DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 207     <-- 207 -->        PDF

\


Naši prirodni uslovi, naše prirodne mogućnosti, naše prirodno bogatstvo
za razvoj lovne privrede vrlo je veliko. Moramo ga u što kraće vrijeme
maksimalno iskoristiti na dobrobit sviju nas.


Pored stalno naglašavanog ekonomskog značaja lovne privrede ona je
značajna i radi toga, što ta privredna grana ima i svoju sportsku stranu
pored privredne. U lovu dolazi do izražaja usavršavanje preciznosti u gađanju,
rukovanju oružjem i municijom. Lov čelici čovjeka, jer ga privikava
na tjelesne napore, čelici mu zdravlje kretanjem u prirodi, omogućuje mu
usavršavanje u snalažljivosti u prirodi i t. d. Najglavnije je još. i to što se
u lovu stvara iskreno drugarstvo i trajno prijateljstvo između radnika, seljaka,
građanina i intelektualca, što prije Oslobođenja nije bio slučaj. Lovom
se približuju lovci grada i sela, pa je i to jedan od vidova približavanja grada
selu i obratno.


Lov dakle ima ekonomski, sportski, fiskulturni i društveni značaj, pa
se po tome razlikuje od ostalih grana narodne privrede.


SRAŠĆIVANJE KORIJENJA*
Biološko i ekonomsko značenje nekih odnosa drveća u šumskoj pedosferi


Josip Šafar (Zagreb)



Z
Z
a život i razvitak vegetacije vrlo su važni međusobni odnosi organa ne
samo u atmosferi nego i u pedosferi. Značenje korijenovog sistema u
odnosu na abiotske i biotske faktore staništa za razvitak i održavanje pojedinih
tipova vegetacije i vrsta drveća gdjekad je važnije nego njihovi odnosi
u nadzemnom dijelu. Praksa se za te odnose više interesirala, kad se promatranjem
razvitka nadzemnih dijelova biljaka nisu mogle protumačiti neke
negativne pojave.
U šumarstvu se korijenov sistem počeo više proučavati još pred dvjesta
godina (Duhamel du Monceau 1758, M o h 1 1862, Resa 1877),
intenzivnije tek u ovom stoljeću. Najprije se istraživao korijenov sistem
mladih biljaka u rasadnicima, jer to je najlakše i najjeftinije, zatim odnosi
mladih biljaka i korova te odnosi mladog naraštaja i matičnih stabala u
vezi s konkurencijom u borbi za vlagu (Engl er 1903, Fr i eke 1904,
Aal ton en 1926, Fabricius 1929, Korstian-Coile 1938, Reed
1939, Tourne y 1947). Ujedno se sve više pažnje poklanja korijenovom
sistemu odraslijeg drveća (B ü s g e n 1901, Vate r 1927, Hil f 1927, D avidov
1940, Rahteenko 1949, Kalela 1949, Šumakov 1949,
Zentgraf 1950, M i t s eh er 1 i c h-W e i h e 1952, šafar 1951 i 1954
i dr.). Prelazilo se i na istraživanja međusobnog odnosa odraslijeg drveća
u tlu. Takav razvitak istraživanja ovisio je prije svega o općem razvitku
šumskog gospodarenja i šumarskih nauka, zatim o usavršavanju metoda
istraživanja i vrlo mnogo o financijskim sredstvima.
Ideja za naša istraživanja o srašćivanju korijenja potekla je iz naših
prijašnjih radova: 1. kod proučavanja problema o nedovoljnom podmlađi


* Iz Instituta za šumarska i lovna istraživanja NRH, Zagreb.


ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 208     <-- 208 -->        PDF

vanju jele u prebornim šumama, 2. kod proučavanja razvitka korijenovog
sistema na odraslim jelama i na zastarčenom jelovom mladiku. Cilj je tih
istraživanja, da se utvrdi, koliko je ta pojava rsprostranjena u našim šumama,
na kojim vrstama drveća, te da li ona ima kakvo važnije biološko
i gospodarsko značenje. Terenski radovi obavljeni su na temelju posve jednostavne
metodike uzgredno uz druge radove i to u prebornim šumama Gorskog
Kotara 1948—1950. godine na tlima vapnenačke i silikatne podloge;
točnije u zajednicama Fagetum abietetosum Horv., Blechno
A b i e t u m Hcrv., Fagetum montanum Horv. i Blechno, Fagetu
m Horv. Iako izvana većinom nevidljivo, srašćivanje korijenja je već
ranije mnogo opaženo, i to na nekim vanjskim pojavama i oblicima. Postoji


o tome opsežna literatura, te ćemo je u posve kratkom pregledu iznijeti.
Pregled literature


Pojava srašćivanja korijenja, prirašćivanja i obrašćivanja panjeva poznata je
već odavna.
Prvi temeljiti opis dao je Göpper t (1842) u zajednici s jednim liječnikom. Na
temelju historijskih dokumenata navodi se, da je već Theophras t (390´—305 nrije


