DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1955 str. 32 <-- 32 --> PDF |
LITERATURA 1. M i r o v, N. T.-W a n g, T. H.-H a a g e n-S mit, A. J.: Chemical composition of gum turpentines of pines: A Report on Pinus strobus, P. cembra, P. taeda, P. radiata and P. virginiana. Amer. Pharm. Ass. Sc. Ed. Vol. XXXVIII. No 7, July 1949. 2. Mirov, N. T.: The terpenes (in relation to the biology of genus Pinus). Ann. Review of Biochemistry, 1948. ÜBER EINIGE PHYSIKALISCH-CHEMISCHEN GRUNDZÜGE DES HARZES VON PINUS STROBUS, L. UND P. PEUCE, Grisebach Es sind angeführt vergleichende Angaben über das Harz (Tafel 1), Kolophonium (Tafel 2) und Terpentinöl (Tafel 3) der Pinusarten P, strobus, L. und P. peuce, Grisebach. Das Kolophonium des Pinus strobus, L. hat den Schmelzpunkt zw. 63—65° C, die Säurezahl 164, wogegen das Kolophonium von Pinus peuce, Grisebach den Schmelzpunkt zw. 42—43° C, die Säurezahl 129 hat. Das Terpentinöl beider Arten hat links Polarisation bei: Pinus strobus (a) g" = — 0,75° bis — 15°9´ Pinus peuce (a) ?? = — 13°33´ bis — 29°26\ SAOPĆENJA SREDOZEMNI ČETINJARI NA DALMATINSKOM KRŠU Veoma malo je samoniklih sredozemskih četinjara na dalmatinskom kršu, a ti su: Pinus halepensis (alepski bor), Pinus Pinea (pinj ili pitomi bor) i Juniperus (borovice). Ovi četinjari nalaze se i van Dalmacije, uz obalu i na brežuljcima sredozemskog vazdalelenog područja. Od udomaćenih sredozemskih četinjara najvažniji je Cupressus sempervirens (obični čempres) i Pinus Pinaster ili P. maritima (primoi´ski bor). Svi ovi četinjari dolaze u obzir kod vještačkog pošumljavanja krša. Sredozemski četinjari su osobito značajni za vazdazeleni pojas. Oni se razlikuju od četinjara u montanom pojasu i po tome, što su glavni proizvodi prvih: plod (Pinus Pinea), smola (osobito Pinus Pinaster), štavila (Pinus halepensis i drugi) i drvo za gorivo; dakle slično kao i kod tropskih četinjara. Osim toga alepski i primorski bor daju veoma dobru treslovinu, koju naši ribari upotrebljavaju za bojenje mreža, da bi bile otpornije i trajnije. Razmjerno daju veoma malo građevnog drva i to kao sporedni proizvod (rovno drvo, drvo za brodogradnju i t. d.). Jedna je iznimka obični čempres, koji daje gusto, tvrdo i u dobrim prilikama trajno drvo kao glavni proizvod. Kod četinjara u montanom pojasu, kao i kod onih u unutrašnjosti, u zaleđu, glavni je proizvod građevno drvo. Kako je poznato, na Jadranu dolazi zimi do mirovanja vegetacije zbog niskih temperatura, a ljeti do ponovnog mirovanja zbog pomanjkanja vode. Ovom značajnom podneblju prilagodili su se i sredozemski četinjari, što se |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1955 str. 33 <-- 33 --> PDF |
vidi i po njihovim godovima. Uputno je stoga izvađati vještačka pošumljavanja po svršetku vegetacionog mirovanja, osobito ljetnog, jer je onda veoma čest vrući i vlažni južni vjetar, koji donosi jesenske ekvinokcijalne kiše. Ovi četinjari su osobito važni u primorskim turističkim mjestima i sa estetsko-uresnog i klimatskog gledišta, jer pošumljeni i parkirani predjeli najviše privlače turistički svijet. Turizam predstavlja za cjelokupno naše Primorje glavno vrelo prihoda, a za narodnu privredu uopće vrlo važnu granu. Dakle neizravne, kolektivne, koristi koje sredozemski četinjari daju u primorskim turističkim mjestima, daleko su veće od izravnih. Slika 1 Kulture alepskog bora kod Makarske. — Foto: Ing. J. Marčić Stoga težište kraškog pitanja Primorja, na kopnu i po otocima, mora i dalje biti na pitanju turizma budući da je to naša vrlo važna grana privrede, kojoj moramo poklanjati svu svoju brigu i pažnju. U tu svrhu počelo se je već svršetkom prošlog stoljeća, a kasnije nastavilo, vještačkim pošumljavanjem Primorja, i otada potječu sve one lijepe šumice duž