DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 223 <-- 223 --> PDF |
STANJE BUKOVIH SASTOJINA NA UČKI Dr. Zlatko Vajda, Zagreb " itav gornji, najviši, visinski pojas Učke bio je još u početku ovog stoCljeća pokriven gustim, starim bukovim šumama. Po velikim, već trulim panjevima, na koje tu mjestimice nailazimo, možemo zaključiti da su to ostaci starih, nekad golemih bukovih stabala, od kojih su neka u prsnoj visini imala promjer sve do jednog metra. Sadašnje su bukove sastojine tog područja mlađe, pretežno rjeđe, sa tanjim stablima i mjestimice jako progaljene. Na području svoje prirodne rasprostranjenosti one rastu u hladnijem Fagetumu, te čine biljne zajednice tipa Fagetum silvaticae croaticum. Posljednjeg decenija zapaženo je u tim bukovim sastojinama sušenje velikog broja stabala. Ugibala su stabla svih dimenzija, a u nekim predjelima posušiše čitave sastojine. Nemamo podataka o gospodarenju s tim šumama na početku ovog stoljeća, u vrijeme prije početka sušenja. Sigurno je, da sječe nisu tada bile jačeg intenziteta, jer još nije bilo dobrih izvoznih SI. 1. Bukova sastojina na Učki. Foto: Z. Vajda puteva, a vrijednost je bukovog drveta bila malena. Zato su bukove sastojine ostale sačuvane u tim visinskim područjima. Ali već koncem Prvog svjetskog rata počela je tu sječa bukovih stabala za ogrev. Počev od god. 1923., pa sve do 1940., a i dalje, slijedile su u dotada gusto sklopljenim bukovim sastojinama sječe jakog intenziteta. Od te je eksploatacije ostao sačuvan tek uži pojas bukovih sastojina, koje leže neposredno ispod najviših grebena Učke. Sječe su se vršile neznalački i neracionalno, ne uzimajući bilo kakav obzir na biološki karakter i ekološke prilike tih sastojina. Mjestimice se provodila čak i gola sječa. Štetne posljedice ovakvog postupka nisu izostale. Počela su se sušiti stabla svih debljina. Posljednjih se godina posušilo tu na hiljade stabala. Prema podacima šumarije Opatija, samo godine 1952. izrađeno je u tom području iz bukovih suhara oko 5000 prm ogrevnog drveta. I među najmlađim skupinama bukovih stabala pojavljivali su se stalno novi šušci. Sušenje je zahvatilo i ona rijetka deblja stabla, koja su još nakon sječe preostala. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 224 <-- 224 --> PDF |
Poznavajući biološke osebine bukve i njezine ekološke zahtjeve, iznosimo, da se prilikom iskorišćavanja bukovih sastojina na Učki već u početku postupilo potpuno protivno od osnovnog- šumsko-uzgojnog pravila, da se bukove sastojine uzrasle u gustom sklopu, koje nisu ranije nikad proređivane, ne smiju naglo i jako provaliti , pogotovu na južnim i zapadnim ekspozicijama te na kamenitim grebenima i glavicama. Ukoliko su pak takove sastojine uzrasle na plitkom humusnom tlu, stvorenom tokom dugih vremenskih perioda na kamenoj vapnenoj podlozi, potreban je prigodom njihovog iskorišćavanja i podmlađivanja poseban oprez. Intenzivno i naglo progaljivanje takvih sastojina uzrokuje mnoge štetne posljedice. Na južnim i zapadnim stranama mnogih na rastu preostalih stabala ugiba ispod., suncu izložene tanke kore, — kambijalno staničje — nastaje upala kore. Cirkulacija sokova se poremećuje, kora se negdje neprimjetno raspucava, a na nekim stablima nakon izvjesnog vremena i otpada. Poznato