n. e., Hist, plant. III. 8. 1) poznavao tu pojavu, dalje da je Plini je (23—79 poslije
n. e. poznavao obrašćivanje smrekovih panjeva, od kojih su Arkađani izrađivali vrčeve
(krateres).* Na temelju detaljnijeg promatranja jele Gervi g (1868) je iskapanjem
utvrdio, da ta pojava nastaje zbog sraslog korijenja panja i stabla, iz kojega panj
crpi prerađene hranljive tvari. On ujedno time pobija mišljenje Hartig a o postojanju
rezervnih tvari u panju, koje nakon obaranja stabla navodno omogućuju nastavak
života panja, ali ipak posve ne isključuje ni tu mogućnost. I većina drugih autora
(Pfeil I860, Hempel-Wilhelm 1889, Burkhard 1893, Hess 1905, Kirschner
1906, Klein 1908, Lorey 1913, Flury 1919, Vater 1927, Büsgen-
Münch 1927, Fabicius 1930, Than er 1930, Welk 1942, Jugovidov 1950)
smatraju, da je korijenje takvih panjeva odnosno bivših stabala sraslo s korijenjem
susjednih stabala, iz kojih uzimaju organske tvari.
Tu pojavu nastojali su osvijetliti i stariji fitopatolozi, ali u nekim novijim djelima
(Küster 1925, Schwerdtfeger 1944) nema o njoj podataka; Sorauer
(1909) drži, da pojavu mogu uzrokovati rezervne tvari, dok Nege r (1924) je obrazlaže
kao neku vrstu parazitizma. U opsežnom prikazu Wichman n (1925) iznosi
slučajeve srašćivanja korijenja za jelu, smreku, bor i ariš; nasuprot mišljenju Ne-
g e r a on smatra, da bi bilo možda pravilnije ustvrditi da je panji simfoiont, jer on
od »dojkinje« prima proizvedene asimilate, a za uzvrat njoj predaje hranjive tvairi
iz tla; ujedno pretpostavlja mogućnost prenosa infekcije i udarca groma na okolna
stabla. Büsgen-Münc h (1927) navodi, da prirašćivanje i prerašćivanje redovno
nastaje na panjevima jele i duglazijß, često na smrekovim i ariševim, rijetko na borovim
panjevima. Slično i neki drugi autori. Jabloko v (1950) je opazio žive borove
panjeve i druge slične značajne pojave, te također iznosi mogućnost prenosa infekcije.
Pojavu živih panjeva spomenuo je za jelu I. Horva t (1949). Opisuju je i Zentgraf
(1950) i M i t eher 1 ich-Weihe (1952). Finski istraživač Laitakari
(1927) opazio je kalus na panjevima smreke i ariša, a na panjevima bora ne, iako
je korijenje bilo sraslo; istražujući korijenov sistem isti je pisac (1935) pronašao,
da se korijenje breze također srašćuje. Kišpati ć (1955) na temelju strane literature
navodi, kako se uzročnik sušenja hrastova (Chalara quercina) u SAD može širiti
sa zaraženog hrasta na susjedni zdrav hrast preko sraslaca korijenja; u parkovima
i drvoredima prekida se veza sraslog korijenja tako, da se posebnim plugom-nožem
reže oko zaraženog stabla.*


* Naknadno sam saznao i lično utvrdio, da se i kod nas u kućanstvu upotrebljava
valjak novog drveta. U selu Kalanj kod Brinja u kući lugara Rumenovića već odavna
upotrebljavaju takav valjak, pokriven dnom; kao mjeru od 20 litara za žito. Ta se
mjera ne uteže, ne puca ni ne rastavlja.
* Ne navodimo iscrpan popis literature zbog štednje na prostoru. Uopće čitav
rad je obavljen u vrlo skraćenom i sažetom obliku.
/




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 209     <-- 209 -->        PDF

Završavajući taj prikaz, možemo zaključiti ovo: 1. međusobno srašćivanje
korijenja opaženo je kod glavnih vrsta četinjača, a od listača na hrastu
i brezi; 2. prirašćivanje panjeva i kalus nastaje najviše na panjevima
jele i duglazije, manje na smrekovim, neznatno na ariševim, gotovo nikako
na borovim, uopće se ne zbiva na panjevima listača; 3. postoji vjerojatnost,
da se infekcija i udarac groma prenose od stabla na stablo posredstvom
sraslog korijenja.


Srašćivanje korijenja u prebornim šumama Gorskog Kotara


Istraživanja obavljena su indirektno, na temelju pojave živih
panjeva . Utvrđivali su se vanj ski izgled i starost novog sloj a drveta,
nastalog debljinskim rastenjem panjeva, broj živih i mrtvih panjeva. Starost
novog sloja drveta ispitivana je brojanjem novih godova. Odnos, broja
živih i mrtvih panjeva u vezi njihove udaljenosti od stabala iste vrste drveća
utvrđivao se na primjernim površinama; na temelju te metode ispitivana je
pretpostavka o srašćivanju korijenja i na temelju brojčanih podataka izvršene
su daljnje dedukcije.


Jela


Rastenje panjeva najznačajnije je na jeli (Abie s alba) . Stoga se
naša istraživanja većinom odnose na tu vrstu drveća. Aktivnost kambija
na panjevima oborenih jelovih stabala očituje se jasnije 6—12 godina iza
sječe, kad se nakon odebljanja panja na isto toliki broj godova na njegovu
obodu pojavi izraslina, te prerez postepeno dobiva oblik plitke posude. Stan
dio drveta, uglavnom u središtu, sve više trune, dok je nova panjevina rezistentna
abiotski i biotskim utjecajima. Prerezi mnogih tanjih panjeva posve
su obrasli novim drvetom i korom. Ponekad se nailazi na batrljke, ostatke
debelih korijenovih ogranaka, često u obliku trube, kojih su tanji krajevi
srasli sa žilištem živog drveća. Prerezi debljih i od jelovih stabala više udaljenih
panjeva većinom su manje obrasli ili uopće nemaju novi sloj drveta
i kore.


Broj živih panjeva u odnosu na broj svih vrlo je različit, ali
prosječno je velik. U čistim i pretežno čistim jelovim sastojinama ima ih
30—60%, maksimalno i više.


Starost . Novo drvo i kora razvija se između starog drveta i kore.
Stari sloj drveta redovno ima šire godove, trune te je zato tamnije obojen.
Makroskopski su razlike većinom posve očigledne. Po broju godova može
se utvrditi starost nove tvorevine. Panjevi prirašćuju vrlo dugo, mnogi do
pola stoljeća, pojedini i više. Rjeđi su primjerci sa starošću do sto godina,
možda i više. Navest ćemo. samo nekoliko karakterističnih primjera. Panj
promjera 70 cm imao je novih 76 godova, a debljina nove tvorevine bila je
34 mm. Posve šupalj panj, visok 3/4 m s promjerom oko 80 cm, imao je
novi sloj drveta ispod oboda širok 8 cm, vijenac oboda bio je širok 17 cm
i visok 18 cm, a starost nove tvorevine, koliko se pomoću lupe moglo približno
očitati, iznosila je 90—100 godina.


Tolika starost nove tvorevine na mnogim panjevima uzrokom je, da se
u pojedinim sastojinama nalazi veliki broj .živih te svježih i mrtvih panjeva.
Mnogi živi panjevi i kad prestanu prirašćivati vrlo su rezistetni, kako se
moglo opaziti u predjelima, u kojima je jela nestala i posve prevladala starija
bukva.