naše obale u neposrednoj blizini poznatih naših ljetovališta (si. 1.). Osim toga ovi četinjari, osobito čempres, veoma su važni i za podizanje živih obrambenih zidova, zaštitnih pojasa proti buri i ostalim nepovoljnim vjetrovima. Ako posadimo čemprese u guste redove, okomito na smjer vladajućeg vjetra, možemo lako spriječiti ili barem umanjiti njegovo štetno djelovanje, četinjari su važni i kao obrambeni zid proti posolici (morskoj prašini), osobito pinj i alepski bor. Već je dakle prošlo pola stoljeća otkada se je počelo pošumljavanjem dalmatinskog krša, tako da sada raspolažemo dovoljnim iskustvom u tom |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1955 str. 34 <-- 34 --> PDF |
pogledu. No budući da se tehnika posumljavanja nalazi u neprestanom razvitku i da u šumarstvu nema generaliziranja ni općenitih za sva mjesta i sve prilike jednako vrijednih pravila, to je neophodno potrebno nastaviti proučavanjem tehnike posumljavanja na temelju dosada polučenih uspjeha i neuspjeha u svrhu što boljeg upoznavanja svih onih bioloških i ekoloških činilaca, o kojima ovisi uspjeh vještačkih posumljavanja. život sastojina, prema tome i uspjeh svakog vještačkog posumljavanja, ovisan je od ekoloških činilaca dotičnog staništa, naime od geografskog položaja, od ekspozicije i elevacije radnog polja, a osobito pak od klimatskih i edafskih činilaca. Prema tome vještačka posumljavanja mogu samo tamo uspjeti, gdje sü poznate sve one životne prilike koje su potrebne za razvitak biljnog pokrova i zakoni koji vladaju u razvitku bilja. U protivnom slučaju uzaludno ćemo se boriti proti strogim zakonima prirode. Stoga moramo nastaviti proučavanjem djelovanja podneblja na razne vrsti drveća, kao i proučavanjem edafskih činilaca, osobito onih koji su od naročitog utjecaja na život sastojina, kao što su razna fizikalna i kemijska svojstva tla. Ovo je proučavanje dosta oteščano zbog vrlo razvijenog reljefa krša. Zato svaki šumar odgajivač mora biti osobito odan svome zvanju, mora se sa osobitom ljubavlju i požrtvovnošću posvetiti izvađanju vještačkih posumljavanja, mora biti u neposrednom dodiru sa pošumljenim predjelima, te proučavati sve one okolnosti, koje su u vezi sa uspjesima i neuspjesima da bi tako, na temelju polučenih iskustava, budući radovi bolje uspjevali, a naše se goleti što prije zazelenile. Ovim proučavanjem, naime proučavanjem raznih klimatskih činilaca i vegetacionih područja, kao i proučavanjem staništa, upoznat ćemo onu šumsku ekologiju, k oja će nam biti podloga za budući rad . Pri tome nesmijemo zaboraviti da su mnogi dosadašnji neuspjesi više puta posljedica lošeg nadzora, manjkave organizacije rada i uopće slabe veze šumara odgajivača sa radom na terenu. Radi toga ne smijemo rasparčati rad na mnogo malih površina, više puta dosta daleke jedne od drugih, nego moramo usredotočiti vještačka posumljavanja na veća radna polja i time omogućiti bolji nadzor i bolju organizaciju rada, U vezi s time treba nova posumljavanja nadovezati na ranija, sve dotle, dok na odnosnom području ne budu započeti radovi dovršeni. Pinus Halepensis — alepski bor — je naš najotporniji sredozemski četinjar koji podnosi visoke topline i znatne ljetne suše. Uspjeva i na nerodnim zemljištima, ukoliko nisu na glinenoj podlozi. Stoga se ga rado upotrebljava kod vještačkih posumljavanja pustih vapnenastih kamenjara na najljućem kršu. Najbolje uspijeva jesensko pošumljavanje sadnicama od jedne vegetacione periode (7—8 mj.) ili jednogodišnjim sadnicama i to prigodom ekvinokcijalnih kiša, jer to doba fiziološki najbolje odgovara zahtjevima posađenih sadnica. Na garištima i na zemljištima šljunkom pokrivenim, uspijeva i sjetva, osobito ako je sjeme posijano već koncem mjeseca kolovoza ili početkom rujna, dakle prije ekvinokcijalnih kiša, jer im onda ne uzfali vlaga potrebna za prvi razvitak. U 1 kg ima oko 60.000 sjemenki. Cvjeta u mjesecu ožujku. Samonikao dolazi u Primorju tek južno od otoka Krapnja i Brača, a na kopnu južno od Splita. Od sredozemskih četinjara na dalmatinskom kršu, šume alepskog bora su najrasprostranje |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1955 str. 35 <-- 35 --> PDF |
