DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 3     <-- 3 -->        PDF

ŠUMARSKI LIST


GLASILO ŠUMARSKOG DRUŠTVA HRVATSKE


GODIŠTE 79 SEPTEMBAR —OKTOBAR GODINA 1955


0 RAZMNAŽANJU TOPOLA MOTKAMA


Ing. Podhorski Ivo — Zagreb. Institut za šumarska i lovna istraživanja N. R. H.


J
J
edna od naročitih značajki crnih, eurameričkih i balzamastih topola jest,
da se mogu lako razmnažati vegetativnim načinom, sadnjom odlučenih
nadzemnih dijelova stabljike. Ovi dijelovi usađeni u tlo naskoro razvijaju
korijen i stabljiku.
Ova pojava restitucije organizma, tako česta u biljaka, očituje se
osobito snažno kod spomenutih vrsta topola, pa se te vrste u praksi isključivo
i razmnažaju sadnjom reznica, prutova ili motaka.
Granica veličine tih dijelova mnogo je veća nego je to općenito poznato.
Ne samo 1 cm debele i do 30 cm duge reznice, već i čitave oblice topola sve
do 15 cm debljine i do 80 cm dužine, ukopane u zemlji razvijaju korijen i
izbojke (na pr. Lücke-ova metoda uzgoja matičnjaka). Prutovi 0,5 do 2 m
dugi, a i motke sve do 9 m dužine, usađeni dovoljno duboko u tlo, ubrzo se
zakorjenjuju i razvijaju u stablo.
Kod uzgoja topola u praksi te su pojave iskorištene, pa danas postoji
veliki broj metoda vegetativnog razmnažanja topola tim načinima. Najpodesnija
i najraširenija je metoda sadnjom kraćih reznica (18—25 cm dugih).
Osim ove metode postoje i druge kojima se za sadnju upotrebljavaju veći
ili manji prutovi a i čitave motke. Svaka od tih metoda ima neke svoje
prednosti i mane, a mnoge od njih nisu još posve ispitane.
U NRH razmnažaju se crne i eurameričke topole ponajviše reznicama.
Pred nekoliko decenija mnogo se upotrebljavala sadnja prutova, dok sadnja
motaka (uobičajena za vrbe) nije kod topola primjenjivana, iako je Pfeiffer
u prvoj našoj brošuri o sadnji topola spominje i preporuča. Koliko je nama
poznato, do sada kod nas o toj metodi ne postoje šira iskustva niti stariji
nasadi.


Pred nekoliko godina odlučili smo, da za naše prilike iskušamo i razmnažanje
topola motkama. Sadnjom manjih pokusnih nasada na raznim
staništima izvršili smo orijentaciono provjeravanje te metode pa ovdje u
ovom članku, iznosimo naša zapažanja i iskustva. I ova metoda ima neke


Opaska: God. 1949, pregledali smo u Kloštru u Podravini, u dvorištu seljaka
Tome Rasinca, jedno stablo Populus serotina, na koje nas je on upozorio, da se je
razvilo iz jednog stupa topole 2,5 m dugog i 10 cm debelog, koji je on pred 20 godina
ukopao da mu drži lozu. Stup, zasađen odmah iza sječe u šumi, razvio se u zdravo
stablo lijepog oblika, s 19 m visine i 55 cm prsnog promjera. Na deblu se jasno razabiralo
mjesto, na kojem je gornji presjek zarasao. Tlo u dvorištu bilo je pjeskovito,
a vlažno zbog nedalekog bunara.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 4     <-- 4 -->        PDF

prednosti i mane, pristaša i protivnika, pa je potrebno da se o< njoj naša
operativa pobliže informira.


