DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 279     <-- 279 -->        PDF

NOVI ASPEKTI BIOLOŠKE BORBE PROTIV ŠTETNIH INSEKATA


Dr. Milan Androić — Zagreb
Uvod


O
O
pažačkom oku mnogih istraživača nije izmakla činjenica da u prirodi
mnogi štetni insekti postaju plijen drugih insekata. Oni su također opazili,
da su mnoge invazije štetnika, koje su zabrinjavale poljoprivrednike i
šumare, bile dokrajčene zahvaljujući njihovim prirodnim neprijateljima:
predatorima, entomofagima i patogenim mikroorganizmima. Posve je, dakle,
razumljivo da su oni došli na misao, da ih na pogodan način upotrebe u zaštiti
poljoprivrednih kultura ili šuma. Ne bi se ipak moglo tvrditi, da je ideja
borbe protiv štetnika biološkom metodom nova. U svome vrijednom radu
»Principe de Zoologie agricole« Vaiyssier e (1940) je vrlo dobro uspio
da dade ocjenu i značenje bioloških faktora za populacije štetnih insekata,
kao i uslove za njihovu uspješnu primjenu. Kao najstariji pokušaj biološke
borbe Vavssier e navodi, da su Arapi već 1775. g. upotrebili jednu vrst
mravi za uništavanje druge vrsti, koja je bila opasni štetnik datulja. Darwi
n o v otac E r a s m o (1800) preporučivao je biološku borbu protiv štetnih
insekata, a Har t i g (1827.) je preporučivao u Njemačkoj konstrukciju
specijalnih insektarija u kojima bi se štetnici uništavali, a u isto vrijeme
oslobađali njihovi paraziti. Boisgirau d (1840. g., cit. Vavssiere) je sakupljao
veliki broj trčkova (Calosoma sicophanta) za uništenje gubarevih
gusjenica.


Biološka borba protiv štetnih insekata uslovljena je poznavanjem više
faktora koji sačinjavaju biocen. No nije dovoljno poznavati biocen kao uzajamno
djelovanje organizama jednog biotopa samo u jednoj godini ili nekom
kraćem vremenskom intervalu. Da bi se shvatila kompleksnost ovih odnosa
potreban je temeljiti dugi studij, koji nije uvijek jednostavan. Prirodni i
biološki zakoni shvaćeni u principu djeluju u prirodi u bezbroj varijanata.
Pored toga važno je naglasiti da se čuje sve veći broj istraživača, koji negiraju
prirodnu odnosno biocenotsku ravnotežu, na kojoj su izgrađene i još
uvijek se izgrađuju mnoge teorije u domeni ekoloških studija. No bez obzira,
da li biocenotska ravnoteža postoji ili ne, ona će ostati kao radna hipoteza
ekologa, koji žele proučavati biocen u kraćem vremenskom intervalu, kao što
matematičar pretpostavlja, da je krivulja između dviju blizih točaka —
pravac. No dok je proučavanje biocena, da tako kažemo u,kretanju, potrebni
uslov za uspješnu aktivnu biološku borbu, dotle je za djelovanje korisnih
insekata bez naše intervencije, potrebno poznavati samo one faktore, koji
ih zaštićuju i favoriziraju njihovo razmnažanje u prirodi. U mnogim, naime,
slučajevima čovjek ne samo da ne poštedu je parazite t. j . da ih pusti da
djeluju u prirodi bez kontrole, već ih svojim postupcima uništava, i umanjuje
njihovu regulatornu ulogu u gustoći populacije. Tako je na primjer,
štetno spaljivati ostatke poslije vršidbe žita, radi navodnog uništavanja kukuljica
jedne mušice iz porodice Cecidomvda e (Diplosis tritici) koja
uništava žitno zrnje, jer su kukuljice koje ostaju u tim ostacima parazitirane,
dok se zdrave mušice kukulje u zemlji. Uništavajući dakle te ostatke
uništavamo i parazite koji bi slijedeće godine imali reduktivnu ulogu u gustoći
populacije toga štetnika. Sličan je slučaj sa spaljivanjem strnja poslije


i


635




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 280     <-- 280 -->        PDF