je, da bukva ima u sloju blagog humusa intenzivno razvijeno površinsko korijenje sa osobito brojnim korjenčićima, koji iskorišćavaju SI. 2. Učka. Nakon ispiranja gornjeg humusnog sloja tla, ostalo je golo bukovo korijenje. Foto: Z. Vajda vlagu površinskih slojeva tla. Jakim se progalama suncu izloženo plitko humusno tlo isuši, što uzrokuje ugibanje tih brojnih sitnih korjenčića, tako, da prilikom dolaska oborinske vode u takvo tlo, izostane djelatnost to? dijela korjenovog sistema. Kada pak ponovno nastupe sušni dani, takav smanjeni korjenov sistem nije kadar da nadoknadi vodu izgubljenu transpiracijom, nastaje poremetnja između dovoda vode i transpiracije sa svim štetnim posljedicama, koje se očituju negdje slabije, a negdje jače. Jaki pljuskovi, kakvi su česti u visinskim regijama Učke, ispiru na nagnutim položajima krošnjama nezaštićeno, već i onako plitko humusno tlo, što u doba ljetne suše još jače potencira ugibanje onog sitnog, na sušu vrlo osjetljivog bukovog korijenja. Ovakvo ispiranje, odnošenje ili isušen je humusnog sloja prouzrokovalo je i i degradaciju tla to veću, što je ono bilo više izloženo suncu, što je nagnut ost bila veća, što je humusni sloj bio tanji i što je teren bio kameniti j i. Iz tih su razloga bukova stabla, koja su na takvim tlima nakon sječe ostala živa morala tokom više godina sve jače fiziološki slabiti, tako da se |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 225 <-- 225 --> PDF |
kod mnogih poče se sušiti tanje grane, a u nekih i vrhovi. Takve se pojave dakako nisu mogle primijetiti na dobrim tlima na sjeverozapadnim, sjevernim i sjeveroistočnim ekspozicijama u zaklonjenim položajima i sjenovitim uvalama. Ali i tu je učinjena griješka, što su se kvalitetno loša stabla ostavljala, koja sada smetaju razvoju mlade bukove sastojine. Ukoliko se gdegdje i na takvim mjestima nije razvio bukov pomladak i uzrasao mladik, uzrok je trajno pašarenje. Nastup čitavog niza ekstremno sušnih proljeća i ljeta, koja su se u tom području naročito očitovala od god. 1943. do 1952. morao je znatno potencirati štete nastale takvim nepravilnim gospodarenjem, jer su štetne posljedice nepovoljnog utjecaja klimatskih ekstrema bile to veće, što je intenzitet sječa na istaknutim položajima bio jači. Prema istraživanjima H. Zych e suša uzrokuju na bukvi, kao i na drugimvrstama drveća sa tankom korom, naprijed već spomenuto lokalno ugibanje kore. Ta pojava još do danas nije fiziološki objašnjena. Uslijed povremenog manjka vode ugiba tkivo kore na lokalno ograničenim mjestima. Na tim mjestima drvo dalje ne prirašćuje. Za vrijeme povišenog SI. 3. Suhovrha bukva; stabla na rubu »rogaljene sastojine. Foto-: Z. Vajda pritiska sokova, prodre tekućina na tako oboljelim mjestima kroz pukotine kore. Tu se brzo nasele tamno obojene gljive, pa tako nastane na tom mjestu kore crna sluzava mrlja. U narednoj vegetacijskoj periodi drvo nastoji da tu ranu zaraste. U koliko su te rane male, drvo uspijeva, da ih bez ikakvih napadnih oznaka zacijeli, jer se kora na oboljelim mjestima vrlo dugo drži. Uginule veće zone kore ne mogu tako brzo zarasti, već se na oboljelim mjestima kora i drvo pod njima polagano osuši tako, da mnogobrojne parazitarne gljive imaju priliku i dovoljno vremena da prodru