DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 231     <-- 231 -->        PDF

7. Vajd a Z.: Uloga pojave ekstremnih klimatskih stanja u sušenju bukovih
sastojina na Učki. Glasnik Zavoda za šumske pokuse polj.-šum. fakulteta u Zagrebu
Sv. 12 (u štampi).
8. V i e t in gh o f f-R i e se h i P. Vite: Zur Frage der Buchenprachtkäferechäden
in Nordwestdeutschland, Stuttgart, Holz-Centralblatt, 1952.
9. Zych a H.: Das Buchensterben, Ursache und Prognose.
ZUSAMMENFASSUNG


Über Kvarner, der nördlichen Bucht des Adriatischen Meeres, erhebt sich das
grösste Bergmassiv der Halbinsel Istra mit seinem Gipfel Učka (1396 m). Die höchste
Zone von diesem Massiv ist mit Buchenwald bewachsen. In diesen Waldgebieten wurde
im letzten Jahrzent das Verdorren vieler Buchenbäume und stellenweise sogar ganzer
Bestände bemerkt. Nach durchgeführten Untersuchungen über die Ursachen dieses
Vorkommens zog der Autor diese Schluss-Folgerungen:


Die Ursache des Verdorrens einer grossen Anzahl der Buchenstämme hatte
einen komplexen Charakter. Es war die Folge von gleichzeitigen negativen Einwirkungen
der klimatischen, wirtschaftlichen und biotischen Faktoren. Beim Verdorren
der Buchenbestände spielte eine entschiedene Rolle die Reihenfolge von extremen
warman und trockenen Frühlinge und Sommer (besonders in den Jahren 1945, 1946,
1947, 1949, 1950 und 1952). Die für die Buche ungünstigen klimatischen Verhältnisse
wurden durch die in den letzten 30 Jahre vorgenommene starke Hiebe verschlechtert.
Auf dem seichten Erdboden, besonders auf den südlichen und westlichen Seiten der
Gipfel, Abhänge und Kämme wurde der Humus abgesült; deswegen wurden die dünnen
Buchenwurzeln, die in diesem Boden verbreitet waren, vertrocknet. Die Stämme
wurden auf diesen Stellen allmählich physiologisch abgeschwächt. Das unter der dünnen
Baumrinde gelegene Kambium, welches in den Dürreperioden ständig unter sengenden
Sonnenstrahlen stand, musste absterben. Anfänglich riss die Baumrinde
unmerklich auf und durch die Hitzerisse drangen in den Baum die Sporen des Weissfäunispilzes;
dann nistete sich unter der Rinde der Buchenpracktkäfer (Agrilus viridis)
ein und vjermehrte allmählich. Das hatte zur Folge, stellenweise langsame und
stellenweise rasche Verdorrung, zuerst der Äste und dann der ganzen Buchenstämme.


OTPORNOST SMEĐE SRŽI POLJSKOG JASENA PREMA GLJIVAMA


Prof. Dr. J. Kišpatić, Polj.-šum. fakultet, Zagreb


Uvod


P
P
oljski jasen (Fraxinus angusiifolia Vahl.) raširen je kod nas u nizinskim
šumama, naročito u porječjima Save, Dunava i Drave, u zajednici sa
hrastom lužnjakom, brijestom, johom i još nekim manje važnim vrstama.
U tim je mješovitim sastojinama jasen u jačoj mjeri zastupan na vlažnijim
položajima, a na mjestima gdje poplavna voda duže stagnira, razvija se
čista sastojina jasena.
B eni ć (2) navodi za NR Hrvatsku 33.380 ha pod jasenom ili 1,76%>
sveukupne površine pod šumom, ističući, da su te površine vjerojatno veće.


* Kratki izvod iz ove radnje podnesen je kao referat na njemačkom kongresu za
zaštitu bilja (Kassel, 11.—15. X. 1955.). Prve kulture nekih gljiva dostavio nam je
g. W. P. K. Findlay (Forest Products Research Laboratory, Princes Risborough,
Engleska), te mu se i ovdje najljepše zahvaljujemo. U radu su me pomogli dr. A.
Sabadoš, ing. N. Furlan i Lj. Martinis, na čemu im zahvaljujem. Nadalje, rad je
izvršen materijalnom pomoći Šumskog gospodarstva Polj .-šumarskog fakulteta u Zagrebu,
na čemu se također zahvaljujem.


ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 232     <-- 232 -->        PDF

Međutim, u nekim šumarijama u spomenutim porječjima zastupan je jasen
(uglavnom poljski) i do 23% (šumarija Lipovljani polj. šumarskog fakulteta).
Razumljivo je, da u tim šumarijama igra veliku ulogu pitanje kvalitete
jasenovih trupaca svih sortimenata. Prema tabeli, koju je iznio
Beni ć (2) izlazi, da je u 5 drvno-industrijskih poduzeća (SI. Brod, Nova
Gradiška, Belišće, Đurđenovac i Sisak) izrađeno 114 m3 F, te 23.771 m3 A
i B trupaca. Po istom autoru proizvodnja oblovine jasena u FNRJ iznosi
godišnje oko 50.000 m3. Međutim, udio F trupaca u toj je proizvodnji vrlo
malen, do 0,5°/o, a ostalih 99,5% otpada na A i, pretežno, B trupce. Ovako
slab kvalitetni omjer uglavnom je posljedica tzv. smeđe srži u jasena. Naši
standardi dozvoljavaju samo kođ B trupaca neograničenu zdravu smeđu


SI. 1. Tropac jasena sa
smeđom srži, poprečni
prerez.


srž (Uz tzv. smeđi jasen za F trupce, što nije čest slučaj). Posljedica česte
podave i razvijenosti smeđe srži u poljskog jasena smanjuje njegovu vrijednost
prema današnjim standardima, jer veći procenat B trupaca smanjuje
vrijednost pojedinog stabla, odnosno sastojina, iz koje se to stablo
dobiva. K tomu, i sama procjena vrijednosti sastojine otešćana je, jer
neznamo učešće i razvijenost srži u dotičnoj sastojim, koju procjenjujemo.


Beni ć (2) je u svojoj radnji detaljno osvijetlio pitanje kvalitete
jasenovog drveta s mehaničko-tehnološkog gledišta. Prema njegovim rezultatima
nema razlika između tehničkih svojstava srži i bijeli u poljskog
(i običnog) jasena. Do istih su rezultata došli i inostrani autori (K o 11mann,
9, Armstrong, 1, Bosshard, 3) za F. excelsior.


Prema tomu, prema spomenutom autoru, trupac poljskog jasena sa srži
ne zaostaje u tehničkim svojstvima za trupcem bez srži. Međutim, i otpor




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 233     <-- 233 -->        PDF

´


nost drveta prema gljivama — razaračima drveta jednako odlučuje o njegovoj
vrijednosti. Ukoliko je jasen sa srži manje otporan, to bi činjenica,
koju je ustanovio Beni ć (2), gubila na vrijednosti. Poznato je, da praksa
smatra često jasenovo drvo sa srži manje vrijednim i u pogledu otpornosti,
odnosno trajnosti, budući da je trajnost u uskoj vezi sa otpornošću prema
gljivama. Stoga smo postavili zadatak, da utvrdimo, da li je smeđa srž
jasena otpornija prema gljivama — uzročnicima truleži — od bijeli. U pokuse
smo za sada uzeli samo srž i bijel poljskog jasena. Rezultati tih pokusa
izneseni su u ovoj radnji.