565




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 210     <-- 210 -->        PDF

SI. 1. Rekonstruirani longitudinalni pre- SI. 2. Longitudinalni presjek živog šurez
živog šupljeg panja jele (Abies alba); pljeg panja jele (Abies alba); starost
starost novog sloja drveta 56 godina. novog sloja drveta 47 godina.


Uzro k pojave . Prirašćivati mogu samo panjevi, u kojima se
kambilj nije osušio. Prema tome ne mogu rasti panjevi suhara ili oni s kojih
je okuljena kora. Posve je nevjerojatna pretpostavka, da nakupljene re-
Tab. 1 ,


Udaljer ost je lovili panjeva oc najbližih jelovih stabala . . m


1


1 r 2 1 3 4 > 1 6


"3 "*


2 6f Šumski predjel P a nj e vi u °/„


bo_9


o fS


b o


UL. ti
CL, g 6 1 a g 1 1 6


„ CL


Japlenški Vrh 98 2 72 28 66 34 30 70 — 100 — 100
Zrinjski Vrh 89 11 68 32 70 30 33 67 20 80 — 100
Vrtaljke 98 2 70 30 54 46 58 42 21 79 — 100
d Sović Laž 97 3 76 29 59 41 49 51 — — — —
C Javornik 82 18 65 34 60 40 50 , 50 — — — 100
u


Bitoraj 86 14 40 60 25 75 8 92 — 100 — 100
a Tešne 99 1 78 22 51 49 50 50 — 100 — 100
Rohač 78 22 50 50 25 75 100 100 —


—i —


Ugljevar 92 8 77 23 43 57 38 — — 100 — 100


>


Lovnik 100 — 72 28 60 40 46 54 25 75 -100
Zakuti 100 — 80 20 53 47 40 60 100 — 100
Zvirjak 84 16 76 24 70 30 40 60 — 100 — 100


Brloško 87 13 86 14 42 58 14 86 — 100 — 100
Benkovac 88 12 74 26 37 63 — 100 — 100 — 100
** Mlaka 9 9 82 .18 ,24 76 — 100 — 100 — 100
Koprivni Vrh 90 10 70 30 25 75 — 100 — 100 — 100
Glavica 100 — 93 7 33 67 — 100 — 100 100
"~´ široka Draga 82 18 51 49 22 78 20 80 — 100 — 100
Vi Kicelj 89 11 65 35 36 64 10 90 — 100 —
Mlada Gora 93 7 55 45 25 75 — — — —
Jasle 85 15 64 36 17 83 — 100




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 211     <-- 211 -->        PDF

zervne tvari mogu produžavati život panja u toku nekoliko decenija. Već
opažanjem površinskog korijenja može se često konstatirati, da se ta pojava
razvija pod utjecajem sraslog korijenja. Srašćivanje nastaje unakrsno; na
udaljenostima do 1 m većinom linearno poput mosta. Srasli korijenovi
ogranci redovno su deblji. Nesrasli korijenovi ogranci većinom također prirašćuju
u debljinu. Asimilati dakle ne ulaze u panj sa svih strana, a to se
odrazuje često i na obliku nove tvorevine na panju (si. 1 i 2). Potanjim
opažanjem pronađene su jele, s kojima su u korijenju srasla dva i tri panja,
rjeđe više. U predjelu Blatnik kod Fužina kod jele promjera 70 cm voda je
isprala gornji sloj tla te se moglo jasno vidjeti, kako je s ograncima njenog
korijenja sraslo korijenje od pet živih panjeva (sa 25, 30, 42, 12 i 18 cm
promjera). U predjelu škrbni Vrh kod Ravne Gore pronađeno je na jednoj
jeli »dojkinji« šest živih panjeva (s promjerima 9, 15, 22, 25, 35 i 36 cm).
Ali ima i obratnih slučajeva, t. j . da se jedan panj »hrani« na korijenju
dviju ili triju »mamica«.


Broj živih panjeva s udaljenošću od istovrsnog drveća pada. Na temelju
te činjenice izrađena je metodika istraživanja o uzrocima stvaranja novih
tvorevina. Izbrajani su jelovi panjevi, posebno živi i mrtvi, u odnosu na
udaljenost od najbližih jelovih stabala. Iako ta metodika nije posve
eksaktna, za naša istraživanja dovoljno je objektivna.


Iz podataka tab. 1. već se na prvi pogled razabire, da je s većom
udaljenošću od stabala broj živih panjeva sve manji. Tu činjenicu još
bolje osvijetljuje prosjek podataka:


udaljenost u metrima: 1 2 3 4 5 6
°/o živih panjeva 90 70 43 22 3 —
°/o mrtvih panjeva 10 30 57 78 97 —


Panjevi
rivi
Graf. 1. Prosjeci podataka
o procentualnom
odnosu broja živih
i mrtvih jelovih
panjeva u odnosu na
udaljenost od najbližih
jelovih stabala.
© udalfcaost «4
oa/čiiic/t stnbatg,




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 212     <-- 212 -->        PDF

Na udaljenosti do 5 m može nastati međusobno srašćivanje korijenja
jele (graf. 1), pa prema tome i pretakanje asimilata odn. održavanje živih
panjeva, kojih je asimilacijski aparat uništen sječom, što su smjesa
i obrast jele veći, postotak u korijenju sraslog drveća i postotak živih
panjeva može biti veći. Zato se malo živih panjeva nalazi u pretežno mješovitim
i u slabo obraslim sastojinama.


Iz transformirane tabele 1 izlaze procentualni podaci o učešću živih
panjeva s obzirom na njihovu udaljenost od najbližih stabala:


udaljenost m 1 2 3 4 5 6 svega


% živih panjeva 47 33 13 6 1 — 100


Ti podaci ujedno mogu donekle potvrditi opažanja, da se na udaljenosti
1—2 m od stabala često nalazi po nekoliko panjeva, koji od tog stabla dobivaju
asimilate, jer postotak naglo pada počevši zaključno od drugog
metra. Osnovni podaci nadalje pokazuju, da ima velikih razlika s obzirom
na matični petrografski supstrat.


Ovisnost broja živih panjeva o petrografskoj podlozi. Prosjek podataka-
razvrstanih u odnosu na vapnenačku i silikatnu podlogu, jasno pokazuje,
kako su procentualni odnosi vrlo različiti.


