DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1954 str. 8     <-- 8 -->        PDF

pojedinog termina. Drugim riječima, za prvu etapu sabiranja građe nema
dobrih i loših termina: ima samo termina, koji će biti predmet kritičkog
ocjenjivanja u drugoj i odabiranja u trećoj etapi rada.


Četiri su vrela, na kojima treba vršiti sabiranje terminološke građe:
literatura, živi narodni jezik, toponimi i nelogizmi.


1. Stručnu šumarsku literaturu spominjemo na prvom mjestu iz razloga,
jer je to vrelo po svom obimu najveće a po svom značenju najvažnije.
Iako čedan u svojim počecima, ovaj je izvor u sto godina našeg šumarstva
a naročito u posljednjih 40 godina — toliko ojačao, da on danas obilato
hrani naše stručne i naučne publikacije. Može se reći, upravo razvoj
nauke i struke i potreba publikovanja naučnih i stručnih radova dala je najživlju
pobudu jačanju ovoga izvora. Važnost ovoga međusobnoga odnosa
znaju najbolje šumarski pisci, koji su stajali pred zadatkom da pišu naučne
radove, stručne članke, udžbenike i priručnike. Njima je terminologija često
zadavala više teškoća nego samo pisanje. Za sabiranje terminološke građe
treba, pored šumarske naučne i stručne literature, uzimati u obzir i literaturu
šumarstvu bliskih struka (botanika, zoologija, pedologija, mašinstvo,
tehnologija, ekonomika i t. d.).


Važno je terminološku građu crpsti iz konteksta naučnih i stručnih
publikacija a ne iz izolovanih kazala, indeksa i rječnika. Samo u sklopu
povezanih rečenica moguće je utvrditi tačno značenje nekog već odomaćenog
termina. Ako postoji nejasnoća o značenju termina, treba to istaći prilikom
sabiranja građe. Osvrtanje na struke bliske šumarstvu potrebno je iz
razloga, da se ne bi — bez opravdanja — nekom terminu dalo drukčije ili
čak suprotno značenje. 0 tom, da literaturu kao najjače vrelo sabiranje
terminološke građe treba planski prečistiti, bit će riječ nešto dalje.


2. Drugo vrelo za sabiranje terminološke građe predstavlja živi narodni
jezik. Poznato je, da su šuma, život i rad oko nje bili u našoj prošlosti
tijesno povezani sa životom naroda. Odatle je razumljivo, da je naš jezik
bogat riječima, koje su nikle iz toga odnosa. Uprkos tome, da za najčišći
narodni jezik postoje klasični rječnici (Vuk, Broz-Iveković, Akademijski),
ipak se baš u odnosu na bilje, šumu i drvo osjeća u njima izvjesna praznina.
Takva se praznina jednako osjeća i u rječnicima, koji su crpli svoju građu
iz književnosti. Naša je dužnost da prilikom izrađivanja šumarske terminologije
ispunimo te praznine.
Za šumarsku terminologiju važne su sve riječi koje imaju bilo kakovi:
vezu sa šumarstvom, koje žive u narodu a nisu još zabilježene ni u šumar
skoj ni u drugoj bliskoj literaturi. Njih treba sabirati načinom koji se upotrebljava
u naučnoj obradi velikih rječnika. Trebat će zabilježiti: oblik riječi,
akcent, rod, frazeologiju, sinonime, lokalitet i značenje. Ovo posljednje
trebat će eventualno objasniti crtežom i detaljnim opisom. Bit će korisno
pribilježiti, da li se neka riječ čuje u širim narodnim skupinama ili samo u
govoru ljudi koji rade u šumi i u drvnoj industriji (radnika, vozara, splavara,
majstora, tehničara i t. d.). To je potrebno da se uzmogne etimologijskom
analizom ispitati provenijencija riječi, njena jezična pravilnost i
njen stepen upotrebljivosti kao naučnog termina.


3. I toponimi mogu da posluže pri sabiranju građe za šumarsku terminologiju.
U njima su se često sačuvale pojedine stare već davno zaboravljene
riječi. Istina, ta se starina u prvom redu odnosi na imena drveća
grmlja i bilja. No među njima ima i takvih termina, kojima se označava