo, da se ekskurzija kreće kroz područja svih tipičnih klimatogenih šumskih zajednica, koje u Dalmaciji pridolaze, da bi šumaripraktičari ovladali kriterijem utvrđivanja klimatogene zajednice kojoj određeno područje (šire ili uže) pripada, na osnovu indikatora, a ujedno da ekskurzija obuhvati barem glavne tipične stadije degradacije (regresije) tih zajednica, kako bi se odmah moglo i raspraviti o principima melioracije na takvim glavnim tipovima. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 118 <-- 118 --> PDF |
Neudamm 1927; Schwerdtfeger: Die Waldkrankheiten, Berlin 1944). Na napadnutim iglicama jasno se zapaža okrugla, jedva zamjetljiva rupica kroz koju je prošla sitna oko jedan i po mm dugačka gusjenica. Rupica na izbledjelom i posmeđenom dijelu iglica i ti kokoni dokazuju nam sigurno napad štetnika. — Gusjenicu, koja se nalazi u iglici, nemoguće je kemijskim sredstvima uništiti. Štetnik je primaran te napada iglice najzdravijih i najsvježijih stabalaca. Njegovoj gradaciji i širenju osobito pogo duju, kao i ostalim moljcima, topla i sušna proljeća i ljeta. Kako je u posljednjih 11 god. bilo 9 godina sa toplim i sušnim ljetima, ekološke su prilike za razvoj i gradaciju tog štetnika bile osobito povoljne, najvjerojatnije je, da je ova okolnost bila glavnim uzrokom njegovom širenju, a mjestimice i masovnom napadanju u nekim jelovim sastojinama Gorskog Kotara. Nije isključeno, da opetovani napad ovog štetnika i fiziološko oboljenje stabala na plićim tlima može u ekstremno sušnim godinama iza zvati mjestimično sušenje jelovih stabala većeg obima, što će trebati konačno još utvrditi. Dr. Zlatko Vajda NAUČNO-INSTRUKTIVNA EKSKURZIJA NA PODRUČJU DALMACIJE Novi privredni sistem FNRJ, čija je jedna od osnovnih karakteristika napuštanja ranijeg administrativnog upravljanja privredom od strane državne vlasti, pokazao je već vidne rezultate zahvaljujući djelovanju svog mehanizma, koji dopušta maksimalno razvijanje inicijative privrednih organizacija i slobodno djelovanje ekonomskih zakona u okvirima društvenih planova. Iako ova sloboda djelovanja ekonomskih zakona ima najmanje mjesta baš u šumarstvu, obzirom na potrebu jačeg administrativnog zahvatanja državne vlasti nego u ma kojoj drugoj privrednoj grani radi postojanja poznatog raskoraka između ograničenih proizvodnih mogućnosti naših šuma s jedne i društvenih potreba s druge strane kao i radi ostalih »neekonomskih« funkcija šume, ipak je novi privredni sistem i u oblasti šumarstva našao vidova svoje djelotvorne primjene. Jedan od najznačajnijih vidova te primjene u oblasti melioracija, spada likvidacija dirigiranog planiranja šumsko-meliorativnih radova, planiranja odozgo u tančine i mjesto toga uvođenje planiranja odozdo, pri čemu je šumarskim stručnjacima data puna sloboda odabiranja objekata, izbora vrsta i tehnike rada u okvirima općih proporcija i datih privrednih mogućnosti zemlje. Sasvim je razumljivo da je i stručna odgovornost šumara-melioratora u novom sistemu porasla, jer su oni prestali biti prosti činovnici-izvršioci naređenja »odozgo«, a njihova vlastita inicijativa postaje sve važniji pokretač radova na čijem izvođenju oni treba da razviju i pokažu sve svoje stručne sposobnosti. Iako se ne može reći da je preorijentacija u ovom smislu kod šumara, koji rade na području dalmatinskog krša, već nastupila i da već djeluje — jer takve preorijentacije uvijek nužno zaostaju za objektivnim uslovima! — ipak je činjenica, da u redovima dalmatinskih šumara, a osobito u posljednje vrijeme, sve više sazrijeva misao o potrebi podvrgavanja jednoj radikalnoj stručnoj kritici i temeljitoj reviziji dosadašnjih principa melioracija degradiranih površina, a naročito izbora vrsta i tehnike rada. Ta se misao nametnula u prvom redu kao rezultat poslijeratnih mršavih uspjeha pošumljavanja i melioracija, te su napredniji među šumarima sve manje skloni da te neuspjehe pripisuju djelovanju nepovoljnih ekoloških faktora, a sve više šablonskoj tehnici rada, koja baš o savladavanju tih nepovoljnih faktora nije vodila dovoljno računa. Jedan od glavnih uzroka nepovoljne bilanse pošumljavanja i melioracija u Dalmaciji jest činjenica, da naši šumari na kršu u periodu administrativnog upravljanja privredom nisu mogli da se, pretrpani kancelarijskim poslovima, posvete svom stručnom pozivu neposrednog rukovođenja radovima, a takvo se rukovođenje ne da ni |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 120 <-- 120 --> PDF |