žetve za jednu drugu vrst iste porodice. Dokazano je također da uništavajući
gusjenice borov a četnjak a (Cnethocampa pityocampa Schiff.)
kad su već u 3. stadiju, uništavamo i tahine, koje ih parazitiraju (Biliotti,
1952.). Do sada smo smatrali, da je puštanje svinja u šumu radi uništenja
kukuljica nekih Tentredinid a (Diprion pini L.) veoma korisno, a sada
znamo da one unište i veliki dio kukuljica korisnih insekata. Mi još nismo
na čistu koliko pridonašamo uništavanju gu b a r a (Lymantria dispar) uništavajući
jajna legla u godinama kada su ona intenzivno parazitirana. Prema
Marchalu paraziti maslinove mušice žive također na račun nekih
insekata koji žive na h r a s t u i š i p k u. Stoga suBerl.ese i S i 1 v estr
i preporučivali da se ove vrste čuvaju u blizini maslinjaka. Naročito je
važno poznavati biologiju i ekologiju polientomofaga. Amerikanci su dali
veliku važnost studiju fitofagnih insekata na korovima oko pamučnih polja.
Mnogi od tih fitofaga imaju iste parazite kao i pamučna pipa. Ovakovih bi
primjera mogli nabrojiti mnogo, no već iz ovo nekoliko nabrojenih, možemo
vidjeti da je biocen prva stvar koju trebamo proučiti ako se hoćemo boriti
sa uspjehom protiv nekoga štetnika.


I primjena kemijske metode mora da ima svoje temeljito opravdanje
i zahtijeva studij biocentskog kompleksa. Ovo je naročito važno kad se radi


o suzbijanju štetnika u šumama, gdje je biocen kud i kamo složeniji nego
na nekoj poljoprivrednoj kulutri. Kod svakog tretiranja većih šumskih površina
bez prethodnih studija biocena, možemo sumnjati u uspjeh, i napredno
šumsko gospodarstvo se ne će lako upuštati u ovako laičko rješavanje
problema zaštite šuma. Ne želimo reći da kemijsko suzbijanje treba a priori
odbaciti. Kod današnjeg stanja nauke o zaštiti šuma to bi bilo štetno za
šumarstvo (i za poljoprivredu). No ta upotreba mora biti racionalna, t. j .
mora da se temelji na prije izloženim studijima.
Poznat nam je veliki broj primjera, koji ukazuju na negativne strane
upotrebe insekticida. Do sada još nije dovoljno istraženo kakove su posljedice
ogromnog nagomilavanja toksičkih materija u tlu za mikroorganizme
koje u njemu žive kao i za same biljke. Poznato nam je naprotiv da se u
prirodi selekcijom stvaraju rezistentne rase, koje su otporne na insekticide.
U nekim slučajevima »polivalentnost« jednog insekticida može biti prednost
ali i njegov nedostatak. Dobro je ako insekticid djeluje na više štetnika, no
nije dobro ako djeluje na štetnike i parazite u isti mah. Selektivni insekticidi
također imaju svoj nedostatak. Uništavaju samo jednog štetnika, pa se drugi
razmnažaju u još jačoj mjeri. Tako je pretjerana upotreba DDT-a u voćnjacima
imala za posljedicu premnožavanje crveno g pauka , opasnog
štetnika kulturnog bilja, koji je rezistentan na djelovanje ovog insekticida.
Tendencija potpunog uništavanja štetnika kemijskim sredstvima, ukoliko
je praktički uopće moguća, nije niti svrsishodna. Naša je težnja reducirati
broj štetnika na nivo koji nije opasan za šume ili poljoprivredne kulture,
jer ne treba zaboraviti da insekti postaju tek prenamnožavanjem štetni,
i da je u nekim slučajevima njihovo prisustvo potrebno. Može li se na pr.
poreći da neki insekti koji žive na račun voća nisu i korisni, jer reducirajući
broj plodova stvaraju uslove za bolji kvalitet voća. Giba n (1952.) je
postavio pitanje direktnog i indirektnog djelovanja insekticida na ptice i
divljač.* Uz pitanje doziranja potrebno je proučiti pitanje »kritične povr


* Ptice se hrane zatrovanim insektima što svakako nije bez posljedica za njih.


ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 281     <-- 281 -->        PDF

1


šine« iznad koje se ne bi smjelo dopustiti kemijsko tretiranje. Ovo pitanje
je kod nas od velike važnosti, kada se u slučaju gradacije gubara radi o
površinama koje prelaze nekoliko stotina hiljada hektara.


Ako tome još spomenemo štetno djelovanje otrova (naročito novih sintetičko
organskih insekticida) na sisavce: životinje i ljude, onda nam se
čini posve opravdanim traženje novih puteva u suzbijanju štetnika.


No nije lagano naći način kako upotrebiti korisne insekte protiv štetnih,
jer to predstavlja rezultat temeljitog a često i dugotrajnog studija. Od 270
slučajeva biološke borbe koji su do danas primjenjeni, tek nekih 30 imalo
je potpuni uspjeh, 40 nepotpuni, a svi ostali slučajevi nisu uspjeli. Može li to
da nas obeshrabri? Dodamo li da je neuspjeh imao svoj razlog u činjenici
da nismo dovoljno proučili biocen, da nismo uzeli sve faktore u obzir, moramo
shvatiti da se ne smije napustiti neki korisni princip koji je u izvjesnim
slučajevima zatajio, samo usljed nepotpunosti našeg znanja ili studija.


Biološka metoda borbe protiv štetnika je metoda kojoj se u svijetu
poklanja velika pažnja. To dokazuje veliki broj poznatih imena, naučenjaka
svjetskog glasa kao što su: Marchai, B erlese, Silvestri, Howard
u prošlosti te: Balachowsky, Vayssiere, Trouvelot,
R u s s o i dr. u našoj epohi, koji čine velike napore da se kemijska intervencija
provodi u razumnim granicama i da se pokloni veća pažnja biološkoj
borbi.


Koji biljni i životinjski organizmi dolaze u obzir za biološku borbu protiv
štetnih insekata?


Ne želimo ovdje raspravljati o mogućnostima borbe protiv štetnika
koristeći se životinjama (vertebratama), iako je to od naročitog značenja
za šumarstvo s obzirom na to da među šumske štetnike pored insekata spada
veliki broj životinjskih vrsta, i da je umjetno razmnažanje viših životinja
mnogo jednostavniji problem od onoga koga predstavlja uzgoj insekata ili
mikroorganizama. No i ovdje se mora problem proučiti kompleksno i ne
smijemo se zadovoljiti nekim rješenjem, koji bi bio rezultat površnog studija.
U našim razmatranjima obuhvatit ćemo ukratko predatore i entomofage
(Insecta), a zatim ćemo se zadržati na patogenim mikroorganizmima:
gljivama, bakterijama, sporozama i virusima.


Predatori i entomofagi


U borbi protiv štetnih insekata njihovim prirodnim neprijateljima:
predatorima i entomofagima, ne smijemo se oslanjati samo na zaštitu i
favoriziranje korisnih predatora ili entomofaga, već naša nastojanja moraju
biti usmjerena ka umjetnom razmnažanju tih insekata i njihovom puštanju
u prirodu, sa svrhom da ograniče broj štetnika. Ovdje nije mjesto da nabrajamo
veliki broj primjera o uzgajanju predatora i entomofaga, koji poslije
sa uspjehom reduciraju broj štetnika u prirodi. U ovome je bilo neuspjeha
ali i značajnih uspjeha. Ipak je od važnosti spomenuti, da je u
izgledu veći uspjeh ako se radi o vrstama, koje se introduciraju u krajeve
u kojima do tada nisu egzistirali, kao što to pokazuje klasični primjer sa
suzbijanjem štitaste uši leer y a purehas i u Kaliforniji sa buba marom,
Novius cardinalis. Danas je teško govoriti da je karantenska
služba u mogućnosti spriječiti uvoz štetnika iz jednih krajeva u druge. Pre