u drvo. Pod zaštitom kore, koja se u tom slučaju dugo drži debla, prodire brzo bijela trulež u radijalnom smjeru u drvo, to brže, što je partija uginule kore veća. Kora se odlupljuje od debla i počinje otpadati tek onda, kada se zajedno sa drvetom kojeg pokriva — jako isuši. Površni promatrač tek tada zapaža bolest, pa mu se čini da je napad bio iznenadan. Slične pojave oboljenja uzrokuju i ekstremno hladne zime. Stabla, kojima su na taj način uginule veće partije kore, napadnuta po gljivama bijele truleži — brzo propadaju. Ovakvo ugibanje kore zapaženo je pretežno na starim bukovim stablima, ali je ono zapaženo i na mlađim, pa i na granama. Zycha |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 226 <-- 226 --> PDF |
nadalje konstatuje, da je bukva za vrijeme ekstremno sušne godine 1947. svagdje tamo oboljela, gdje je horizont korijenja drveća trpio od suše. To se događalo u inače vlažnoj uvali, kao i na nagnutom terenu. Ova se konstatacija u potpunosti slaže sa našim opažanjima na mnogim osušenim bukovim stablima u sastojimama na Učki. Nepovoljne ekološke prilike u području bukovih sastojina na Učki stvorene nastupom ekstremno suhih i toplih ljeta i neracionalnim sječama nisu uzrokovale samo fiziološko slabljenje stabala i omogućile ulazak štetnih gljiva kroz pukotine kore u stabla, već su stvarale i vrlo povoljnu dispoziciju za napadaj bukovog krasni ka (Agrilus viridis L.). Vjerojatno se iz istih razloga taj krasnik pojavio u većoj mjeri u mnogim bukovim sastojinama po čitavoj Evropi. Od godine 1949. nanosi mnogo štete bukovim sastojinama južne Njemačke, a godine 1952. proširio se i po sjevernoj Njemačkoj. Prema istraživanjima Schimitscheka dispozicija za napadaj bukovog krasnika stvara se fiziološkom promjenom kambijalne zone, koja nastaje visokim zagrijavanjem kore. Ekološke prilike posljednjeg decenija osobito su pogodovale njegovom masovnom razmnažanju. Pod takvim prilikama imago bukovog krasnika počinje letjeti već u maju, te leti sve do septembra. Hrani se pretežno listom bukovih izbojaka, a prema Barb e y-u i polenovim prahom. Na kori sunčanih i osvijetljenih dijelova stabla odlaže ženka u kupovima 9 do 11 jaja, koja su međusobno slijepljena i zaštićena bjelkastom prevlakom. Nakon izlaza ličinaka visi ta prevlaka još nekoliko mjeseci na kori. Prema prikazu u raspravi Vietingfhoff a ubušivanje ličinaka u koru ovisi o stanju kore. Na potpuno zdravim stablima, sa debelom korom, koja su tek nedavno došla na slobodan položaj, možemo opaziti da su se ličinke zabušile u raznim prorezima samo u površinski sloj kore. Tu i prohodi starijih ličinaka teku plitko ispod gornje površine kore. U tanjoj kori grana, te na deblima sa starim napadajem krasnika, u blizini samih oštećenja kore, t. j . svagdje tamo gdje je kambijalna zona kore tek nedavno mehanički oštećena ili fiziološki oslabljena, prodiru ličinke izravno ili nakon početnog žderanja kroz gornje slojeve kore u zonu lika i bijeli, pa tu čine poznate cik-cak zavoje. Ustanovljeno je, da ličinke pri bušenju tih prohoda izbjegavaju presuha mjesta u kojima bi nastao zastoj njihovom razvoju, ali one također izbjegavaju i dublje prodiranje u kambijalnu zonu svježeg drveta, gdje bi ih struja sokova ugušila. Ličinke buše u više etaža kore. Buše