DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 279 <-- 279 --> PDF |
NOVI ASPEKTI BIOLOŠKE BORBE PROTIV ŠTETNIH INSEKATA Dr. Milan Androić — Zagreb Uvod O O pažačkom oku mnogih istraživača nije izmakla činjenica da u prirodi mnogi štetni insekti postaju plijen drugih insekata. Oni su također opazili, da su mnoge invazije štetnika, koje su zabrinjavale poljoprivrednike i šumare, bile dokrajčene zahvaljujući njihovim prirodnim neprijateljima: predatorima, entomofagima i patogenim mikroorganizmima. Posve je, dakle, razumljivo da su oni došli na misao, da ih na pogodan način upotrebe u zaštiti poljoprivrednih kultura ili šuma. Ne bi se ipak moglo tvrditi, da je ideja borbe protiv štetnika biološkom metodom nova. U svome vrijednom radu »Principe de Zoologie agricole« Vaiyssier e (1940) je vrlo dobro uspio da dade ocjenu i značenje bioloških faktora za populacije štetnih insekata, kao i uslove za njihovu uspješnu primjenu. Kao najstariji pokušaj biološke borbe Vavssier e navodi, da su Arapi već 1775. g. upotrebili jednu vrst mravi za uništavanje druge vrsti, koja je bila opasni štetnik datulja. Darwi n o v otac E r a s m o (1800) preporučivao je biološku borbu protiv štetnih insekata, a Har t i g (1827.) je preporučivao u Njemačkoj konstrukciju specijalnih insektarija u kojima bi se štetnici uništavali, a u isto vrijeme oslobađali njihovi paraziti. Boisgirau d (1840. g., cit. Vavssiere) je sakupljao veliki broj trčkova (Calosoma sicophanta) za uništenje gubarevih gusjenica. Biološka borba protiv štetnih insekata uslovljena je poznavanjem više faktora koji sačinjavaju biocen. No nije dovoljno poznavati biocen kao uzajamno djelovanje organizama jednog biotopa samo u jednoj godini ili nekom kraćem vremenskom intervalu. Da bi se shvatila kompleksnost ovih odnosa potreban je temeljiti dugi studij, koji nije uvijek jednostavan. Prirodni i biološki zakoni shvaćeni u principu djeluju u prirodi u bezbroj varijanata. Pored toga važno je naglasiti da se čuje sve veći broj istraživača, koji negiraju prirodnu odnosno biocenotsku ravnotežu, na kojoj su izgrađene i još uvijek se izgrađuju mnoge teorije u domeni ekoloških studija. No bez obzira, da li biocenotska ravnoteža postoji ili ne, ona će ostati kao radna hipoteza ekologa, koji žele proučavati biocen u kraćem vremenskom intervalu, kao što matematičar pretpostavlja, da je krivulja između dviju blizih točaka — pravac. No dok je proučavanje biocena, da tako kažemo u,kretanju, potrebni uslov za uspješnu aktivnu biološku borbu, dotle je za djelovanje korisnih insekata bez naše intervencije, potrebno poznavati samo one faktore, koji ih zaštićuju i favoriziraju njihovo razmnažanje u prirodi. U mnogim, naime, slučajevima čovjek ne samo da ne poštedu je parazite t. j . da ih pusti da djeluju u prirodi bez kontrole, već ih svojim postupcima uništava, i umanjuje njihovu regulatornu ulogu u gustoći populacije. Tako je na primjer, štetno spaljivati ostatke poslije vršidbe žita, radi navodnog uništavanja kukuljica jedne mušice iz porodice Cecidomvda e (Diplosis tritici) koja uništava žitno zrnje, jer su kukuljice koje ostaju u tim ostacima parazitirane, dok se zdrave mušice kukulje u zemlji. Uništavajući dakle te ostatke uništavamo i parazite koji bi slijedeće godine imali reduktivnu ulogu u gustoći populacije toga štetnika. Sličan je slučaj sa spaljivanjem strnja poslije i 635 |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 280 <-- 280 --> PDF |
žetve za jednu drugu vrst iste porodice. Dokazano je također da uništavajući gusjenice borov a četnjak a (Cnethocampa pityocampa Schiff.) kad su već u 3. stadiju, uništavamo i tahine, koje ih parazitiraju (Biliotti, 1952.). Do sada smo smatrali, da je puštanje svinja u šumu radi uništenja kukuljica nekih Tentredinid a (Diprion pini L.) veoma korisno, a sada znamo da one unište i veliki dio kukuljica korisnih insekata. Mi još nismo na čistu koliko pridonašamo uništavanju gu b a r a (Lymantria dispar) uništavajući jajna legla u godinama kada su ona intenzivno parazitirana. Prema Marchalu paraziti maslinove mušice žive također na račun nekih insekata koji žive na h r a s t u i š i p k u. Stoga suBerl.ese i S i 1 v estr i preporučivali da se ove vrste čuvaju u blizini maslinjaka. Naročito je važno poznavati biologiju i ekologiju polientomofaga. Amerikanci su dali veliku važnost studiju fitofagnih insekata na korovima oko pamučnih polja. Mnogi od tih fitofaga imaju iste parazite kao i pamučna pipa. Ovakovih bi primjera mogli nabrojiti mnogo, no već iz ovo nekoliko nabrojenih, možemo vidjeti da je biocen prva stvar koju trebamo proučiti ako se hoćemo boriti sa uspjehom protiv nekoga štetnika. I primjena kemijske metode mora da ima svoje temeljito opravdanje i zahtijeva studij biocentskog kompleksa. Ovo je naročito važno kad se radi o suzbijanju štetnika u šumama, gdje je biocen kud i kamo složeniji nego na nekoj poljoprivrednoj kulutri. Kod svakog tretiranja većih šumskih površina bez prethodnih studija biocena, možemo sumnjati u