DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1955 str. 36 <-- 36 --> PDF |
SAOPĆENJA MEĐUSOBNI ODNOSI ŠUMARSTVA I DRVNE INDUSTRIJE Još od Oslobođenja 1945. god. pa dalje, pitanje nadležnosti eksploatacije šuma nije konačno razgraničeno niti riješeno, kakoi to traže ne samo uzgojni, već i opći interesi. Poznato je, da je od 1945. do 1947. djelovalo Zemaljsko šumsko poduzeće Hrvatske, koje se bavilo, eksploatacijom šuma i osiguravalo drvnu industriju i široku potrošnju sirovinama i gorivom. Bod konac 1947. god. formirana su Šumska gospodarstva, koja su vrlo kratko vrijeme držala eksploataciju šuma u svojoj kompentenciji, jer je već I. I. 1948. prešlo na formiranje poduzeća za iskorištavanje šuma, koja su na teritoriju Hrvatske vršila eksploataciju šuma te potrebnim sirovinama osiguravala područne pilane, a ustanove, nadleštva i gradove gorivim drvetom. Ni ova poduzeća nisu bila duga vijeka, jer su već koncem 1948. likvidirana, a eksploatacija šuma prenesena na tadašnja Šumsko-industrijska poduzeća. Kroz to su se vrijeme Šumska gospodarstva bavila uglavnom uzgojem, zaštitom i uređivanjem šuma, a tek kasnije postepeno su ulazila i u ekspolataciju šuma. Sve do to:ga momenta, dok je eksploataciju šuma radilo samo šumarstvo i sama drvna industrija, odnosi između njih, bili su uglavnom toleranti. Naprotiv, kad su se i Šumska gospodarstva ili njihove šumarije počele baviti eksploatacijom šuma paralelno sa drvnom industrijom, počele su nesuglasice između ovih dviju grana naše privredne djelatnosti. Odnosi su se sve više zaoštravali, što su cijene gotovih poluprodukata i produkata rasle, a dostigli su kulmaniciju zaoštrenih odnosa nastupom zakona slobodne ponude i potražnje, kada je jedna i druga nastojala ostvariti što veći čisti prihod i višak fonda plaća. Posljedice su bile, da je donesena Uredba o prodaji drveta u šumi na panju putem javne licitacije i to baš u doba najjače potražnje sirovina i znatnog smanjenja plana sječa. Dakle u momentu nastupa deficitarnosti naročito pilanske oblovine, koja je zaostajala za izgrađenim pilanskim kapacitetima. Posljedice su´ nam poznate u naglom skoku cijena drveta u šumi na panju i anomalijama, koje su se događale, da su poduzeća iz drugih republika kupila sječine u tuđim alimentacionim područjima i na tuđim transportnim sredstvima. Kod rješavanja takvih sporova morao je interve nirati i Sekretarijat za poslove narodne privrede. Sa druge strane šumarstvo je nastojalo što veći broj sječina zadržati za sebe i izrađivati u vlastitoj1 režiji, a naročito onih sječina, koje su bile na povoljnim mjestima u odnosu na troškove izvoza. Takvu situaciju još je više pojačao prelaz na privredni račun vezan sa raspodjelom viška fonda plaća. U takvom položaju razumljivo je, da je moralo doći do još jačeg sukoba između drvne industrije — koja se borila za sirovinu formiranjem alimentacionih područja — i šumarstva, koje je u Uredbi o prodaji drveta u šumi na panju putem licitacije gledalo viškove ostvarenih prihoda preko planom predviđenih. Rezultat je te borbe bio taj, da je 1954. god. dokinuta Uredba o prodaji drveta u šumi na panju putem licitacije i donesen cijenik za prodaju drveta u šumi na panju po utvrđenim cijenama. Uslijedila je i raspodjela pilanske oblovine donekle, ali alimentaciona područja definitivno nisu fiksirana, niti su pojedinim drvno-industrijskim poduzećima izdana zvanična rješenja o podjeli njihovih alimetacionih područja. Tako je ovo pitanje još i danas otvoreno i ostalo nerješeno. Pilane su se donekle osigurale sirovinama