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 282     <-- 282 -->        PDF

ma tome postaje sve aktuelniji problem sakupljanja, transporta, umjetnog
razmnažanja i aklimatizacije njihovih parazita. Takvi paraziti, ukoliko se
aklimatiziraju, mogu da reduciraju broj štetnika u novim krajevima čak
i više nego tamo gdje su domaći. Veoma je važno znati kod uvoza jednog
parazita da li on već postoji u tim krajevima ili ne. Opravdani su prigovori
za uvađanje parazita iz jednog kraja u drugi, ako je ovaj tu pronađen makar
i u malom broju. To znači da su uslovi za njegovo razmnažanje u prirodi
ograničeni, i puštanje u prirodu umjetno odgojenih parazita ne bi imalo
nikakovih rezultata. Teško je također pretpostaviti da spontano širenje štetnika
ne prate i njegovi paraziti. Pa ipak imamo primjera, da se vrši industrijski
uzgoj parazita, koji se puštaju u prirodu iako on već tu postoji. To je
slučaj sa Tricho gramma minutu m, koja se u laboratoriju uzgaja
na pšeničnom moljcu (Sitotroga cereallela Pliv.) u USA. Na sjeveru
je upotrebljavaju protiv kukuruzno g moljc a (Pyrausta nubilalis
Hbn.), na jugu protiv štetnika šećerne repe: Diatrae a saccha ^
r a 1 i s (Vayssiere 1940.).


Važnosti proučavanja biološke metode je utoliko veća što postoji veliki
broj štetnika, koji su preneseni sa jednog na drugi kontinent gdje njihovi
paraziti ne postoje. U Americi smatraju, da je 44°/o štetnika uvezeno iz
drugih kontinenata većinom iz Evrope. Među tima nalazi se gubar, kukuruzni
moljac i dr.


Osnovni principi kojih se treba držati kod korišćenja korisnih insekata
u borbi protiv štetnika bili bi prema V a y s s i e r e-u (1940.):


1. Parazit ili predator mora imati biotički potencijal veći od onoga kojega
je štetnik (odlaganje većeg broja jaja ili poliembrionia),
2. Parazit mora biti specifičan. Za biološku borbu mogu bolje poslužiti
entomofagi, koji napadaju jednu vrstu (monofagi) i, što je veoma rijetko,
u više razvojnih stadija (kaoi na pr. neke vrste iz porodice Chalcididae ,
roda Eupelmus , koje napadaju jaja i ličinke iz 6 različitih redova).
3. Parazit mora biti sposoban, da se aklimatizira na nove prilike.
4. Mora da ima što manje svojih neprijatelja (hiperparazita).
Kod pojave novoga štetnika u nekom kraju, treba pažljivo ispitati
pored biologije, i to da li se neki domaći paraziti ili predatori adaptiraju na
njega. Nije bez važnosti spomenuti i to da svaki importirani štetnik ne mora
značiti u novom kraju jednaku opasnost kao u kraju odakle je uvezen. Još
je prerano a da bi to mogli ustvrditi za dudovc a (Hyphantria cunea
Drury), koji je kod nas importiran iz Amerike, i koji u gotovo 8 godina
svoga postojanja u našim krajevima nije počinio štete velikih razmjera kao
na pr. gubar.


Do sada nema podataka o suzbijanju šumskih štetnika parazitima ili
entomofagima. U Njemačkoj su vršeni pokusi suzbijanja borove sovice (Panolis
flamea) i ose listarice (Diprion pini L.) sa Tricho gramma evanescens
, a u Ukrajini je isti parazit upotrebljen protiv usjevne sovice
(Agrotis segetum Schiff.) koja napada šumske biljke u rasadnicima
(Schwerdtfeger 1944.). Ako izostavimo gubara protiv koga su u Americi
pokušali uvesti jajne parazite:Anastasus disparis Ruschka iOencyrtu
s Kuwana e How., onda nam ostaje još spomenuti pokušaj uništavanja
jaja borovog četinjaka sa jajnim parazitom Oencyrtu s pityocampa
e (Kovačević 1950.), kao i uspjeli pokušj Pavan a (1950.)
da se u borbi protiv istoga štetnika upotrebi šumski mrav (Formica rufa