I.
Sadnja topola motkama jedan je od starijih načina sadnje. Ovaj je
način dijelom uobičajen u Njemačkoj, a naročito u Holandiji. Vjerojatno
se i danas još upotrebljava. Pojam motke u stručnoj literaturi do danas nije
točno definiran. Razlika između reznica, prutova i motaka zapravo je u
duljini, koju svaki autor drugačije navodi. Po navodima Miiller-a (4)
reznice su 15—50 cm dugi dijelovi topolovih izbojaka, prutovi su 1 godišnji
izbojci 50 cm do 2 m dugi, a motke su višegodišnji izbojci dužine od 3 m
dalje. Po Wettstein-u (9) su motke 2—4m duge. Po Lücke-u (3)
motke su izbojci ili grane više metara dugi (7—9m). Po Hilf-u (2)
motke bi imale dužinu 2,5 do 5 m, a prutovi 1—2,4 m. P o u r t e t (8)
navodi kao motke izbojke 2,5 do 3 m duge. Engleski naputak 1949. g. (1)
opisuje kao motke višegodišnje izbojke iz matičnjaka 2,4 do 2,7 m duge,
a 2—3 godine stare. Mi smatramo, da je za pojam motke bitna samo njezina
dužina. Ona bi se mogla uzeti od 2,5 m dalje, bez obzira na starost
i debljinu. Motka na vrhu nije prikraćena i normalno treba da ima vršni
pup. Za razmnažanje topola motkama upotrebljavaju se prema Müller-u
ponajviše motke duge 3—7 m, a 5—7 cm promjera u 1 m visine. One se
obično dobivaju sječom izbojaka iz krošanja starijih stabala topola, koja
se u tu svrhu uzgajaju sijekom na glavu slično kao vrbe. Motke se mogu
uzgajati i u matičnjacima, ako se izbojci topola prorijede i ostave na panju
nekoliko godina. Za sadnju se upotrebljavaju potkresane motke. Potkresivanje
se vrši prije sječe motaka u ljetu, a potkresuju se samo postrani
izbojci i grane. Prigodom sadnje skida se s motaka i jedan dio pupova,
kako bi se osigurala ravnoteža između krošnje i korijenja.


Motke se sade tako (5), da se zašilje i donjim dijelom usade u rupu,
koja se prethodno načini u tlu željeznim sadiljem ili šiljatim kolcem. Motke
treba saditi što dublje oko lm . Preporuča se (Lücke), da se rupa iskopa,
jer se tada kora motke kod usađivanja ne oštećuje. U tako iskopanoj rupi,
motke uspijevaju bolje. Jedan od glavnih uslova za uspjeh jest taj, da su
motke čvrsto fiksirane. Ako su usađene labavo, vjetar ih klati, kida korijenje
i motke ugibaju. Nekoji autori preporučuju i drugačije načine sadnje.


Prema engleskom naputku 1949. g. (1), topolove se motke sade tako, da
se izkopa 45 cm duboka jama. Na dnu jame načini se polugom 30 cm duboka
rupa. Motka se u tu rupu čvrsto usadi, a jama ispuni iskopanom zemljom,
koja se na koncu dobro zagazi. Sadnju motaka u rupe bez ukopavanja
gornjeg sloja zemlje on smatra lošom.


Teerinc k (5) preporuča, da se za tla s visokom vodom temeljnicom
kod sadnje topolovih motaka donji dio motke, koji dolazi u vodu, okora,
tako da kora ostaje na motci samo 40 cm ispod površine tla, a u zoni, koja
je nad vodom temeljnicom. Kalusno korijenje razvije se onda na donjem
rubu kore u tlu, jer ima dovoljno zraka. Ako se takvo okoravanje ne provede,
razvoj korijenja je slab zbog pomanjkanja zraka. Okorani dio motke
imao bi zadaću da učvršćuje motku. On navodno uvijek i ne istrune te je
pronađen na zrelim izvaljenim stablima još posve svjež.