nije i najvrednije, a sa gospodarskog gledišta i najvažnije. Osobito spomena vrijedne su one po dubrovačkim otocima, kao i razne druge na kopnu. Od štetnih kukaca najviše ´napadaju alepski bor: Myelophilus piniperda (veliki borov potkornjak), Myelophilus minor (mali borov potkornjak) i Ips erosus, a od leptira Thaumatopoea pityocampa (borov četnjak) i Evetria buoliana (borov savijač). Pinus Pinea — pinj ili pitomi bor — je tipično, do 25 m visoko stablo primorskih, suncu izloženih predjela sa blagim podnebljem. Prema tome pinj pripada pojasu »Lauretuma«, te ga se može uzgajati gdjegod uspjevaju masline i agrumi. Od prirode ga nalazimo u šumama alepskog bora na otoku Mljetu (južno od Korita i Maranovića, osobito u Sablonari) i u Konavlima (između Poljica i Mikulića) ; dakle samo na izrazito mediteranskom području dubrovačkog kotara, gdje je sijanje sunca (insolacija) veoma veliko. Često se uzgaja u primorskim nasadima radi ukrasa i ploda, a trebalo hi ga uzgajati i uzduž obale zajedno sa alepskim borom kao živi obrambeni zid u svrhu zaštite onih poljoprivrednih kultura koje su izložene veoma štetnom, jetkom djelovanju posolice. U ovom slučaju, a radi zaštite ponika pinja, preporuča se, neposredno uz more, sadnja tamarika (Tamarix gallica i T. africana), kojima posolica ne škodi, jer su halophitne biljke. Cvjeta u mjesecu ožujku. Sjeme, zvano »pinjol«, dozrijeva u trećoj godini, dok kod ostalih četinjara u drugoj, a sakuplja se svršetkom jeseni i preko zime. Od 30´ kg zdravih i zrelih češera može se dobiti 1 kg pinj ola ili oko 1200 sjemenki, a to je glavni proizvod pitomog bora. Sastojine pinja mogu biti od velike narodno-gospodarske koristi samo proizvodnjom pinjola, radi jestive jezgre. Malo je kultura koje bi na dalmatinskom kršu mogle hiti unosnije od sastojina pinja, pa bismo morali pinju i radi toga posvetiti mnogo i mnogo više pažnje. Pinj ima krupno sjeme, dugo je 1,5 do 2 cm, prema tome mlade biljke imaju dugačko korijenje (srčanicu), pa lakše podnose sušu. Zato pošumljavanje jednogodišnjim ili dvogodišnjim sadnicama ne uspijeva, ukoliko se ne vrši sadnicama sa hljebom, naime odgojenim u loncima, što naravno znatno poskupljuje rad. Najbolje i najefikasnije pošumljavanje je sjetvom u mjesecu rujnu. Onda sjeme klije u roku od najviše dvije sedmice, a to radi još uvijek visoke temperature zemljišta i radi povoljnog djelovanja ekvinokcijalnih kiša. Onda se ponik brzo razvije i dovoljno ojača, osobito u rahlim i pjeskovitim zemljištima, tako da se prije nastupa ljeta biljke toliko zakorjene da lakše izdrže sušu. Ni u kojem slučaju ne preporuča se sjetva koncem jeseni ili usred zime, jer onda sjeme kasnije klije, a ponik je više izložen / pticama i oštrini zime, a ukoliko odmah ne niče, sjeme je onda još više izloženo miševima. Ako se pinjoli zakišaju dan prije sjetve, može se klijanje pospješiti za koji dan. Uspijeva i u običnom kršu. Prije sjetve treba zemlju razrahliti i ukloniti gusti, živi pokrov, jer pinj je izrazita heliofilna biljka, koja već u prvim godinama ne trpi ni zasjenu ni bilo koju zaštitu, a traži mnogo svjetlosti. Prema tome jedna četrdesetgodišnja sastojina pinja ne bi smjela imati više od sto stabala po hektaru, jednolično porazdijeljenih. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1955 str. 36 <-- 36 --> PDF |