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 283     <-- 283 -->        PDF

L) . Regulatorna uloga parazita i entomofaga u gustoći populacije šumskih
štetnika je veoma značajna. Kao primjer navodi A n d r o i ć (1954.) parazite
: Anthrax hottentotus L. i Thyridantrax velutinus
Meig., koji su parazitirali 1951/52 —36,5<>/o, a 1952/53 —40% kukuljica
borova prelca (Cnethocampa pityocampa Schiff.) (si. 1). Nije manja uloga


SI. 1. Parazitiranost kukuljica borova četnjaka (Cnethocampa pityocampa Schiff.) u
jednoj borovoj kulturi na otoku Cresu, parazitima: Anthrax hottentus L., Thyridanthrax
velutinus Mg., i Conomorium eremite För. 1951. i 1952. g.
Les chrysalides de la Processionnaire du Pin (Cnethocampa pityocampa Schiff.)
parasitees dans une foret sur 1´ile de Cres par les parasites: Anthrax hottentus L.,
Thyridanthrax velutinus Mg. et Conomorium eremite For. 11951. et 1952.


parazita u gradacijama mnogih drugih štetnika. Stoga je vrijedno pokloniti
veću pažnju proučavanju parazita i njihove uloge u gradacijama štetnika,
kao i način, kako da ih se zaštiti i da se pogoduje njihovo razmnažanje. Pored
toga treba istražiti mogućnosti eventualnog korišćenja putem umjetnog
uzgoja.


Patogeni mikroorganizmi


Upotreba patogenih mikroorganizama u borbi protiv štetnih insekata
javlja se kao rezultat najnovijih istraživanja bolesti insekata odnosno njihove
patologije. Pa iako su neke bolesti insekata bile davno poznate (poliedrija
dudova svilca u XVI. stoljeću), potologija insekata kao usko specijalna
disciplina dobila je tek u najnovije vrijeme svoje obilježje kao nauka važna
koliko za borbu protiv štetnih insekata, toliko kao nauka u kojoj traže rješenja
izvjesnih problema biolozi i liječnici.


Među patogene mikroorganizme ubrajamo: gljive, bakterije, protozoe
i viruse.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 284     <-- 284 -->        PDF

1. Gljive . I oni malobrojni pokušaji, da se štetni nsekti suzbijaju
entomofitnim gljivama, koji su do sada izvršeni, nisu dali ohrabrujuće rezultate.
Točnije rečeno uspjesi u laboratoriju bili su čak veoma dobri, no
primjena u prirodi ostala je bez pozitivnih rezultata. Francuski istraživači,
koje zapravo možemo smatrati pionirima ideje suzbijanja štetnika biološkom
metodom, dali su i na ovom polju prvi rezultate. Metschniko f (1879.)
je među prvima koji je izolirao iz kornjaša Anisoplia austriaca
ivu Isari a destructo r (Metarrhisium anisopliae Metsch.), umnožio
je i pokušao njome suzbijati ovoga štetnika. Pokušaj je bio ponovljen
sa S o r o s p o r e 11 a uvella na ličinkama repine pipe (Cleonus punctiventris).
G i r a d-u je pokus u laboratoriju odlično uspio sa gljivom I s a r i a
(Beauveria) den sa koja se pokazala virulentnom za grčice hrušta. Među
ostalim istraživačima ističu se P ail lot, Piccard, Trabut i dr. u
Francuskoj, Schwangart u Njemačkoj iVukasović u Jugoslaviji.
No ni uspjesi, koji su navodno postignuti u USA sa gljivicom Entomo phtor
a aulica e protiv zlatokraj a nisu takovi, da bi mogli biti optimisti
u tome pogledu (Vavssiere 1940.).