uspjeh, i napredno šumsko gospodarstvo se ne će lako upuštati u ovako laičko rješavanje problema zaštite šuma. Ne želimo reći da kemijsko suzbijanje treba a priori odbaciti. Kod današnjeg stanja nauke o zaštiti šuma to bi bilo štetno za šumarstvo (i za poljoprivredu). No ta upotreba mora biti racionalna, t. j . mora da se temelji na prije izloženim studijima. Poznat nam je veliki broj primjera, koji ukazuju na negativne strane upotrebe insekticida. Do sada još nije dovoljno istraženo kakove su posljedice ogromnog nagomilavanja toksičkih materija u tlu za mikroorganizme koje u njemu žive kao i za same biljke. Poznato nam je naprotiv da se u prirodi selekcijom stvaraju rezistentne rase, koje su otporne na insekticide. U nekim slučajevima »polivalentnost« jednog insekticida može biti prednost ali i njegov nedostatak. Dobro je ako insekticid djeluje na više štetnika, no nije dobro ako djeluje na štetnike i parazite u isti mah. Selektivni insekticidi također imaju svoj nedostatak. Uništavaju samo jednog štetnika, pa se drugi razmnažaju u još jačoj mjeri. Tako je pretjerana upotreba DDT-a u voćnjacima imala za posljedicu premnožavanje crveno g pauka , opasnog štetnika kulturnog bilja, koji je rezistentan na djelovanje ovog insekticida. Tendencija potpunog uništavanja štetnika kemijskim sredstvima, ukoliko je praktički uopće moguća, nije niti svrsishodna. Naša je težnja reducirati broj štetnika na nivo koji nije opasan za šume ili poljoprivredne kulture, jer ne treba zaboraviti da insekti postaju tek prenamnožavanjem štetni, i da je u nekim slučajevima njihovo prisustvo potrebno. Može li se na pr. poreći da neki insekti koji žive na račun voća nisu i korisni, jer reducirajući broj plodova stvaraju uslove za bolji kvalitet voća. Giba n (1952.) je postavio pitanje direktnog i indirektnog djelovanja insekticida na ptice i divljač.* Uz pitanje doziranja potrebno je proučiti pitanje »kritične povr * Ptice se hrane zatrovanim insektima što svakako nije bez posljedica za njih. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 281 <-- 281 --> PDF |
1 šine« iznad koje se ne bi smjelo dopustiti kemijsko tretiranje. Ovo pitanje je kod nas od velike važnosti, kada se u slučaju gradacije gubara radi o površinama koje prelaze nekoliko stotina hiljada hektara. Ako tome još spomenemo štetno djelovanje otrova (naročito novih sintetičko organskih insekticida) na sisavce: životinje i ljude, onda nam se čini posve opravdanim traženje novih puteva u suzbijanju štetnika. No nije lagano naći način kako upotrebiti korisne insekte protiv štetnih, jer to predstavlja rezultat temeljitog a često i dugotrajnog studija. Od 270 slučajeva biološke borbe koji su do danas primjenjeni, tek nekih 30 imalo je potpuni uspjeh, 40 nepotpuni, a svi ostali slučajevi nisu uspjeli. Može li to da nas obeshrabri? Dodamo li da je neuspjeh imao svoj razlog u činjenici da nismo dovoljno proučili biocen, da nismo uzeli sve faktore u obzir, moramo shvatiti da se ne smije napustiti neki korisni princip koji je u izvjesnim slučajevima zatajio, samo usljed nepotpunosti našeg znanja ili studija. Biološka metoda borbe protiv štetnika je metoda kojoj se u svijetu poklanja velika pažnja. To dokazuje veliki broj poznatih imena, naučenjaka svjetskog glasa kao što su: Marchai, B erlese, Silvestri, Howard u prošlosti te: Balachowsky, Vayssiere, Trouvelot, R u s s o i dr. u našoj epohi, koji čine velike napore da se kemijska intervencija provodi u razumnim granicama i da se pokloni veća pažnja biološkoj borbi. Koji biljni i životinjski organizmi dolaze u obzir za biološku borbu protiv štetnih insekata? Ne želimo ovdje raspravljati o mogućnostima borbe protiv štetnika koristeći se životinjama (vertebratama), iako je to od naročitog značenja za šumarstvo s obzirom na to da među šumske štetnike pored insekata spada veliki broj životinjskih vrsta, i da je umjetno razmnažanje viših životinja mnogo jednostavniji problem od onoga koga predstavlja uzgoj insekata ili mikroorganizama. No i ovdje se mora problem proučiti kompleksno i ne smijemo se zadovoljiti nekim rješenjem, koji bi bio rezultat površnog studija. U našim razmatranjima obuhvatit ćemo ukratko predatore i entomofage (Insecta), a zatim ćemo se zadržati na patogenim mikroorganizmima: gljivama, bakterijama, sporozama i virusima. Predatori i entomofagi U borbi protiv štetnih insekata njihovim prirodnim neprijateljima: predatorima i entomofagima, ne smijemo se oslanjati samo na zaštitu i favoriziranje korisnih predatora ili entomofaga, već naša nastojanja moraju biti usmjerena ka umjetnom razmnažanju tih insekata i njihovom puštanju u prirodu, sa svrhom da ograniče broj štetnika. Ovdje nije mjesto da nabrajamo veliki broj primjera o uzgajanju predatora i entomofaga, koji poslije sa uspjehom reduciraju broj štetnika u prirodi. U ovome je bilo neuspjeha ali i značajnih uspjeha. Ipak je od važnosti spomenuti, da je u izgledu veći uspjeh ako se radi o vrstama, koje se introduciraju u krajeve u kojima do tada nisu egzistirali, kao što to pokazuje klasični primjer sa suzbijanjem štitaste uši leer y a purehas i u Kaliforniji sa buba marom, Novius cardinalis. Danas je teško govoriti da je karantenska služba u mogućnosti spriječiti uvoz štetnika iz jednih krajeva u druge. Pre |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 282 <-- 282 --> PDF |