Pregled literature


Postoji čitav niz radova, koji obrađuju pitanje otpornosti srži i bijeli
sržnih vrsta prema gljivama — razaračima drveta. Gotovo uvijek je srž
otpornija od bijeli. Međutim, u ovim se slučajevima radi o sržnim vrstama,
kod kojih dakle, dolazi, srž »normalno«, t. j . u svakom individuu.


U jasena se, međutim, javlja obojena srž samo u pojedinim stablima,
što znači, da kod jasena pojavu obojene srži ne možemo smatrati »normalnom
«, nego patološkom pojavom. Druga je stvar, što se u jasena stvara
tzv. fiziološka neobojena srž, kako si; to dokazali mnogi autori. I ako u
jasena redovito ne dolazi obojena srž, životni su procesi u jasenovog drveta
svedeni na vanjske godove, a u unutarnjim se razvijaju neki elementi osržavanja
(tile), koji sami za sebe ne predstavljaju osrženje u punom smislu
riječi. Jasno je, da je teško reći u koju grupu drveća spada jasen, da li
u sržne ili bakuljave vrste, jer to ovisi o našoj definiciji i shvaćanju pojma
srži i procesa´ koji sačinjavaju osrženje. Shvatimo li samo prestanak fizioloških
funkcija i tvorbu tila kao osrženje, onda je i jasen sržna vrsta,. Međutim,
definiramo li srž kao proces, kod kojega uz tvorbu tila nastupa
tvorba i ulaganje različitih obojenih tvari osržavanja. (flobafeni, gumozne
tvari) u stanice, odnosno njihove membrane, tada možemo jasen ubrojiti
u bakuljave vrste. Obzirom da u jasena dolazi u pojedinim slučajevima do
tvorbe srži, smatraju ga neki autori intermedijalnom vrstom. Mi se priklanjamo
shvaćanju Chattaway-a (4),koji ističe da tvorba tila i pomanjkanje
škroba nisu bitni znaci osrženja, nego da sigurne znakove osrženja
čine tvorba tila i prisustvo obojenih sržnih tvari. Prema tomu jasen bi bio
bakuljava vrsta, koja može slično bukvi, pod utjecajem određenih vanjskih
faktora, stvarati smeđu obojenu srž unutar »fiziološke« srži, koja je bijele
boje.


Pitanje uzroka osržavanja. pojedinih stabala u jasena nije riješeno, niti
su vršena (prema podacima s kojima raspolažemo) istraživanja u tom pogledu.
Stoga je zasada teško reći, što je osnovni,uzrok osrženja pojedinih
jasenovih stabala. Beni ć (2) je u svojoj radnji detaljno opisao: morfologiju
smeđe srži jasena, pa u tom pogledu upućujemo na tu radnju. Autor
nije ulazio u pitanje uzroka osrženja, jedino je ustanovio, da stabla s manjom
krošnjom češće razvijaju smeđu srž.


Sličnu pojavu (iako ne identičnu) nalazimo vrlo često u bukve, gdje se
u pojedinim stablima razvija tzv. crvena srž (crveno ili nepravo srce). Ova
je pojava u bukve detaljnije proučena, te je potrebno, u vezi s našim problemom,
prikazati glavne rezultate tih istraživanja. Prema novijoj teoriji.
Zycha-e (13) primarni je uzrok stvaranja crvene srži u bukve prodor


589´




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 234     <-- 234 -->        PDF

kisika u stablo. Zrak odnosno kisik prodiru na određenim mjestima u stablo,
drvo isušuje, vodu nadomješta zrak, a kisik djeluje toksički na stanice. Kao
reakcija stanica dolazi do tvorbe tila i izlučivanja obojenih tvari osržavanja,
sa zadaćom, da spriječe dalji prodor zraka odnosno kisika. Zvch a (13)
zabacuje stariju teoriju Tuszon-a (12), po kojoj su uzrok crvene srži
gljive, koje prodiru u stablo odnosno encimi gljiva, koji dovode do tvorbe
tila i sržnih tvari kao mehaničkih i kemijskih zapreka za dalji i dublji


SI. 2. Jasen sa srži, uzdužni
prerez.


prodor encima odnosno samih gljiva. Iako je novija teorija u većini slučajeva
vjerojatnija, ne možemo potpuno zabaciti ni stariju teoriju T u s z o n-a
(12). Ne mora, naime, istoj pojavi — simptomu — biti uvijek jedan te isti
uzrok. Naše je mišljenje, da se kod crvene srži bukve radi o antiinfekcijskoj
i antitoksičnoj reakciji živih stanica protiv svakog nepovoljnog faktora,
koji prodire u drvo, bez obzira radi li se o biotskom ili abitskom. Prema
tome, ove se dvije teorije ne isključuju, nego u pojedinim slučajevima mogu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 235     <-- 235 -->        PDF

i gljive biti uzrokom crvene srži bukve, iako je zrak odnosno kisik češći
i općenitiji uzrok. Mi ćemo u jednom posebnom radu ući detaljnije u razmatranje
ovog problema.


Svakako kod bukve možemo smatrati crvenu srž specifičnom reakcijom
samog drveta, dok uzrok ne mora biti specifičan (slične reakcije izaziva
na pr. i mraz — mrazna srž). Ni pojedini elementi tvorbe crvene srži
nisu specifični, gumozne tvari (i flobafeni) dolaze i drugdje, a to isto vrijedi
i za tile. Specifična je jedino pojava crvene srži u cjelini .


Crvena je srž bukve otpornija od bijeli (neosrženog dijela osržene
bukve), kako je to dokazalo više autora, a naročito Gäuman n (6), koji
je rasvijetlio i mnoga sporna gledišta i rezultate u tom pitanju.