Danas je poznat veliki broj gljivica koje parazitiraju insekte. Velika
većina pripada klasi Phycomycetes i Ascomycetes, mali dio Basidiomycetes
i Deuteromycetes. Neke od njih predstavljaju najveće prirodne destruktore
insekata kao što na pr. tvrde Packar d i Beu t on (1937., cit. Steinhaus)
za gljivu: Beauveria globulifera koja se razvija na jednom
Hemipteru (Blissus leucopterus Say.) Rod Cordycep s broji 200 vrsta
i gotovo sve napadaju insekte. Svakome je dobro poznata bolest svilene
bube koju izaziva gljiva Beauveria (Botrytis) bassiana Bals., koja
je pored -toga patogena za krompirovu zlaticu (Leptinotarsa decemlineata
Say) ; repinu pipu (Cleonus punctiventris Germ.) i metlicu (Phlyctaenodes
sliticalis L). Ta gljiva je 1931. i kod nas uništila veliki dio kornjača i spriječila
zarazu 1933. g. (Kovačević 1952.).


Kod današnjeg stanja nauke može se kazati da artificielno unašanje
spora u prirodu sa svrhom izazivanja nikoza insekata ima slabe izglede
na uspjeh u prvom redu zbog toga što je razvitak spora (koje se inače u
prirodi uvijek nalaze) ovisan o klimatskim uslovima, čije je reguliranje
izvan naše moći.


2. B a k t e r i j e. Od dva roda porodice Bacillaceae (Bacillus i Clostridium)
samo vrste roda Bacillus nađeni su kao patogeni na insektima u
prirodi. Pčele, svilene bube, ličinke japanskog pivca vrlo često su žrtve bakterija
roda Bacillus. Ovamo spada Bacillus thuringensis, koji je
patogen za ličinke: Porthetria dispar. L., Aporia crategi L., Vanessa
urticae L. i Bacillus cereus sa varijetetom ales ti naročito patogenim
za gusjenice mnogih leptira. Porodici Enterobacteriaceae
pripada Coccobacillus acridiorum izazivač epizootije nekih vrsta
skakavaca (Schistocerca, Locusta), B. liptinotarsa e na ličinkama
krumpirove zlatice i dr. U porodicu Lactobacteriaceae spadaju bakterije,
koje su patogene za mnoge poznate štetnike kao: dudo v svila c
(Bombyx movi), zlatokra j (Nygmia phaeorrhoea), gubar (Porthetria
dispar), trešnjin prelac (Eriogaster lanestris L), h r u š t (Melolontha
melolontha), boro v četinja k (Thaumetopoea pityocampa) itd.
Steinhaus (1949.) spominje još porodice Bacteriaceae, Micro


ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 285     <-- 285 -->        PDF

coccaceae i Pseudomonadaceae, koje sadrže vrste patogene za
insekte.


Istraživači u prošlosti nastojali su da i bakterije upotrebe u borbi protiv
štetnih insekata. P a i 11 o t je naročito preporučivao, da se protiv skakavaca
upotrebe kulture Coccobacillus acridiorum d´Her. Pokusi izvedeni
u Guatamali, Mexiku, Argeatini i Tunisu dali su povoda kritici, koja
se svodi na to da je razvoj bakterija ovisan također o klim. prilikama, koje
su van našeg uticaja, a osim toga teškoća se nalazi još u tome što su kukci
poikilotermni te mijenjaju temperaturu prema okolini u kojoj se nalaze,
dok baktrijama pogoduje više manje konstantna temperatura. Ipak se može
leći da je pokušaj koga su u našoj zemlji proveli Metalnikov, Hergul
a i Strai l (1930.) protiv kukuruznog moljca (Pyrausta nubilalis
Hbn.) sa B. thuringensis donekle uspio, jer je mortalitet u tretiranim bio
96,8—99,2ö/o nasuprot 81,7—87,5 u netretiranim poljima. U Francuskoj su
zabilježeni uspjeli pokušaji suzbijanja bakterijama: žuto g g r o z d o v o gmoljca (Clysia ambiguela Hbn.) i grozdova zavijača (Sparganothis
pileriana Schiff.) (Steinhaus 1949.). Francuski istraživači nastavljaju
sa studijem entomopatogenih bakterija, Značajni prilog u ovom pogledu
dali su Toumanof f i Vago . Jedan od rezultata njihovih istraživanja
jest kultura Bacillus cereus var. alesti Toum. et Vago, koji se
odükuje naročitom virulentnošću i koji je patogen za veliki broj gusjenica.
Efekat ove kao i drugih bakterija ovisi o količini virulentne materije, o starosti
kulture i podlozi na kojoj se ona, razvija (Toumanoff et Vago 1952.).
Kultura sojeva bakterija koje pokazuju jaču virulentnost, nego one u prirodi
od velikog je značenja i predstavlja napredak za industrijsku proizvodnju
baktericida. Toumanof f je namjeravao da upotrebi B. ceru s
var . alest i protiv dudovca u našoj zemlji, no kako je on patogen i za
svilenu bubu, koja se u tim krajevima uzgaja, to_se od toga pokušaja odustalo.
Grison. i Biliotti su ove godine izveli uspjeli pokus na jugu
Francusek nedaleko Tulona, tretirajući suspenzijom spora B. cereus-a
gusjenice kupusnog bijelca. Francuzi namjeravaju osnovati stanice za industrijski
uzgoj insekata u svrhu industriiskog priređivanja baktericida i virusnih
preparata, Nije potrebno isticati da ova metoda borbe protiv štetnika
zahtjeva inteznivni naučno-istraživački rad.