ma tome postaje sve aktuelniji problem sakupljanja, transporta, umjetnog razmnažanja i aklimatizacije njihovih parazita. Takvi paraziti, ukoliko se aklimatiziraju, mogu da reduciraju broj štetnika u novim krajevima čak i više nego tamo gdje su domaći. Veoma je važno znati kod uvoza jednog parazita da li on već postoji u tim krajevima ili ne. Opravdani su prigovori za uvađanje parazita iz jednog kraja u drugi, ako je ovaj tu pronađen makar i u malom broju. To znači da su uslovi za njegovo razmnažanje u prirodi ograničeni, i puštanje u prirodu umjetno odgojenih parazita ne bi imalo nikakovih rezultata. Teško je također pretpostaviti da spontano širenje štetnika ne prate i njegovi paraziti. Pa ipak imamo primjera, da se vrši industrijski uzgoj parazita, koji se puštaju u prirodu iako on već tu postoji. To je slučaj sa Tricho gramma minutu m, koja se u laboratoriju uzgaja na pšeničnom moljcu (Sitotroga cereallela Pliv.) u USA. Na sjeveru je upotrebljavaju protiv kukuruzno g moljc a (Pyrausta nubilalis Hbn.), na jugu protiv štetnika šećerne repe: Diatrae a saccha ^ r a 1 i s (Vayssiere 1940.). Važnosti proučavanja biološke metode je utoliko veća što postoji veliki broj štetnika, koji su preneseni sa jednog na drugi kontinent gdje njihovi paraziti ne postoje. U Americi smatraju, da je 44°/o štetnika uvezeno iz drugih kontinenata većinom iz Evrope. Među tima nalazi se gubar, kukuruzni moljac i dr. Osnovni principi kojih se treba držati kod korišćenja korisnih insekata u borbi protiv štetnika bili bi prema V a y s s i e r e-u (1940.): 1. Parazit ili predator mora imati biotički potencijal veći od onoga kojega je štetnik (odlaganje većeg broja jaja ili poliembrionia), 2. Parazit mora biti specifičan. Za biološku borbu mogu bolje poslužiti entomofagi, koji napadaju jednu vrstu (monofagi) i, što je veoma rijetko, u više razvojnih stadija (kaoi na pr. neke vrste iz porodice Chalcididae , roda Eupelmus , koje napadaju jaja i ličinke iz 6 različitih redova). 3. Parazit mora biti sposoban, da se aklimatizira na nove prilike. 4. Mora da ima što manje svojih neprijatelja (hiperparazita). Kod pojave novoga štetnika u nekom kraju, treba pažljivo ispitati pored biologije, i to da li se neki domaći paraziti ili predatori adaptiraju na njega. Nije bez važnosti spomenuti i to da svaki importirani štetnik ne mora značiti u novom kraju jednaku opasnost kao u kraju odakle je uvezen. Još je prerano a da bi to mogli ustvrditi za dudovc a (Hyphantria cunea Drury), koji je kod nas importiran iz Amerike, i koji u gotovo 8 godina svoga postojanja u našim krajevima nije počinio štete velikih razmjera kao na pr. gubar. Do sada nema podataka o suzbijanju šumskih štetnika parazitima ili entomofagima. U Njemačkoj su vršeni pokusi suzbijanja borove sovice (Panolis flamea) i ose listarice (Diprion pini L.) sa Tricho gramma evanescens , a u Ukrajini je isti parazit upotrebljen protiv usjevne sovice (Agrotis segetum Schiff.) koja napada šumske biljke u rasadnicima (Schwerdtfeger 1944.). Ako izostavimo gubara protiv koga su u Americi pokušali uvesti jajne parazite:Anastasus disparis Ruschka iOencyrtu s Kuwana e How., onda nam ostaje još spomenuti pokušaj uništavanja jaja borovog četinjaka sa jajnim parazitom Oencyrtu s pityocampa e (Kovačević 1950.), kao i uspjeli pokušj Pavan a (1950.) da se u borbi protiv istoga štetnika upotrebi šumski mrav (Formica rufa |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 283 <-- 283 --> PDF |
L) . Regulatorna uloga parazita i entomofaga u gustoći populacije šumskih štetnika je veoma značajna. Kao primjer navodi A n d r o i ć (1954.) parazite : Anthrax hottentotus L. i Thyridantrax velutinus Meig., koji su parazitirali 1951/52 —36,5<>/o, a 1952/53 —40% kukuljica borova prelca (Cnethocampa pityocampa Schiff.) (si. 1). Nije manja uloga SI. 1. Parazitiranost kukuljica borova četnjaka (Cnethocampa pityocampa Schiff.) u jednoj borovoj kulturi na otoku Cresu, parazitima: Anthrax hottentus L., Thyridanthrax velutinus Mg., i Conomorium eremite För. 1951. i 1952. g. Les chrysalides de la Processionnaire du Pin (Cnethocampa pityocampa Schiff.) parasitees dans une foret sur 1´ile de Cres par les parasites: Anthrax hottentus L., Thyridanthrax velutinus Mg. et Conomorium eremite For. 11951. et 1952. parazita u gradacijama mnogih drugih štetnika. Stoga je vrijedno pokloniti veću pažnju proučavanju parazita i njihove uloge u gradacijama štetnika, kao i način, kako da ih se zaštiti i da se pogoduje njihovo razmnažanje. Pored toga treba istražiti mogućnosti eventualnog korišćenja putem umjetnog uzgoja. Patogeni mikroorganizmi Upotreba patogenih mikroorganizama u borbi protiv štetnih insekata javlja se kao rezultat najnovijih istraživanja bolesti insekata odnosno njihove patologije. Pa iako su neke bolesti insekata bile davno poznate (poliedrija dudova svilca u XVI. stoljeću), potologija insekata kao usko specijalna disciplina dobila je tek u najnovije vrijeme svoje obilježje kao nauka važna koliko za borbu protiv štetnih insekata, toliko kao nauka u kojoj traže rješenja izvjesnih problema biolozi i liječnici. Među patogene mikroorganizme ubrajamo: gljive, bakterije, protozoe i viruse. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 284 <-- 284 --> PDF |
