DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 150     <-- 150 -->        PDF

Odbor se sastajao redovno četiri puta godišnje, a po potrebi i više puta.
Zaključci skupštine i odbora postali su punovažni, kada ih je potvrdila
vrhovna zemaljska vlast.


Uprava i gospodarenje šumama imovnih općina vodili su stručni šumarski
službenici. Za vođenje uprave bio je za svaku imovnu općinu osnovan
centralni ured t. zv. gospodarski ured sa potrebnim brojem šumarija
na terenu. Službenike je birao odbor imovne općine a imenovala vrhovna
zemaljska vlast, čuvare šuma (lugare) postavljao je gospodarski ured na
prijedlog odbora, a plaće im je određivala skupština zastupstva imovne
općine.


Kasnijim propisima u staroj Jugoslaviji, ovo uređenje je djelomično
izmijenjeno. Država je — ne dirajući u pravo svojine — preuzela upravljanje
svim imovnim općinama. Službenici imovnih općina su postali državnim
službenicima, a naziv gospodarski ured izmijenjen je u direkciju šuma
odnosno naziv šumarije u šumsku upravu.


Slično je bila uređena i uprava šumama zemljišnih zajednica. Zemljišne
zajednice su osnovane 1894. godine otkupom servitutnih prava bivših
kmetova, nakon raskinuća feudalnih odnosa na području t. zv. civilne Hrvatske.
Prihodima i rashodima upravljao je izabrani odbor iz redova ovlaštenika
na čelu sa glavarom zemljišne zajednice.


Ministar šuma i rudnika, odnosno Odjeljenje za vrhovni nadzor vršilo
je šumsko-policijski nadzor nad šumama svih vrsta vlasništva putem bana
i sreskog načelnika. Za ove poslove nadzora postojao je u svakoj banskoj
upravi odsjek za šumarstvo u okviru poljoprivrednog odjela, a kod sreskog
načelstva šumarski referent. Ban je odobravao godišnje prijedloge sječe
šuma i pošumljiavanja za sve šume, koje su bile obvezane na potrajno gospodarenje
i stoga stajale pod naročitim javnim nadzorom. To su bile: 1.
nedržavne, koje su u državnoj upravi; 2. samoupravnih tijela; 3. zaštitne
šume; 4. zakladne (fondovske) ; 5. crkvenih veledostojnika, manastirske,
vakufske, nadarbinske (župne i parohijske) ; 6. plemenske, seoske, imovnih
općina, zemljišnih zajednica i sličnih korporacija; 7. koje su opterećene
služnostima paše i drvarenja, a ne stoje u državnoj upravi.


Oslobođenje 9. svibnja 1945. zatiče u Hrvatskoj uglavnom takvo stanje
u pogledu posjeda i organizacije šumarske službe, osim nekih izmjena izvršenih
1939. godine stvaranjem banovine Hrvatske. Tada je na bana Hrvatske
preneseno više ovlasti nego što ih je imao ban savske i drugih banovina.


Promjene, koje su nastale u posjedovnom stanju (likvidacija imovnih
općina) i organizaciji uprave za vrijeme okupacije, nisu značajne i o njima
se ne će govoriti, jer su još prije konačnog oslobođenja zemlje Odlukom12
Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije od 3. II. 1945.
ukinuti i proglašeni nevažećim svi pravni propisi (zakoni, uredbe, naredbe,
pravilnici i t. d.) donijeti po okupatorima i njihovim pomagačima za vrijeme
neprijateljske okupacije.


Od pravnih propisa, koji su bili na snazi u Jugoslaviji u času neprijateljske
okupacije, t. j . do dana 6. IV. 1941., ukinuti su istom Odlukom
AVNOJ-a od 3. II. 1945. godine samo oni, koji su bili u suprotnosti s tekovinama
narodno-oslobodilačke borbe, s deklaracijama i odlukama AVNOJ-a
i Zemaljskih antifašističkih vijeća kao i pravnim propisima donijetim od


~~™ Službeni list DPJ broi 11 od 9. III. 1945.