li u istom području više ličinaka, njihovi se prohodi tako isprekrižaju, da daju sliku nerazrješivog spleta. Prohodi su ispunjeni bušotinom, koja je tako stješnjena, da se može u komadima izvaditi, a da se ne raspadne. Takav sistem prohoda može do jeseni slijedeće kalendarske godine doseći duljinu od 50 do 75 cm. Na kraju tih prohoda, nakon 15-mjesečnog razvitka (jesen) ili čak u proljeće iduće godine načini ličinka kukuljičnu zipku, koja već prema položaju sistema prohoda leži u bjeliki ili kori. Kada ličinka dospije u posljednji stadij, ona se paralelno toku vlakanaca ubuši 5 do 10 mm duboko u bjeliku. Uska, eliptična ulazna rupa ličinke kasnije se bušotinom zatvori. U bjeliki se u obliku šireg izdubljenja načini kukuljičina zipka, koja je prema i protivno od ulazne rupe otvorena i trokutasto formirana. Ličinka prelazi u aprilu u stadij kukuljice koja, već prema temperaturnim prilikama traje 3 do 4 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 227 <-- 227 --> PDF |
tjedna. Najranije sredinom maja probuši imago ostatak sloja kore. Te u kori vidljive rupe, iz kojih je izletio imago, imaju polukružni oblik širine oko 2,4 mm i visine od oko 1,8 mm. Da se bukov krasnik masovno razmnoži i proširi, mora se smanjiti otpor okoline. Najveći otpor tom razmnažanju pruža fiziološki zdravo, bukovo stablo protiv prodiranja ličinki. 0 tom je otporu ovisna mogućnost daljnjeg napadaja i širenja štetnika, V i e t in gho f f-R i e s c h i Vite su promatranjem ustanovili, da gotovo bez iznimke napadaj krasnika prouzrokuje ugibanje samo onih dijelova stabla, koji su bili izloženi suncu. Grane sa promjerom manjim od 4 cm ugibaju, jer su potpuno zaokružene prohodima ličinaka. Nije zapaženo, da bi bile napadnute i grame tanje od 1,5 cm. ženka Agrilusa odlaže jaja prvenstveno na mjestima, koja su Suncem obasjana, te na dijelovima stabala sa tankom korom. Na tim mjestima stvara se povoljna dispozicija za uspješan prodor ličinaka, jer je ovdje utjecajem toplinskih zraka hidratura lokalno oslabljena (11). Ovakva lokalna dispozicija neovisna je vrsti i bonitetu zemljišta. Izvjesno je, da prodiranje ličinaka Agrilusa u kambijalnu zonu na rubovima opeklina od SI. 4. Učka. Suhovrho stablo u jako proga- Ijenoj bukovoj sastojim. Foto: Z. Vajda sunca, na ozlijeđenim mjestima, na dijelovima stabla eksponiranim suncu, svakako pospješuje već nastale štete i tim u velikoj mjeri pripravlja put daljnjim štetama, osobito bijeloj truleži drveta. Opaženo je, da je napadaj redovno ograničen na zone, koje stoje pod utjecajem sunca. Na granicama napadaja nastaju zarasline, koje neoštećene dijelove, koji se nalaze u sjeni, odjeljuju od usmrćenih, suncu okrenutih, strana. Kora se iznad oštećenih dijelova osuši te poprima crvenkastu ljubičastu boju. Drvo se ispod takve kore osuši. Obrazuje se tamno obojena zona zaštitnog drveta, koja se kasnije uslijed napadaja bijele truleži raspada. Uginula i osušena kora počinje postepeno otpadati tek nakon izlaska imaga. Kada su isključivo sušne vremenske prilike uzrokom sušenja vrhova i grana, onda one u cijelosti odumiru. Za sušenje grana, koje uzrokuju gljive i napadaj Agrilusa, karakteristično je, što te grane u početku samo u jedno polovici ugibaju, odumiru i suše se, dok su u jednoj polovici zdrave. Odumiranje napreduje postepeno iz bolesnog u zdravi dio grane. Ako su veliki dijelovi kore na stablu ili granama oboljeli i otpali, tada se na rubovima ne mora stvoriti zaraslina, koja redovno u tim slučajevima nastaje. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 228 <-- 228 --> PDF |