1. Gljive . I oni malobrojni pokušaji, da se štetni nsekti suzbijaju entomofitnim gljivama, koji su do sada izvršeni, nisu dali ohrabrujuće rezultate. Točnije rečeno uspjesi u laboratoriju bili su čak veoma dobri, no primjena u prirodi ostala je bez pozitivnih rezultata. Francuski istraživači, koje zapravo možemo smatrati pionirima ideje suzbijanja štetnika biološkom metodom, dali su i na ovom polju prvi rezultate. Metschniko f (1879.) je među prvima koji je izolirao iz kornjaša Anisoplia austriaca ivu Isari a destructo r (Metarrhisium anisopliae Metsch.), umnožio je i pokušao njome suzbijati ovoga štetnika. Pokušaj je bio ponovljen sa S o r o s p o r e 11 a uvella na ličinkama repine pipe (Cleonus punctiventris). G i r a d-u je pokus u laboratoriju odlično uspio sa gljivom I s a r i a (Beauveria) den sa koja se pokazala virulentnom za grčice hrušta. Među ostalim istraživačima ističu se P ail lot, Piccard, Trabut i dr. u Francuskoj, Schwangart u Njemačkoj iVukasović u Jugoslaviji. No ni uspjesi, koji su navodno postignuti u USA sa gljivicom Entomo phtor a aulica e protiv zlatokraj a nisu takovi, da bi mogli biti optimisti u tome pogledu (Vavssiere 1940.). Danas je poznat veliki broj gljivica koje parazitiraju insekte. Velika većina pripada klasi Phycomycetes i Ascomycetes, mali dio Basidiomycetes i Deuteromycetes. Neke od njih predstavljaju najveće prirodne destruktore insekata kao što na pr. tvrde Packar d i Beu t on (1937., cit. Steinhaus) za gljivu: Beauveria globulifera koja se razvija na jednom Hemipteru (Blissus leucopterus Say.) Rod Cordycep s broji 200 vrsta i gotovo sve napadaju insekte. Svakome je dobro poznata bolest svilene bube koju izaziva gljiva Beauveria (Botrytis) bassiana Bals., koja je pored -toga patogena za krompirovu zlaticu (Leptinotarsa decemlineata Say) ; repinu pipu (Cleonus punctiventris Germ.) i metlicu (Phlyctaenodes sliticalis L). Ta gljiva je 1931. i kod nas uništila veliki dio kornjača i spriječila zarazu 1933. g. (Kovačević 1952.). Kod današnjeg stanja nauke može se kazati da artificielno unašanje spora u prirodu sa svrhom izazivanja nikoza insekata ima slabe izglede na uspjeh u prvom redu zbog toga što je razvitak spora (koje se inače u prirodi uvijek nalaze) ovisan o klimatskim uslovima, čije je reguliranje izvan naše moći. 2. B a k t e r i j e. Od dva roda porodice Bacillaceae (Bacillus i Clostridium) samo vrste roda Bacillus nađeni su kao patogeni na insektima u prirodi. Pčele, svilene bube, ličinke japanskog pivca vrlo često su žrtve bakterija roda Bacillus. Ovamo spada Bacillus thuringensis, koji je patogen za ličinke: Porthetria dispar. L., Aporia crategi L., Vanessa urticae L. i Bacillus cereus sa varijetetom ales ti naročito patogenim za gusjenice mnogih leptira. Porodici Enterobacteriaceae pripada Coccobacillus acridiorum izazivač epizootije nekih vrsta skakavaca (Schistocerca, Locusta), B. liptinotarsa e na ličinkama krumpirove zlatice i dr. U porodicu Lactobacteriaceae spadaju bakterije, koje su patogene za mnoge poznate štetnike kao: dudo v svila c (Bombyx movi), zlatokra j (Nygmia phaeorrhoea), gubar (Porthetria dispar), trešnjin prelac (Eriogaster lanestris L), h r u š t (Melolontha melolontha), boro v četinja k (Thaumetopoea pityocampa) itd. Steinhaus (1949.) spominje još porodice Bacteriaceae, Micro |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 285 <-- 285 --> PDF |
coccaceae i Pseudomonadaceae, koje sadrže vrste patogene za insekte. Istraživači u prošlosti nastojali su da i bakterije upotrebe u borbi protiv štetnih insekata. P a i 11 o t je naročito preporučivao, da se protiv skakavaca upotrebe kulture Coccobacillus acridiorum d´Her. Pokusi izvedeni u Guatamali, Mexiku, Argeatini i Tunisu dali su povoda kritici, koja se svodi na to da je razvoj bakterija ovisan također o klim. prilikama, koje su van našeg uticaja, a osim toga teškoća se nalazi još u tome što su kukci poikilotermni te mijenjaju temperaturu prema okolini u kojoj se nalaze, dok baktrijama pogoduje više manje konstantna temperatura. Ipak se može leći da je pokušaj koga su u našoj zemlji proveli Metalnikov, Hergul a i Strai l (1930.) protiv kukuruznog moljca (Pyrausta nubilalis Hbn.) sa B. thuringensis donekle uspio, jer je mortalitet u tretiranim bio 96,8—99,2ö/o nasuprot 81,7—87,5 u netretiranim poljima. U Francuskoj su zabilježeni uspjeli pokušaji suzbijanja bakterijama: žuto g g r o z d o v o gmoljca (Clysia ambiguela