Protozoa . Svih 5 klasa Protozoa mogu biti paraziti insekata, no izgleda
da su ipak najznačajnija Sporozo a kamo spadaju Gregarine
i Mi cr o spor idia. Najvažnije vrste koje spadaju u prvu grupu: Lank
e s t r i a c u 1 i c i s, nađena je u Malphigijevim cijevima komarca (Aedes
aegypti L.). Gregarina blattarum koja dolazi na B 1 a 11 a


o i" i en talisL. iG. cuneatana Tenebrio molitor, izgleda nisu od nekog
većeg značenja za populacije ovih insekata. Toumanof f (1950.) je ukazao
na jednu do sada nepoznatu mogućnost da neki insekti predatori mogu
ujedno biti i prenosioci protozoa ili bakterija, koje su patogene za te insekte.
On smatra da bi se moglo takove parazite staviti u dodir sa kulturama patogenih
bakterija, pa da bi oni dalje izazivali epizootiju kod štetnih insekata.
Među Microporidia spadaju nama dobro poznati paraziti: Nosem a
b o m b i c i s, uzročnik pebrine kod dudova svilca (dolazi i na drugim gur
sjenicama), koja je bila predmet Past e urov a proučavanja (1870.)
u Alesu u Francuskoj. N. a pi s uzročnik je iste bolesti na pčeli. Ove vrste
izazivaju bolesti na korisnim insektima. Najvažniji patogeni mikrosporidiji




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 286     <-- 286 -->        PDF

poznati do sada na štetnicima su vrste Perez i a od kojih je P ail lot
opisao 4 vrste na Pier is bras sic a e L., a zatim Pli stop hora
schubergi , parazit gubara i zlatokraja, koju Zwölfe r (1927.) smatra
značajnim za gradaciju ovih insekata.


Do Sida nema mnogo podataka o korišćenju Sporozoa u biol. borbi.
Iako neki autori (Zwölfer, Steinhaus) tvrde da neki mikrosporidiji mogu
biti veoma patogeni, izgleda da je njihov razvoj veoma polagan i da se njihovo
djelovanje očituje kad se u organizmu prenamnože do ogromnog broja.
Njihova prisutnost kod mnogih gusjenica ne daje nikakove bolesne simptome,
u što smo se mogli uvjeriti proučavajući krv gusjenica P. bras s i-
c a e. Mi smo ipak ustanovili jednu veoma interesantnu činjenicu: u krvi
onih gusjenica na koje su bile tretirane virusima ili čak insekticidima našli


SI. 2. Leukociti sa basofilnom citoplazmom u krvi gusjenica Pieris brassicae L. parazitirane
mikrosiporidijem Perezia pieris (original).
Leucocytes ä citoplasme basophyles dans le sang des chenilles de Pieris brassicae L.,
parasitees par le microsporidie Perezia pieris (Original).


smo veliki broj mikrosporidija Perezi a pieris . Mnoge od njih nisu
još pokazivale simpotme bolesti. Veliki broj spora nalazio se u krvnim
zrncima svih tipova: najmanje u leukoplastima, najviše u leukocitima sa
bazofilnom citoplazmom (si. 2) i enocitoidima. Kakav odnos postoji između
gusjenica oslabljenih iz bilo kojih razloga i mikrosporodija trebalo bi još
detaljnije proučiti, ali nas činjenica, da se u gusjenicama tretiranim insekticidima,
primjećuje i prisustsvo većeg broja patogenih mikroorganizama,
upućuje na mogućnost nadopunjavan ja kemijske i biološke metode.