Kada koru na napadnutim mjestima odignemo, tada zapažamo u bjelici cik-cak hodnike, koje su izbušile ličinke Agrilusa, te njihovu u tim prohodima karakteristično stiješnjenu pilotinu. - Štete, koje nastaju napadajem bukovog krasnika uvelike se povećavaju tim, što se na tim mjestima inficira drvo gljivom, koja uzrokuje bijelu trulež. Pošto se drvo ispod kore tek postepeno isušuje, tu su prilike za rast gljive osobito povoljne tako, da se ona vrlo brzo širi. Promatrajući područje napadaja bukovog krasnika na Učki možemo uglavnom doći do zaključka, koji se slažu sa zapažanjima Vietinghoff - Riescha i Viete-a. I tu su bila napadnuta stabla na južnim i zapadnim stranama, kao i na onim sjevernim ekspozicijama do kojih su dopirale sunčane zrake, štete su primijećene na staništima svih boniteta, ali su na siromašnim i suhim staništima južnih i zapadnih ekspozicija, te na glavicama i grebenima bile daleko intenzivnije. Najveće štete su na kamenitim yapnenastim pećinastim tlima, na kojima su stare sastojine naglo progaljene. I tu je zapaženo, da su pojedina osamljena stabla i grupe izdvojenih starih stabala, te rubovi sastojina bili redovno jače napadnuti. V SI. 5. Učka. Suhovrha stabla u jako proga- Ijenoj bukovoj sastojim. Foto: Z. Vajda Izvjesno je, da gradacija bukovog krasnika na Učki nije bila uvjetovana isključivo nepovoljnim klimatskim faktorima. Mnogo je tomu pridonio i način gospodarenja sa tim šumama, t. j . što su te sastojine unazad 30 godina naglo i jako progaljivane. Koliko odlučno djeluju vremenske prilike na gradaciju bukovog krasnika i sušenje bukava govori činjenica, što je uslijed vlažnog proljeća godine 1954. sušenje prestalo. Pregledavajući te sastojine mjeseca srpnja te godine mogli smo ustanoviti suhe vrhove i grane, koje su se još prošlih godina osušile. Novih sušaca i novih suhih grana nismo mogli zapaziti. Preostali dijelovi krošanja stabala, koja su se ranije počela sušiti, ponovo su obrasli gustim lišćem zdrave zelene boje i potjerali nove snažne izbojke. Ličinke bukovog krasnika rijetko smo gdje mogli pronaći. Prema raspoloživim podacima i našim istraživanjima možemo zaključiti da je kod sušenja bukovih sastojina na Učki posljednjeg decenija odlučnu ulogu imala pojava ekstremno toplih i suhih proljeća i ljeta (osobito u godinama 1945., 1946., 1947., 1949., 1950. i 1952.). Takvih suša nije bilo u posljednjih 50 godina. Uslijed istovremenog neracionalnog po |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 229 <-- 229 --> PDF |
