DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 19     <-- 19 -->        PDF

und 7. IV. abgefallen und alle waren erst am 7. IV, 53 aufgestrichen. Die Länge der
Versuchstämme betrug 4 m. Die Förstereien Lipovljani und Koprivnica liegen in
Slawonien und Försterei Zalesina in Gorski Kotar. Die Versuchstämme wurden bis
Herbst im Walde an Ort und Stelle, wo sie agbefallen waren, gelassen. Dann waren
sie auf Bretter zerschnitten und nach einer ähnlichen Methodik wie von Pechmann
angewandt war, waren die Bretter bzw. Stämme abgewertet. Die Tabellen 6 und 7
geben die Ergebnisse an. In der Tabelle 6 sind die Ergebnisse nach der Förtereien
und in der Tab. 7 summarisch angegeben. Wie es aus den Ergebnissen in der Tabelle 7
ersichtlich ist, haben wir auch guten und befriedigenden Schutz der Buchenstämme
bekommen und zwar: kein von der behandelten Stämmen war verstockt, 5 bekamen
Abwertung 3, 21 Abwertung 2 und 12 Abwertung 1 (Skala ist ähnlich wie bei Pechmarm).
Im Gegenteil, bei nicht behandelten (Kontrolle) Stämmen 2 waren vollkommen
verstockt (Abw. 5), 8 Stämme bekamen Abw. 4, 8 Stämme waren mit 3 abgewertet
und 2 mit 2.


Auf Grund dieser Ergebnisse, wurde unserer Praxis empfohlen, den Wert dieser
Mittel in einem grössren praktischen Versuch noch einmal nachzuprüfen.


Die Bilder zeigen uns einzelne behandelte und nicht behandelte Stämme.


Die Mittel wurden uns von der Fa. Bayer-Werke, Leverkusen, überlassen und
wir möchten dieser Firma unseren verbindlichsten Dank auch an dieser Stelle
ansprechen.


PROIZVODNE SNAGE I REALIZACIJA CILJA ŠUMSKOG
GOSPODARSTVA


Ing. Bićanić Branko, Hvar:


P
P
roizvodnja u jednom društvu (državi), kako po svome ocsegu, asortimanu
i kvantiteti, tako i kvaliteti, rezultat je proizvodnih snaga toga
društva (države). Proizvodne mase, međutim, temelj su ne samo ekonomske
moći države, nego i njenog kulturnog uzdizanja, te njene političke snage
i međunarodnog položaja.
Namjera nam je da proučimo one ekonomske zakone, kojima podliježu
proizvodne snage prilikom svoga razvoja i djelovanja na ostvarenje općeg
cilja narodnog gospodarstva u socijalizmu (prelaznom razdoblju), kao i na.
ostvarenje cilja šumskog gospodarstva, koje sačinjava posebnu privrednu
oblast.


Opći je cilj narodnog gospodarstva, da svoje proizvodne snage stalno
i što više razvija i raspoređuje po privrednim granama tako, da uz što ekonomičnije
(optimalno) i što racionalnije njihovo iskorišćavanje, a naročito
uz što bolje iskorišćavanje svojih prirodnih bogatstava bude proizvedeno
što više i što vrednijih materijalnih dobara, s kojima će prvenstveno direktno,
a po potrebi i mogućnosti i indirektno putem međunarodne razmjene,
što bolje, ali uravnoteženo, biti podmirene sve društvene (državne) potrebe,
prema njihovoj važnosti za društvo (državu) i prema standardu života članova
toga društva.


Ostvarenje ovog cilja u jednom društvu (državi) ovisno je od:


a) produktivnosti proizvodnih snaga toga društva (države), a s tim
ü vezi i od efikasnosti rada;


b) ekonomičnosti proizvodnih snaga;


c) raspodjele proizvodnih snaga društva (države) u cjelini po privrednim
granama u prostoru i vremenu, i
d) od međunarodne trgovine.


85




ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 20     <-- 20 -->        PDF

Produktivnos t (proizvodnost) jest stvaralačka (proizvodna)
sposobnost ljudske radne snage u zajednici sa raspoloživim proizvodnimsredstvima, koja se očituje u korisnom učinku određene kvalitete pri optimalnom
ili maksimalnom naprezanju njihovih snaga u jedinici radnog vremena
uz određene radne uvjete.