za 1955. godinu do 1. oktobra, kako se koja mgla i znala snaći. Međutim, ja smatram, da ovakvo stanje ne može dulje ostati, već ga je potrebno čim prije i to temeljito riješiti, ako se želi našim pilanama osigurati dalji rad poslije 1. oktobra 1955. godine i dati im mogućnost sastava društvenog plana za 1956. god., jer su one mnoge danas još uvijek u neizvjesnosti, gdje će im se osigurati potrebna sirovina. To naglašavamo zato, što nam je iz prakse poznato, da se sve šumarije nisu držale zaključaka komisije i konferencije, održane u jeseni 1954, u Zagrebu pod rukovodstvom Uprave za šumarstvo i lovstvo, već su svoju oblovinu prodale izvan |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1955 str. 37 <-- 37 --> PDF |
gravitacionih područja postojećih pilana kao i onim pilanama, koje na toj konferenciji nisu bile predviđene da se alimetiraju oblovinom, već da od postojećih pilana i pogona racionalnijim iskorištenjem kupe gotovu rezanu građu, potrebnu za .njihovu finalnu preradu. Smatrajući da je ovakav stav šumarije kao i cijeloga šumarstva pogrešan, a želeći pravovremeno ovo pitanje pokrenuti sa mrtve točke, da bi se do predlaganja društvenog plana za 1956. godinu ova pitanja izvela na čistac, odlučio sam u Vjesniku Drvno-industrijskog poduzeća Belišće staviti svoj predlog kompetentnim organima na razmatranje. 1. Pitanje, koje se mora kad-tad riješiti, da se donese rješenje, koje pilane imaju pravo na alimentaciju sirovinom iz šuma opće narodne imovine, te koje imaju pravo prerade drveta za racionalno korištenje i eksport. 2. Ostale pilane, koje nemaju pravo na alimentaciju sirovinom iz šuma opće narodne imovine, ali mogu rezati za vlastite potrebe nabavljenu sirovinu ili u najamnom rezu onim licima, koja im povjere na rezanje svoju sirovinu. 3. Pilane, koje nemaju nikakvih uslova za rad, jer ne mogu rezati racionalno niti koristiti sirovinu, moraju se zatvoriti i administrativnim putem zabraniti rad. Na ovom mjestu za nas je najvažnija kategorija onih pilana, koje su spomenute pod točkom 1., jer o njima ovisi naša drvna industrija, naš izvoz i stvaranje potrebnih deviza. Zato mjerodavni organi za ove pilane morali bi donijeti rješenja za dozvolu rada i oznakom područja sa kojih se imaju alimentirati. Šumarije bi morale dobiti izričita naređenja, da svu proizvedenu i raspoloživu sirovinu moraju predati toj pilani. Pilana bi morala biti do 30. VI. tekuće godine zvanično od šumarije obaviještena sa kojom i kakvom količinom i vrstama drveta može računati. Jedino tako može pilana sastaviti pravovremeno i realan društveni plan. O toj potrebi, mislim da nije nužno nikoga uvjeravati, jer smo već davno tu potrebu uvidjeli, a još češće zapinjali u izradi predloga društvenog plana, što se takvim podacima nismo pravovremeno raspolagati. Radi pomanjkanja takvih podataka gubili smo dane, nedjelje i mjesece, a predloženi društveni planovi nisu mogli biti realni. To se još više odražava u velikim poduzećima, da ih nazovemo kombinatima, gdje pilana ovisi o eksploataciji šuma, finalni pogoni o pilani, tvornica tanina i tvornica suhe destilacije o eksploataciji šuma, kao i proizvodnja energije, koja nema podataka o količinama pogonskog materijala, jednom riječi, gdje su manje ili više pogoni vezani za eksploataciju šuma, a ova ne može dati realne podatke, jer ovisi o šumarijama. Sa druge strane šumarije imaju svoje A. O. R-e, rade po svojemu planu i ne vode mnogo brige o drvnoj industriji, koja čeka na podatke potrebne još za sastav društvenog plana. Ovakvo stanje je, dakle