Bosshar d (3) je istražio anatomske karakteristike srži u jasena i
utvrdio, da su u osnovi slične karakteristikama crvene srži u bukve: obilna
tvorba tila i izlučivanje odnosno ulaganje sržnih tvari. Kako su njegova
istraživanja interesantna za problem otpornosti i za pitanje uzroka osrženja,
potrebno je ukratko prikazati rezultate tog rada: Jasenovo drvo nije bogato
na akumulativnom staničju — zrakama srčike i parenhimu drva. Smeđe
obojene tvari osrženja ograničuju se s malo izuzetaka na akumulativno
staničje. Sržne tvari dolaze kao malene, 5—7 \i velike, kapi u unutrašnjosti
stanica ili se prislone uz membrane kao tanak sloj. To se osobito vidi na
radijalnom presjeku kroz zrake srčike, gdje često slojevi sržnih tvari zatvaraju
vertikalne stijene pojedinih stanica zrake srčike. Na isti su način
ispunjene sržnim tvarima i parenhimske stanice drva, koje prileže uz sudove.
Intenzitet posmeđenja srži ovisan je o količini sržnih tvari u akumulativnom
staničju. U jače obojenoj srži nema dodatnih sržnih tvari u drugom
tkivu ili u membranama (dok na pr. u hrasta ili pit. kestena sržne
tvari jednomjerno prodiru i ulaze u stanične stijene). Tvari osržavanja su
izotropne u polariziranom svjetlu. Mikrokemijske su metode bojenja, koje
je autor proveo, dokazale, da se i u ovom slučaju radi o sržnim tvarima,
koje se u literaturi nazivaju flobafeni ili oksidirajući tanini. Metode bojenja
dokazuju, da se sržne tvari u jasena nalaze samo u stanicama, a ne zalaze
u st. stijene. Fiziološka je bijel, t. j . zona u kojoj može bez zapreka teći
transport vode, vrlo uska, pri bazi debla 4—6, u krošnji 5—10 godova.
Odmah se zatim u slijedećim starijim godovima brzo povećava broj tila.
Tile su vrlo tankih stijena, do 0,5 [i. U anatomskoj građi nema između srži
i bijeli nikakvih razlika, kako su to već utvrdili Mole r i Gra m (10).
Sržne tvari dolaze samo u akumulativnom staničju, što znači da škrob sudjeluje
kod tvorbe sržnih tvari. Tvorba sržnih tvari nastupa, po Boss hardu
, tek kad je akumulativno tkivo u odumiranju, te stoga ne može
doći do nagomilavanja sržnih tvari, pa osrženje ostaje ograničeno samo na
akumulativno staničje. Tvorba je obojene srži u jasena nepravilna, ona
može nastupiti u različitim stadijima starosti, a može i izostati. Zato autor
smatra jasen kao drvo s fakultativnim osržavanjem, koje nastupa u određenim
uslovima djelovanjem biotskih ili abiotskih faktora.


Ne ulazeći zasada u pitanje uzroka osrženja jasena, ovim smo radom
utvrdili samo pitanje otpornosti srži i bijeli poljskog jasena prema gljivama


— razaračima drveta, razumijevajući pod pojmom srži samo obojeni dio
drveta, a ne fiziološku srž. U stranoj literaturi nismo o tom našli nikakvih
podataka.


ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 236     <-- 236 -->        PDF

Metodika rada i pokusni materijal


Stabla su za pokuse oborena istog- dana, koncem studenog- 1954. god.,
u 88 odjelu fakultetske šumarije Lipovljani. Da bi po mogućnosti što više
izbjegli utjecaj staništa, oborena stabla nalazila su se međusobno u neposrednoj
blizini. Isto tako, važno je oboriti za takve pokuse stabla približno
istoga dana, jer je kod drugih vrsta drveća dokazano, da na otpornost
drveta znatno utječe vrijeme sječe (na pr. Gäuman n (5)). Na mjestu
gdje smo stabla obarali, nalazi se mala depresija, pa se radi o gotovo čistoj


SI. 3. Djelovanje Polysticus
versicolor na daščice jasena.


sastojini jasena (s nešto hrasta lužnjaka), prosječne starosti 65 godina.
Stabla su ravna, punodrvna, bez grana, s malom krošnjom. Neka su od
oborenih stabala bila bez srži, a većina je imala jače ili manje razvijenu
srž. Tragova truleži nije bilo ni kod jednog oborenog stabla. Od odabranih
smo stabala odrezali trupce pri dnu debla 50—80 cm dužine, te ih dali dopremiti
u Zavod.


Za utvrđivanje otpornosti prema gljivama — razaračima drveta upotrebni
smo metodu daščica, držeći se u njihovim veličinama standardnih
dimenzija po DIN. Trupci su rezani u letvice, a iz ovih su izrezane daščice
veličine 5 X 2, 5 X 1 cm, tako da smo dobili niz daščica iz srži i niz daščica




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 243     <-- 243 -->        PDF

da je bijel osrženog jasena otpornija od neosrženog drveta, treba imati kod
prosuđivanja vrijednosti jasenova drveta u vidu.


Opći je rezultat naših pokusa, da jasenovo drvo sa srži ne zaostaje u.
otpornosti prema gljivama — razaračima drveta, nego da je dapače otpornija
od neosrženog. To, u najmanju ruku, vrijedi za poljski jasen (Fraxinus
angustifolia Vahl), s kojim smo vršili pokuse. Kako su istraživanja Be llic
a (2) dokazala, da ni u tehničkim svojstvima jasenovo drvo sa obojenom
srži ne zaostaje za onim bez obojene srži, to iz toga slijedi zaključak,
da takovo drvo općenito ne zaostaje u svojoj vrijednosti i uporabljivosti za


SI. 6. Djelovanje Daldiniae
concentricae na daščice
jasena.


neosrženim jasenom. Kao što je Beni ć (2) kod nas došao do zaključaka
u pogledu našeg poljskog i običnog jasena, došli su i drugi autori (Kollmann,
9, Bosshard 3) do istih zaključaka s običnim jasenom. Stoga smatramo da
se jasenovo drvo sa smeđom srži može u praksi posvuda upotrebljavati, u
koliko sama boja osrženog dijela ne predstavlja zapreku, a to nije uvijek
u praksi čest slučaj.


Jasno je, da treba još ispitati mogućnosti impregnacije osrženog
drveta, u koliko to uopće dolazi u pitanje, budući da je za bukvu za crvenom
srži poznato, da se trupci odn. pragovi sa srži teže impregniraju, jer prisut




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 237     <-- 237 -->        PDF

iz bijeli istog stabla, a iz trupaca bez srži niz daščica »bijeli«. Daščice su
sušene u termostatu do konstantne težine, zatim sterilizirane kod 122° C.
Upotrebili smo standardne Kolle-boce veličine 12 X 19 cm. Na male — agar
u Kolle-bocama precijepljena je određena gljiva i kad je micelij potpuno
pokrio površinu umjetnog supstrata, stavljene su po 2 daščice u istu Kollebocu,
redovito´ po jednu iz srži i jednu iz bijeli istoga stabla. U druge smo
Kolle-boce stavljali po 2 daščice iz stabla bez srži. Micelij je ubrzo prešao
sa male — agara na daščice, pokrivajući ih postepeno i ulazeći u tkivo,
uzrokujući trulež i time gubitak na težini. Boce su držane na sobnoj tem-


SI. 4. Djelovanje Polyporus
adusjus na daščice jasena.


peraturi s prosječnom temperaturom 18° C. Nakon 3 mjeseca daščice su
izvađene, zračni micelij očišćen, daščice ponovno osušene na konstantnu
težinu i odvagane. Razlika između »početne« i »konačne« težine pokazuje
nam, koliko je dotična gljiva razorila drvnu masu srži, odnosno bijeli u
sržnih stabala, a »bijeli« u stabala bez srži (Kišpatić, 8).