Hbn.) i grozdova zavijača (Sparganothis pileriana Schiff.) (Steinhaus 1949.). Francuski istraživači nastavljaju sa studijem entomopatogenih bakterija, Značajni prilog u ovom pogledu dali su Toumanof f i Vago . Jedan od rezultata njihovih istraživanja jest kultura Bacillus cereus var. alesti Toum. et Vago, koji se odükuje naročitom virulentnošću i koji je patogen za veliki broj gusjenica. Efekat ove kao i drugih bakterija ovisi o količini virulentne materije, o starosti kulture i podlozi na kojoj se ona, razvija (Toumanoff et Vago 1952.). Kultura sojeva bakterija koje pokazuju jaču virulentnost, nego one u prirodi od velikog je značenja i predstavlja napredak za industrijsku proizvodnju baktericida. Toumanof f je namjeravao da upotrebi B. ceru s var . alest i protiv dudovca u našoj zemlji, no kako je on patogen i za svilenu bubu, koja se u tim krajevima uzgaja, to_se od toga pokušaja odustalo. Grison. i Biliotti su ove godine izveli uspjeli pokus na jugu Francusek nedaleko Tulona, tretirajući suspenzijom spora B. cereus-a gusjenice kupusnog bijelca. Francuzi namjeravaju osnovati stanice za industrijski uzgoj insekata u svrhu industriiskog priređivanja baktericida i virusnih preparata, Nije potrebno isticati da ova metoda borbe protiv štetnika zahtjeva inteznivni naučno-istraživački rad. Protozoa . Svih 5 klasa Protozoa mogu biti paraziti insekata, no izgleda da su ipak najznačajnija Sporozo a kamo spadaju Gregarine i Mi cr o spor idia. Najvažnije vrste koje spadaju u prvu grupu: Lank e s t r i a c u 1 i c i s, nađena je u Malphigijevim cijevima komarca (Aedes aegypti L.). Gregarina blattarum koja dolazi na B 1 a 11 a o i" i en talisL. iG. cuneatana Tenebrio molitor, izgleda nisu od nekog većeg značenja za populacije ovih insekata. Toumanof f (1950.) je ukazao na jednu do sada nepoznatu mogućnost da neki insekti predatori mogu ujedno biti i prenosioci protozoa ili bakterija, koje su patogene za te insekte. On smatra da bi se moglo takove parazite staviti u dodir sa kulturama patogenih bakterija, pa da bi oni dalje izazivali epizootiju kod štetnih insekata. Među Microporidia spadaju nama dobro poznati paraziti: Nosem a b o m b i c i s, uzročnik pebrine kod dudova svilca (dolazi i na drugim gur sjenicama), koja je bila predmet Past e urov a proučavanja (1870.) u Alesu u Francuskoj. N. a pi s uzročnik je iste bolesti na pčeli. Ove vrste izazivaju bolesti na korisnim insektima. Najvažniji patogeni mikrosporidiji |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 286 <-- 286 --> PDF |
poznati do sada na štetnicima su vrste Perez i a od kojih je P ail lot opisao 4 vrste na Pier is bras sic a e L., a zatim Pli stop hora schubergi , parazit gubara i zlatokraja, koju Zwölfe r (1927.) smatra značajnim za gradaciju ovih insekata. Do Sida nema mnogo podataka o korišćenju Sporozoa u biol. borbi. Iako neki autori (Zwölfer, Steinhaus) tvrde da neki mikrosporidiji mogu biti veoma patogeni, izgleda da je njihov razvoj veoma polagan i da se njihovo djelovanje očituje kad se u organizmu prenamnože do ogromnog broja. Njihova prisutnost kod mnogih gusjenica ne daje nikakove bolesne simptome, u što smo se mogli uvjeriti proučavajući krv gusjenica P. bras s i- c a e. Mi smo ipak ustanovili jednu veoma interesantnu činjenicu: u krvi onih gusjenica na koje su bile tretirane virusima ili čak insekticidima našli SI. 2. Leukociti sa basofilnom citoplazmom u krvi gusjenica Pieris brassicae L. parazitirane mikrosiporidijem Perezia pieris (original). Leucocytes ä citoplasme basophyles dans le sang des chenilles de Pieris brassicae L., parasitees par le microsporidie Perezia pieris (Original). smo veliki broj mikrosporidija Perezi a pieris . Mnoge od njih nisu još pokazivale simpotme bolesti. Veliki broj spora nalazio se u krvnim zrncima svih tipova: najmanje u leukoplastima, najviše u leukocitima sa bazofilnom citoplazmom (si. 2) i enocitoidima. Kakav odnos postoji između gusjenica oslabljenih iz bilo kojih razloga i mikrosporodija trebalo bi još detaljnije proučiti, ali nas činjenica, da se u gusjenicama tretiranim insekticidima, primjećuje i prisustsvo većeg broja patogenih mikroorganizama, upućuje na mogućnost nadopunjavan ja kemijske i biološke metode. 3. Virusi . Virusne bolesti insekata bile su već davno poznate (viroze svilene bube bile su poznate već u XVI. stoljeću). Razumljivo, da je pojava viroze insekata i njeno pravilno tumačenje išlo uporedo sa naučnim otkrićima o virusima uopće. Virusi koji izazivaju bolesti insekata karakterizirani su u većini slučajeva naročitim tijelima u kojima se oni nalaze. Tako je već 1856. god. C o r n a 1 i a (cit. R. Husson) prvi opazio poliedrična zrnca kod bolesnih insekata. Trebalo je više od 90 godina napretka u nauci i mikroskopskoj tehnici, da se u tim zrncima otkriju sitni organizmi vidljivi |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 287 <-- 287 --> PDF |