Za prosuđivanje produktivnosti neke radne jedinice (čovjeka, radionice,
poduzeća i t. d.) služi koeficijent optimalne (maksimalne) proizvodnosti,


t. j . odnos između optimalnog (maksimalnog) korisnog učinka u naturalnim
pokazateljima (na pr. m3 drvnih sortimenata, tona nafte, kim i t. d.)
i optimalno (maksimalno) utrošene energije u jedinici vremena uz određene
radne uvjete. Kod optimalne proizvodnosti ljudska radna snaga i sredstva
rada opterećuju se u granicama racionalnog iskorišćavanja, a utrošak
energije po jedinici mjere korisnog učinka je srazmjerno najmanji, dočim se
kod maksimalne proizvodnosti od radnih ljudi i sredstava rada traži maksimalni
učinak, ne vodeći računa o racijonalnom iskorišćavanju kako ljudske
radne snage, tako i sredstava rada. Granice maksimuma, a naročito optimuma
proizvodnosti teško se mogu ustanoviti, ali napredno gospodarstvo
mora stalno poduzimati mjere, da ustanovi i da prati granice njihovih zona,
koje se promjenom proizvodnosti stalno mijenjaju. Većinom se zona optimalnosti
kod industrijskih poduzeća nalazi pri iskorišćavanju kapaciteta
(maksimalne proizvodnosti) od 80—90% (11).
Ako je odnos između ostvarenog korisnog učinka neke radne jedinice
i količine stvarno utrošene energije (koeficijent racionalnosti) manji od
njenog koeficijenta optimalne proizvodnosti, tada su proizvodne snage te
radne jedinice neracionalno (nepotpuno ili previše) iskorištene. U danim
prilikama najmanji mogući koeficijent racionalnosti neke radne jedinice
istovremeno je i njezin koeficijent optimalne proizvodnosti.


Efikasnos t (djelotvornost) ljudskog rada neke radne jedinice, uz
određenu kvalitetu upotrebijenog materijala za reprodukciju, ovisna je od
produktivnosti proizvodnih snaga te radne jedinice i od intenzivnosti rada.
Ostvareni korisni učinak po jednom radniku (radniku-danu) jest koeficijent
efikasnosti rada. Koeficijent je efikasnosti rada neke radne jedinice u konkretnim
uslovima, uz određenu produktivnost proizvodnih snaga te radne
jedinice i određenu kvalitetu upotrebljenog materijala za reprodukciju, to
veći, što je intenzivnost rada veća, t. j . najveći je kod maksimalnog naprezanja
proizvodnih snaga (maksimalne proizvodnosti).


Ako su proizvodne snage neke radne jedinice nepotpuno iskorištene,
tada se koeficijent racionalnosti, a i koeficijent efikasnosti rada kod te radne
jedinice, može povećati intenziviranjem rada (4). Intenziviranjem podiže se
korisni učinak rada napornijim radom uz povećanje utrošene energije. Intenziviranje
može se provesti ili u granicama racionalnosti odnosno optimalne
proizvodnosti, ili do maksimuma, ne vodeći računa o racionalnom iskorišćavanju
ljudske radne snage, tehničke opreme i materijala. Na intenziviranje
ljudskog rada, bilo dužim ili bržim radom, povoljno utječe stimuliranje rada
putem pravilnih plaća i nagrada.


Općenito se smatra, da princip optimuma mora biti primijenjen u svakoj
društvenoj djelatnosti, a naročito u sektoru proizvodnje, pa prema tome
i u šumskom gospodarstvu. Stoga, cilj šumskog gospodarstva ne može biti
isključivo u što boljem podmirenju društvenih potreba socijalističke privrede
sa potrebnim proizvodima, što se može postići primjenom principa




ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 21     <-- 21 -->        PDF

maksimuma ako šumsko gospodarstvo samo djelomično može podmiriti društvene
(državne) potrebe sa šumskim proizvodima, nego se pritom svakako
mora voditi računa i o najekonomičnijoj (optimalnoj) upotrebi proizvodnih
snaga, odnosno mora se voditi računa o visini troškova, ekonomičnosti. —
S tih razloga je na pr. i Taylorov sistem, koji nije vodio dovoljno računa


o psihofiziologiji čovjeka, svojevremeno odbačen kao neracionalan i nenaučan
(4).
Jedan od glavnih ciljeva narodnog gospodarstva jest da svoje proizvodne
snage stalno jača i razvija, t. j . da im povećava proizvodnost.
Povećanje proizvodnosti neke radne jedinice znači povećati njenu sposobnost
da može proizvoditi više materijalnih dobara iste vrste i kvalitete
uz isti utrošak energije (radnika-sati, stroja-sati), — ili da može proizvesti
jednaku količinu proizvoda iste vrste i kvalitete uz smanjeni utrošak energije.
Porast proizvodnosti znači sniženje troškova proizvodnje, a prema tome
i sniženje cijene (vrijednosti) robe.