Neki autori upotrebljavaju drugu metodiku (na pr. Gäumann , 6):
drvo se sameljeu pilovinu, odvagne 20 gr. potpuno suhe pilovine i stavi
u Erlenmeyerove tikvice, sterilizira, te nadoda 80 cm sterilizirane destilirane
vode. Zatim se u sredinu precijepi komadić agara sa odgovarajućom
gljivom. I ovdje se određuje stupanj razaranja prema razlici »početne« i




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 238     <-- 238 -->        PDF

Prosječno rtazaranj´e srži i bijeli osrženih, te drveta neosrženih stabala pojedinačno


po stablima i gljivama


Trockensubstanzverlust einzelner Stämme mit und ohne Kern hervorgerufen durch


einzelne Pilze Tabela I.


Trupci (Stämme)


Trupac (Stamm) 1
bijel (Splint) °/„
srž (Braunkern) °/o
Relativna razgradnja srži u °/0
(Relativer Abbau des Bra


unkerns) °/0


Trupac 2


bijel /
srž »/„
Relativna razgradnja sržiu°/o


Trupac 3
bijel %
srž °/o
Relativna razgradnj a srži u °/o


Trupac 4


bijel 1tf
srž «/„
Relativna razgradnja srži u °/0


Trupac 5
bijel %
srž °/o


Relativna razgradnja srži u °/0


Trupac 61
bijel »/„


Trupac ?
bijel "/o


Trupac 8
bijel °/„


Trupac 10
bijel »/„
srž °/o


Relativna razgradnja srži u °/o


Trupac 11
bijel »/„
srž «/„
Relati vnarazgradnja srži u °/°


Coniop-Daldinia


Polyporus Polyporus Polystictus Pholiota


hora concen


adustus hispidus versicolor squarrosa


cerebella trica


1
6,54±0,98 4,33±0,90 35,42±3,25 3,17±0,24 2,19±0,69 3,13±0,67
5,49±0,03 1,46±0.16 17,95±2,52 0,52±0,28 l,49±0,76´l,l3±0,25


83,94 33,72 i 50,63 16,40 55.39 36,10


i


6,42±0,90 2,74±0.68 25,l5±l,78 2,72 ±0,65 1,82±0,35 8,68±1,74
6,71±1,09 3,42±0,6l 24,98±0,82 2,06±0,51 1,03 ±0,16 4,63 ±1,11
104,51 124,82 i 99,32 75,73 56,59 53,34


5,94±0,31 32,7l±l,34 4,26±0,74 3,27=i=0,49´5,39±l,29
5,66 ±1,04 28,19±1,23 3,71 ±0,52 2,46 ±1,312,34 ±1,45
95,29 86,18 87,00 75,23 43,41


|
4,93±0,48 3,62 + 0,27 10,86± 1,84 2,28±0,44 1,41±0,24 4,21 ±0,97
5,31 ±0,68 1,21 ±0,37 8,16 ±2,33 0,37±0,22 0´36±0,17 3,98 ±1,41


107´71 33,42 75,14 12,85 25,53 94,54


3,84 ±0,14 3,45 ±1,56 29,55±2,17 2,77±0,141,18±0,59 4,72±1,67
4,42±0,15 0,21 ±0,03 26,64 ± 3,82 .0,96 ± 0,36 0,50 ± 0,27 0,23
115,10 6,09 90,15 34,66 42,37 4,87


|
8,70±1,90 3,93±0,64 36,05 ± 2 02 4,85±0,16 3,60±0,17 5,30±0,70


|
9,90±0,81 5,41 ±0,73 4l,84±5,01 4,59±0,35|3,87±0,15 5,71±0,33


1


9,06 ±1,05 5,92±0,55 39,73 ±2,34 3,35±0,38 4,51 ±0,47 4,77±0,46


7,24±0,02 2,91 29,45 ±2,39 3,32=i=0,35 2,14±0,07 5,80
7,14 2,80±0,51 20,96 ±0,35 2,75 ±0,23 0,72 3,08 ±1,25
98,62 96,22 71,17 82,80 33,64 53,10


6,01 ±0,46 3,61 ±0,64 28,03±0,55 3,51=4=0,12 2,15 5,68 ±1,46
4,02± 1,46 1,90±0,27 23,34±0,31 2,55 ±0,16 0,81 3,19±0,67j
66,89 52,63 83,36 72,65 37.53 56,16


1 Opaska: Trupci 6,7 i 8 nemaju srž´. 1 Bemerkung: Stämme 6,7 und 8 ohne Kern.
594




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 239     <-- 239 -->        PDF

»konačne« težine. Ova metoda ima prednosti, ali i slabih strana, Prednost
joj je, što možemo načiniti prosječni uzorak jedne srži, čime možemo lakše
izbjeći veće varijacije unutar jednog stabla. Međutim, slaba joj je strana,
što pretvaranjem drveta u pilovinu rušimo njegovu prirodnu strukturu,
ozljeđujemo i otvaramo bezbroj stanica, a sigurno je da obe činjenice imaju
utjecaj na brzinu razaranja odnosno na otpornost. Stoga smatramo obje
metode jednakovrijednim tim više, jer većina autora upotrebljava metodu,
koju smo mi upotrebili, ili tzv. »block soil method«, koja je ustvari samo
modifikacija metode daščica.


U pokus su uzete slijedeće gljive: Polyporus aduslus (Will.) Fr., Polyporus
hispidus (Bull.) Fr., Polystictus vrsicolor (Linn.) Fr., Pholiota
squarrosa Müll., Coniophora cerebella Pers. i Daldinia concentrica.


Kao što se vidi, uzeli smo i uzročnike bijele i uzročnike crvene (smeđe)
truleži. Neke su od navedenih gljiva vrlo polifagni razarači drveta, kao
na pr. Coniophora cerebella, Polystictus versicolor, Polyporus adustus. Ostale
vrste možemo smatrati više ili manje specifičnim razaračima stojećeg i
oborenog odnosno prerađenog jasena, kako to izlazi i iz radnje Škorić-a


(U).
Ukupno je uzeto u pokus 10 trupaca, od toga 7 sa i 3 bez srži. Ispitane
su ukupno 342 daščice, od toga 139 daščica srži i 140 daščica bijeli,
a od stabala bez srži ispitane su 63 daščice.


Tabela 1 daje nam dobivene rezultate po pojedinim trupcima odnosno
po djelovanju pojedinih gljiva na pojedine trupce. Navedeni brojevi predstavljaju
srednju vrijednost stupnja razaranja, dobivenu na temelju razlike
»početne« i »konačne« težine, izraženu u procentima, svih daščica srži i
bijeli pojedinog trupca (odnosno »bijeli« kod trupaca bez srži). Istovremeno
donosimo i relativno razaranje daščica srži prema razaranju bijeli istog
trupca (= 100).


U tabeli 2 sumirali smo sve rezultate prema gljivama, zbrojivši sve
daščice srži i bijeli osrženih trupaca i daščice »bijeli« neosrženih te izračunavši
srednju vrijednost. Ovi su rezultati pregledniji.


U tabeli 3 sumirali smo prosječni gubitak suhe supstance srži i bijeli
osrženih stabala, te relativnu razgradnju sržnog dijela svakog pojedinog
stabla (gubitak suhe tvari bijeli = 100), kao i ukupnu srednju vrijednost
razaranja srži prema razaraniu bijeli svih stabala.


