DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1955 str. 63 <-- 63 --> PDF |
(ustanovljena na panju visokom 1 dm) ukazuje vrlo varijabilna, općenito u granicama od 20—140 godina, dakle oko jednog stoljeća. Postoji dakle ogromna razlika u starosti između stabala jednake visine. Procentualno učešće stabalnog broja prema dobnim razredima ovakovog pomlatka daje razmjer. Dobni razredi (g) 20—40 41—60 61—80 81—100 101—140 Broj stabala (Vo) 24 30 30 12 4 Najveći broj stabala dolazi u starosti od 40—80 god. pa je potom preko polovice stabala staro preko 6 decenija. Ali upravo široke granice, u kojima se kreće ova prosječna starost upućuju, da u sastojini nije postojalo sistematsko oslobađanje pomlatka u prošlosti. Kod sastojina s nedovoljnim brojem stabala u podstojnim klasama može ova okolnost imati dalekosežne gospodarske posljedice. Ali i kod dobro obraslih predjela može veliki broj starih jedinaka u naraštaju djelovati negativno na sveukupni kvalitativni prirast, jer se kasnije na razmjerno velikom broju odraslih stabala očituju unutrašnje tehničke greške u inače najvrednijem donjem dijelu debla. U razradi pak zastrte površine i njezine korelacije sa starošću pomlatka po kategorizaciji spomenutih dobnih razreda pokazuju autorove izmjere slijedeće fluktuacije: Dobni razredi (g) 20—40 41—60 61—80 81—100 101—140 Zastrta površ. (dm2) 415 491 616 755 855 Izlazi, da je zastrta površina kod najstarijih stabala dvostruko veća od one kod najmlađih.. Znači, da je kod pomlatka u visokoj starosti jedino asimilacioni aparat s vrlo velikom površinom krošnje sposoban, da raspoložive množine stalno umanjivanog difuznog svjetla apsorbira i tako održi na životu potisnuto stablo. Na osnovu dokumentarnog materijala o razvoju jelovog pomlatka u prebirnim šumama imajući pred očima kvalitet stabala, potrajnost strukture i tečaj zastarčivanja autor dolazi do važnih zaključaka, od kojih su za potrebe naše operative od interesa slijedeći: a) Ma da veliko učešće jako potisnutih stabala novog naraštaja ne umanjuje veličinu cjelokupnog sastojinskog prirasta, ipak njihovo postojanja stvara takove šumsko-sociološke i gospodarske uslove, da je vrlo teško ostvariti i podržavati povoljnu prebirnu strukturu. Osobito je to teško u šumama, u kojima se ne gospodari dovoljno intenzivno. Snažno zastarčeni jelov naraštaj uzima premalo učešća kod kontinuiranog obnavljanja tanjih i srednjih debljinskih klasa, čime je u izvjesnoj´ mjeri ugrožena i gospodarska potrajnost. Osim toga ovakav materijal daje kasnije razmjerno mnogo stabala s tehničkim greškama u najvrednijem donjem dijelu deblovine. b) Kod zastarčenog jelovog pomlatka stvarno postoje znatne vitalne snage, koje se upiru na snažno razvijeni sistem korijenja i na veliku površinu (promjer) krošnje. Ali te vitalne snage imaju i svoju vremensku granicu. Razvijeno bogato žilje može doduše podnositi duži period potištenog položaja ali zato krošnja s obzirom na sve veći nedostatak svjetla postaje nesposobna, da bi održala na životu, koliko samu sebe - toliko i sistem korijenja. Daleko je dakle pretežniji utjecaj svjetla nego kvalitete zemljišta. c) Utvrđena je činjenica, da je jelov mladi naraštaj mlađi u grupimičnom nego u stabljimičnom sastavu. Iz toga nužno slijedi, da se ima favorizirati grupimični sastav pomladnih klasa. ´Ova je mjera osobito važna kod slabijih napose vapnenih nedovoljno vlažnih staništa, gdje je upravo grupimični oblik pomlatka slabije razvijen. d) Kako u jelovim sastojinama s podstojnom bukvom dolazi razmjerno veliki broj vrlo zastarčenih jelovih stabala, to se za naše prebirne šume ima zastarčenje smatrati kao najveća mana prebirne šume. U takovim se sastojinama, gdje uz jelu dolazi i bukva, ne bi u nijednom slučaju smjelo zatezati s oslobađanjem pomlatka jele. e) Najbolju uzgojnu formu čine grupimični oblici pomlatka i to ne samo zbog proizvodnje bolje kvalitete već i zbog povoljnijeg podržavanja potrajnosti i zbog uslova potpunijeg izlučivanja po očitijim individualnim nasljednim svojstvima, |