Stoga su na ekskurziju pozvani naši vrsni radnici na polju fitocenologije profesori dr. Ivo Horvat i dr. Stjepan Horvatić, a od strane Instituta za šumarska istraživanja ing. Josip Šafar, direktor i ing. Petar Ziani. Ekskurzija je trajala 4 dana, od 29. svibnja do 1. lipnja 1954. godine, a kretala se na maršruti Split-otok Šolta-Split-Podstrana-Omiš-dolina Cetine-Zadvarje-Vrulja- Makarska-Staza (Biokovo)-Turija-Imotski-Plavo i Crveno Jezero-Sinj-Kočino Brdo- Split. Šolta je odabrana kao primjerak zajednice Quercetum ilicis, dolina Cetine kao primjerak asocijacije Carpinetum orientalis, Omiško i Makarsko primorje kao primjerak južne zone Quercetum ilicis-a sa alepskim borom kao trajnom progresivnom šumom, Biokovo kao primjerak vertikalnog prelaženja iz područja asocijacije Quercetum ilicis u područje asocijacije Carpinetum orientalis, Turija kao lokalitet, na kome se počinju javljati prvi elementi zajednice Ostryeto-seslerietum (dok čisti Ostryeto-seslerietum nastupa u nešto višim položajima, koji ekskurziji nisu bili pristupačni), a ostala stajališta na ovoj maršruti odabrana su radi instruktaže o tehnici melioracija i principima izbora vrsta. Tako su kao takva stajališta odabrana radilišta pošumljavanja Baško Polje (kod Makarske), Trlica (kod Imotskog), Mojanka i Sičanska Glavica (kod Sinja), te Kočino Brdo kod Klisa, koje je izdvojeno kao ogledno i demonstraciono polje za istraživačke radove ing. Ziani-a. Ekskurziju su sačinjavali slijedeći učesnici: Prof. dr. Stjepan Horvatić u pratnji asist. Hodakove (prof. dr. Ivo Horvat bio je uslijed bolesti spriječen da se odazove pozivu Ispektorata); ing. Josip Šafar i ing. Petar Ziani od Instituta za šumarska istraživanja NRH; ing. Ivan Smilaj i ing. Rudolf Krpan od Uprave za šumarstvo i lovstvo; ing. Dušan Jedlovski od Instituta za eksperimentalno šumarstvo Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti; ing. Bogdan Dereta i ing. Oskar Piškorić od Srednje Šumarske škole za krš u Splitu; ing. agr. Ante Jelavić od Instituta za jadranskee kulture u Splitu (samo na Šolti); šef Šumarskog Inspektorata u Splitu ing. Ante Radovčić i inspektori ing. Fabjan Jurković, ing. Dimitrije Bura, ing. Rudolf Meštrović i ing. Ratko Kevo, te šef odsjeka za uređivanje šuma ing. Stevo Marković; upravitelji dalmatinskih šumarija, odnosno njihovi zamjenici( svi osim dubrovačke i hvarske Šumarije): ing. Branko Tkalčić (Zadar), ing. Fedor Polkovnikov (Benkovac), ing. Zdenko Radića (Knin), ing. Mladen Kovačić (Drniš), ing. Mate Huljev (Šibenik), ing Ilija Čolović (Split), ing. Heliodor Prelesnik (Sinj), ing. Ante Dubravac (Imotski), teh. Ante Jerković (Makarska), teh. Mate Zekan (Metković), ing Branimir Marinković (Supetar) i ing. Davor Žeravica (Korčula). Tokom trajanja ekskurzije prof. dr. Stjepan Horvatić i ing. Petar Ziani održali su na svim stajalištima, kojih je bilo 12, predavanja, koja su obuhvatala slijedeće teme; Dr. Horvatić: Asocijacija Orneto-quercetum ilicis, šuma alepskog bora, Carpi-´ netum orientalis croaticum i Ostryeto-seslerietum autumnalis, njihovi degradacijski derivati, indikatori degradacije i tok progresije; ing. Ziani: Opći ekološki, biocenotski i ekonomski principi melioracije degradiranih površina; biocenotski i ekološki principi tehnike sadnje i sjetve; opći principi izbora vrsta kod melioracija degradiranih površina na kršu. Preveliki bi prostor zauzeo čak i sasvim kratak prikaz ovih predavanja, pa ćemo se ovdje ograničiti samo na nabrajanje nekoliko najbitnijih načela istaknutih u ovim predavanjima. Prije nego se pristupi izradi osnove za melioraciju neke degradirane kraške površine, ima se najprije utvrditi, kojoj klimatogenoj zajednici pripada područje u kome se ta površina nalazi, a zatim utvrditi, o kojem se stepenu degradacije, odnosno progresije, radi. Pripadnost klimatogenoj zajednici utvrđuje se na osnovu karakterističnih vrsta, a stepen degradacije na osnovu opće fizionomije površine i vrste indikatora pri čemu, na pr. u Carpinetumu razlikujemo 6 stadija degradacije. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 121 <-- 121 --> PDF |