Kao što se iz tabele 1 vidi, prosječni gubitak težine daščica srži i bijeli
varira u znatnoj mjeri kod pojedinih stabala. Na prvi se pogled čini da je
izvršen premalen broj pokusa, pa da iz toga teško možemo stvarati zaključke.
Međutim, pregledom literature utvrdili smo, da su drugi autori radili s daleko
manjim brojem pokusnih daščica, a unatoč toga izvodili zaključke.
Nadalje, i drugi su autori dobili s daščicama pojedinih stabala vrlo različite
stupnjeve razaranja drvne tvari. Na pr. Gäuman n (6) je kod istraživanja
otpornosti srži bukve dobio s gljivom Polyporus vaporarms kod
jednog stabla 14°/o, a kod drugog 34,5% gubitka suhe tvari srži.


U stvari to je i razumljivo, živo (a i mrtvo) drvo ne predstavlja u
svojoj unutarnjoj strukturi i kemijskom sastavu homogeni materijal, te
prema tomu ne možemo ni očekivati jednaki stupanj razaranja kod različitih
stabala, dapače ni kod jednog te istog stabla, uzmemo li za pokus
daščice s različitih mjesta. U tim slučajevima variraju i fizička svojstva
drveta, a dakako da onda moraju još jače varirati i biološka svojstva, kao
što je svojstvo otpornosti prema gljivama — razaračima drveta. Sigurno


595




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 240     <-- 240 -->        PDF

Prosječni gubitak suhe tvari smeđe srži i bijeli osrženih, te drveta neosrženih stabala,


djelovanjem pojedinih gljiva


Der durchschnittliche Trockensubstanzverlust des Braunkerns _und Splintes verkernter
Stämme bzv. Holzes unverkernter Stämme, bezogen auf einzelne Pilze
Tabela II.


Stablo sa smeđom srži
Gljive Stämme mit Braunkern


Pilze


Bijel Smeđa srž
Splint Braunkern


Polyporus


5,80 5,61


adustus
Polyporus


3,36 2,11


hispidus
Polystictus


27,95 22,73


versicolor
Pholiota


2,95 1,65


squarosa
Coniophoia


2,12 1,63


cerebella
DaldinU


2,74 2,84


concentrica


Stabla bez
smeđe srži
Stämme ohne
Braunkern


9,18
4,90
38,68
4,15
3,99
5 20


Broj stabala
Zahl geprüfter
Stämme


10
9
10
10
10


10


w 1 (23 + 9) 22


Broj pokusnih daščica1
Zahl geprüfter
Klötzchen1


bijel Smeđa srž


Splint Braunkern


34


25


(26 + 8)
33


18


(19 + 14)
39


29


(29+10)
34


24


(24+10)
33


20


(21 + 12)
»2


Prosječni gubitak suhe tvari 7 pokusnih stabala sa srži
Der durchschnittliche Trockensubstanzverlust der 7 Versuchsbäume mit Braunkern
Tabela III.


Trupac Bijel % Smeđa srž °/o
Relativna razgradnjaRelativer Abbau
srži
des
/o
Stamm Splint % Braunkern °/0 Braunkerns °/0
TrupacTrupac
1
2
9,21
7,92
4,67
7,14
50,70
90,15 11
TrupacTrupac
3
4
10,20
4,55
8,58
3,23
84,12
70,99 1
Trupac 5 7,58 5,49 72,43
Trupac 10 8,38 6,34 75,66
Trupac 11 8,16 5,97 73,16
Sred. vrijednost
(Mittelwert) 8,0 5,91 73,88


1 Opaska. Daščica bijeli ima više, jer su ubrojene i daščice neosrženih stabala.
-1 Bemerkung. Die Zahl der Klötzchen des Splintes ist grösser, da auch die
Klötzchen unverkemter Stämme mitberechnet sind.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 241     <-- 241 -->        PDF

je, da ni količina sržnih tvari ni broj tila nisu u drvetu posvuda jednaki,
nego različiti, pa. je prema tomu logično, da će se daščice pojedinog drveta
različito odnositi prema pojedinoj gljivi, a da i unutar jednog stabla ima
u tom pogledu znatnih varijacija. Ove činjenice, dolaze još više do izražaja
kod fakultativno sržnih vrsta tipa jasena ili bukve. Srž se kod ovih vrsta
razvija samo pod određenim uslovima djelovanja biotskih ili abiotskih
faktora, kao spontana reakcija živih stanica. Prema tomu obojena srž u
ovih vrsta nije statički, nego dinamički proces, koji u svakom stablu —
individuu ima svoj određeni tok i intenzitet u kvalitativnom i kvantitativnom
smislu, što> znači, da ni stupanj otpornosti pojedinih stabala ne može
biti potpuno ili približno jednak. (Već različit raspored, obim, dužina, intenzitet
boje i drugi morfološki znaci govore u prilog našem mišljenju). Dakako,
da je kemijskim putem te diference vrlo teško dokazati.


Mi predpostavljamo, analogno, kao što Gäuman n (6) iznosi za
bukvu, da tvorba srži ima 3 stadija:
a) početni stadij, gdje dolaze do izražaja samo antitoksične reakcije.
Otpornost manja;
b) završetak procesa osržavanja — to je maksimum otpornosti, gdje
dolaze do izražaja antiinfekcijske i antitoksične reakcije;
c) starenje, postepena degradacija sržnih tvari i, prema tomu, manja
otpornost prema gljivama — razaračima drveta.


Ovo je mišljenje prihvatljivo, uzmemo li u obzir da je tvorba srži u
jasena živi proces, jer svaki takav proces mora imati svoj početak, maksimum
i završetak. Mi do danas općenito poznajemo vrlo malo fiziologiju
osržavanja, a da bismo mogli znati odnosno utvrditi, o kojem se stadiju
u pojedinom drvetu radi. Stoga je i razumljiv i različiti intenzitet razaranja
drvne tvari, dobiven kod pojedinih stabala. Podršku našem mišljenju
naročito nam pruža tabela 3, iz koje je vidljivo, u kojoj mjeri može varirati
relativno, razaranje srži, na pr. u trupca 1 ono iznosi 50,7%, a u trupca
2—90,2%, što znači, da se srž u ova dva trupca nalazi u vrlo različitim stadijima
razvitka, premda to nije uočljivo, što uvjetuje i različitu otpornost.


Kako je iz svih tabela, a naročito iz tab. 2 i 3, vidljivo, dobili smo vrlo
interesantne rezultate.