gotovo nemoguće i mora se riješiti jednom tako, da se poslovanje i radovi kako u uredu tako i na terenu mogu rješavati i odvijati normalno. Rješenje ovoga problema moguće je i jedino ispravno tako, da šumarije vrše same u svojoj vlastitoj režiji sječu i privlačenje materijala do pomoćnih skladišta ili do glavnih skladišta, a što ovisi o tomu u čijemu se posjedu nalaze šumske željeznice ili kamioni. Normalno je, da prijevoz željeznicom vrši onaj, tko raspolaže sa prugama, lokomotivama, reparaturnim radionicama i stručnim osobljem, za rukovanje i opravku tih prevoznih sredstava. To isto treba primjeniti i za prevoz kamionima. Tako gdje se obavlja kolima, saonicama ili sličnom upotrebom animalne vučne snage, izvoz treba ostaviti u nadležnosti šumarija. Na taj način šumarije bi imale eksploataciju šuma u svojim rukama, a predavala bi gotove izrađene produkte drvnoj industriji na pomoćnim ili na glavnim skladištima ili čak i postavno vagon, kako to već danas znatan broj šumarija čini (na pr. Slatina, Miholjac, Valpovo, Osijek, Lovnošumsko gospodarstvo »Košutnjak« i t. d.). Ako to čini već jedan dio šumarija, nema razloga, da to ne bi činile i ostale Šumarije, te da se zavede jednoobraznost i pojednostavljenje poslovanja, a troškovi proizvodnje snize i konačno izvrši razgraničenje dosadašnje eksploatacije šuma, a prekine sa rivalstvom između šumarstva i drvne industrije, tko će obavljati eksploataciju šuma. Gornji naš prijedlog pokušati ćemo u daljnjem izlaganju i dokumentirati. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1955 str. 38 <-- 38 --> PDF |
1. Prema sadašnjoj situaciji na terenu i važećim propisima, šumarije imaju pravo eksploatirati putem čišćenja, proreda i sanitarnih sječa. Granice tih pojmova nisu strogo postavljene niti odijeljene, pa ih je znatan dio šumarija prekoračio, jer vrši sječu, izradu, izvoz i utovar čak ionih sječina, koje su okarakterizirane kao redovite sječe. Takav rad za sada primjenjuju Lovno-šumsko gospodarstvo »Košutnjak«, kao i znatan broj šumarija u Posavini i Podravini. Dakle ove su šumarije prekoračile pozitivne propise, a od čega mi ne želimo praviti pitanje, već stojimo na stanovištu, zašto se takav način iskorištavanja ne bi primijenio na svima šumarijama? 2. Kako nam je poznato i ove šumarije, koje danas u svojim područjima ne provedu lOO´Vo-tno režijsko poslovanje, ipak vrše u svojoj režiji eksploataciju nekih sječina, a koje su prešle granice čišćenja, proreda i sanitarnih sječa. Ako to čine sa jednim sječinama, zašto ne bi činile sa svima sječinama, koje se nalaze u njihovom području? Smatramo, da će tada otpasti izbor sječina te prigovori na bolje ili lošije, te lakše i teže sječine. DIP Belišće za 1955. god. iz vlastitih manipulacija pokrilo je svoju potrebu u pilani samo sa 45°/o trupaca, dok je 55% potrebe dobilo gotove trupce od šumarija, koje same vrše sječu, izradu, izvoz i utovar. Prema tomu nema nikakvog razloga, da i one druge šumarije ne izvrše sječu, izradu i privlačenje pilanskih trupaca, pa i ostalih sortimenta do uskotračnih 0,60 m pruga ili javnih cesta, te da tamo šumarije predadu DIP-ovima gotove Sortimente, a DIP, jer ima vlastite sprege, lokomotive, kamione, reparaturne radionice i stručni kadar, može sam dalje izvršiti prevoz sortimenata. Jedino, kada bi šumarije ova osnovna sredstva preuzela pod svoju upravu, tada bi mogle i ove šumarije isporučivati Sortimente DIP-ovima postavno vagon i iz većih sječina dobivene Sortimente. 