stupka s tim sastojinama — njihovog jakog progaljivanja, osobito na plitkim kamenitim tlima, te na južnim i zapadnim ekspozicijama, na glavicama i grebenima, te strminama, ispran je površinski humus, te usahlo u tom sloju rasprostranjeno sitno bukovo korijenje. Stabla su na tim položajima fiziološki oslabila. Ispod tanke kore takvih stabala, koja su za vrijeme sušnih perioda trajno obasjavale vruće sunčane zrake, kambij je uginuo. Kora se tu isprva neprimjetno raspucala, kroz raspukline su prodrle u drvo spore gljive bijele truleži, a pod korom naselio i razmnožio bukov krasnik (Agrilus viridis), što je sve izazvalo negdje postepeno, a negdje naglo sušenje brojnih bukovih stabala, pa i čitavih sastojina. Masovna pojava, odnosno gradacija bukovog krasnika bila je u tom području sekundarnog karaktera, premda je i ona imala velik udio u sušenju bukovih stabala. Prema svemu rečenom, uzrok pojave sušenja velikog broja bukava na Učki bio je kompleksnog karaktera. Ono je bilo posljedica istovremnog negativnog djelovanja klimatskih, gospodarskih i biotskih faktora. Kao što je pojava ekstremno* toplih i suhih godišnjih doba u tom području odraz klimatskog stanja, koje je vladalo u čitavoj Evropi, tako i sušenje bukovih sastojina nije bilo ograničeno na brdski masiv Učke i na ovu jedinu vrst drveta. Više ili manje slične pojave zapažene su na sličnim staništima i ekspozicijama i pod sličnim okolnostima u brdima duž jadranske obale, a kako literatura svjedoči, one su zapažene u sličnim prilikama i po čitavoj Evropi. Stoga ova naša studija, i ako ograničena na uski prostor Učke, može da nam objasni takve pojave i u drugim područjima. Bukove sastojine na Učki imaju gotovo na čitavom tom području izra zito zaštitni karakter, pa se s njima treba u šumsko-uzgojnom pogledu postupati, kao što se postupa, i inače sa zaštitnim šumama. Njihovo po mlađivanje i obnova treba da teče isključivo pod zastorom krošanja starih stabala. Pri tome treba paziti, osobito u zaštitnim partijama, da intenzitet sječe na južnim i zapadnim ekspozicijama, na glavicama i grebenima, na plitkim kamenitim tlima treba da bude minimalan (5 do najviše 10Ö/D), tako da tlo bude uvijek dovoljno zaštićeno sastojinom. Osobito treba tu paziti, da se u gustom sklopu uzrasla stabla naglo ne izlože vrućim sun čanim zrakama. Ovo ćemo najbolje postići, da sa tim sastojinama gospo darimo na prebomi način, tako, da one vremenom poprime preborni tip, koji će prema stojbini, na nekim mjestima predstavljati stabliničan, a negdje grupimičan ili prolazni tip bukove preborne sastojine. Na povoljnim staništima moglo bi se formirati i uzgajati sastojine sa dvije etaže. Orće nito treba svuda podržavati što gušće široke rubne pojase i u njima vršiti isključivo u pravom smislu te riječi sanitarne sječe. Na tim staništima valja posebnu pažnju obratiti trajnoj zaštiti plitkog tla, te u tu svrhu svuda podržavati (a gdje nema uzgojiti) što gušću podstojnu sastojinu. Nastaje pitanje, što treba učiniti sa preostalim polusuharima sa još djelomice zelenim krošnjama, kojem će se ipak u dogledno vrijeme posve osušiti. U jako pr.ogaljenim sastojinama i plitkom i kamenitom tlu. gdje je podmladak slabo razvijen, ili ga uopće nema, treba takva stabla radi zaštite tla i budućeg podmlatka — ostaviti što dulje na rastu. Svagdje tamo, gdje je nikao dovoljno gust podmladak i uzrastao izvan zone opasnosti od mra zeva, treba suhovrha stabla što prije ukloniti, kako se ne bi kasnijim ruše 15 Šumarski Ii^t 585 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 230 <-- 230 --> PDF |