Porast proizvodnosti cijelog narodnog gospodarstva nije jednak u svima
zemljama, niti je u svakoj pojedinoj zemlji jednak u svima vremenskim
razdobljima. U većini zemalja zabilježen je poslije rata veliki porast proizvodnosti,
što je uglavnom posljedica zamjene starih strojeva sa novim
većeg kapaciteta, odnosno bolje kvalitete. Kod nas je, prema službenim
podacima (18), proizvodnost u industrijskoj proizvodnji u 1953. godini porasla
za 4% spram 1952. godine. — Proizvodnost se očituje u ostvarenom
nacionalnom dohotku odnosno dohotku po jednom stanovniku. Tako je dohodak
po jednom stanovniku u Hrvatskoj u 1938. godini iznosio 142 SADdolara,
a 1948. godine 173 SAD-dolara (dakle ukupni porast za to vrijeme
iznosi 22%, dočim je u 1948. godini u SAD-dolarima iznosio: u SAD 1453,
u švicarskoj 847, u švedskoj 780, u Vel. Britaniji 773, u Francuskoj 482,
u čehoslovačkoj 371 SAD-dolara (8). Očigledno je, da je proizvodnost kod
nas još jako niska prema ostalim naprednim zemljama, iako se je od 1948.
godine do danas na tom području već dosta učinilo.


Proizvodnost se može povećati uvođenjem novih, boljih i poboljšanjem
starih, ekonomski zastarjelih sredstava rada, te poboljšanjem kvalitete ljudi
u proizvodnji (produktiviranje). To se naročito postiže: mehanizacijom,
automatizacijom i racionalizacijom, odnosno tehničkim usavršavanjem, te
poboljšavanjem kvalitete ljudske radne snage.


Mehanizacija i automatizacija su najvažniji način povećavanja proizvodnosti.
Moderna proizvodnja sve više teži uvođenju masovne proizvodnje
putem mehanizacije i automatizacije, a rezultat je sve uža specijalizacija
(podjela rada), koja opet zahtijeva sve veću kvalifikaciju ljudske radne
snage, te sve bolju koordinaciju unutar samog poduzeća i sve tjesniju kooperaciju
međusobno povezanih poduzeća. Taj je način proizvodnje vrlo
racionalan i ekonomičan, ali uz izvjesne uvjete (gornja i donja granica korisnosti,
optimalna zona i dr.). Sprovođenje mehanizacije i automatizacije
u širem opsegu vezano je za elektrifikaciju, te je prema tome elektrifikacija
zemlje jedan od glavnih uvjeta snažnog povećanja produktivnosti narodnog
gospodarstva (30).


Racionalizacija, prema službenoj definiciji, predstavlja podizanje proizvodnosti
usavršavanjem ili poboljšavanjem proizvodnog procesa racionalnijim
iskorišćavanjem postojećeg tehničkog uređaja, materijala ili radne
snage (energije), üi poboljašavanje organizacije rađa i neposrednog uprav




ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 22     <-- 22 -->        PDF

Ijanja privredom, i to sve uz optimalno iskorišćavanje svih faktora i elemenata
poduzeća, a da se pritom ne unosi bitne novosti u tehničke konstrukcije
ili tehnološki proces proizvodnje, a tehničko usavršavanje je nova stvaralačka
primjena poznatih metoda i pronalazaka na postojeći tehnološki
proces, koji predstavlja racionalnije rješenje određenog tehničkog problema
(29).


Poboljašavanje kvalitete ljudske radne snage treba vršiti izborom najpodesnije
ljudske radne snage po njenim prirodnim naklonostima, a i osobinama
po mogućnosti psihotehničkim ispitivanjem, te školovanjem i praksom,
a naročito specijalizacijom, odnosno podizanjem njenih pozitivnih intelektualnih,
moralnih i fizičkih osobina u svrhu izvršavanja određenih zadataka,
koje donosi sadašnja sve uža podjela rada, imajući u vidu, da je čovjek
glavni faktor u proizvodnji.


