DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 121 <-- 121 --> PDF |
1. stadij — niska «uma sa svim vrstama iz prvobitne zajednice; 2. stadij — šikara, koju sačinjavaju vrste iz prvobitne zajednice, ali k njima pridolaze i nove vrste — indikatori degradacije; 3. stadij — otvorena šikara, pojedine vrste iz prvobitne zajednice iščezavaju; 4. stadij — kamenjar sa tlom u općoj degradaciji, na kome su već sve šumske vrste iščezle; 5. stadij — kamenjar sa rijetkim kserofitnim nižim grmljem; 6. stadij — sterilni kamenjar sa Innula Candida. Analogno i u zajednici Quercetum ilicis degradacija teče smjerom niska šuma crnike — makija — otvorena makija ili garig sa Cistus-vrstama — kamenjar i t. d. Kod izbora vrsta osnovno je načelo, da vrste iz prvobitne zajednice ne dolaze u obzir kao meliorativne vrste na degradiranim površinama, jer je upravo i degradacija tekla u pravcu razaranja osnovnih ekoloških uslova za njihov opstanak. Glavne meliorativne vrste su četinjari i to u području zajednice Quercetum ilicis alepski bor sa čempresom, a u području zajednice Ostryeto-seslerietum crni bor, ali opet ne na površinama, gdje je degradacija uznapredovala do krajnjih stadija. Za Carpinetum nemamo podesnog domaćeg meliorativnog četinjara, pa smo prisiljeni domenu upotrebe alepskog bora proširiti i na topliji, a crnog bora i na hladniji Carpinetum. Na potpuno degradiranim površinama ne dolazi u obzir niti upotreba četinjara, nego jedino melioracija u sukcesijama, koje idu smjerom od vrsta, koje po svojim ekološkim zahtjevima stoje najniže sukcesivno prema vrstama, koje u tom pogledu stoje sve više i više, t. j . od gramineja preko kserofitnog grmlja do četinjara. Upotreba listača dolazi u obzir tek tamo, gdje je progresija uznapredovala do ekoloških uslova za razvoj klimatogene prvobitne zajednice. U Carpinetumu je crni jasen listača-pionir. Kod melioracije degradiranih površina mora se voditi računa o slijedećim ekološkim uvjetima: 1. Sve vrste u aridnom području imaju duboko korijenje, radi čega se pojam »dubina tla« (u fizionomskom, a ne u pedološkom smislu) poklapa sa čitavim profilom dubinskog prodiranja korijenja, pa je upravo to dubinsko rasprostranjenje korijenovog sistema na kršu jedini mjerodavni indikator dubine tla. 2. Sve šumske vrste u ovom području uspijevaju samo onda, ako se nalaze pod zaštitom od najnepovoljnijih ekoloških faktora (insolacija, vjetar, posolica). Prema tome, gdje postoji takva zaštita (izbojci iz panja, kserofitno grmlje i prizemno rašće), treba je koristiti prilikom pošumljavanja bilo sadnjom ili sjetvom, a gdje ne postoji, treba je stvoriti od vrsta, koje su prema konkretnom najnepovoljnijem ekološkom faktoru najotpornije (na pr. rašeljka, neke Juniperus-Rhamnus-i Crataegus-vrste i t. d.). 3. Prizemna etaža u kulturama na kršu je veoma važna, jer ubrzava proces melioracije (progresije) i rast glavne vrste u visinu. To je t. zv. konzervativna etaža i treba je obavezno stvarati pored glavne meliorativne vrste. Osim ovih ekoloških uvjeta treba voditi računa i o dva glavna biocenotska uvjeta, a to su: 1. Gustoća i sklop drveća. Šumske vrste uspješno se bore protiv nepovoljnih ekoloških faktora samo ako su u grupi, a nikada pojedinačno. Dokaz zato je, pored ostalog, i činjenica, da vrste degradacije dolaze uvijek pojedinačno. Prema tome, na površinama sa nepovoljnim ekološkim uslovima ne valja raditi sa pojedinačnim sadnicama, nego uvijek u većim ili manjim grupama (gnijezdima) bilo da se radi o sjetvi sjemena ili sadnji biljaka. 2. Mješovite kulture su uvijek sposobnije za borbu protiv nepovoljnih ekoloških i biotskih faktora nego čiste kulture. Prema stepenu degradacije, kraške površine se, obzirom na upotrebu tehnike pošumljivanja, mogu podijeliti uglavnom u 4 skupine: 1. površine koje se mogu meliorirati prostom zabranom od paše i sječe. To su relativno dobro uščuvane šikare i makije sa još živom izbojnom snagom, te se postepeno mogu prevesti u viši uzgojni oblik; |