njem oštetio podmladak. Mjesta na kojima se nije pojavio podmladak, niti ga u skoroj budućnosti možemo očekivati, treba što prije umjetno pošumiti sjetvom sjemena ili sadnjom biljaka, koje odgovaraju danim ekološkim prilikama. Pri tome treba izbjegavati šablonski postupak, jer se okološki faktori, obzirom na ekspoziciju, konfiguraciju terena i kvalitet tla, već na male udaljenosti znatno razlikuju. Svakako treba težiti uzgoju mješovitih i raznodobnih sastojina. Ukoliko se unose nove vrste neka se to učini na temelju već stečenih iskustava u tom području ili ako ih nema, treba osnovati pokusne plohe. Domaćim vrstama, koje tu rastu u području svoje prirodne rasprostranjenosti, treba dati u svakom slučaju prednost. Unošenje četinastih vrsta, kao što su jela i smrča, zahtijeva tu osobiti oprez. One se tu mogu uspješno uzgajati samo na sjevernim, trajno svježim ekspozicijama, a nikako ne na južnim i zapadnim ekspozicijama, na mjestima, na kojima su se osušile mase bukovih stabala i čitave bukove sastojine, jer je jasno, da na tim mjestima one četinaste vrste, koje traže više vlage od bukve, ne mogu ovu zamijeniti. Obzirom da je temperatura najhladnijeg mjeseca u godini manja od —1° C, dok prosječna visina oborina za vrijeme vegetacije iznosi 753 mm, mogla bi se na istočnim i sjevernim ekspozicijama na pogodnim staništima grupimičn o uzgajati smrča, jer su temperaturne i oborinske prilike na tim ekspozicijama za tu vrst povoljne. Posebno ističemo, da je isključeno uspješno prirodno> pomlađivanje bukovih sastojina Učke i umjetna obnova njenih već degradiranih površina, uz istovremenu pašu ovaca i koza. Budućnost podmlatka i kultura bit će osigurana samo potpunom zabranom pašarenja na čitavom tom području. Na koncu napominjemo, da je za pravilno uspješno gospodarenje sa šumama Učke potrebno što prije sastaviti gospodarsku osnovu i izgraditi mrežu dobrih puteva. Završavajući ovu raspravu posebno ističemo veliku važnost, koju ima pravilno gospodarenje i osobito oprezni postupak sa bukovim šumama visinskog pojasa Učke po sve poljoprivredne i šumske kulture, koje se uzgajaju u područjima, koja leže ispod tog visinskog pojasa. Podržavanje i rigorozna zaštita bukovih šuma na Učki od prvenstvenog je značenja za vodni režim tog područja, jer su upravo guste bukove sastojine zapreka stvaranju bujica i odnošenju plodne zemlje u more. Takve su sastojine u visinskom pojasu Učke stalna i trajna zaštita svih gradova, ljetovališta, njihovih parkova i nasada na morskoj obali i njenih padina. Možemo reći, da njihov opstanak i njihova bolja budućnost izravno ovisi o što boljem uzgoju i zaštiti tih šuma. LITERATURA: 1. Baade r G.: Untersuchungen über Randschäden, Frankfurt am Main, 1952. 2. Geige r R.: Die Waidegefährdung durch den Dürresommer 1947., Forstwissenschaftlichen Centralblatt, Berlin 1951. 3. H o r v a t I.: Nauka o biljnim zajednicama, Zagreb, 1*949. 4. Kirwal d E.: Forstliche Wasserhaushaltstechnik, Neudamm, 1944. 5. Hidrometeorološka služba, Zagreb: Temperaturni i oborinski podaci za met. stanicu Crikvenica, Rijeka, Učka. Za period 1892—1954. 6. V a j d a Z.: Studija o prirodnom rasprostranjenju i rastu smreke u sastojinama Gorskog Kotara, Zagreb, Šumarski list 1933. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 231 <-- 231 --> PDF |