Na izložbi racionalizacije u Düsseldorf u, koja je održana 1953. godine
pod geslom »Svi treba da bolje žive«, i gdje je prikazan velik broj dobrih
primjera racionalizacije bilo tipiziranjem, poboljšavanjem uslova rada, skraćivanjem
transportnih puteva, štednjom energije ili kojim drugim načinom,
iznesena je osnovna misao, da u cjelokupnom gospodarstvu treba provoditi
racionalizaciju, te na taj način smanjiti cijenu robe i poboljšati njenu kvalitetu,
odnosno stvoriti bolje uslove za život ljudi (21).


Kao jedan naročit primjer povećanja proizvodnosti putem naučni hmetoda
rada jest upotreba heterozisa u Americi (5), na koji je način prinos
kukuruza u zadnjih 20 godina povećan za 50—60%, a osim toga mu je
poboljšana kvaliteta. U zadnje vrijeme počela je i kod nas upotreba heterozisa
kod proizvodnje kukuruza. Primjena heterozisa ima veliku budućnost
i u šumarstvu. Istu svrhu imaju u šumarstvu i metode upotrebe biljnih
liormona, heteroauksina, te dodavanje zemljištu raznih mikroelemenata.


Podizanje proizvodnosti često često može provesti istovremenom primjenom
dvaju ili više naprijed navedenih načina. U tu svrhu korisno je
spomenuti, da u SAD u 1953. godini prema 1935. godini iznosi povećanje
poljoprivredne proizvodnje oko 44%. Povećanje pak proizvodnje po jednom
radniku od 1913. do 1953. godine iznosi 233%, a u odnosu na 1952. godinu
3%. Razlozi tome povećanju proizvodnosti poljoprivrednog gospodarstva
jest upotreba većeg broja traktora, bolje vrste biljaka i hibridnog sjemena,
boljih agrotehničkih mjera i uvođenje naučnih metoda (1).


Povećanje produktivnosti veoma je važan, ali i veoma težak zadatak,
naročito za ekonomski nerazvijene i ratom nastradale zemlje, te je u svrhu
pomaganja njegovog podizanja u okviru Organizacije za evropsku ekonomsku
suradnju (OEEC) osnovan Evropski ured za produktivnost, a kod nas
je u tu svrhu osnovan Centar za naučnu i tehničku dokumentaciju i produktivnost
u Zagrebu.


Ekonomičnos t proizvodnih snaga, za razliku od proizvodnosti,
uspoređuje ostvareni korisni učinak sa utrošenim sredstvima (troškovima)
kod dviju ili više radnih jedinica (čovjeka, stroja, radionica, poduzeća i t. d.),
ili kod dva ili više različitih procesa proizvodnje, s tim da je ekonomičnija
ona radna jedinica, odnosno onaj proces proizvodnje, kod kojega se s manjim
utroškom postigne veći korisni učinak (2).


Dvije su glavne mjere za podizanje ekonomičnosti i to: smanjenje utroška
i povećanje dohotka.




ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 23     <-- 23 -->        PDF

Dizati ekonomičnost uz smanjenje utroška znači proizvoditi istu količinu
proizvoda iste kvalitete ili manju količinu proizvoda srazmjerno bolje
kvalitete, a smanjivati troškove proizvodnje, dočim dizati ekonomičnost sa
povećanjem dohotka znači proizvoditi veću količinu proizvoda iste kvalitete
ili istu količinu proizvoda srazmjerno bolje kvalitete uz iste troškove proizvodnje.
Naravno, da kod dizanja ekonomičnosti dolazi u obzir još niz drugih
kombinacija, kod kojih se ova dva glavna načina međusobno isprepliću, kao
na pr. smanjenje utroška uz istovremeno povećavanje dohotka ili povećanje
utroška uz srazmjerno još veće povećanje dohotka, odnosno (što je rjeđi
slučaj) smanjenje dohatka uz istovremeno još veće smanjenje utroška (2).