tek kod velikih povećanja elektronskim mikroskopom. B e r gol d (1947.) je prvi izolirao viruse, nakon otapanja poliedara u razrijeđenim alkaličnim sredstvima. Virusne partikule različite su veličine: u promjeru 25—30 i dužine 260—360 \i. Isti je autor našao poliedre u jezgri svih stanica gusjenica. Kako smo već rekli, virusi se kod insekata nalaze u inkluzijama poliedričnog ili sferičnog oblika. Inkluzivni materijal nije infekciozan i kemijski je diferentan od virusne partikule. Inkluzije su poslužile za klasifikaciju virusa, patogenih za insekte. Virusi spadaju u red Virales , podred: Zoophaginae . Virusi, koji se razvijaju u insektima spadaju u porodicu Borrelinaceae koja prema Steinhausu ima 4 razreda: 1. Borrelina, Paillot, inkluzivna tijela poliedrična; 2. Paillotella, gen. nov. sa polimorfnim inkluz. tijelima; 3. Bergoldia, gen. nov. sa granularnim inkluz. tijelima; 4. Morator, Holmes, ostali oblici inkluz. tijela. Danas je poznat veliki broj insekata koji oboljevaju od viroza. Kovačevi ć (1945.) donosi listu insekata, kod kojih je do sada utvrđena virusna bolest, a među njima se nalaze i neki veoma važni domaći štetnici (gubar, borov i hrastov četnjak, hrušt, jelov savijač i dr.). Prema najnovijim istraživanjima izgleda, da i virusi imaju svoj ra&vojni ciklus što im pored ostalog daje karakteristiku živog organizma (Roegner-Aust). Nas međutim ovdje zanima uloga virusnih oboljenja u gradacijama štetnih insekata i mogućnost biološke borbe protiv njih korišćenjem virusa. O značenju virusnih oboljenja za masovnu pojavu i njen postanak u prirodi postoji do sada nekoliko radova (Kovačević, 1954.; Grison i Vago, 1952.; Roegner-Aust, 1949.). Svi autori ističu od kolike su važnosti virusne bolesti u reduciranju i uništenju cijelih populacija štetnih insekata. Kovačevi ć (1954.) tvrdi da gotovo redovito prestanak neke jake zaraze ima svoj uzrok u masovnom oboljenju štetnika, koje uzrokuju patogeni mikroorganizmi. Ovo potvrđuje primjer gubara, čije masovne pojave redovno prestaju uslijed viroze kojoj podliježu gusjenice. Značajnu iako ništa manju ulogu igra viroza kod gradacija borova četnjaka. Mi smo ustanovili 1950. g. na otoku Cresu (odmah poslije kulminacije u pojavi ovoga štetnika), da je 18% gusjenica oboljelo od poliedrije (Androić 1954.). Od 1940. g. na ovamo pronađeno je više od 100 vrsta insekata, koji podliježu virusnim oboljenjima. Zato nije čudo da se u svijetu a i kod nas ovoj pojavi obratila n§ročita pažnja, sa svrhom da se pronađe način za izazivanje umjetnih zaraza (epizootija). No istraživanja nailaze na mnogo poteškoća. Patologija insekata je usko specijalizirana grana nauke koja zahtjeva kod stručnjaka veliko znanje, vještinu i strpljivost u radu. Laboratoriji za ova istraživanja moraju biti snabdjeveni sa skupocjenim i preciznim aparatima, koji omogućuju stručnjacima da determiniraju osobine virusa, da utvrde odnos između patogenog organizma i domaćina u kome se razvija. No pored svih teškoća ide se naprijed. Od 1945. god. kada je Steinhaus osnovao laboratorij za patologiju insekata pri poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u Berkeley-u (Kalifornija), počeli su se osnivati slični laboratoriji u Njemačkoj i Francuskoj sa svrhom, da se u biološkoj metodi borbe protiv štetnih insekata nađu novi putevi. 643 |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 288 <-- 288 --> PDF |
Razumlijvo je da ova istraživanja u krajnjoj liniji spadaju u domenu primjene ekologije i da su usko vezana sa proučavanjem biocena. Upravo radi kompleksnosti problema umjetnog izazivanja epizotija kao sistema biološke borbe protiv štetnih insekata, javio se veći broj stručnjaka pesimista koji su ukazivali na neke nerješene probleme kao stvarne zapreke praktičnoj primjeni ove metode borbe. Danas je njihov broj sve manji, jer sve više raste broj akcija protiv štetnika patogenim mikroorganizmima, akcija koje su imale potpuni uspjeh. Navodimo slijedeće štetnike protiv kojih je do danas ovakova akcija uspjela, (cit. Husson 1954.). 1. Gilpinia harcyniae (Balch i Bird 1944.) u smrekovim šumama Sjev. Amerike); 2. Colia phylodica var. eurytheme Boisd. (Steinhaus i Thompson 1950.) na lucerništima Amerike; 3. Autographa californica Spen. (Hali. 1953.) na lucerništima južne Kalifornije; 4. Oparinia autumnata Borkh. (Martignon 1954.) u ariševim šumama Engadina; 5. Neodiprion sertifer (Berd 1950.) u borovim šumama u USA; 6. Diprion harcyniae Htg. (Franz i Niclas 1954.) u borovim šumama u Nj emačkoj; 7. Melacosoma fragilis (Clarc i Thompson 1954.) u USA na ružama. Ovim primjerima možemo dodati i pokuse koje je u Francuskoj izvršio ove godine Grison i Biliotti (kojima sam i sam bio prisutan) protiv borova četinjaka (C. pityocampa Schiff.) i kupusnog bijelca (Pieris brassicae L.) i koji su dali vrlo dobre rezultate. Vidimo, dakle, da se u borbi protiv štetnika patogenim organizmima nije ostalo samo kod ideja i da je to postala stvarnost. Razumljivo je da će tu još biti poteškoća, no da će one biti svladane dokazuje već činjenica da se u Francuskoj (a vjerojatno i USA) pristupa industrijskoj proizvodnji baktericida i