Sadnja topola motkama naročito se nekada prakticirala u Njemačkoj.
Topolici u Badenu, osnovani polovicom prošlog stoljeća, sađeni su većinom




ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 5     <-- 5 -->        PDF

topolovim motkama. Na slabim staništima taj način nije uspjevao, pa se je
prešlo na uzgoj s pomoću reznica. Danas većina uzgajača topola ovu metodu
doduše spominju, ali su mišljenja o njoj različita, a dijelom i negativna.
Mülle r (5) navodi, da je ona uporabiva za poplavna područja, pašnjake
i aleje, ali smatra da je uspješna samo na odgovarajućim staništima kod
pravilne sadnje i ako je sorta dobra. Wettstei n (9) smatra, da bi ta
metoda, koja zahtijeva više njege, došla u obzir na poplavnim područjima,
kao i tamo gdje postoji opasnost od leda. Lück e (3) opisuje prednosti
i mane te metode, a zaključuje da joj mane pretežu, i da sadnja motaka
ne bi dolazila u obzir za širu upotrebu. Pourte t (8) napominje sadnju
motaka i navodi, da se one mogu saditi samo na vrlo svježim tlima.


Prema engleskom naputku iz 194,9. god. (1), sadnja topolovih motaka
može doći u obzir samo na vlažnim mjestima. On drži vjerojatnim da sadnja
ožiljenih reznica ima prednost pred sadnjom motaka. Piccarol o (1948)
napominje, da se je u Italiji u pravilno osnivanim nasadima topola, odavno
odustalo od sadnje motaka i da bi se ona mogla preporučiti samo na terenima,
koji su za vrijeme sadnje vrlo vlažni.


Prema provedenim holandskim ispitivanjima i iskustvima, topolove
motke duboko posađene na mekanim i rahlim tlima su čvršće. No u prve
tri godine one imaju slabiji prirast. Procenat ugibanja kod zasađenih motaka
veći je nego kod posađenih korjenjaka. Konačni zaključak bio je, da
sadnja motaka nema prednosti pred korjenjacima.


Prednost i sadnje topolovih motaka su slijedeće:


1. Zbog velike visine izbojka (3—7 m) omogućena je sadnja i na terenima
s dubokim poplavama, ili s vrlo visokim grmljem. Zbog veće visine
nasadi su sigurniji od oštećivanja stokom.
2. Zbog duboko usađenog donjeg dijela i duboko i jako razvijenog korijenja
motke su na mekim tlima otpornije prema djelovanju vjetra ili
poplavne vode.
3. Motke su s obzirom na visinu jeftinije od višegodišnjih korjenjaka,
kojih uzgoj u rasadniku zahtijeva veće troškove.
4. Motke su prikladne za brzo zazelenjivanje površine visokim stablima.
5. Zbog veće sadržine motke imadu veće količine rezervnih tvari i vlage.
Man e sadnje topola motkama jesu:
1. Veliki prerez na dnu motke, koji teže i duže zarašćuje, a izvrgnut
je opasnosti infekcije. To je zapravo najteža i glavna mana te metode.
2. Zbog velike dužine i razmjerno velike površine kore motka je jače
izvrgnuta djelovanju vjetra i isušivanju. Nastupi li proljetna ili rana ljetna
suša prije nego se razvio dovoljan korijenov sistem, dolazi lako do ugibanja
motke. Ta metoda je stoga potpuno nesigurna na staništima, koja su
ljeti oskudna ili nestalna na vlazi u tlu.
Većina uzgajača topola, spominje sadnju motaka topola, ali je ne preporučuju
kao najbolju ili standardnu metodu.


II.
Naše pokusne nasade topolovih motaka osnovali smo na području Donje
Podravine. Kao što je napomenuto, oni su imali orijentacionu svrhu, a ne
komparativnu. Kod tih nasada primijenili smo ujedno i jedan novi način
sadnje, kojim smo htjeli postići, da se duboka jama lakše i brže iskopa i da




ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 6     <-- 6 -->        PDF

motka u njoj bude bolje učvršćena spram vladaj ućeg vjetra. To smo riješili
na taj način, da smo motke sadili u jedan kut duge a uske i duboke
jame, koja je bila iskopana sa kosim dnom, i koju smo nazvali »kosom
jamom«. Ona se kopa tako, da se pravokutni tlocrt, širok cea 25 cm, a dug
cea 70 cm, iskopa ašovom sa tri strane okomito, a sa četvrte koso u tlo pod
kutem od cea 45 stepeni. Tako se dobiva, duga uska i duboka jama s kosim
dnom. (Vidi si. 1.) Jama se kopa, dok dubljina najveće stijene ne dostigne
70—80 cm. Prema potrebi ona se u istim razmj erima može iskopati i dubljom.
Za kopanje takve jame potrebno je u dovoljno rahlom tlu oko 8 minuta.
Vrlo je važan i smjer jame. On treba da je takav, da jedna od diagonala
tlocrta bude u smjeru vladaj ućeg vjetra, i da dno jame pada u smjeru


f»»vjrf





SI. 1. Oblik kosih jama
i sadnja topolovih motaka
u njima.


tog vjetra. (SI. 1.) Kod naših nasada motaka upotrebili smo za sadnju
motke od 3—3,5 m duge, debljine pri dnu 5—6 cm, bez grana i sa vršnim
pupom. Sjekli smo ih u matičnjacima. To su bile većinom eurameričke, a
zatim crne i balzamaste topole.


Sadnja topolovih motaka vršena je na slijedeći način: topolova motka
na dnu malo koso presječena, čvrsto je usađena u onaj kut »kose jame«,
koji pada u smjer vladajućeg vjetra i to tako, da je bila tijesno prislonjena
između dvije stijene jame. Da motka bude okomita, stijene tog kuta
su već kod kopanja jame dobro izravnane. Po tom se najboljom zemljom
zatrpalo dno jame i zemlja je oko dna motke dobro ugažena. Da se postigne
jače učvršćenje motke, ona je u ´dva unakrsna smjera pričvršćena još i
dvjema kraćim drvenim klipovima, koji su zabiti u stijene kuta jame (vidi
si. 1.) Po tom je jama zasuta. Poslije smo opazili, da je motka i bez tih
klinova u takvoj jami otporna prema vladajućem vjetru. Sa nadzemnog
dijela zasađene motke skinuli smo oko 3/5 pupova, tako da su pupovi pre




ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 7     <-- 7 -->        PDF

ostali samo na 2/5 dijela motke. To je izvršeno da se spriječi prejaki razvoj
lišća i osigura ravnoteža između lišća i razvoja korijenja. Motke su bile
sađene u razmacima 1,5 m do 4 m. Sadnje su provedene u proljeću 1952.
i 1953. godine. Tom metodom zasađene su veće ili manje skupine motaka
na području šumarija: Osijek, Valpovo i čeminac, svega 6 nasada sa ukupno
254 motke. Uspjeh nasada i zapažanja bili su slijedeći:


U god. 1952. U rasadniku Višnjevac, šumarije Osijek, zasađeno
je 12 komada topolovih motaka P. r o b u s t a. Motke su sječene u


[*m$i$´9$šš$


´ ": . .. ..:


SI. 2. Topola uzgojena iz ;i |
motke 1. godinu iza sadnje. ; ..::... ... ,:
Višnjevac. -mm


matičnjaku rasadnika, a bile su oko 3m duge; na donjem kraju oko 6 cm
promjera. Tlo je bilo površinski obrađeno, najboljeg boniteta za uzgoj topola,
vrlo rahla, pjeskovito, plodno i sa stalnom podvirnom vlagom u proljeću.
Motke su sađene oko 70 cm duboko. Primilo ih se je svega 11 komada
(9Q°/o). Naknadno je jedna uništena od Saperde. Taj nasad je u toku 3
godine stalno promatran te iskapanjem zasađenih motaka ispitivan je njihov
razvoj. Većina slika u ovom članku potječe iz tog nasada.


U rasadniku Repnjak šumarije čeminac zasađeno je 15 motaka,
eurameričkih, crnih i balzamastih topola. Primile su se sve. Tlo je II.
boniteta, rahlo i pjeskovito, ali je u gornjem horizontu donekle iscrpljeno.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 8     <-- 8 -->        PDF

N a sječin i Repnja k šumarije čeminac zasađeno je 30 topolovih
motaka. Tlo je do 50 cm dubljine pjeskovitoilovasto i plodno, ali dublje u
tlu nalazi se sloj sterilnog pijeska. Površina tla bila je potpuno zakorovljena
i zaraštena grmljem. Sve posađene motke uginule su nakon listanja
kod nastupa suše.


U godin i 1953.: Na šumskoj površini u predjelu T o p o 1 i´k, šumarije
Osijek posađeno je 69 motaka P. robuste. Tlo je I. boniteta, više


, ; SI. 3. Topola uzgojena iz


m^S^Z ...*-´ ... motke 2. godinu iza sadnje.


*" ~* """´ -! Višnjevac.


ilovasto, no ipak rahlo i pjeskovito. Površina bila je obrasla travom i dijelom
zakorovljena kupinom. Teren je redovno u proljeću izvrgnut dubokoj
poplavi. Primilo se je 65 motaka (90%).


Na pješčanom prudu kraj Drave u predjelu Plandis
t e šumarije Valpovo zasađeno je 98 motaka. Tlo je slabog II boniteta
zbog prevelike sadržine pijeska. Primilo se je 74 motke, t. j . 60% Kasnije
se taj nasad razvijao slabo.


N a s j e č i n i Repnjak šumarije Čeminac. Na istom mjestu gdje
nasad godine 1952. nije uspio, zasađeno je ponovno u proljeće 30 motaka
topola, no pliće, tako da donji kraj motaka nije kao prošle godine došao u




ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 9     <-- 9 -->        PDF

sloj neplodnog pijeska. Primilo se 26, t. j . 86°/o, ali je kasniji razvitak
bio slab.


Svega je dakle zasađeno u dvije godine 254 topolovih motaka, od kojih
se je primilo 189. Najbolji i odličan uspjeh sadnje motaka bio je u rasadniku
Višnjevac, a dobar u rasadniku R epn j ak i na čistini Topo lik.
Nasade na pješčanim staništima na čistini Repnjak i na prudu u
Planištu, ne smatramo uspjelima, jer im je kasnije razvoj bio vrlo slab.


SI. 4. Topola uzgojena iz
motke 3. godinu iza sadnje.
Višnjevac.


Promatranjem razvoja navedenih nasada, a naročito iskapanjem posađenih
motaka koje smo pogotovu u rasadniku Višnjeva c vršili stalno
svake godine, došli smo do slijedećih opažanja:


U sušnoj godini 1952. nije uspio nasad motaka na sječini Repnjak na
jako zakorovljenom tlu i kod duboke sadnje motaka, koje su donjim krajem
bile uložene u neplodni pijesak. Očito je, da se ugibanje motaka ima
u prvom redu pripisati pomanjkanju vlage. Ono je bilo prouzročeno jakom
sušom te godine i jakom konkurencijom korova, koji je iz površinskog sloja
tla iscrpio vlagu, a baš u tom se sloju razvija velik dio korijenja topola.
Vrlo je loše djelovao i čisti pijesak u dubljem sloju tla, u kojem se je
nalazilo dno motke. Njegova sterilnost kao i slab dovod vlage iz dubljine,




ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 10     <-- 10 -->        PDF

djelovao je nepovoljno na razvoj kalusnog korijenja. Ponovna sadnja 1952.
na istom mjestu dala je bolji rezultat, jer nije bilo suše i jer su zbog
pliće sadnje donji krajevi motaka bili u plodnoj zemlji. No razvoj sadnica
bio je slab, jer je taj dio terena suši. I sadnja na pješčanom prudu u Plandištu
dala je slab rezultat. Prema tome čini se, da pješčana tla, pogotovu
ako su izvrgnuta suši, nikako ne odgovaraju za sadnju motaka.