7. Vajd a Z.: Uloga pojave ekstremnih klimatskih stanja u sušenju bukovih sastojina na Učki. Glasnik Zavoda za šumske pokuse polj.-šum. fakulteta u Zagrebu Sv. 12 (u štampi). 8. V i e t in gh o f f-R i e se h i P. Vite: Zur Frage der Buchenprachtkäferechäden in Nordwestdeutschland, Stuttgart, Holz-Centralblatt, 1952. 9. Zych a H.: Das Buchensterben, Ursache und Prognose. ZUSAMMENFASSUNG Über Kvarner, der nördlichen Bucht des Adriatischen Meeres, erhebt sich das grösste Bergmassiv der Halbinsel Istra mit seinem Gipfel Učka (1396 m). Die höchste Zone von diesem Massiv ist mit Buchenwald bewachsen. In diesen Waldgebieten wurde im letzten Jahrzent das Verdorren vieler Buchenbäume und stellenweise sogar ganzer Bestände bemerkt. Nach durchgeführten Untersuchungen über die Ursachen dieses Vorkommens zog der Autor diese Schluss-Folgerungen: Die Ursache des Verdorrens einer grossen Anzahl der Buchenstämme hatte einen komplexen Charakter. Es war die Folge von gleichzeitigen negativen Einwirkungen der klimatischen, wirtschaftlichen und biotischen Faktoren. Beim Verdorren der Buchenbestände spielte eine entschiedene Rolle die Reihenfolge von extremen warman und trockenen Frühlinge und Sommer (besonders in den Jahren 1945, 1946, 1947, 1949, 1950 und 1952). Die für die Buche ungünstigen klimatischen Verhältnisse wurden durch die in den letzten 30 Jahre vorgenommene starke Hiebe verschlechtert. Auf dem seichten Erdboden, besonders auf den südlichen und westlichen Seiten der Gipfel, Abhänge und Kämme wurde der Humus abgesült; deswegen wurden die dünnen Buchenwurzeln, die in diesem Boden verbreitet waren, vertrocknet. Die Stämme wurden auf diesen Stellen allmählich physiologisch abgeschwächt. Das unter der dünnen Baumrinde gelegene Kambium, welches in den Dürreperioden ständig unter sengenden Sonnenstrahlen stand, musste absterben. Anfänglich riss die Baumrinde unmerklich auf und durch die Hitzerisse drangen in den Baum die Sporen des Weissfäunispilzes; dann nistete sich unter der Rinde der Buchenpracktkäfer (Agrilus viridis) ein und vjermehrte allmählich. Das hatte zur Folge, stellenweise langsame und stellenweise rasche Verdorrung, zuerst der Äste und dann der ganzen Buchenstämme. OTPORNOST SMEĐE SRŽI POLJSKOG JASENA PREMA GLJIVAMA Prof. Dr. J. Kišpatić, Polj.-šum. fakultet, Zagreb Uvod P P oljski jasen (Fraxinus angusiifolia Vahl.) raširen je kod nas u nizinskim šumama, naročito u porječjima Save, Dunava i Drave, u zajednici sa hrastom lužnjakom, brijestom, johom i još nekim manje važnim vrstama. U tim je mješovitim sastojinama jasen u jačoj mjeri zastupan na vlažnijim položajima, a na mjestima gdje poplavna voda duže stagnira, razvija se čista sastojina jasena. B eni ć (2) navodi za NR Hrvatsku 33.380 ha pod jasenom ili 1,76%> sveukupne površine pod šumom, ističući, da su te površine vjerojatno veće. * Kratki izvod iz ove radnje podnesen je kao referat na njemačkom kongresu za zaštitu bilja (Kassel, 11.—15. X. 1955.). Prve kulture nekih gljiva dostavio nam je g. W. P. K. Findlay (Forest Products Research Laboratory, Princes Risborough, Engleska), te mu se i ovdje najljepše zahvaljujemo. U radu su me pomogli dr. A. Sabadoš, ing. N. Furlan i Lj. Martinis, na čemu im zahvaljujem. Nadalje, rad je izvršen materijalnom pomoći Šumskog gospodarstva Polj .-šumarskog fakulteta u Zagrebu, na čemu se također zahvaljujem. |