Od štetnih kukaca najviše napadaju pinj, kornjaši: Pissodes notatus (mala smeđa borova pipa) i Myelophilus piniperda (veliki borov potkornjak), a od leptira Thaumatopoea pityocampa (borov četnjak). Juniperus — borovice. — Juniperus Oxycedrus (smrijek), Juniperus macrocarpa (pukinja) i Juniperus phoenicea (somina), su tri sredozemska četinjara, koji se nalazi na dalmatinskom kršu kao samonikli sastojci makije. Cupressus sempervirens — čempres — je stablo jugoistočnog Sredozemlja, odavna raširen i potpuno udomaćen u Dalmaciji, osobito u južnoj gdje nalazi svoj optimum i gdje se stoga prirodno pomlađuje naletom sjemena. Područje čempresa u Dalmaciji ne zahvaća samo zimzeleni pojas, nego i dobar dio pojasa mješovitih lišćara, tako da mu pripada veliko područje rasprostranjenosti, čempres nalazimo na različitim zemljištima, pa i na najgorim. Najbolje uspijeva u vapnenastim, osobito u smjesi sa alepskim borom i drugim sredozemskim četinjarima i lišćarima. Zadovoljava se i sa najmanjim količinama vode, ali ne podnosi dosta vlažna ni odveć pržinasta zemljišta. U povoljnim prilikama doseže starost od 400—500 godina i više, a može dosegnuti preko 30 m visine. Među najstarije čemprese pripada onaj u Italiji u mjestu Somma Lombardo, koji dosiže starost od preko hiljadu godina. Njegova visina iznosi 27 m, a opseg debla kod podnožja 5.40 m. Najviši čempres u Boki Kotorskoj je onaj na Savini kraj Hercegnovoga, njegova visina iznosi oko 25 m. čempres kod crkve sv. Bare u Zaostrogu bio je, prije nego ga je grom jedne olujne noći ošinuo, 36 m visok. Takvih spomena vrijednih čempresa ima dosta u Dalmaciji osobito u južnoj. Jaroslav čermak je" prvi slikar dubrovačkih čempresa, a Medovićev kist ovjekovječio je čemprese kraj crkve matice u Kuni na Pelješcu. Čempres ne popravlja tlo, jer ne stvara skoro nimalo zemlje crnice (humusa). Stoga kod pošumljavanja golog krša treba, uz čemprese posaditi alenski bor, pitomi bor ili sredozemske lišćare, da bi time održali i popravili proizvodnu sposobnost zemljišta. Vještačka pošumljavanja sadnicama od jedne vegetacione periode (7—8 mj.) ili jednogodišnjim sadnicama za vrijeme jesenskih ekvinokci jalnih kiša, veoma dobro uspijevaju. Kod sjetve treba obilato sijati, jer je ^3 do oko V« sjemena gluho. Cvjeta u mjesecu veljači i ožujku, plodovi sazriju u mjesecu rujnu ili listopadu slijedeće godine, a opadaju u toku zime. Razlikujemo dvije podvrsti: piramidalnu (Cupressus sempervirens var. pyramidalis) sa uspravnim granama i do podnožja gustom, u piramidi ili u formi stupa zbijenom krošnjom, i horizontalnu (C. s. v. horizontalis) sa vodoravnim granama, često sličnu jeli. Od prve podvrsti razlikujemo dva oblika, jedan zdepastiji (forma patula), a drugi vitkiji (forma viminalis), prema tome da li je habitus vitko ili široko piramidalan (si. 3). Horizontalni čempres zapravo je onaj tipični, samonikli (autohtoni) čempres, koji nalazimo u šumama jugoistočnog Sredozemlja, odakle i potječe. To znači da su ove čempresove šume, koje su nastale prirodnim nu- tem naletom sjemena, opet šume horizontalnog čempresa, osim rijetkih iznimaka. Stoga se piramidalni čempres smatra mutacijom. U Dalmaciji međutim, gdje se zbog svoje ljepote gaji piramidalna podvrst, naletom sjemena dobivamo obično, uz piramidalne čemprese i mali postotak horizontalnih. Neobično je vidjeti kako oko starih piramidalnih čempresa, oso |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1955 str. 37 <-- 37 --> PDF |
bito na području dubrovačkog kotara, nastaju prirodnim putem i takvi, koji već u prvim godinama poprimaju horizontalni oblik. Zbog izrazito arhitektonskog oblika morali bismo saditi čemprese gdje god treba istaknuti arhitektonske crte i naglasiti okomiti pravac, a to osobito u nasadima pokraj kuća, u drvoredima1 i u vrtovima, a u parkovima morali bismo saditi čemprese u skupinama kao oprečnost zaobljenim i nepravilnim krošnjama drugog drveća. U tom pogledu najbolje bi odgovarala trojka: čempres, pinj i česmina. Čempresova kultura kod Sinja Foto: Ing. J. Marčić U povoljnim prilikama čempres se brzo razvija prvih godina svog života. Kasnije rastenje opada, osobito debljinsko, koje se svede na nekoliko milimetara godišnje. Zato čempres daje gusto, tvrdo, i u dobrim prilikama trajno, te mnogo cijenjeno i vrlo korisno drvo. Stoga je važnost gajenja čempresa sve to veća. Horizontalni čempres je korisniji od piramidalnog, jer brže raste, a deblo mu se ne razgrana kako kod piramidalnog. Stoga horizontalni čempres daje veći postotak građevnog drva, koje je još više cijenjeno, jer je manje čvorasto. Drvo horizontalnog čempresa je veoma traženo, jer od njega izrađuju skupocjeno pokućstvo i mnoge druge predmete. Dobro osušena čempresovina ne baca se i ne puca, ona je uz mahagoni »najmirnije« drvo. Stoga se mnogo izrađuje bez ikakva zaštitna sloja, gola. Uslijed jakog aromatičnog mirisa, suhu čempresovinu ne napadaju štetnici i ne Vidi »Prirodu« br. 1/53, str. 25. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1955 str. 38 <-- 38 --> PDF |
pušta da se moljice u pokućstvu zadržavaju. Ovo je važno i za entomološke zbirke. Prije 40—50 godina ustanovilo se, da čemprese napada čempresov sjajnik ili krasnik (Buprestis cupressi), koji izcrvotoči drvo, tako da čempresi u većem broju propadaju i suše se.2 Da se barem donekle spriječi ovo propadanje, trebalo bi zabraniti svako kljaštrenje. čempresi ne trpe kljaštrenje, treba ih prepustiti same sebi i ne poremetiti njihove fiziološke funkcije. Kljaštrenjem stvaraju se na stablu rane. Ove, makar kako glatke bile, vremenom, pod uplivom vlage, postaju leglo i zametak različitih gljiva i na ovim mjestima još lakše napada čempresov sjajnik, osobito ako su stabla više izložena utjecaju sijanja sunca (insolacije). Pinus Pinaster ili P. Maritima — prirmorski bor — je izrazito stablo zapadnog Sredozemlja, koje u povoljnim prilikama može narasti do 25 m i više. Kod nas ga nema od prirode, ali se često uzgaja u šumskim nasadima. Najbolje uspijeva uz obalu nedaleko mora, ukoliko zemljište nije vapnenasto. Uspijeva i na lošem staništu, osobito ako je zemlja rahla. Lako podnosi ljetnu vrućinu uz umjerenu vlagu u zraku. Cvjeta u mjesecu ožujku. U 1 kilogramu ima oko 22.00 sjemenki. Sjeme je 6—8 mm dugo, prema tome mlade biljke imaju razmjerno dugačko korijenje, tako da izravne sjetve, ako su izvedene u doba jesenskih ekvinokcijalnih kiša, veoma dobro uspijevaju. Pošumljavanje sadnicama ne preporuča se, ukoliko nisu sa hljebom. Primorski bor ima jako razvijeno korijenje i bujnu krošnju te je veoma podesan i za pošumljavanje primorskih pjeskovitih zemljišta, čiste sastojine primorskog bora ne postoje. Najbolje uspijeva u zajednici sa raznim sredozemskim lišćarima i četinjarima. Najveći neprijatelj šuma je požar. Zbog obične dugotrajne ljetne suše u kršu, požar prouzrokuje svake godine velike štete šumama, uništavajući najljepše zeleno ruho sa golog krša. Najviše su ugrožene borove šume zbog smole koju sadržavaju. LITERATURA 1. Adamović : Die Pflanzenwelt Dalmaciens, Leipzig- 1911. 2. Adamović : Die Pflanzenwelt der Adrialänder, Jena 1929. 3. Baien : Prilog poznavanju naših mediteranskih šuma. Preštampano iz »Šumarskog lista* 1935. 4. Balen : Drugi prilog poznavanju naših mediteranskih šuma. Posebni otisak iz »Šumarskog lista« 1937. 5. Marči ć M.: Čempres. »Šumarski list« broj 1/1924. 6. Senni, Merendi, Di Telia, Pavari: Le conif ere mediterranee in Italia, l´Alpe 1931. No. 6. Ing. Josip Marčić — Dubrovnik 2 Entomolog P. Novak u Splitu imade ih u zbirci kornjaša (Coleoptera) iz skoro svih krajeva Dalmacije. |