3. Kod provođenja sječa, izrade i privlačenja na terenu, vrlo često se pojavljuju nesuglasice između šumarija i manipulacija u pogledu rokova sječe, izrade i izvoza, kao i oko uspostavljanja šumskoga reda u sječinama, doznake »ad« stabala, naknadne doznake, šumskih šteta, doznake materijala za puteve, za nastambe, pomoćnog materijala za podbijanje vlačuga i saonica i t. d., i t. d., a sve te nesuglasice otpadaju onim momentom, kada same šumarije preuzmu sav taj rad u svim sječinama. 4. Dok su na teritoriju jedne šumarije vršile eksploataciju i šumarija i manipulacija, sječine su bile više razbacane, a jasno je, da je svaka šumarija povoljnije sječine zadržavala za sebe, dok su manje- povoljne dodjeljivane DIP-ovima, a često puta i takve, kojie šumarija nije mogla izraditi iz bilo kojih razloga, DIP je morao, jer je u planu sječine konačno okarakterizirana kao »industrijska«, premda je drvna masa kretala i oko 500 m3 brutto mase. Prenošenjem eksploatacije šuma u kompetenciju šumarija, ovakve će anomalije otpasti, sječine će se skoncentrirati na manje površine sa većim masama, a sama šumarija daleko će lakše i brže rješavati razne probleme, koji nastupaju prilikom rada u sječinama, jer je ona jedina za izvršenje sječe i isporuku sortimenata zadužena i odgovorna. 5. Smještaj naših radnika, zaposlenih u eksploataciji šuma, još uvijek nije na onoj visini, kako bi on mogao biti. Glavni razlog leži baš u neriješenom pitanju nadležnosti eksploatacije šuma. DIP-ovi nisu dovoljno sigurni, da će u tim područjima trajno ostati i zato grade više privremene nastambe. Ostala poduzeća (razna kotarska i gradska) dobivaju manje sječine, koje daju uglavnom gorivo drvo, rade sezonski i kompanjski, te također ne grade stalnih nastambi. Šumarije zadržavaju za sebe povoljnije sječine u blizini sela, te smatraju, da nastambe za radnike nisu ni potrebne. U većini slučajeva i jedni i drugi traže kako nastambe, tako i opremu (čebad, posuđe), pa i prehrambene artikle od DIP-ova, a naročito alat. Kad bi se eksploatacija šuma odvijala samo pod upravom šumarije, jasno je, da bi ovo pitanje bilo daleko povoljnije riješeno za šumskog radnika nego je danas. Tada bi sama šumarija nastojala provesti koncentraciju sječina, a prema tomu izgraditi i dovoljan broj stalnijih i solidnijih nastambi. Ona to može učiniti tim lakše, što njoj sve nastambe mogu služiti i za provođenje ostalih radova, kao što su; doznaka i procjena stabala, sadnja, uređivanje šuma, izgradnja puteva, zaštita od požara. Dakle ove nastambe za šumariju imaju daleko širu i potrebu i uporabu, te se troškovi lakše podnose na različitim knjižnim stavkama. Ovom prilikom je naročito važno istaknuti mogućnost boljeg \ |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1955 str. 39 <-- 39 --> PDF |
/ čuvanja ovakvih nastambi, jer su čuvari šuma često u mogućnosti ovakve nastambe obilaziti nego osoblje manipulacije, koje mora po. završetku rada nastambe prenositi ili prepustiti na milost i nemilost zlobnim prolaznicima i pastirima do slijedećeg ponovnog dolaska u sječinu. Osoblje šumarija, kako se to iz naprijed navedenog izlaganja moglo opaziti, može sve nastambe kroz godinu više koristiti i kroz duže vremena, a što je nastamba u šumi više i duže naseljena, tim je bolje čuvana. Jasno je, da se šumariji takva nastamba i lakše amortizira, nego manipulaciji,- koja je koristi najviše 6 mjeseci u godini. 