1. Kao najvažniji rezultat možemo smatrati činjenicu, da je osrženi
dio jasena otpornij i od bijeli prema gljivama, uzročnicima truleži.
2. Nadalje interesantna je činjenica, da više ili manje za jasen specifične
gljive, koje-kod nas dolaze često na stojećem jasenu kao Pholiota
squarrosa i Polyporus hispidus, razaraju mrtvo jasenovo drvo (srž i bijel)
mnogo polaganije nego na pr. Polystictus versicolor, što govori, da su te
dvije gljive specifični razarači stojećeg jasena.
3. Od svih u pokus uzetih gljiva najjače odnosno najbrže razara jasenovo
drvo (i srž i bijel odnosno neosrženo drvo) Polystictus versicolor, koja
je kod nas na svim listaeama u oborenom i prerađenom stanju vrlo česta.
I na jasenovom oborenom odnosno prerađenom drvetu nalazimo u praksi
vrlo često ovu gljivu, što se možemo lako uvjeriti pregledom stovarišta
naših šumarija i drvno-industrijskih poduzeća. Kako» je iz tabela vidljivo,
i prema ovom najopasnijem razaraču srž je jasena otpornija od bijeli odnosno
od neosrženog drveta.
Ostale gljive razaraju jasenovo drvo, bez razlike radi li se o srži i bijeli
ili o neosrženom drvu, mnogo polaganije. Po brzini razaranja slijedi, su


597




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 242     <-- 242 -->        PDF

marno uzevši, Daldinia concentrica i Polyporus adustus, a Coniophora cerebella,
Photiota squarrosa i Polyporus hispidus razaraju jasenovo drvo razmjerno
polagano. Stoga nam naši pokusi potvrđuju, da je Polystictus versicolor
najjači razarač mrtvog jasenovog drveta. Jedino P. adustus razara
podjednako srž i bijel, ali on nije čest na jasenu.


4. Interesantna je činjenica, da je u prosjeku drvo neosrženih stabala
jače razoreno od bijeli osrženih stabala. Mi pretpostavljamo, da se kod stabala
sa smeđom srži procesi osržavanja — tvorba tila, izlučivanje sržnih
tvari i njihovo ulaganje u stanice — odigravaju i na granici smeđe srži
SI. 5. Djelovanje Coniopho


rae cerebellae na daščice


jasena.


i bijeli. Srž se polagano proširuje, te su procesi osržavanja u bijeli blizu
granice srži u toku i intenzivniji, nego što je slučaj s neosrženim drvetom,
gdje nema procesa osržavanja u smislu obojenja. I ako su istraživanja
Bosshard a (3) dokazala, da pojedine procese osržavanja nalazimo i u
bijelom jasenu (tvorba tila) tako da se sve fiziološke funkcije svode na
nekoliko vanjskih godova, a ostali je dio drveta fiziološka srž, to ipak smatramo,
da postoji znatna razlika u intenzitetu tih procesa u stablu sa odn.
bez srži, uslijed čega dolazi i do razlika u otpornosti. Daljim istraživanjima
pokušat ćemo dokazati naše mišljenje. U svakom slučaju i ovu činjenicu,




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 244     <-- 244 -->        PDF

nost mnogobrojnih tila i tvari osržavanja predstavljaju zapreku za penetraciju
sredstava za impregnaciju.


Svakako, da naši rezultati predstavljaju, zajedno s rezultatima B en
i ć-a (2), prvi korak k boljem upoznavanju svojstava smeđe srži našeg
jasena, te da je taj rad potrebno nastaviti, tim više, jer ni u inozemstvu
nisu ta pitanja kod jasena istražena. Ne treba zaboraviti, da je za nasu
republiku jasen jedna vrlo važna vrsta drveta, koja nalazi svestranu primjenu,
a i izvozi se. U daljim ćemo radovima nastojati istražiti utjecaj vremena
obaranja na otpornost, zatim utjecaj staništa, starosti, stupnja osrže
nj a i t. d., što sve sigurno ima velik utjecaj na otpornost prema gljivama,
uzročnicima truleži, kao što je to poznato za ostale vrste drveta. Mi smo za
sada ispitali samo otpornost srži i bijeli u zimskoj sječi, što je u stvari
i najvažnije, ali će biti interesantno utvrditi, da li se i kako ta otpornost
tokom vegetacije mijenja.


Još nekoliko razmatranja o problemu osrženja. Kao što smo već u
uvodu istaknuli, nije do sada, prema podacima s kojima raspolažemo,
istraživano pitanje uzroka osrženja jasena. Kod bukve se smatra pojava
crvene srži kao patološka pojava odn. kao antitoksična i antiinfekcijska
reakcija dotičnog drveta. Prema novijim rezultatima Zycha-e (13) radi
se u prvom redu o abiotskim faktorima, koji uzrokuju osrženje bukve. Mi
smo mišljenja, da se i kod jasena radi o jednom patološkom procesu, budući
da pojava obojene srži ne dolazi kod svih stabala. Istina, u jasena dolazi
fiziološka srž, ali se ona znatno razlikuje od obojene srži, jer prelazi njezin
promjer, a u njoj nema onih supstanci — sržnih tvari — koje dolaze u obojenom
dijelu drveta. Sigurne znakove srži (u smislu definicije koju smo
ranije dali) čine tek zajedno tile, prisustvo obojenih sržnih tvari u stanicama
(a kod »pravih« sržnih vrsta, kao hrasta i pit. kestena i u samim
membranama), te prisustvo škroba u akumulacionom tkivu (zrakama
srčike i drvnom parenhimu). Prema tomu, premda su Molle r i Gra m


(10) utvrdili da u anatomskom pogledu nema nikakvih razlika između obojene
i neobojene srži (smeđe i fiziološke), budući da obje sadrže tile, ne
možemo se složiti s mišljenjem, da je pojava obojen e srži u jasena
»normalna« pojava, jer pod pojavom »normalne« srži razumijevamo samo
onu srž, koja se kod pojedinih vrsta drveća javlja redovito, u svih individua
bez izuzetaka. To se, dakle, odnosi na obojenu srž hrasta, pit. kestena,
a isto tako i na fiziološku (a neobojenu) srž u jasena. U »pravih« sržnih
vrsta postoje nasljedni faktori koji uvjetuju tvorbu srži bez utjecaja vanjskih
biotskih i abiotskih faktora. Naprotiv, u jasena dolazi do tvorbe obojene
srži samo u slučaju djelovanja nama još za sada nedovoljno poznatih
biotskih ili abiotskih faktora što znači, da u njegovoj nasljednoj masi postoji
samo mogućnos t nastupa takove reakcije drveta. U smislu
Gäumann-a (7) u prvom se slučaju radi o preinfekcijskoj, a u jasena
o postinfekcijskoj reakciji, što znači, da je srž u jasena mnogo specifičnija
(u smislu svrhe te reakcije drveta), nego što je to slučaj u »pravih« sržnih
vrsta, gdje tvorba srži nema neku određenu specifičnu reakciju. To isto
vrijedi i za bukvu. Istina, za jasen nam još nije uspjelo dokazati, o kojem
se faktoru primarno radi, koji tu sposobnost reakcije dovodi do izražaja.
U svakom slučaju sve indicije govore, da se i kod jasena radi prvenstveno
o abiotskom faktoru, a ne o gljivama, jednako kao što je to i kod
bukve dokazano. Pregledom stabala jasena sa srži rijetko nalazimo znakove




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 245     <-- 245 -->        PDF

truleži ili prisustvo gljiva, a srž postoji, što znači, da gljive u većini slučajeva
nisu primarni uzrok. Da li se i kod jasena, radi o prodoru zraka, odn.
kisika, kao što je to slučaj kod bukve, treba da pokažu buduća istraživanja.