Smanjenje utroška, kao i povećanje dohotka obuhvaća niz mjera, od
kojih su neke izravno vezane za jačanje proizvodnih snaga društva (države),
dočim druge ovise o što ekonomičnijem iskorišćavanju postojećih proizvodnih
snaga. Među prve spada na pr.: zamjena manje ekonomičnih sredstava
za rad sa ekonomičnijima, a s tim u vezi, što veće i što racionalnije iskorišćavanje
prirodnih sila i prirodnih izvora zemlje, zatim supstitucija (24),
modernizacija prodajnih prostorija (14), reklama (27) i t. d., dočim među
druge spada na pr.: racionalizacija, uštede razne vrste, intenziviranje rada
do optimuma, povećanje proizvodnje onih poduzeća, koja rade ekonomično
i rentabilno, kulturno posluživanje (15) i t. d. Od velike je važnosti putem
kontrole pratiti stepen ekonomičnosti poslovanja svakog poduzeća, a naročito
upoznati uzroke neekonomičnosti, da bi ih potom navrijeme mogli
otkloniti.


Raspodjela proizvodnih snaga društva (države)
po privrednim granama. Radi naglog razvoja nauke i tehnike,
a kod nas pak i radi privredne zaostalosti zemlje, stalno dolazi do osnivanja
novih važnih grana privrede ili pak do snažnog proširivanja nekih
postojećih privrednih grana uz sve bolje iskorišćavanje prirodnih bogatstava
Zemlje. Svakako su u tom pogledu interesantni podaci o općem razvoju
industrije i rudarstva u svijetu (9). Prema tim podacima za prvih
30 godina ovog stoljeća produkcija većine metala i mnogih nemetala mnogostruko
je premašila ukupnu njihovu proizvodnju u toku cijele dotadašnje
povijesti čovječanstva. Taj porast nastavljen je i dalje često u ogromnim
razmjerima, a svakako se nastavlja i danas. Tako je na pr. u 1939. godini
izrađeno uglja 132 puta više nego 1800. godine, a nafte za 30 puta više
nego 1889. godine. Godine 1937. svjetska proizvodnja gvožđa je za 128 puta
veća nego 1800. godine, a 1943. godine dobiveno je magnezija oko 8000
puta više nego 1921. godine. Ovo ogromno povećanje proizvodnje mineralnih
sirovina skopčano je sa džinovskim razvojem industrije. Osim toga,
savremena industrija iskorišćava ili počinje da iskorišćava i nove mineralne
sirovine, koje ranije nisu bile skorišćavane, što se vidi iz slijedećih podataka:
u 12. i 13. stoljeću čovječanstvo je iskorišćavalo 10 kemijskih elemenata,
u 17. stoljeću 25, u 18. stoljeću 29, a u 19. stoljeću 47, 1915. god.
54, 1930. godine 67, a 1944. godine 71 kemijski elemenat.


Ovi podaci pokazuju, da privreda, osim općeg povećanja svoga opsega
daje sve više novih proizvoda, koji sve bolje podmiruju potrebe društva
(države).


Posljedica je svega rečenog s jedne strane stalno povećavanje proizvodnih
snaga u svojoj cjelini, a s druge strane stalno prelaženje (prebacivanje)
dijela proizvodnih snaga društva (države) iz jedne privredne grane




ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 24     <-- 24 -->        PDF

u drugu. Proizvodne snage društva (države), naime, u svakom vremenskom
razdoblju (mjesecu, godini i t. d.) treba raspoređivati po privrednim granama
tako, da uz njihovo što racionalnije i što ekonomičnije (optimalno)
iskorišćavanje, a naročito uz što bolje iskorišćavanje materijalnih uslova
(u prostoru) bude proizvedeno što više i što vrednijih materijalnih dobara.
s kojima će prvenstveno biti što bolje podmirene potrebe društva (države).
Samo uz pravilan raspored, uz ostale potrebne uvjete, proizvodne snage
postižu svoju najveću vrijednost, odnosno one tada proizvode materijalna
dobra, koja za društvo imaju najveću vrijednost. Pri tome društvo nastoji
svoje potrebe podmiriti uravnoteženo (a ne jednako) prema važnosti svakog
pojedinog proizvoda za održavanje života ljudi i prema dohotku (životnom
standardu) pojedinaca (3), kao i prema važnosti proizvoda za izvršenje
općedruštvenih neproduktivnih obaveza države prema zajednici (drž.
uprava, vanjska i unutarnja sigurnost države, sudstvo, školstvo i t. d.), a
naročito za kapitalnu izgradnju u državi (dizanje proizvodnosti).