1. stadij — niska «uma sa svim vrstama iz prvobitne zajednice; 2. stadij — šikara, koju sačinjavaju vrste iz prvobitne zajednice, ali k njima pridolaze i nove vrste — indikatori degradacije; 3. stadij — otvorena šikara, pojedine vrste iz prvobitne zajednice iščezavaju; 4. stadij — kamenjar sa tlom u općoj degradaciji, na kome su već sve šumske vrste iščezle; 5. stadij — kamenjar sa rijetkim kserofitnim nižim grmljem; 6. stadij — sterilni kamenjar sa Innula Candida. Analogno i u zajednici Quercetum ilicis degradacija teče smjerom niska šuma crnike — makija — otvorena makija ili garig sa Cistus-vrstama — kamenjar i t. d. Kod izbora vrsta osnovno je načelo, da vrste iz prvobitne zajednice ne dolaze u obzir kao meliorativne vrste na degradiranim površinama, jer je upravo i degradacija tekla u pravcu razaranja osnovnih ekoloških uslova za njihov opstanak. Glavne meliorativne vrste su četinjari i to u području zajednice Quercetum ilicis alepski bor sa čempresom, a u području zajednice Ostryeto-seslerietum crni bor, ali opet ne na površinama, gdje je degradacija uznapredovala do krajnjih stadija. Za Carpinetum nemamo podesnog domaćeg meliorativnog četinjara, pa smo prisiljeni domenu upotrebe alepskog bora proširiti i na topliji, a crnog bora i na hladniji Carpinetum. Na potpuno degradiranim površinama ne dolazi u obzir niti upotreba četinjara, nego jedino melioracija u sukcesijama, koje idu smjerom od vrsta, koje po svojim ekološkim zahtjevima stoje najniže sukcesivno prema vrstama, koje u tom pogledu stoje sve više i više, t. j . od gramineja preko kserofitnog grmlja do četinjara. Upotreba listača dolazi u obzir tek tamo, gdje je progresija uznapredovala do ekoloških uslova za razvoj klimatogene prvobitne zajednice. U Carpinetumu je crni jasen listača-pionir. Kod melioracije degradiranih površina mora se voditi računa o slijedećim ekološkim uvjetima: 1. Sve vrste u aridnom području imaju duboko korijenje, radi čega se pojam »dubina tla« (u fizionomskom, a ne u pedološkom smislu) poklapa sa čitavim profilom dubinskog prodiranja korijenja, pa je upravo to dubinsko rasprostranjenje korijenovog sistema na kršu jedini mjerodavni indikator dubine tla. 2. Sve šumske vrste u ovom području uspijevaju samo onda, ako se nalaze pod zaštitom od najnepovoljnijih ekoloških faktora (insolacija, vjetar, posolica). Prema tome, gdje postoji takva zaštita (izbojci iz panja, kserofitno grmlje i prizemno rašće), treba je koristiti prilikom pošumljavanja bilo sadnjom ili sjetvom, a gdje ne postoji, treba je stvoriti od vrsta, koje su prema konkretnom najnepovoljnijem ekološkom faktoru najotpornije (na pr. rašeljka, neke Juniperus-Rhamnus-i Crataegus-vrste i t. d.). 3. Prizemna etaža u kulturama na kršu je veoma važna, jer ubrzava proces melioracije (progresije) i rast glavne vrste u visinu. To je t. zv. konzervativna etaža i treba je obavezno stvarati pored glavne meliorativne vrste. Osim ovih ekoloških uvjeta treba voditi računa i o dva glavna biocenotska uvjeta, a to su: 1. Gustoća i sklop drveća. Šumske vrste uspješno se bore protiv nepovoljnih ekoloških faktora samo ako su u grupi, a nikada pojedinačno. Dokaz zato je, pored ostalog, i činjenica, da vrste degradacije dolaze uvijek pojedinačno. Prema tome, na površinama sa nepovoljnim ekološkim uslovima ne valja raditi sa pojedinačnim sadnicama, nego uvijek u većim ili manjim grupama (gnijezdima) bilo da se radi o sjetvi sjemena ili sadnji biljaka. 2. Mješovite kulture su uvijek sposobnije za borbu protiv nepovoljnih ekoloških i biotskih faktora nego čiste kulture. Prema stepenu degradacije, kraške površine se, obzirom na upotrebu tehnike pošumljivanja, mogu podijeliti uglavnom u 4 skupine: 1. površine koje se mogu meliorirati prostom zabranom od paše i sječe. To su relativno dobro uščuvane šikare i makije sa još živom izbojnom snagom, te se postepeno mogu prevesti u viši uzgojni oblik; |