Mi smo u ovim osnovnim i prvim istraživanjima ustanovili, da postoje
razlike u otpornosti srži i bijeli. To je osnovna činjenica, koju je trebalo
utvrditi, da možemo prijeći na dalja istraživanja kako bi dobili još bolju
sliku o biološkim svojstvima jasenova drveta, osobito njegovog sržnog dijela.


LITERATURA


1. Armstron g F. H.: The mechanical properties of »black -heart« ash
wood. -Quart. Jour, of Forestry, 1936. g.
2. B e n i ć R.: Istraživanja o učešću i nekim fizičkim svojstvima bijeli i srži
poljskog jasena. — Disertacija, u štampi.
3. Bosshard H. H.: Der braune Kern der Esche. — Holz als Roh — und
Werkstoff. — H. 11., Jg. 11, 1953.
4. Chattawa y M.: Austr. Forestry, Bd. 16, 1952 (cit. po Bosshard-u).
5. Gäuman n E.: Der Einfluss der Fällungszeit auf die Dauerhaftigkeit des
Buchenholzes. — Mitteil. Schweiz. Anstalt forstl. "Versuchswesen, Bd. 19, 1936.
6. Gäuman n E.: Über die Pilzwiederstandsfähigkeit des roten Buchenkernes.
— Schweiz. Zeitschrift für Forstwesen, Nr. 1/2, Jg. 1946.
7. Gäuman n E.: Pflanzliche Infektionslehre, IL izd. Basel, 1951.
18. KišpatićJ. : Fitopatološki praktikum. Zagreb, 1951.
9. Ko 11 mann : Die Esche und ihr Holz. Berlin, 1941.
10. Mol e r C. M. i Gra m K.: Mork kerne has ask. — Dansk Skooforenings
Tidskrift, 8 H., XXXVI, 1951.
11. Skor i ć V.: Ključ za određivanje bolesti drveća. — šumarski priručnik,
II, 1946.
12. T u s z o n J.: Anatomische und mykologisehe Untersuchungen über Zersetzung
und Konservierung des Buchenholzes. — Berlin, 1905.
13. Z y c h a H.: Über die Kernbildung und verwandte Vorgänge im Holz der
Rotbuche. — Forstwiss. Centralblatt, 67 Jg., 1948.
»ÜBER DIE PILZWIEDERSTANDSFÄHIGKEIT DES BRAUNKERNS
DER FELDESCHE (FRAXINUS ANGUSTIFOLIA VAHL.).«


Von Prof. Dr. J. Kišpatić
Landw.-forstl. Fakultät, Zagreb — Maksimir


Die Feldesche (Fraxinus angustifolia Vahl.) ist eine sehr verbreitete Holzart
in Jugoslawien, besonders in Überschwemmungsgebieten der Flüsse Sava, Drava,
Dunav und Morava, wo gemeinsam mit Stieleiche (Quercus pedunculata), Ulme
(Ulmus campestris) und einigen anderen Holzarten vorkommt. Diese Wälder sind
besonders in VR Kroatien verbreitet und Beni ć (2) rechnet mit einer Fläche von
cca 33.380 Ha in unserer Republik. In einijfen Forstrevieren der Überschwemmungsgebiete
ist die Feldesche bis 23°/o verbreitet.


Man findet sehr oft in diesen Gebieten, dass der innere Teil des Stammes verkernt
ist. Dieser »falsche« Kern ist braun, verschiedener Form und seine Grenze
läuft meistens nicht paraleli mit Jahrrigen. Er liegt meistens im unteren Teil des
Stammes. Über die Ursache der Entstehung dieser Verkernung liegen, soweit es uns
bekannt ist, noch keine Untersuchungen vor. Beni ć (2) hat in seinen Untersuchungen
bewiesen, dass das Vorkommen des Braunkerns bei der Feldesche stark
von Bodenverhältnissen und von der Entwicklung der Baumkrone abhängig ist. Die
Verkernung kann schon bei sehr jungen (20 Jahre) Bäumen eintreten.


Auf Grund seiner vozüglichen mechanischen Eigenschaften spielt die Feldesche
in unserer Holzwirtschaft eine wichtige Rolle. Aber die Anforderungen für das Escheholz
erster Qualität sind nach unseren und ausländischen Handelsbedingungen sehr
hoch und tolerieren wenig braunkerniges Holz. Die Praxis ist immer beim stark
verkernten Escheholz sehr reserviert, da die Meinung herrscht, braunkerniges Esche


}ß Šumarski list




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 246     <-- 246 -->        PDF

holz wäre minderwertiger als Holz ohne Kern. Da aber die Fragen der Qualität des


Feldescheholzes mit Braunkern, besonders technische und mechanische Eigenschaften


bzw. Pilzwiederstandsfähigkeit wenig erforscht sind, haben wir uns an unserer Fakul


tät eingehend mit diesen Fragen befasst.


Die Untersuchungen von Beni ć (2) haben bewiesen, dass braunkerniges Holz
(der Kern) dem unverkernten Teil (dem Splint) des verkernten Stammes bzw. dem
Holz unverkernter Stämme in mechanisch-technischen Eigenschaften nicht nachsteht.
Es war deswegen wichtig festzustellen, ob der Braunkern pilzwiederstandsfähiger als
unverkerntes Holz ist, da diese Eigenschaft einen grossen Einfluss auf die Dauerhaftigkeit
jeder Holzart ausübt.


Nach der bekannten Klötzchen-Methode haben wir der zerstörenden Wirkung
verschiedener Pilze das Kernholz bzw. Splint aus demselben Stamm unterzogen.
Vergleichend haben wir auch das Holz unverkernter Stämme einer Prüfung unterzogen.
Folgende Pilze würden genommen: Polyporus adustus, Polystictus versicolor,
Pholiota squarrosa, Coniophora cerebella, und Daldinia concentrica. Einige dieser
Pilze sind sehr polyphage Holzzerstörer wie z. B. Coniophora cerebella, Polyporus
adustus. Andere sind in unserem Lande hauptsählich als spezifische Zerstörer des
stehenden Escheholzes zu betrachten.


Die Stämme wurden im späten Herbst — Ende November 1954 — gefallen und
Stammteile in das Institut eingebracht und nach DIN-Normen in Klötzchen geschnitten.
Sämtliche Bäume haben wir am denselben Tag fallen lassen, ebenso wurden
Bäume vom denselben Standort genommen. Einige von den gefallenem Bäumen waren
mit, andere ohne Kern. Insgesammt wurden Proben von 7 Stämmen mit Kern und
S Stämme ohne Kern genommen. Es handelte sich um eine kleine Depression mit
reinem Feldeschebestand im Waldgebiet der Fakultätsförsterei Lipovljani neben Fluss
Sava, cea 100 km östlich von Zagreb. Die Bäume waren 60—70 Jahre alt, hochstammig,
astrein und wegen des dichten Standes mit schwach entwickelter Krone.


