DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1955 str. 39     <-- 39 -->        PDF

POKUŠAJ SUZBIJANJA BOROVA ČETNJAKA (CNETHOCAMPA
PITYOCAMPA SCHIFF.) PATOGENIM BAKTERIJAMA I VIRUSIMA


U novije vrijeme mnogi su entomolozi mišljenja, da je kemijska metoda
borbe protiv štetnih insekata dvosjekli mač, te da je ova metoda u
mnogim slučajevima više štetna nego korisna. Pogrešno bi bilo misliti da
ova metoda ne iziskuje neko dublje proučavanje i da je dovoljno samo pronaći
kemijsko sredstvo, koje sigurno ubija štetnog insekta. No teško je
pronaći insekticid, koji bi bio u toliko specifičan, da bi djelovao samo na
štetnika, a da pri tome ne stradaju i neki drugi korisni članovi biocenoze.
To je tim teže postići ukoliko se radi o kontaktnim otrovima. Utvrdivši
štetnost kemijske metode suzbijanja postoji sve jača tendencija primjene
biološke metode borbe protiv štenika. Na ovaj su način u nekim slučajevima
postignuti zadovoljavajući rezultati, ali u većini slučajeva ostalo se
sanio kod eksperimenata. Ovdje se ne mislimo baviti predmetom zaštite
svih neprijatelja štetnika i favoriziranjem njihova razmnažanja. Namjera
nam je reći nešto ,više o korišćenju patogenih mikroorganizama u borbi
protiv štetnika.


Primjena borbe putem entomofitnih gljiva nije dala u prošlosti neke
značajnije rezultate. Iako postoje neki pozitivni rezultati, oni su tako malobrojni
prema ogromnom broju slučajeva, koji nisu uspjeli, tako da se ovaj
način općenito ne smatra podesnim za suzbijanje štetnika u većim razmjerima.
Mnogo veća pažnja poklanja se suzbijanju pomoću patogenih bakterija
i virusa. Rezultati, koji su dobiveni u laboratoriju veoma su ohrabrujući,
no u praktičnoj primjeni otišlo se tek nešto dalje nego sa entomofitnim
gljivama. Teškoće je lako razumjeti ako se potsjetimo, da je razvoj
bakterija ovisan između ostaloga u prvome redu o sredini u kojoj one žive.
Kako se tu radi o insektima, koji su kako znamo, poikilotermni, proizlazi,
da je stvaranje umjetnih zaraza (epizootija) ovisno o vanjskim uslovima


(klima) na koje mi nemožemo utjecati. Kod vertebrata to nije slučaj, jer
oni imaju ili manje konstantnu temperaturu tijela, koja pogoduje razvoju
mikroorganizama, pa je primjena ovog načina borbe kod takvih organizama
mnogo uspješnija (Borba sa Bacillus typhi murium protiv Microtus arvalis).
U prirodi igraju virusne bolesti insekata značajniju ulogu od bakterioza,
pa se proučavanju virusa, koji kod insekata prouzrokuju epizootije, poklanja
velika pažnja. To proučavanje j´e od dvostrukog značenja: 1. kao sredstvo
za izazivanje umjetnih epizootija u svrhu uništavanja štetnih insekata;


2. kao bolest, koju treba sprječavati kod uzgoja korisnih insekata (pčela,
svilene bube i t. d.).
Laboratorijski pokusi umjetne infekcije virusima putem inokulacije ili
per-os dali su zadovoljavajuće rezultate. Danas se već dosta zna o kemijskom
sastavu virusa, o njihovoj rezistentnosti prema raznim kemijskim
spojevima, ponašanju prema raznim temperaturama, svijetlu i t. d. Ipak o
genezi virusa nemamo još teoriju za koju bi se sa sigurnošću moglo tvrditi
da je točna. Uzme li se bakteriofag kao tipični virus onda se može reći,
da postoje 3 karakteristične osobine po kojima se virus razlikuje od stanice:


1. Fagi sadrže desoxyribonukleinsku kiselinu, dok stanice pored toga
sadrže još i ribonukleinsku kiselinu;
2. stanice reproduciraiu sve svoje konstituente; bakteriofag reproducira
njegova vlastita nukleinska kiselina;.