Udaljenost od štaba 1 a u m


Petrografska
podloga 1 2 3 4 5 6
% živih
panjeva vapnenac 92 68 53 37 6 —


silikat 90 71 29 5


Mlalični petrografski
supstrat:


1 ^


Graf. 2. Procentualni
odnos o broju živih
i mrtvih panjeva jele
na vapnenačkim i silikatnim
tlima.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 213     <-- 213 -->        PDF

Tab.
2


rt be
Udaltenost živih jelovih panjeva od najbližih jelovih stabala . . m


o -ö
Šumski predjel 1 2 3 4 5


a °


0-
panj evi u ´/o


Jablanski Vrh 48 30 16 6
Zrinjski Vrh 47 22 16 11 4
Vrtaljke 38 23 21 13 5
Sović Laz 47 33 11 9


ri


C
Javornik 55 29 9 7


ID


Bitoraj 50 35 12 3


c
Tešne 47 37 10 6
Rohač 46 40 14
Ugljevar 47 35 12 6


>


Lovnik 32 26 18 14 10
Zakuti 36 29 21 14
Zvirjak 35 28 26 11


Brloško 44 35 18 3
Benkovac 45 39 16
Mlaka 48 46 6
Koprivni Vrh 50 46 4
Glavica 50 47 3 t
Široka Draga 65 24 8 3


C/3
Kicelj 45 32 18 5
Mlada Gora 47 36 17
Jasle 64 30 6


Na vapnenačkom tlu živih panjeva nema od petog metra, naprotiv na
silikatima nema ih već od četvrtog metra. Njihov broj naglo je manji na
vapnenačkim tlima od četvrtog metra, a na silikatnima vrlo naglo već od
trećeg (graf. 2.). Razlog takvim razlikama je endomorfološki sastav tla.
Tla na vapnencu obiluju kamenjem i pećinama, između kojih se u udubinama,
pukotinama i rasjeklinama nalazi mineralno tlo. Tla na silikatu su
duboka. Na skeletoidnim tlima vapnenaca korijenje se mora probijati za
hranom u udaljene prostore, pa su tu korijenovi ogranci duži. Stoga se oni
i na većim udaljenostima susreću s korijenovim ograncima drugih jela i
često se s njima srašćuju. Na temelju ovih razmatranja može se zaključiti,
da su ogranci korijenja jele na tlima vapnenačke podloge duži nego na silikatnim
tlima. Ta činjenica jasnija je iz podataka o procentima svih živih
panjeva.


Udaljenost od stabala u m
podloga 6


Petrografska


1 2 3 4 5
% živih


panjeva vapnenac 44 31 16 8 2 —


silikat 50 37 11 .1


Šumarski list


14
569




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 214     <-- 214 -->        PDF

Na temelju tih podataka može se pretpostaviti, da na silikatnim tlima
ili općenito u zajednici Blechno-Abietum jela ima veći broj korijenovih
ogranaka, t. j . intenzivniji sistem korijenja, dok je na vapnencima
(F age tum Abietetosum) sistem korijenja ekstenzivan. Prilagođujući
se osobinama pedosfere, jela na vapnencima i dolomitima pruža
korijenje i izvan periferije svoje krošnje, gdje nailazi ne samo na potrebnu
hranu nego i na veću količinu vlage. Općenito na lošijim tlima drveće razvije
duži sistem korijenja, kako< su pokazala istraživanja i navodi drugih
autora (Aaltonen 1923, Schreiber 1926, Baker 1934, L.
Schaeffer 1936, Tkačenko 1939, Svoboda 1946, Tourney
1947. Po ski n 1949. i dr.). Na vapnenačkim tlima količina skeleta vrlo
je različita, pa se to odrazuje i na korijenju odn. na različitom učešću živih
panjeva.


Druge četinjače


Opsežnija istraživanja za druge vrste četinjača nisu se mogla izvršiti,
jer ih u Gorskom Kotaru ima vrlo malo.


Opisani proces je s obzirom na broj živih panjeva, debljinu novog
sloja drveta i trajanje prirašćivanja na smreki (Pice a a b i e s) mnogo
manji nego na jeli. Pojedini smrekovi panjevi nisu živi, iako su korijenjem
srasli sa susjednim smrekama. Češći su slučajevi nego kod jele, da i živi


SI. 3. Živi panj smreke (Picea abies)
s ograncima korijena. Panj je posve
šupalj, na prerezu djelomice obrubljen
novim drvetoin, korom i inkrustiranom
smolom. Njegova udaljenost od"
susjedne smreke bila je 1 m. Srasli
korijen je debeo; ostali korijenovi
ogranci mnogo su tanji.


panj ugine, mp.kr.r je korijenjem srasao sa susjednom smrekom. Obod
živih smrekovih panjeva često sadrži tanju ili deblju prevlaku i grude
inkrustirane smole (si. 3). Takve se inkrustacije mjestimice nalaze i ispod
kore. Obilnije količine inkrustirane smole gdjekad se stvaraju oko ogranaka
korijenja.


Broj živih panjeva smreke općenito mnogo ovisi o omjeru smjese, kao
i za jelu. Na istraženom području gotovo ih nema, gdje je omjer smjese
smreke ispod 30%. Sa većine smrekovih panjeva bila je, prema postojećim
propisima, oguljena kora; tako je uništen i kambij. Zbog toga se nije
moglo prikupiti dovoljno numeričkih podataka, pa se oni ni ne iznose.
Napominjemo, da se veliki postotak živih panjeva nalazi u neposrednoj




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 215     <-- 215 -->        PDF

blizini smrekovih stabala, te se dobiva utisak, kao da su izrasli iz ogranaka
smrekinog korijenja.


Sličan razvoj nove tvorevine, ali mnogo karakterističniji nego za jelu
i smreku, pojavljuje se na panjevima duglazije (Pseudotsuga
tax if olia Britt.). Brže se razvija novi sloj drveta i kore, a stari sloj
drveta polagano trune ili je posve zdrav. Zato se razlika između oba dijela


SI. 4. Posve prerašten prerez panja " ´ .
duglazije (Pseudotsuga taxifolia). . I
Stari i novi sloj drveta i kore nema
nikakvih vanjskih znakova truleži. ».-.-___ j


drveta po boji većinom ne može lako odrediti. Jasnija je razlika u gustoći
godova: novi dio drveta ima gušće godove, stariji rjeđe. Slična je razlika
na staroj i novoj kori.