virusnih preparata. Laboratorijski je riješen problem izoliranja virusa, njihovo konserviranje i priređivanje preparata za tretiranje. Nema sumnje da će industrijska poduzeća svladati sve tehničke teškoće i usavršiti tehničke procese u ovom pogledu. Naša zemlja trpi velike ekonomske gubitke radi poljoprivrednih i šumskih štetnika. Naši stručnjaci, stoga, moraju da se posvete proučavanjima mogućnosti borbe patogenim mikroorganizmima sa svrhom da se ovaj način primijeni kod nas. Prednosti načina ove borbe su znatne. Prije svega to je jedan prirodni način borbe, koji u većim slučajevima, dobro prostudiran, pogađa samo štetnike a ne pogađa korisne insekte. Značajno otkriće učinili su Francuzi svojim pokusima koji su u toku, a koji su već do sada pokazali da se paraziti razvijaju u insektima koji su zahvaćeni virozom. Biliott i (1955.) je to ustanovio za tahinu Ctenophorocera pavida Meig. i Phryx e caudat a Rond., koje su u virotičnim gusjenicama imali skraćeni životni ciklus. Imaga su bila mnogo manja nego što su normalna, ali su slijedeće generacije bile potpuno normalne. Kod kupusnog bijelca larve endoparazita Apantheles glomeratus u gusjenicama inficiranim sa B. cereus, nisu uginule niti su bile inficirane ovom bakterijom. 644 |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 289 <-- 289 --> PDF |
To znači da bi borba patogenim mikroorganizmima bla nadopunjena djelovanjem entomofaga, što bi dalo još veći značaj borbi ovom metodom. Do sada još nije dovoljno istraženo da li su entomofagi ujedno i prenosioci virusnih oboljenja, a predatori i sarkofagi eventualni konzervatori patogenih mikroorganizama. U tome pogledu čeka stručnjake široko polje rada. Svako novo otkriće dati će nove dokaze i podstrek da se biološka borba protiv štetnih insekata patogenim mikroorganizmima primijeni u svim slučajevima u kojima je to moguće. Dosadašnji uspjesi postignuti ovom metodom daju nam pravo da kažemo da će^ u budućnosti ova metoda biti moćno oružje u borbi protiv poljoprivrednih i šumskih štetnika. Dosadašnje eventualne neuspjehe možemo tumačiti nepotpunošću našega poznavanja kako nekih detalja iz patologije insekata tako i nedovoljno poznavanje biocenotskog kompleksa i epizootije kao jednog važnog faktora toga kompleksa. ZAKLJUČAK: Suzbijanje štetnih insekata kemijskom metodom im a i svoji h nedostataka : uništavanje korisnih insekata, štetno djelovanje otrova na životinje i ljude, stvaranje rezistentnih rasa i t. d. Zato istraživači u cijelom svijetu preporučuju proučavanje i primjenu biološke metode t. j . korišćenje prirodnih neprijatelja štetnih insekata: predatora, entomofaga i patogenih mikroorganizama. Ova metoda ima mnogo prednosti: ekonomična je i prirodna i u većim slučajevima selektivna t. j . pogađa samo štetnika. Ovaj način borbe može da služi kao nadopuna kemijske metode. Obim metodama mora prethoditi temeljiti studij biocena, bez čega ne može biti pravoga uspjeha u borbi protiv štetnih insekata. Borba patogenim organizmima se bazira na strogo naučnim principima, i zahtjeva dobro poznavanje kako patologije insekata tako i uloge epizootija u gradaciji štetnika, te odnos patogenog mikroorganizma i domaćina na kojemu dolazi. Taj odnos treba dobro proučiti a naročito ako se radi o više vrsta patogenih mikroorganizama koji djeluju na istog domaćina. Mi smo na pr. opazili prenamnažanje mikrospiridija u gusjenicama Pieris brassicae L. tretiranim virusima pa i insekticidima, Sličan odnos postoji između bakterijske flore i virusa- To pokazuje da se kemijska borba nadopunjuje biološkom borbom, a naš je cilj da svaka intervencija u biocenu imade svoje strogo naučno opravdanje. Conclusions L utilisation des produits chimique contre des insectes nuisibles a ses defauts: les consequences des traitements chimiques sur des insectes auxilaires, sur les animaux superieurs et sur Phomme meme, la constitution des races resistentes etc. C´est pour cela que les chercheurs dans le momde entier recommendent l´etude et 1´application de la ´lutte biologique c. d. l´utilisation des ennemis naturels des insectes nuisibles: des entomophages et des microorganismes pathogenes. Cette methode a beaucoup d´avantages: eile est economique, naturelle et plus ou moins selective. La lutte biologique peut completer les traitements par voie chimique. En tout cas la lutte contre des insectes nuisibles doit etre precedee par l´etude fundamental de biocenotique, sans lequel il n´y a pas de vrai suoces. La lutte par des microotrganismes pathogenes doit etre basee sur les principes strictement scientifiques. II faut bien connaitre la pathologie des insectes, ainsi que le role des mladies des insectes dans leurs gradations, la relation entre le microorganisme pathogene et son hote. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 290 <-- 290 --> PDF |
