DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 83     <-- 83 -->        PDF

tirana, izgrađena i uzdržavana mreža puteva i vlaka, savjesno stručno osoblje
i dobri šumski radnici, kao i smanjivanje uredskog poslovanja upravitelja
šumarije.


Zahvati na tlu. Da bi se povećali areal i učešće jele, nisu dovoljni
samo indirektni zahvati, nego je potrebno i direktno pomoći prirodu.
Prirodno podmlađivanje i proširivanje jele treba dakle pomagati i umjetno:
sjetvom i sadnjom (dobri rezultati već su postignuti nastojanjem insp.
Be l ova) . Umjetno podmađivanje najbolje je obavljati u grupama. Pogotovo
u sastojinama, gdje postoji mogućnost jače konkurencije listača ili
korova, grupimična sjetva i sadnja dat će najbolji uspjeh. Proizvodnja sadnica
može se vršiti u malim šumskim rasadnicima, podiguntim uz šume.
Najlakši način za dobivanje jelovih biljaka je osnivanje malih rasadišta
u šumskim progalama, i to sjetvom ili presadnjom biljaka iz gušćeg prirodnog
pomlatka. Bolje razvijene izolirane biljke, izvađene iz prirodnog
pomlatka mogu se odmah saditi. Sjetvu i sadnju najbolje je obavljati između
korijenovih ogranaka panjeva, jer tu je u borbi za vlagu najmanja
konkurencija korijenja drugog drveća i korova. Sjeme treba nabavljati iz
brdskih nalazišta jele, samo izuzetno iz planinskih krajeva, jer nije posve
isključeno da postoje fiziološke rase.


Introdukciju smreke u načelu ne preporučamo. Ta vrsta nije u našim
brdskim šumama domaća. Na nižim položajima mnogo će stradati od biotskih
i abiotskih šteta, kako to pokazuju pojedina stabla i pojedine postojeće
smrekove kulture. Pretpostavljamo, da bi za introdukciju bolji bio
ariš, i to Larix europea Mill, s nižih položaja (sudetski ili s pojedinih nižih
prirodnih nalazišta u Sloveniji) ili japanski Larix leptolepis Gord. Te vrste
mogle bi se unositi na više položaje i sjeverne ekspozicije, gdje ne vladaju
jaki mrazevi ni utjecaji jakih suša i suhih vjetrova. Ariš se može unositi
samo u veće otvore sklopa (vrlo je heliofilan, napose evropski), i to u grupama
na ograđene površine: japanski u svježa staništa, evropski na svježa
tla sa stalnim strujanjem zraka. Može se pokušati i unošenje odgovarajuće
rase duglazije u malim grupama. Unošenje tih vrsta drveća treba da ima
zasad posve eksperimentalan karakter.


Proširivanje areala jele. Jela se u našim krajevima nalazi
u području bukve i ponegdje dopire do područja hrasta kitnjaka. Time su
u širokom prosjeku određene granice povećavanja sadašnjeg areala jele.
U Evropi, prema Rubner u (1934), donja granica jele nalazi se na
Apeninima kod 325 m, u švicarskoj Juri kod 400 m, u Schwarzwaldu kod
300 m, kultivirana u Normandiji kod 200 n. v; klimatski faktori, koji ograničavaju
donju granicu areala jele, jesu: male oborine, mrazevi i ljetne
vrućine.


Na donjoj granici područje jele može se proširivati samo u lokalna staništa,
koja odgovaraju biološkim svojstvima te vrste. Kod utvrđivanja
takvih staništa treba vrlo oprezno postupati, jer je jela na graničnim područjima
svoga prirodnog rasprostranjeni a vrlo osjetljiva (napose je mnogo
napada Dreyfusia Niisslini). Ona je higrofilnija nego bukva, naročito
joj je potreban vlažniji zrak. Takva staništa mogu biti uglavnom uvale
i zatvorene doline (bez jačih kasnih mrazeva), gdje reljef omogućuje održavanje
veće količine zračne vlage i više zasjene u toku ljeta. Općenito
bolje joj odgovaraju sjeverne ekspozicije nego južne. Kod inače istih okolnosti
jela se može proširiti niže na sjevernim stranama nego na južnima;