Die Pilze wurden auf Malz-Agar in Kolle-Schallen kultiviert und Klötzchen
direkt auf das Mycelium aufgelegt. In einigen Schallen war ein Klötzchen aus Splint
und ein aus Kern desselben Stammes, in anderen waren 2 Klötzchen aus Stämmen
ohne Kern. Versuchsdauer 3 Monate bei Zimmertemperatur 18—20° C. Durch die
Unterschiede zwischen »Anfangsgewicht« und »Endgewicht« wurde die holzzerstörende
Tätigkeit einzelner Pilze festgestellt. Insgesammt haben wir 342 Proben genommen,
davon 139 Klötzchen aus Braunkern und 203 aus unverkerntem Holz, hier deswegen
grössere Zahl der Proben, da wir auch Klötzchen aus unverkernten Stämmen (63) einer
Prüfung unterzogen haben.


Die Ergebnisse unserer Untersuchungen sind in den Tabellen 1, 2 und 3 zusammengefas-
st, Da sie auch deutschen Text haben, wird auf die Tabellen hingewiesen.


Zusammenfassend konnten wir feststellen:


1. Der Braunkernteil der verkernten Stämme ist im allgemeinen gegen in Versuch
einbezogene Pilze wiederstandsfähiger als der Splintteil derselben Stämme.
2. Interessant ist die Tatsache, dass mehr oder weniger für die Esche speziphische
Pilze, die bei uns sehr oft an lebenden Eschebäumen vorkommen, wie z. B.
Pholiota squarrosa und Polyporus hispidus, totes Escheholz viel langsamer zerstörren
als z. B. polyphager Polystictus versicolor.
3. Von sämtlichen in Verbuch einbezogenen Pilzen ist der stärkste Zerstörer
Polystictus versicolor. Wie aus den Tabellen ersichtlich ist, auch dieser gefährliste
Zerstörer hat den Splint mehr als den Kern beschädigt. Andere Pilze zerstören das
Escheholz — Splint und Kern — viel langsamer.
4. Es war weiter interessant festzustellen, dass im Durchschnitt das Holz unverkernter
Stämme mehr als der Splint der Stämme mit Kern zerstört war. Wir
nehmen an, dass bei kernigen Stämmen die Prozesse der Verkermmg — die Bildung
von Thyllen und Ausscheidung der Kernstoffe — sich auch an der Grenze des Kerns
und Splintes abspielen. Wir werden diese Tatsache in weiteren Untersuchungen genau
feststellen versuchen und nachprüfen.
Wie aus der Tabelle 1 zu ersehen ist, zerstören einzelne Pilze sehr verschieden
einzelne Stämmme bzw. ihre Kern- uns Splintteile. Wir nehmen an, ähnlich wie es
Gäuman n (6) beim Kern der Buche betont hat, dass der Braunkern bei der Feldesche
keine statische,sondern eine dynamische Erscheinung ist, die ihren Anfang,
Höhepunkt und Altersstadium hat. In verschiedenen Entwicklungsstadien besitzt der
Kern verschiedene Pilzwiederstandsfähigkeit, was unsere Versuche auch bewiesen
haben.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 247     <-- 247 -->        PDF

Das wichtigste Ergebniss unserer Untersuchungen ist, dass der Braunkern der
Feldesche wiederstandsfähiger als der Splint verkernter bzw. das Holz unverkernter
Stämme ist. Da Untersuchungen von Beni ć (2) bewiesen haben, dass auch in
technisch-mechanischen Eigenschaften das Feldescheholz mit Braunkern dem unverkernten
Holz nicht nachsteht, können wir die Meinung der Praxis, Feldescheholz mit
Kern sei minderwertiger, als unbegründet betrachten. Man kann auf Grund unserer
Ergebnisse behaupten, dass kerniges Eschehols eine grössere Dauerhaftigkeit hat.


Was die Frage der Ursache dieser Erscheinung betrifft, können wir z. Z.
nur sagen, dass Pilze als primäre und wichtigste Ursache nicht betrachtet werden
können. Wir nehmen an, dass es sich auch bei der Feldesche um eine pathologische
Erscheinung handelt, da nicht sämtliche Bäume einen Kern besitzen, weingstens nicht
einen sichtbaren im Sinne eines Braunkerns. Da das Holz unverkernter Stämme und
der Splint verkernter Stämme weniger pilzwiederstandsfähig als des Braunkern sind,
dürfen wir annehmen, dass diese Holzteile in keinem Falle sämtliche Verkernungserscheinungen
bzw. Substanzen, wenigstens nicht in grösserer Menge, besitzen. Aus
dem folgt, dass der Braunkern in jenen Bäumen, in denen er vorkommt, als eine
spezifische individuelle Reaktion des betreffenden Baumes gegen äussere, biotische
oder abiotische, Faktoren zu betrachten ist.


Bei der Fällung der Eschebäume finden wir sehr wenig solcher, die neben
Braunkern auch eine Fäule, durch Pilze verursacht, zeigen. Der grösste Teil der
verkernten Bäume ist vollkommen pilzfrei. Wir sind deswegen der Meinung, dass nur
abiotische Faktoren als primäre Ursache der Bildung des Braunkerns betrachtet werden
können und wir hoffen später mehr darüber sagen zu können.


Es soll hervorgehoben werden, dass wir noch viele Fragen in diesem Problem,
das für unsere Forstwirtschaft so wichtig ist, zu erklären haben, wie z. B. Einfluss
der Fällungszeit, des Alters der Bäume, u. s. w., was gewiss einen grossen Einfluss
auf die Pilzwiederstandsfähigkeit des Escheholzes hat, wie es auch für andere Holzarten
von vielen Forschern bewiesen ist.


.. Es war zuerst für uns das wichtigste festzustellen, ob überhaupt Unterschiede


im Bezug auf Pilzwiederstandsfähigkeit zwischen verkernten und unverkernten Holz


bzw. zwischen Kern und Splint verkernter Bäume bestehen, was wir mit diesen Unter


suchungen positiv bewiesen halben. Erst jetzt können andere Fragen dieses Problems


angeschnitten werden.


Ein kurzer Referat über diese Untersuchungen wurde an deutscher Pflanzen


schutztagung (Kassel, 11.—15. X. 1955) vom Unterzeichneten gehalten.


UTVRĐIVANJE PRIRASTA PO METODI IZVRTAKA


(Prethodna istraživanja o prirašćivanju hrasta kitnjaka)


Dr. D. Klepac (Zagreb)


P
P
omanjkanje starih šuma s jedne strane, a povećane potrebe na drvu


s druge strane dale su suvremenom uređivanju šuma novi


smisao . Dok se klasično uređivanje šuma bavilo uglavnom reguliranjem


sječe, te je imalo svoj smisao u tome, da sječu šume uskladi s prirastom,


dotle moderno uređivanje šuma ide korak dalje, te nastoji,


da šumsku proizvodnju prilagodi potrebama dru


štva . U tom smjeru suvremeno uređivanje šuma istražuje najpovoljniju


konstituciju šume, kao i najpovoljnije oblike gospodarenja i njegovanja,


koji će omogućiti maksimalnu šumsku produkciju. Pri tome je utvrđivanje


prirasta dobilo veliko značenje. Prirast je postao vrlo važan taksacijski


elemenat — »Growth is the lifeblood of forest management and the


essence of a continuing forest business« (Davis) . To je došlo do izra


žaja na jedanaestom kongresu Internacionalne Unije šumarskih instituta


I