Čest tres important dans Je cas quand il s´agit des plusieures especes des microorgaTHsmes pathogen«* agissant sur un meme hote. L´auteur a observe les m X plications augmentees des microsporidies dans les chenilles de Pieris brassic ™ traitees par les virus ou meme par des insecticides. La relation pareille existe entre les oacteries et les virus ce que nous montre encore une fate que ´la lutte chimique probablement se complete par la lutte biologique. Le but de nos recherches est le suivent: chaque intervention ä la biocenotique doit avoir sa justification scientifique. LITERATURA: 1. Androi d M.: Borov četnjak gnjezdar (Cnethocampa pityocampa Schiff.). Biološka studija. Disertacija u rukopisu 1954. 2. Balachowsk y A.: Avantages et defauts des insecticides organiques de sinthese (Symposium de Phytopharmacie, Gand.) 1951. 3. B e r g o 1 d C.: Die Isolierung des Polyeder Virus und die Natur der Polyeder. Z. f. Naturforsch., 2 b; 1947. 4. Biliott i E.: Difficulties rencc-ntrees dans la determination des periodes d´intervention comtre les Processionnaires du chene et du Pin. Rev. Path. Veg. Ent. Agric. 21. 1952. 5. Biliott i E.: Survie des larves endophages de Tachinaires ä une mort prematuree de leur hote par maladie. C. R. Ac. Sc. 240, 1955. 6. Gib a n J.: Les traitements chimiques parasiticides et leurs consequences biotiques. Leur repercussion possible sur le gibier et iles oiseaux. Extrait du deuxieme volume de Compte rendus du Hie congres internationale de Phytapharmacie. Paris 1952. 7. Griso n P.: Les traitements chimiques pesticides et leur consequences biotiques sur la faune entamologique. Ibidem. 8. Griso n P. et Biliott i E.: Relations entre la biologie des insectes entomophages et l´application des traitements chimiques. C. R, Ac. Agr. Fr. 37. 1951. 9. Griso n P. et V a go C.: La regulation des infestation de chenilles Processionuaires des PfrTpar les maladies a virus. C. R. Ac. Agr. Fr. 39. 1Q58. 10. H u s so n R.: Cas de polyedrie chez le Geometride: Ennomos quercinaria Hufn. et consideretaion generale sur les polyedroses. Revue de Pathologie vegetale et d´Entomologie Agricole de France. No 4. Octobre^—Decembre. Tome XXXIII. 1954. 11. Kovačevi ć Ž.: Poljoprivredna enomologija IL Zagreb 1952. 12. Kovačevi ć Ž.: Značaj poiliedrije za masovnu pojavu nekih insekata. Zaštita bilja br. 23, 1954. 13. Mar eh al P.: Utilisation des Insectes auxiliares entomophages dans la lutte contre les Insectes nuisibles ä l´agriculture. Ann. Inst. Nat. Agr. 2eme ser. 1907. 14. P a v a n M.: Primi risultati di un esperimento pratico di lotta biologica con Formica rufa L. contro Prccessionario del Pino (Thaumetopoea pityocampa Schiff.). Atti della Soc. Ital. di Sc. Nat. Vol. Xc. 1951. 15. Euss o G.: La lotta biologica contro i parassiti animali e vegetaili. Estratto da l´ltalia Agricola. N. 5. Maggio, 1951. Roma. 16. Steinhau s E.: Principles of insect patologie. New York 1949. 17. Steinhaus : E.: The affects of disease on insect population. Hilgardia Vol. 23. No. 9. 1954. 18. Schwerdtfege r F.: Die Waldkrankheiten. Berlin 1944. 19. T o u m a n o f f C.: Essais comparatif s sur la virulence pour Bombyx mori L (Lepidoptera) de divers bacilles entomophites du groupe cereus. Extrait des Ann. de rinst. Pasteur. Novembre 1952. Tomme 83. 20. T o u m a n o f f C.: La nature de l´affections des vers ä soie due ä B. cereus var. alesti Touim. et Vago, et les modalites d action de ce Bacille. Ibidem. Septembre 1952. Tomme 83. 21. Toumanof f C. et Vag o C.: Recherches sur l´effet toxique de Bacillus cereus var. alesti vis ä vis des vers a Soie. Ibidem. (Extrait Mars 1953-Tom 84). 646 |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 291 <-- 291 --> PDF |
22. Toumanof f C. et Vag o C.: L´effet de l´alcalinite du milieu de culture sur la virulence de Bacillus cereus var. alesti Toum. et Vago pour les, vers ä soie. Extrait des Comptes. Rev. des seances de l´Ac. des Sciences, t. 235, seance du 22. decembre 1952. 23. Vag o C.: La Poliedrie de Thaumetopoea pityocampa Schiff. Ann. des Epiphytes. No. 3. Juillet — aout — septembre 1953. 24. Vayssier e P.: Principe de Zoologie Agrkole. Paris 1940. 25. Vayssier e P.: Lecon inaugurate faite au Museum Nat. d´Hist. Nat. le 16. fevrier 1943. Bull, du Mus., 2« serie, t. XV, No. 2, 1943. 26. Zwölfe r W.: Die Pebrine des Schwammspinners (Porthetria dispar L.) und Goldafter (Nygmia phaeorrhoea Don) eine neue wirtschaftliche bedeutungsvolle Infektionskrankheit. ŠUMARSKI LIST — glasilo Šumarskog društva NR Hrvatske — Izdavač: Šumarsko društvo NR Hrvatske u Zagrebu. — Uprava i uredništvo: Zagreb, Mažuranićev trg br, 11, telefon 36-47 3 — Godišnja pretplata: za članove Šumarskog društva NRH i članove svih ostalih šumarskih društava Jugoslavije Din 600.—, za nečlanove Din 840.—, za studente šumarstva i učenike srednjih šumarskih i drvno-industrijskih škola Din 200.—, za ustanove Din 1.200.—. Pojedini brojevi: za članove studente šumarstva i učenike srednjih šumarskih i drvno-industrijskih škola Din 50.—, za nečlanove Din 70.—. za ustanove Din 100.—. Za inozemstvo se cijene računaju dvostruko. — Račun kod NB Zagreb 401-T-236, — Tisak: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb |