DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1955 str. 79     <-- 79 -->        PDF

Autor razlikuje pet varijanti od kojih
je prva vrlo vlažna, druga suha, treća
predstavlja ekonomski dobru varijantu,
dok četvrta pokazuje »progresivnu težnju
u razvoju ka nekom piceetalnom šumskom
tipu, a peta varijanta približuje se po sastavu
i razvojnim tendencijama vrištini
(Calluneto-Genistetum).


To bi bili glavni tipovi šumskih zajednica
na planinskom masivu Pohorja.


Da se sada vratimo na neke podatke
koje je autor izložio u prvom navedenom
radu, a koji se odnose na pojedine vrste
drveća i njihovo rasprostranjenje na masivu
Pohorja.


Smrča (Picea excels a) je danas
glavna vrsta drveća na Pohorju. Ona je
tu odavno raširena, ali su njene današnje
jednodobne sastojine ipak nastale djelovanjem
čovjeka, pa je prema tome danas
zauzela mnogo veće prostore nego što joj
odgovara, po prirodnim uslovima staništa.
Fitocenološka istraživanja su pokazala, da
je u autohtonoj vegetaciji »piceetalni značaj
« bio vrlo velik, a to odgovara i karakteru
geološko-petrografske podloge, odnosno,
odgovarajućim tlima koja su se obrazovala
na toj podlozi.


Jela (Abies alba) je vjerovatoo
nekada zauzimala mnogo veće površine
nego što ih danas zauzimlje smrča. Ona
danas dolazi kao primjesa u bukovim i
smrčevim zajednicama, najčešće u srednjim
nadmorskim visinama, na tu katkad
i u gotovo čistim sastojinama (u dolinama
sjevernih padina), koje spadaju fitocenološki
u svezu smrčevih šuma. Među
vrstama šumskog drveća jela dostiže najveću
visinu, pa joj sa šumsko-uzgojnog
gledišta treba posvetiti i najveću pažnju.


Bukva (Fagus silvatica) je nekada
na Pohorju bila bez sumnje najraširenija
vrsta drveća. Rasla je na prostoru
od najnižih do najviših visina. Međutim,
jednostrano i nepovoljno iskorišćavanje
šuma dovelo ju je danas do toga, da je
ograničena u svom rasprostranjenju samo
na najpovoljnije položaje. Autor ističe da
je »zeleno Pohorje« — zeleno od bukovih
sastojina, postalo »tamno i mrko od četinjara
«, te navodi neke, još preostale bukove
sastojine, koje po uzrastu i kvaliteti
drveta nemaju danas premca. Na južnim
padinama bukva se mnogo više penje u
visinu, nego na sjevernim. Tu dostiže i na
najviše vrhove, ali većinom samo u zajednicama
»piceetalnoig« tipa.


Ariš (Larix decidua), po mišljenju
autora, nije na Pohorju autohton,
premda je danas tamo jako raširen. Vjerovatno
je alpske provenijence. Raste dosta
brzo, ali su mu debla rijetko kad ravno


rasla. Vrlo je slabo otporan spram pritiska
snijega.


Obični (bijeli) bor (Pin us silves
t r i s) je na. Pohorju prirodno raširen
u visinama između 1000 i 1200 m, a ide
i u više predjele, no tu je rijedak, ali dobrog
uzrasta. Na skrajnje suhim i siromašnim
tlima stvara posebne zajednice.


Jarebika (Sorbus aucuparia),
po autorovom mišljenju, zaslužuje posebnu
pažnju. Po zahtjevima je skromna i lako
se širi. Ima jaku izbojnu snagu iz panja,
a uspijeva i tamo gdje više ne može uzdržati
ni smrča. Može se upotrijebiti kao
pionirska vrsta na lošim staništima, a i
za melioracije čistih, degeneriranih smrčevih
sastojina.


Breza (Betula verrucosa) i
jasika (Populus tremula) uspijevaju
na Pohorju najbolje do visine od oko
1300 m, i tu naročito na mjestima nekadašnjih
goleti ili u rijetkim prozračnim
sastojinama. Autor smatra da su obje
vrste prikladne za predkulturu, premda
nadrasla obična breza, zbog svojih visećih
i elastičnih grana djeluje nepovoljno
na visinski rast podmlatka drugih vrsta,
koje rastu s njome u smjesi. Jasika ima
sve veće značenje, a vrijednost njenog
drveta je i u tome, što stvara IO—15 m
čisito deblĆHU prečniku i do 35 cm.


Siva joha (A 1 n u s ine an a) je raširena
uz male vodotoke i u gorskim jarcima
do 1200 m nadmorske visine. Traži
svježa i rahla tla koja popravlja svojim
korjenovim simbiontima, vezujući zračni
dušik. Raste dosta brzo i također je vrijedno
pionirsko drvo na vlažnim tlima.


Crna joha (Alnus glutinös a)
ide pojedinačno i u grupama svega do
900, odnosno do 1O00 m nadmorske visine,
a raširena je uz veće vodotoke. S njome
se javljaju često i gorski jasen, gorski
brijest i gorski javor; prva dva većinom
uz crnu johu, dok je treća vrsta raširena
i u različitim drugim zajednicama.


Alpska (zelena) joha (Alnus viri


dis) je vrlo raširena na Pohorju i tu na


sjevernim padinama stvara mjestimično


čiste skupine. Dolazi i na napuštenim po


ljoprivrednim kulturama, na goletima i


požarištima. Ima lagano sjeme koje vje


tar raznosi lako i daleko.


Od vrsta grmlja zastupljeni su na Po


horju brojne vrste kozokrvina, vučji liko


vac, crna i crvena zovika, smreka (Juni


perus communis), au višim polo


žajima šumska i velelisna iva, uhorkaata


i siva vrba i krkavina (Rhamnus


frangula). I lijeska se penje dosta


visoko. Autor svim tim vrstama daje kra


357