Centripetalno obrašćivanje prereza vrlo je brzo te ima slučajeva, da
je prerez posve prerašten, u obliku šubare (si. 4). Takvih primjeraka više
se može naši u susjednoj Sloveniji, gdje duglazijine sastojine pokrivaju
mnogo veće površine.


Listače


Na temelju naših istraživanja i opažanja kao i na temelju radova
inozemnih autora pokazalo se, da korijenje međusobno fiziološki srašćuje
kod jele, smreke, duglazije, ariša i bora. Razvija li se ta pojava i na listačama?
Rezultati istraživanja pokazali su to samo za brezu i hrast. Ako
se ta pojava zbiva i na drugim listačama, moglo bi se ustvrditi, da srašćivanje
korijenja nije izolirana pojava. Takav zaključak izmijenio bi donekle
dosadašnja shvaćanja o odnosima drveća u pedosferi i općenito o biocenozi
šume. Ta razmatranja potakla su nas, da istraživanja proširimo i na
bukvu, koje ima u Gorskom Kotaru mnogo.


Najprije smo uspjeli utvrditi, da se na bukvi (Fagus silvatica)
panjač i nakon sječe pojavljuje slična tvorevina kao na panjevima
četinjača. Ti panjevi su korijenjem srasli s korijenjem obližnjih bukava.
U visokoj šumi iz sjemena nije se moglo opaziti, da se na bukovim panjevima
razvija neki fiziološki proces. Zato se jedva moglo pretpostaviti, da
se ova pojava razvija i na toj vrsti drveća. Daljnja sistematska opažanja


571




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 216     <-- 216 -->        PDF

pokazala su, da su mnoge bukve i u visokoj šumi međusobno korijenjem
srasle. I konačno smo pronašli, da bukva u pojavi živih panjeva nije
izuzetak.


Kriterij za prosuđivanje djelatnosti kambija na panjevima bukve jest
oblik, boja i struktura drveta i kore. No siguran kriterij je postojanje


SI. 5. Mikroskopska
snimka poprečnog presjeka
drveta sa živog
bukovog panja (Fagus
silvatica). - Preparat


prof. Miličić.


Foto; prof. Munk


klorofila u kori. Ispod vanjskog dijela kore nalazi se posve tanak sloj zelenog
staničja, kao na kori živog stabla. Da bi se u ovim našim istraživanjima
otklonila svaka sumnja, da li je panj živ ili nakon sječe još svjež,
za žive smo smatrali smo trule i natrule panj eve, koji u kori imaju kloro-


Sl. 6. Mikroskopska snimka
tangencijalnog presjeka
drveta sa živog bukovog
panja (Fagus sijvatica).
- Preparat prof.
Miličić. Foto: prof. Munk


fila. Kora na njima je više ili manje glatka, a na mrtvima je raspucana.
Takvim se postupkom ustanovilo, da su pojedini panjevi samo pri žilištu
i na korijenovim ograncima živi.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 217     <-- 217 -->        PDF

Većina istraženih živih panjeva bukve ne prirašćuje; ako prirašćuju,
prirast im je uglavnom neznatan. Vrlo mali broj panjeva sadrži na obodu
uski obrub novog- drveta i kore; uglavnom su to oni, koji su od sujednih
bukovih stabala udaljeni prosječno y2—l m. Veća je zaraslica na prerezu
panja, ako je panj korijenjem srasao s dvije posve blize bukve. Staro drvo
živih bukovih panjeva trajnije je nego na mrtvima. To vjerovatno zato,
što aktivnost sržnih trakova u starom sloju drveta nakon obaranja stabla
nije prestala; oni i nadalje u radijalnom smjeru služe za spremanje rezervnih
tvari. Ipak unatoč sraslom korijenju, događa se da bukov panj trune.


Novi sloj drveta u odnosu na stari ima heterogenu strukturu: drvo je
vrlo tvrdo, vrbi se teško pili, siječe i teše, ne može se cijepati. Napukline
tangencijalnog odsječka imaju oblik krhotine. Makroskopskim pregledom
može se utvrditi, da sržni trakovi prelaze iz starog sloja drveta u novi,
ali u novom su sloju prošireni. Na mikroskopskoj snimci poprečnog presjeka
(si. 5) jasno se razabire razlika između starog i novog sloja drveta.
Tangencijalni presjek (si. 6) nove tvorevine pokazuje, kako su drvni elementi
vrlo nepravilno poredani. Slična abnormalnost razvija se pod utjecajem
gimnosporangija u tangencijalnom presjeku inficiranog Juniperusa
(Küster 1925 u vezi otkrića Wörle-a 1894).


Tab. 3


Udaljenost bu ^ovih pa njeva od najbližih bukovib stabala . m


1 2 . 3 4
Šumski predjel
Panj evi u °/0


živi mrtvi živi mrtvi živi mrtvi živi mrtvi


Kozarac 20 80 5 95 — 100 — 100
Potištene 42 58 27 73 10 90 — 100
Skradski Vrh 43 57 28 72 5 95 — 100
Kameničnik 35 65 21 79 — 100
Blatnik 36 64 17 83 — 100 — 100


Glavica 50 50 26 74 7 93 100
Cavlinek 53 27 23 77 — 100
Zeleni Vir 52 48 22 78 6 94 — 100
Laz 51 49 21 79 6 94 — 100


Broj živih bukovih panjeva u obratnom je razmjeru s udaljenošću od
bukovih stabala (tab. 3), kako se još bolje razabire iz prosjeka sakupljenih
podataka.


Udaljenost m 1 2 3 4
% živih panjeva 43 21 4 —
°/o mrtvih panjeva 57 79 96 —


Uporedimo li te podatke s podacima za jelu, možemo doći do pretpostavke,
da su postrani korijenovi ogranci bukve kraći. Prema navodima
Hil f a (1927) sistem korijenja bukve lateralno neznatno prelazi horizontalnu
projekciju njene krošnje, naprotiv postrano korijenje smreke je




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 218     <-- 218 -->        PDF

duže. Na osnovu svojih i Wilbrandovi h opažanja isti pisac smatra,
da se ta pojava može obrazložiti gustoćom i oblikom krošnje odnosno njenom
osobinom da propušta veće ili manje količine oborina.


Međusobno srašćivanje korijenja zbiva se i na drugim listačama. Pronađeni
su takvi slučajevi na topolama, jasenu, hrastu meduncu, običnom
i crnom grabu, brijestu, u rasadniku na platani. Sistematska istraživanja
nismo vršili.


Problem fizioloških odnosa sraslog korijenja


Panj ne može prirašćivati, ako nema asimilacijskog aparata ili ako
ga naknadno ne razvije. U protivnom slučaju taj se proces razvija, ako se
asimilati pretaču iz živog drveća putem sraslog korijenja. Korijenje ne
može međusobno srašćivati u mlađoj dobi, osim kad se mladi naraštaj
razvija u vrlo gustom podzemnom sklopu. U mladosti korijenovi su ogranci
vrlo plastični te lakše zaobilaze zapreke, što ih stvaraju korijenovi ogranci
susjednih stabala. Naša istraživanja (1954) o razvitku jelovog mladika
u prebornim šumama pokazala su, da se od 47 pojedinačno uzraslih jela,
visine 4—5 m, korijenjem sraslo svega 6%; starost tih jela bila je 64,
83 i 87 godina.


U toku rastenja korijenov sistem nailazi na razne zapreke. Ako te
zapreke ne može mimoići, ogranci korijenja se s njima vrlo često srastu.
To srašćivanje je fiziološko, ako je nastalo između iste vrste drveća, Ono
je mehaničko, ako je zapreka bila druga vrsta drveća, kamen i si. Takva
srašćivanja između drveća nastaju i nad zemljom, između stabala. Kod
iste vrste drveća pod utjecajem rastenja, vjetra i dr. dijelovi se drveta
međusobno pritištu i trljanjem skidaju periderm. Tako se stvara neposredna
veza između kambijalnih slojeva, pa se postepeno razvija srašćivanje.
Preduvjet fiziološkom srašćivanju je istovrsna plazma, kao bitni
sastojak biljne stanice i nosilac osnovnih osobina biljnog organizma,
Srašćivanje nad tlom gdjekad uzrokuje stvaranje dvostrukog srca na
jačim deblima iste vrste drveća. Na osnovu iznesenog možemo zaključiti
ovo:


Istovrsno drveće, koje je korijenjem međusobno sraslo, zajednički
prima i iskorišćuje hranljive supstance iz tla. Kad se jedno stablo obori,
taj se zajednički život znatno prekida. Preostalo drveće, putem sraslog
korijenja panjeva, dobiva prošireni sistem korijenja. Povećana je mehanička
stabilnost drveća i za vrijeme života partnera i nakon obaranja
jednog ili više partnera. Da li nakon obaranja partnera asimilacijski aparat
preostalog, korijenjem sraslog, drveća može potpuno iskorišćivati povećane
potencijalne mogućnosti, nastale proširenom mrežom korijenja?
Da li se zbog povećane mreže korijenja povećava i površina asimilacijskog
aparata? Da li povećana mreža korijenja omogućuje veće prirašćivanje
drveća? Da li je povećana transpiracija, odnosno povećava li se oduzimanje
talne vlage? Na ta pitanja moglo bi se odgovoriti tek nakon opsežnih
sistematskih istraživanja i pokusa.


Gospodarsko značenje sraslog korijenja


Pojavi srašćivanja korijenja većinom ne pridaje se gospodarsko značenje.
Ipak se to pitanje nužno pojavljuje u gospodarenju šumama, u kojima
se navedena pojava više razvila. Napose je to važno, kad ima mnogo




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 219     <-- 219 -->        PDF

živih panjeva; jer oni se vrlo polagano raspadaju i tako se povećava ukupan
broj panjeva. — Te pojave imaju pozitivne i negativne utjecaje u
sastojini, te se u gospodarskom smislu mogu očitovati kao štete i koristi.
U vezi s time iznijet ćemo neke činjenice i pretpostavke.


štete


štete od navedenih pojava odnose se na uzgajanje, zaštitu i iskorišćavanje
šuma te na izgradnju puteva i izvlačenje drveta.


Trulina, što nastaje raspadanjem panjeva poboljšava ne samo fizikalna
svojstva tla nego i kemijska te mikrobiološku aktivnost (Ma fan
1939). Naprotiv živi panjevi polagano trunu, pa veliki broj takvih indirektno
umanjuje kvantitet i kvalitet navedenih pedogenetskih procesa. Oni
onemogućuju i brže truljenje korijenja a tim i dreniranje tla; zato umanjuju
mogućnost održavanja boljeg kapaciteta za vodu i zrak. Dalje trulo
korijenje panjeva utječe, da korijenje živog drveća lakše prodire u dublje
horizonte tla uz kanale i kroz njih, što nastaju nakon dovršenog procesa
truljenja. Veliki broj živih panjeva i mreže njihovog korijenja umanjuje
prostor u pedosferi.


I ne samo to. Pod utjecajem transpiracijskog aparata drveća, s kojim
je to korijenje panjeva sraslo, vjerovatno se izvlače izvjesne količine vlage
iz tla. Tako se umanjuje mogućnost za pomlađivanje, napose u čistim i pretežno
čistim sastojinama četinjača. Sličnu pretpostavku iznio je Zent gra
f (1950) također za jelu. Naročito na sušim staništima i u vegetacijskim
periodima s jakom sušom veliki broj živih panjeva može vrlo negativno
utjecati na najosjetljiviju fazu razvitka sastojine, na podmlađivanje.
Jela je u mladosti higrofilnija nego bukva, osjetljivija dakle na konkurenciju
korijenja. Stoga bi izneseno gledište moglo dijelom objasniti problem
nedovoljnog podmlađivanja jele u pojedinim sastojinama (š a f a r 1955).
Možda bi se tako moglo također donekle osvijetliti i pitanje prirodne izmjene
vrsta drveća (jele i bukve) u nekim planinskim šumama (ša f a r 1955).


Putem sraslog korijenja mogu se prenositi pojedine bolesti od jednog
drveta na drugo. Ako u sastojini ima mnogo živih panjeva, oni mrežom
sraslog korijenja mogu služiti kao mostovi, da se infekcija kroz rizosferu
prenese i na udaljenije drveće (na pr. crvena trulež smreke, napose u monokulturama;
oboljenja na hrastu i drugim vrstama drveća). Na temelju ove
hipoteze može se dijelom protumačiti činjenica o širenju žarišta nekih gljivičnih
zaraza u pojedinim biogrupama drveća, kao i o širenju pojave sušenja
okolnih stabala pod utjecajem udara groma u jedno stablo.


Veliki broj živih panjeva otežava iskorišćavanje šuma. Većina panjeva
nalazi se naime uz deblje drveće, pa se podsijecanje i prerezivanje ne može
uvijek normalno obavljati. Zbog te smetnje gdjekad se pad obaranog stabla
ne može uvijek pravilno usmjeriti, pa nastaju štete ili na obaranom stablu
ili na preostalom drveću. Događa se i to, da se obarana stabla na panjevima
prelome. Veće su i poteškoće kod izvlačenja trupaca, jer se panjeve
mora zaobilaziti. Posljedica je, da se čine veće štete na mladom naraštaju
i na žilištu odraslog drveća, otvaraju se tako mjesta za napadaj gljiva
i insekata. Kod izgradnje puteva i vlaka treba iskrčiti mnogo paniev.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 220     <-- 220 -->        PDF

Koristi


Međusobnim srašćivanjem korijenja povećava se mehanička stabilnost
drveća, pa prema tome i sastojine. živi panjevi, točnije njihovi podzemni
organi utječu, da se održava trajnija i gušća mreža sraslih sistema korijenja.
Tako se još više povećava otpornost sastojina prema vjetru. Stoga je
i broj izvala u takvim sastojinama malen. Prema tome bi se otpornost
drveća prema vjetru mogla prosuđivati i s gledišta mogućnosti srašćivanja
kori j eno vih sistema.


Ta je činjenica naročito značajna i važna za ona klimatska područja,
gdje vladaju jaki vjetrovi; napose tamo, gdje zimi vladaju jaki južni vjetrovi
te gdje padaju smrznute kiše i mokri snjegovi a tlo je nesmrznuto.
Pogotovu na dubljim tlima, u kojima neke vrste ne razviju ekstenzivan
sistem korijenja (na pr. jela na silikatima), sraslo korijenje drveća i panj
eva znatno sprečava stvaranje izvala. Sraslo korijenje umanjuje mogućnost
stvaranja izvala na strmim zemljišta, gdje se tlo mnogo odro nj uje
(opaženo na grupama smreke).


Korijenje panjača u niskoj i srednjoj šumi veoma je razgranjeno. U
tim šumama veći je i obrast. Zato je pojava srašćivanja korijenja tu mnogo
rasprostranjena, pa su i biotski i abiotski odnosi u pedosferi značajniji. Pojavom
sraslog korijenja može se donekle protumačiti dugi život starih
panjeva.


Fiziološki sraslo korijenje mladog naraštaja drveća može povećati
konkurencijsku snagu odnosne vrste drveća u podzemnoj borbi (za vlagu
i hranu) s korovom i s drugim vrstama drveća i tako ojačati biološku otpornost
vrste. U starijoj dobi obratan je proces: pod utjecajem guste mreže
sraslog korijenja starije drveće može negativno utjecati na razvoj ponika
i podmlatka oduzimanjem vode i hrane, napose na lošijim tlima.


Ocjena odnosa između šteta i koristi


Pozitivne i negativne strane pojave sraslog korijenja i živih panj eva,
razmatrane s biološkog i ekonomskog gledišta, nisu dovoljno osvijetljene
ni razjašnjene. Za to bio bi potreban dulji studij na terenu. Na temelju
dosadašnjih opažanja može se ipak zaključiti, da je s biološkog gledišta
pojava sraslog korijenja više korisna nego štetna. Ona ujedno ukazuje
da su biotski odnosi između drveća u pedosferi složeniji, nego se redovno
pretpostavlja. S ekonomskog gledišta može se ustvrditi, da je u visokim
šumama prisustvo velikog broja živih panj eva više štetno nego korisno.
Zato u područjima, gdje je takvih pojava mnogo, treba izvršiti gospodarske
zahvate, da se njihov broj ograniči ili da im se daljnji razvitak spriječi.
Smanjivanjem broja živih panj eva ne će mnogo biti umanjene koristi, jer
u tlu ostaje međusobno sraslo korijenje, koje će, i živo i mrtvo, neko vrijeme
vršiti svoju dotadašnju ulogu u sastojini.


Broj živih panjeva može se umanjiti posredno odn. biološko-uzgojnim
postupcima ili neposredno odn. eksploatacijskim sredstvima. Uzgojni postupak
je duži ali trajno djeluje, eksploatacijski je kratak. Zato je najbolje,
da se gospodarski zahvati vrše kombinovano. Biološki postupak sastoji se
u stvaranju i održavanju mješovitih sastojina, jer se na taj način smanjuje




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 221     <-- 221 -->        PDF

obrast iste vrste drveća. Taj je postupak uostalom u skladu s općom tendencijom
suvremenog- uzgajanja šuma, pa ne zahtijeva veće troškove.
Eksploatacijskim postupkom može se broj živih panjeva ne samo smanjiti
nego se oni mogu i posve uništiti. Potrebno je, da se obaranje stabala
obavlja što niže pri tlu, a to je u skladu s racionalnim iskorišćavanjem šuma.
Dalje, guljenjem kore uništi se kambij i panjevi brže trunu, iako< su korijenjem
srasli sa susjednim istovrsnim drvećem; korijenje ostaje još dugo
živo.. Budući da bi zbog zaštite šuma od štetnih insekata i bolesti trebalo
s panjeva nekih vrsta drveća guliti koru, i taj gospodarski postupak u
skladu je s općim načelima suvremenog šumarstva i sa zahtjevima održavanja
šumskog reda. U povoljnijim gosp. okolnostima mogu se zaražena
stabla izolirati od zdravih prerezivanjem korijenja specijalnim napravama.


Zaklj učak


Srašćivanje korijenja između drveća redovna je pojava u gušćim sastojinama.
Ono može biti mehaničko ili fiziološko. Fiziološko kod nekih vrsta
drveća odrazu je se na pojavi živih panjeva. Prema tome drveće u šumskoj
atmosferi nalazi se međusobno u labilnim odnosima, a u pedosferi drveće
je međusobno u mnogo užim, mehaničkim i fiziološkim, odnosima. Utjecaj
što ga vrši sraslo korijenje veći je u čistim sastojinama nego u mješovitim,
veći u gušćim nego u rjeđim sastojinama, veći je fiziološki u šumama četinjača
nego u šumama listača, veći je na sušim i skeletnijim tlima nego na
svježijima i dubljima. — Pojava međusobnog srašćivanja korijenja ukazuje,
da je biocenoza u pedosferi mnogo složenija, nego se to redovno pretpostavlja:


1. Drveće posredstvom fiziološkog srašćivanja korijenje često zajednički
crpi mineralnu hranu iz tla i međusobno može izmijeniti tvari, proizvedene
individualno u krošnjama.
2. Drveće spletom fziološki i mehanički sraslog korijenja znatno povećava
mehaničku a vjerojatno i biološku stabilnost. Putem sraslog korijenja
drveća i panjeva mogu se prenositi gljivične infekcije i štetno djelovanje
groma.
3. Nakon obaranja pojedinih stabala fiziološki se odnos donekle dalje
održava, napose za vrste drveća, koje mogu duže vremena na panjevima
i njihovom korijenju produživati djelatnost kambij a. Veliki broj živih panjeva
umanjuje mogućnost prirodne drenaže; vjerovatno putem transpiracijskog
aparata drveća-dojkinje umanjuje količinu vlage u tlu i tako
otežava pomlađivanje i sudjeluje u prirodnoj izmjeni vrsta drveća.
Da bi se posljedice pojave sraslog korijenja mogle bolje objasniti, potrebna
su opsežnija istraživanja i pokusi.


WURZELVERWACHSUNGEN


Die biologische und wirtschaftliche Bedeutung einiger Verhältnisse der Holzarten
in der Waldpedosphäre


Nach dem umfangreichen Literaturabriss über Untersuchungen von Wurzelsystemen
und insbesondere der Wurzelverwachsungen berichtet der Verfasser über
die Ergebnisse eigener Untersuchungen in den Plenterwäldern von Tanne und Buche.
Die Untersuchungen sind haupsächlich auf der Tanne, weniger auf der Buche, Fichte
und Douglasie, sehr wenig auf anderen Laubholzarten ausgeführt worden, und zwar




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 222     <-- 222 -->        PDF

mittelbar, d. h. auf Grund der Erscheinug von lebenden Stöcken, die nur mit früheren
gegenseitigen Wurzelverwachungen zu erklären ist.


Es wurde festgestellt, dass die Zahl der lebenden Stöcke bei der gleichen Holzart
mit der Entfernung von Nachbarbäumen abnimmt (Tab. 1. Graf. 1). Die Seitenwurzelabzweigungen
der Tanne sind auf den Kalkböden (Fagetum abietetosum) länger
als auf den Silikatböden (Bleehno< Abietum); s. Graf. 2). In den vorwiegend reinen
Tannenbeständen beträgt die Zahl der lebenden Stöcke 30—i60°/o und auch mehr und
das Alter der neuen Holzschicht bis 60 seltener 100 Jahre. Das beste und leichteste
Kriterium zur Beurteilung der lebende n Stöcke und Wurzelverwachsungen bei
einigen Holzarten ist die Ueberwallung, bei Laubholzarten (Buche) die Anwesenheit
von Chlorophyl in der Rinde. Die Wurzelverwachsungen erfolgen haupsächlich
in höheren Baumalter, wenn die Wurzeln .länger und vor allem dicker werden.


Der biologische Einfluss der verwachsenen Baumwurzeln für den Bestand kann
man mehr positiv als negativ bezeichnen. Die Anwesenheit der grossen Zahl lebender
Stöcke (besonders bei Ta, Fi und Douglasie) ist dagegen mehr schädlich, und zwar
beim Waldbau, Forstschulz und der Forstbenutzung. Die Zahl solcher Stöche ist durch
Holzartenmischung und Abrinden zu verminderen. — Auf Grund der Untersuchungsergebnisse
kann man zu solgenden Schüssen kommen:


Die gegenseitige Wurzelverwachsung ist in dichteren Beständen fast eine regelmässige
Erscheinung. Sie kann physiologisch sein, d. h. zwischen gleichen Holzarten,
aber auch mehanisch. Die physiologischen Verwachsungen bei einigen Holzarten
widerspiegeln sich an (lebenden) Stöcken, und zwar am meisien bei Tanne und Douglasie,
oft bei Fichte und Lärche, weniger bei Buche u. anderen Holzarten. Danach sind
die Bäume in der Pedosphäre untereinander in engeren Verhältnissen als in der
Atmosphäre. Der Einfluss und die Verbreitung der verwaschenen Wurzelsysteme sind
grösser in Rein- als in Mischbeständen, grösser in dichteren als in gelichteten Beständen,
grösser zwischen Nadelholzarten und auch auf trockeneren und skeletoidischen
Böden. Der konkurrenzkampf des dichten Jungwuchses kann dadurch im Boden vergrössert
sein.


Die Erscheinung der Wurzelverwachsungen weist darauf hin, dass die Biozönose
des Waldes in der Pedosphäre vielseitiger ist als man gewöhnlich annimmt: 1. die
Bäume mittels physiologischen Wurzelverwachsungen nehmen oft gemeinsam die
Mineralstoffe und Wasser aus dem Boden auf, verarbeiten sie individual in den Kronen,
und die Assimilate können die Bäume untereinander tauschen;- 2. durch Netz
der physiologisch und mehanisch verwachsenen Wurzelsysteme verstärken die Bäume
bedeutend die mehanische und wahrschenlich auch die biologische Stabilität der
Bestände; dadurch aber können sich die Pilzkrankheiten und Blitzschädigungen übertragen
und verbreiten; — 3. vernichtet sich der Assimilationsapparat von einem der
physiologischen Partner, dann wird das Verhältnis ziemlich verändert; dabei aber
vermindert sich bei einigen Holzarten zur langen Zeit die Möglichkeit der Morschbildung
an Stockwurzeln und damit die Bodenauflockerung; — 4. durch den Transpirationsapparat
der Bäume-Amme und die lebenden Stockwurzeln vermindert wahrschenlich
die grosse Zahl der Wurzelverwachsungen die Wassermenge im Boden,
erschwert dadurchmanchmal die Verjüngung und wirkt beim natürlichen Holzartenwechsel
mit (besonder bei Ta-Fi und Fi-Ta). Die eingehenderen Untersuchungen sind
wünscheswert.