6. Pogledajmo sada stanje osoblja na terenu. Šumarije danas imaju na terenu kontrolno lugarsko osoblje i čuvare šuma. Ovo osoblje nakon završenih jesenskih sadnja pa do početka proljetnih sadnja zapravo nije posve iskorišćeno. Ovo osoblje predpostavlja se, da mora znati sve poslove, koji zasijecaju u iskorištavanje šuma, pa je normalno, da u mrtvoj zimskoj sezoni, baš kada je vrijeem za eksploataciju bude na tim poslovima iskorišteno. Sa druge strane, ako pogledamo osoblje zaposleno kod DIP-ova i kod raznih drugih kotarskih i gradskih poduzeća, koja se bave eksploatacijom šuma, to je osoblje iskorišteno uglavnom samo u zimskim mjesecima, dok je u ljetnim mjesecima iskorišteno vrlo malo ili nikako. Često puta se takvo osoblje mora upućivati na neplaćene godišnje dopuste. To se događa i kod DIP-ova, i kod katarskih, te gradskih kao i šumarskih manipulanata i pomoćnog osoblja. Sve to osoblje pada na teret režije odnosnih poduzeća, ali se nesmije zaboraviti, da ono pada na teret cijele zajednice, jer su troškovi proizvodnje povećani, a što je najlošije, da se drži jedan dio ljudstva na nedovoljno iskorištenim radnim mjestima, dakle neproduktivno, a to pada na teret cijele društvene zajednice. Zato je naše mišljenje, da se i sa toga naslova eksploatacija šuma povjeri isključivo šumarijama, a broj njenog osoblja do potrebnog plafona povisi, jer će taj broj još uvijek biti niži od sadašnjeg, kojega drže u susjednim sječinama šumarije, DIP-ovi, kotarska, gradska i razna druga poduzeća, koja se bave eksploatacijom šuma. Da se izvrši ušteda samo jednog radnog mjesta, mi smo uspjeli sniziti trošak proizvodnje naših produkata, premda postoji vjerojatnost za uštedu većega broja radnih mjesta. Kvalitet osoblja sigurno je, da će moći znatno poboljšati, ako se na eskploataciju šuma, koju će voditi šumarije, izvrši izbor od onog osoblja, koje je danas zaposleno kod šumarija i manipulacija. Neka kotarska, gradska i druga poduzeća, koja se bave eksploatacijom, drže zaposleno čak i penzionere, koje će potreba otpasti, čim šumarije preuzmu eksploataciju šuma u svoju nadležnost. Na ovom mjestu teško je, a nema ni potrebe dokazivati, koliko će iznositi novčano sniženje troškova. Međutim sigurno je jedno, da će se broj osoblja moći znatno smanjiti, a kvalitet osoblja poboljšati i konačno troškovi proizvodnje sniziti. 7. Konačno ćemo razmotriti još i situaciju u uredima šumarija i manipulacija- Svima nama je poznato, da danas postoje uredi šumarija, gdje se nalaze upravitelj, knjigovođa, blagajnik, evidentičar, admini strati vac za vođenje urudžbenog zapisnika, za socijalno osiguranje, čistačica, kočijaš, a vjerojatno još kakva pomoćna sila, Dakle najmanje 8 namještenika. Situacija kod uprave manipulacija je slična, te se može uzeti kao sigurno, da one imaju prosječno zaposlenih 6 namještenika. Ako na području šumarije rade samo dva druga poduzeća bilo kotarskog, gradskog ili sličnog značaja i ona zaposluju prosječno po 3 namještenika ili ukupno 6. Prema tomu administrativnog osoblja zaposlenog danas na teritoriju jedne šumarije broj se kreće oko 8 + 6 + 6 = 20 lica. Kvalitet toga osoblja poznat je, jer nijedno od ovih poduzeća nema lOO^/o kvalitativno osoblje. Spajanjem odnosno prenošenjem eksploatacije šuma u nadležnost šumarije od ovih 20 namještenika može se vrlo lako izvršiti izbor takav, da će šumarija za 10 najboljih namještenika moći savršenije obavljati poslove u eksploataciji šuma, a društvena zajednica uštediti oko 10 radnih mjesta. Taj se trošak već može i obračunati, te dobiti jasniju sliku o visini sniženja troškova proizvodnje. Ovom prilikom moramo imati u vidu i one uštede, koje će nastati potrebom manjeg prostora za uredske i stambene prostorije, jer će mjesto ranijih četiri ureda |