Tako je na pr. prema službenim podacima (18) od 1931. do 1953. godine
nepoljoprivredno stanovništvo u Jugoslaviji poraslo za 97% na račun
poljoprivrednog stanovništva, koje je za to vrijeme palo za 2°/o, iako je
ukupno stanovništvo za to vrijeme poraslo za 21%. Dakle, za to vrijeme
se je u Jugoslaviji dio proizvodnih snaga iz poljoprivrede prebacio u druge
privredne grane (13), koje su se počele naglo razvijati da bi društvo na
taj način bilo prosječno što bolje podmireno sa svima poljoprivrednim, šumskim,
industrijskim i ostalim proizvodima prema sadašnjim potrebama društva
(države) i životnom standardu stanovništva.


Ni u kojem slučaju, dakle, ne može biti opći cilj
šumskog gospodarstva, da se na temelju danih (postojećih)
proizvodnih snaga u šumskom gospodarstvu
vodi tako, kako bi potrebe društva ili socijalističke
privrede bile trajno što bolje podmirene drvni
m sortimentim a (12, 13). Takva stalnost proizvodnih snaga u
šumskom gospodarstvu, kao i u svakoj drugoj privrednoj grani, onemogućavala
bi pravilan razvoj narodne privrede u cjelini, a posebno pak bio bi
onemogućen razvoj novih, kao i dosada slabo razvijenih privrednih grana,
koje imaju tendencu jačeg razvoja. Rezultat toga bila bi također neuravnotežena
struktura ukupne proizvodnje sa strukturom potrošnje. Osim toga,
u takvoj formulaciji cilja šumskog gospodarstva nije dovoljno izražena neophodnost
međunarodne razmjene dobara.


Međunarodna trgovina rezultat je općeg kulturnog i privrednog
razvitka čovječanstva, kao i stanja privrede u pojedinim državama,
a posebno pak različitih materijalnih uslova u raznim državama, koje opet
uzrokuju preveliku ili premalenu (odnosno nikakvu) proizvodnju pojedinih
vrsta roba u dotičnim državama. Bez međunarodne trgovine čovječanstvo
se više ne može ni zamisliti. Radi zategnutih međunarodnih odnosa, međutim,
sada sve države nastoje da smanje svoju ekonomsku ovisnost od inozemstva
što boljim iskorišćavanjem svojih prirodnih bogatstava, odnosno
proizvodnjom što većeg broja proizvoda potrebnih za njeno društvo, razvijajući
po mogućnosti i proizvodnju sintetičkih proizvoda, a osim toga provode
razna ograničenja uvoza-izvoza, što nanosi veliku štetu međunarodnoj
trgovini. Povodom toga, nakon Drugog svjetskog rata, koji je znatnim dijelom
uništio kulturna i privredna dobra Evrope, sve se više javlja ideja o




ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 25     <-- 25 -->        PDF

evropskoj integraciji, ideja, kojoj je svrha da putem saradnje Evrope uspostavi
jedno veliko privredno i tržišno područje, na kome bi (kako je to formulirala
Međunarodna trgov. komora) »ljudi, dobra i novčana sredstva slobodno
cirkulirala«, (28). Bez liberalizirane međunarodne razmjene dobara,
u granicama koje osiguravaju ekonomski razvitak nerazvijenih zemalja,
nema mogućnost da proizvodne snage, a naročito prirodna bogatstva Zemlje,
budu iskorišćavani u punom opsegu i ekonomično, i da potrebe društva
(svake pojedine države) budu uravnoteženo podmirene prema njihovoj važnosti
za društvo (državu) i prema standardu života.


Opći cilj šumskog gospodarstva u socijalizmu (prelaznom
razdoblju>, uzimajući u obzir sve direktne koristi, koje imamo od šume
(glavne i sporedne proizvode), mogao bi se formulirati ovako: n a sve ukupno
raspoloživim šumskim površinama, optimalnim
iskorišćavanjem danih proizvodnih snaga, trajno
proizvoditi što veće vrijednosti tako, da s njima
prvenstveno što bolje budu podmirene društvene
potrebe.


Da bismo ovaj opći cilj šumskog gospodarstva mogli ostvariti, nameću
nam se slijedeći zadaci:


a) da po mogućnosti što više uskladimo šumsku proizvodnju sa sveukupnim
potrebama društva (države), a u skladu sa općim razvojem proizvodnih
snaga društva (države) i standardom života, i na taj način na sveukupnim
šumskim površinama proizveli »što veće vrijednosti«. Pri tome
moramo uzeti u obzir veoma dugi ciklus proizvodnje u šumskom gospodarstvu
i uvjete koji iz toga proističu (23),


b) da ukupnu šumsku proizvodnju na svima šumskim površinama
s kojima raspolažemo što više povećamo kvalitativno i kvantitativno, t. j .
da što više povećamo proizvodnost našeg šumskog gospodarstva, a po mogućnosti
da premašimo prosječnu proizvodnost šum. gospodarstva u svijetu,
odnosno u bloku država koji je vezan međunarodnom trgovinom, ili da ga
barem dcstignemo,


c) da prosječne troškove naše šumske proizvodnje po jedinici mjere
smanjimo što više, po mogućnosti ispod odgovarajućih svjetskih (međunarodnih)
troškova proizvodnje, t. j . da što više povećamo ekonomičnost
našeg šumskog gospodarstva.


Da bismo ovo postigli, i na taj način cijenu drveta, kao jednom vrlo
važnom artiklu za široku potrošnju u državi, što više snizili, a izvoz drveta
učinili što ekonomičnijim i rentabilnijim, moramo naše proizvodne snage
snažno razvijati i optimalno iskorišćavati. Pošto se mehanizacija u šumskom
gospodarstvu u većem opsegu ne može provoditi, a automatizacija nikako,
moramo nastojati da tražimo i primjenjujemo sve savršenije, korisnije i ekonomičnije
šumsko-uzgojne, šumsko-zaštitne, agro-tehničke i naučno-biološke
metode, uz što bolju organizaciju rada i uz primjenu ophodnje najvrednijeg
prihoda (2). — Pri tome značajnu ulogu ima izgradnja stalne i što gušće
mreže šumskih komunikacija, sa kojima se šume drže pristupačne i otvorene,
a koje su zapravo preduvjet za racijonamo gospodarenje sa šumama,
a posebno za provođenje najvažnijih i intenzivnih šumsko-uzgojnih radova,
te za intenzivnu i racionalnu eksploataciju šuma.




ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 26     <-- 26 -->        PDF

LITERATURA:


1.
»Napredak poljoprivredne proizvodnje u SAD« — Agronomski glasnik 1954.
2.
Bićanić Br.: 0 cilju šum. gospodarstva i njegovoj realizaciji, Š. L. 1953.
3.
Bićanić R.: Kako trošimo naš dohodak, Robni promet 1953.
4.
Dominko D.: Organizacija i racionalizacija, Ek. pregled 1951.
5. Korić M.: Heterozis, najvažnija tekovina savremene biologije, Priroda 1953.
6. Kraljić Br.: Ekonomski elementi proizvodnje soc. šumarstva, 1952.
7.
Lučić D.: Dizel-motori na vozilima, 1947.
8.
Mesarić M.: Savremeni uslovi i mogućnosti perspekt. razvitka privrede NRH
Ek. pregled 1953. god.
9. Milovanović i Ilić: Geologija za rudare, 1948.
10.
Obraz R.: Rentabilnost i ekonomičnost poslovanja u vanjskoj trgovini,.
Robni promet 1953.
11.
Perović D.: Osnovi teorije troškova i industr. kalkulacija, 1946.
12.
Plavšić M.: O cilju šum. gospodarstva u soc. i njegovoj realiz., š. L. 1952.
13.
Plavšić M.: »ing. Bićanić B., O cilju šum. gospod. i njegovoj realizaciji,
Šum. list 1953.
14.
Raše V.: Utjecaj modernizacije prodajnih prostorija na obim prometa,
Robni promet 1953.
15. Rihtman Z.: O pitanju kooperacije u našoj mašinogradnji, Ek. pregled 1953.
16.
Sagrak M.: O psihologiji prodaje, Robni promet 1952.
17.
Sagrak M.: Reklama u našoj trgovini, Robni promet 1953.
18.
Savezni društveni plan za 1954. god. (SI. list 13, 1954.)
19.
Serdar: promjene strukture stanovništva FNRJ poslije drugog svjetskog rata,
Ek. pregled 1951.
20.
Sirotković J.: Prirodna bogatstva i industrijska proizvodnja NRH, Ek. pr. 53.
21. — sko: Izložba racionalizacije u Dusseldorfu, Robni, promet 1953.
22.
Šafar J.: Racionalizacija šumskog rada, Šum. priručnik II.
23.
Šurić S.: Šumska privreda, Ek. pregled 1953.
24. Turković J.: Analiza troškova i njihovo sniženje u ind. poduzećima, 1951.
25. Vajner Z.: Proizvodnost, Robni promet 1953.
26. Vajner Z.: Ekonomičnost poslovanja trg. poduzeća, Robni promet 1953.
27. V. T.: Reklama i njeno značenje u robnom prometu, Robni promet 1953
28. V. T.: Ekonomske ideje Međunarodne trg. komore, Robni promet 1953.
29. Zakon o tehničkim pronalascima i usavršenjima, 1948.
30^ Žanić: Izgledi za perspektivni razvoj elektroprivrede u NRH, Ek. pr. 1953.
Summary


The general aim of national economy is to develop continually and as much
as possible its production forces and to allocate them to the economic branches in the
manner that, by their most economical (optimal) and rational utilization and especially
by the best exploitation of its own resources the greatest quantity of most valuable
goods should be produced. Thus, primarily in a direct way and according to the
needs and possibilities and, also indirectly by way of international trade, all the social
(state) needs will be satisfiel in the best manner in accordance to their importance
for the society (state) and the living standard of its members.


The realization of this aim in a society (state) depends:
a) on the productivity of the production forces of this society (state) and in


this connection with the efficiency of human work.
b) on the economy of the production forces.
c) on the distribution of the whole production forces of the society (state)


among the economic branches in space and time, and.
d) on international trade.
The productivity is the creative efficienoy of the human working forces in


conjunction with the available working means, which is displayed in the useful effect
of the determinate quality under optimum or maximum efforts of their forces per
unit of time, and under fixed working conditions.


For the estimate of the productivity of a given working unit (man, workshop,
enterprise itc). we use the coefficient of optimum (maximum) productivity, i. e. the
relation between the optimum (maximum) useful effect in the natural indices and




ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 27     <-- 27 -->        PDF

the optimum (maximum) consumption of energy per unit of time under fixed working


conditions.


If the relation between the realized useful effect of a working unit and the
quantity of the actually used energy (coefficient of rationalization) is smaller than
the coefficient of the optimum productivity, then the production forces of this working
unit are unrationally (not wholly or too much) utilized. In a given condition the least
possible coefficient of rationalization of a working unit is simultaneously its coefficient
of optimum productivity.


The work efficiency of a working unit under a given productivity of its production
forces and a given quality of a used reproduction material, depends on the
intensity of work. The realized useful effect per worker (worker/day) is the coefficient
of work efficiency. The work efficiency coefficient is greatest at the maximum:
effort of the production forces.


Of the production forces of a working unit are not wholly utilized, the coefficient
of rationalization, could be increased by the intensification of work. In principle,
the intensification is allowed to be performed within the limite of rationalization:,
or optimum productivity.


The increase of productivity is achieved especially: by mechanization, automatization
and rationalization or technical development and by improvement of labour
quality.


Economy, in contrast to productivity, compares the realized useful effect with´
the means spent with two or more working units, or with two or more various processes
of production in a way that the most economical working unit or production
process is that by which a higher useful effect is achieved through smaller consumption.


There are two measures for the increase of economy, i. e.: reduction of consumption
and increase of income. This is posible to achieve in different manners,
some of which are directly bound to the strengthening of the production forces of
the society (state) whfe others aim at a more economical utilization of the existing
production forces.


The production forces of the society (state) are to be distributed in each period
of time among the economic branches, so that under their more rational and economical
(optimal) utilization more and more valuable goods will be produced by means
of which primarily the society´s needs will be satisfied. Only under a right distribution
— in addition to other necessary conditions — the production forces of the society
(state) achieve their greatest value, that is they produce material goods wich are
most valuable for the society.


Without a liberalized international trade — within the limits securing the economic
development of undeveloped states — the production forces of the Earth cannot
be utilized to a full extent and economically, nor can the needs of the society (state}
be adequately satisfied as to their importance for the society and its living standard.


By applying all these principles to forest economy in our efforts to balance-
forest production with the total needs of the society (state) as well as with the
general development of the production forces of the society and economy in forestry,,
our aim is to produce permanently on all available forest areas and by the optimum
utilization of available production forces the highest walues primarily in order to»
meet the society´s needs to the highest extent possible.


93:
t