U pogledu razvoja korijenja zasađenih topolovih motaka, koji nas je
naročito interesirao, mogli smo zapaziti slijedeće: Kod iskopanog korijenja


Sil*´


yi


SI. 5. Korijenje topole uzgo


jene iz motke 2. godinu iza


sadnje. Višnjevac.


ustanovili smo, da se ono pod povoljnim prilikama već prve godine razvija
vrlo bujno. Ono izbija najjače u površinskom sloju tla i na dnu motke u
zoni kalusa, a relativno slabije u sredini usađenog dijela motke. U drugoj,
a pogotovu trećoj godini, korijenje se formiralo u dvije glavne etaže: u
jedan površinski sloj bogat čupavim upojnim korijenjem i u sloj jakog
granatog korijenja pri dnu motke oko kalusa. Na srednjem dijelu podzemnog
dijela motke razvoj korijenja je zaostao. Sve korijenje bilo je većim
dijelom usmjereno horizontalno i zrakasto. Samo jedan dio korijenja većinom
pri dnu zalazio je u dubinu. (Vidi si. 2, 3, 4, 5.) Slika korjenovog
sistema slična je onoj razvoja reznice, samo što je uvećana. Vrjo je zna




ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 11     <-- 11 -->        PDF

čajna bila pojava, da je korijenje već u prvoj godini bilo dvostruko gušće
i duže u rahlom dijelu jame, a rijeđe na strani uz stijene jame, t. j . u
kutu u kojem je motka bila usađena. Druge i još više treće godine, ta se
razlika u plodnom tlu Višnjevcu bila smanjila, ali je ipak korijenje u bivšem
rahlom dijelu bilo nešto jače. To je zapaženo i na motkama gdje je rahlost
tla bila maksimalna pa je prekapanje zemlje na jednoj strani izazvalo jači
i bolji razvoj korijenja. Ta pojava evidentno potvrđuje, da rahlost i naročito
obrada tla utječu na povoljan razvoj korijenja. Taj jednostrani razvoj
korijenja mi smo i predviđali i željeli. Usmjerivanjem jame u pravcu vladajućeg
vjetra postigli smo, da je korijenje bilo jače razvito spram strane
vjetra, dakle stablo bolje učvršćeno, a to je u prvim godinama, osobito na
mekanim tlima, vrlo važno. (Vidi si. 6.)


S obzirom na donji prerez posađenih motaka, mogli smo ustanoviti,
da on vjerojatno potpuno zarašćuje tek u trećoj godini iza sadnje. Zarašći-


Sl. ß. Razvoj korijenja
topole uzgojene iz motke


2. godine iza sadnje. Lijevo,
korijenje u kutu
jame, desno, korijenje u
nasutom dijelu jame.
Repnjak rasadnik.


vanje bilo je jače u tlu I. boniteta u Višnjevcu, a slabije u tlu II. boniteta
u rasadniku Repnjak. Očito je, da i dobrota tla utječe na brže stvaranje
kalusa. Do treće godine u Višnjevcu iskapano korijenje motaka nije na
donjem prerezu pokazivalo nikakve očite znakove truleži niti narančaste
mrlje. Još otvoreno drvo na dnu prereza samo je kod nekih korijena pokazivalo
znakove prline (prozuhlosti) što je obično samo posljedica kemijskih
rastvarajućih procesa. Motka koju smo u Višnjevcu iskopali treće
godine bila je na dnu potpuno i zdravo zaraštena (vidi si. 7). Svakako ispitivanja
u tom pogledu nisu toliko opsežna, da bi se mogao stvarati konačan
zaključak.


U pogledu razvoja stabljike, zapaženo je, da su brazgotine preostale
nakon otkinutih pupova, zarasle već u prvoj godini potpuno i bez defekta.
Visinski prirast motaka posađenih u Višnjevcu na najboljem bonitetu bio
je prve godine oko 40 cm, druge oko 2 m, a treće oko 1.60 m. Krošnja
posađenih motaka razvijala se vrlo bujno. Prve godine dostigla je promjer
oko 1.10 m, druge oko 2 m, a treće oko 3 m. Prve je godine krošnja bila
okruglog oblika, i razvila se postepeno do treće godine u piramidalnu. Na
koncu treće godine iza sadnje, motke zasađene u Višnjevcu, razvile su se




ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 12     <-- 12 -->        PDF

u stabla visine oko 6,5 m i prsnog promjera oko 8—10 cm. (Vidi slike 2,
3, 4.) Bujan se prirast svakako može dijelom pripisati i vrsti P. robusta´
Navodi literature, prema kojima bi P. robusta bila manje prikladna za
sadnju motkama, nisu se ovdje potvrdili. Na slabijem bonitetu tla u rasad-


SI. 7. Prerez korijenja topole uzgojene iz motke, 3. godine iza sadnje. Višnjevac.


niku Repnjak, visinski prirast motaka bio je u prvoj godini 30 40 cm, u
drugoj 1,10—1,5 m. Na koncu druge godine stabla su postignula visinu
3,5—4,2 m. Izmjeru treće godine omela je poplava. Iz navedenoga sHjedi,
da jači visinski prirast motaka nastaje tek druge godine. ´




ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 13     <-- 13 -->        PDF

Iz svih zapažanja mogli smo dakle stvoriti slijedeće prethodne z akl
j u čk e:


Sadnja topola motkama nesigurna je na suhim pješčanim tlima, pogotovu
ako nastupi suša. Visinski prirast na posađenim motkama razvija se
jače tek u drugoj godini. Korijenje motke razvija se horizontalno u dva
sloja, jedan blizu površine tla sa gustim upojnim korijenjem, a drugi na
dnu oko kalusa. U sredini korijenje se razvija slabije. Zarašćivanje donjeg
prereza motaka polagano je; čini se da ovisi o dobroti tla, a zaraste potpuno
tek treće godine. Do sada nismo na dnu iskapanih motaka našli očite znakove
truleži, ali je vjerojatno da je ona moguća. Za sadnju topolovih motaka
pokazala se kao vrlo pogodna sadnja u duboke kose i uske jame, koje
su diagonalom usmjerene u smjer vladaj ućeg vjetra. Ako se motke sade
prislonjene uz kut takvih jama, one su čvrsto fiksirane. U rahlom dijelu
jame motke razvijaju u smjeru spram vjetra jače korijenje i time se jače
učvršćuju.


Napominjemo, da je zadnjih nekoliko godina i naša operativa mjestimično
vršila nasade topolovim motkama. Veći takvi nasadi izvršeni su
na pr. 1954. god. na području šumskog inspektorata Vinkovc i u šumskim
predjelima: Utuš, Kubra i Poloj. Kubra i Utuš su barskog karaktera,
dok je Poloj priobalna naplavina Save, sa pjeskovitim tlom I. boniteta
za topole. Uspjeh tih nasada bio ie kod -roljetne sadnje: na Utušu
i Poloju 95%, a kod jesenje sadnje u Kubri 10%, a na Poloju 60%. Kod
nekih motaka posađenih u jesen pojavila se je Dothichiza. One su stavljene
na čep, pa su naknadno potjerali posve zdravi izbojci. Izgleda da je
jesenja sadnja topolovih motaka nepovoljna. Za pokus posađena je i jedna
motka od 10 m, koja se primila i dobro razvila. I na području inspektorata
Osije k zasađeni su mjestimično nasadi topolovih motaka, koji su
dali zadovoljavajuće rezultate. Naše konačno mišljenje o upotrebljivosti
i vrijednosti sadnje topola motkama jest slijedeće:


Sadnja topolovih motaka mogla bi se upotrebiti samo iznimno kod
opravdanih razloga i to na vrlo dobrim i stalno svježim tlima za brzo zazelenjivanje,
za uzgoj tankih sortimenata ili celuloze. Zbog opasnosti od infekcije
i nesigurnosti u slučaju nastupa suše, mi taj način nikako ne preporučamo
za širu upotrebu niti za standardnu metodu sadnje topola, kojom
i dalje ima ostati sadnja korjenjaka, t. j . ožiljenih reznica. Naprotiv,. stanovite
prednosti te metode opravdavaju potrebu, da se njenom usavršavanju
posveti pažnja. Ukloni li se njena glavna i najteža mana, t. j . opasnost
od infekcije korjena na donjem prerezu, i pronađe li se način da se ubrza
njegovo zarašćivanje, mogla bi sadnja topola motkama dobiti veću važnost.
Pokraj suvremenih mogućnosti suzbijanja truleži i primjenom stimulirajućih
substanca za brže stvaranje kalusa to ne bi bio neriješiv problem.


LITERATURA:


1. Forestry commission, leaflet No 27. Poplar planting, London 194®.
2. Hilf, H. H. Pappel-kulturtechnik — Iffa Forstarchiv 1950.
3. H. Lücke, Pappel-Pflanzenzucht und -Anbau. Hannover 1951.
4. R. Müller, Die Pappelvermehrung. Das Pappelbuch, red. Dr. H. Hesmer
Bonn 1951.
5. R. Müller, Der Anbau der Pappel. Das Pappelbuch, red. Dr. H. Hesmer,


ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 14     <-- 14 -->        PDF

6. Pfeifer F. Kanadska topola, Osijek 1*929.
7. Piccarolo G.: Experiences faites dans la Culture du peuplier en Italie. Union
internationale des instituts de recherches forestieres. 10 -eme Congres, Zürich, 1948.
8. Pourtet J.: Determination et utilisation des peupliers noirs cultives en France,
Revue Forestiere francaise 1950, No. 22.
9. Dr. W. Wettstein: Die Pappelkultur. Wien 1952.
Resume


The author describes the propagation of poplars by means of shoots as well
as the observations made in trial plantations. He also gives details on a new method
of planting´ which consists in planting shoots into coins of deep and narrow pits with
inclined ground floor, and lined in the direction of the leading- wind. By this method
of planting it is possible to attain a better stabilization of shoots against the wind
as well as a better development of roots. The author considers the method be applicable
only exceptionally and in continnally fresh soils.


SUŠENJE DRVETA KOD VISOKE TEMPERATURE


Dr. Juraj Krpan (Zagreb)


Uvod


O
O
d svih dosada poznatih načina umjetnog sušenja drveta najveću primjenu
ima sušenje mješavinom uzduha i vodene pare (vlažnim uzduhom).
Danas je ovaj način sušenja toliko usavršen, da se pomoću njega može
sušiti svako drvo bez oštećenja, ali mu je nezgodna strana što razmjerno
dugo traje i troši mnogo energije, a to poskupljuje sušenje. Već nekoliko
decenija nastoji se pronaći prikladniji postupak, kojim bi se drvo moglo
sušiti brže i jeftinije. Postupci sušenja drveta, koji imaju cilj da ubrzaju
sušenje zovu se »ubrzano sušenje« (accelerated drying) ili specijalne
metode sušenja. Ovamo se ubraja: sušenje kod
visoke temperature, sušenje u vrućim uljima, sušenje
u vakuumu, sušenje električnom strujom, sušenje
u organskoj, pari, sušenje infra crvenim zrakama.
Kao nadopuna »klasičnog načina sušenja« mješavinom vodene pare
i uzduha primjenjuje se i kemijsko sušenje. Za istu se svrhu
može primjeniti i sušenje pomoću centrifugalne sile, koje
se danas razvija u zaseban način sušenja. Od svih spomenutih načina
»ubrzanog sušenja« najvažnije je sušenje kod visoke
temperature , koje se sada u nekim slučajevima uspješno primjenjuje
u praksi. Dosadašnji rezultati naučno-istraživačko.g rada otvorili su
mogućnost sušenja drveta kod visoke temperature. Ovaj način sušenja
bio je zadnjih 10 godina u centru istraživačke aktivnosti kao što je i danas,
jer još nisu riješeni neki problemi u vezi s ovim načinom sušenja. Ovdje
ćemo rezimirati rezultate nekih dosadašnjih istraživanja sušenja kod visoke
temperature i povući zaključke, koji mogu biti interesantni i za našu drvnu
industriju.