3. Virusi . Virusne bolesti insekata bile su već davno poznate (viroze
svilene bube bile su poznate već u XVI. stoljeću). Razumljivo, da je
pojava viroze insekata i njeno pravilno tumačenje išlo uporedo sa naučnim
otkrićima o virusima uopće. Virusi koji izazivaju bolesti insekata karakterizirani
su u većini slučajeva naročitim tijelima u kojima se oni nalaze. Tako
je već 1856. god. C o r n a 1 i a (cit. R. Husson) prvi opazio poliedrična
zrnca kod bolesnih insekata. Trebalo je više od 90 godina napretka u nauci
i mikroskopskoj tehnici, da se u tim zrncima otkriju sitni organizmi vidljivi


ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 287     <-- 287 -->        PDF

tek kod velikih povećanja elektronskim mikroskopom. B e r gol d (1947.)
je prvi izolirao viruse, nakon otapanja poliedara u razrijeđenim alkaličnim
sredstvima. Virusne partikule različite su veličine: u promjeru 25—30 i
dužine 260—360 \i. Isti je autor našao poliedre u jezgri svih stanica gusjenica.
Kako smo već rekli, virusi se kod insekata nalaze u inkluzijama
poliedričnog ili sferičnog oblika. Inkluzivni materijal nije infekciozan i
kemijski je diferentan od virusne partikule. Inkluzije su poslužile za klasifikaciju
virusa, patogenih za insekte. Virusi spadaju u red Virales ,
podred: Zoophaginae . Virusi, koji se razvijaju u insektima spadaju
u porodicu Borrelinaceae koja prema Steinhausu ima 4 razreda:


1. Borrelina, Paillot, inkluzivna tijela poliedrična;
2. Paillotella, gen. nov. sa polimorfnim inkluz. tijelima;
3. Bergoldia, gen. nov. sa granularnim inkluz. tijelima;
4. Morator, Holmes, ostali oblici inkluz. tijela. Danas je poznat veliki
broj insekata koji oboljevaju od viroza. Kovačevi ć (1945.) donosi listu
insekata, kod kojih je do sada utvrđena virusna bolest, a među njima se
nalaze i neki veoma važni domaći štetnici (gubar, borov i hrastov četnjak,
hrušt, jelov savijač i dr.).
Prema najnovijim istraživanjima izgleda, da i virusi imaju svoj ra&vojni
ciklus što im pored ostalog daje karakteristiku živog organizma
(Roegner-Aust).


Nas međutim ovdje zanima uloga virusnih oboljenja u gradacijama
štetnih insekata i mogućnost biološke borbe protiv njih korišćenjem virusa.
O značenju virusnih oboljenja za masovnu pojavu i njen postanak u prirodi
postoji do sada nekoliko radova (Kovačević, 1954.; Grison i Vago, 1952.;
Roegner-Aust, 1949.).


Svi autori ističu od kolike su važnosti virusne bolesti u reduciranju
i uništenju cijelih populacija štetnih insekata. Kovačevi ć (1954.) tvrdi
da gotovo redovito prestanak neke jake zaraze ima svoj uzrok u masovnom
oboljenju štetnika, koje uzrokuju patogeni mikroorganizmi. Ovo potvrđuje
primjer gubara, čije masovne pojave redovno prestaju uslijed viroze kojoj
podliježu gusjenice. Značajnu iako ništa manju ulogu igra viroza kod gradacija
borova četnjaka. Mi smo ustanovili 1950. g. na otoku Cresu (odmah
poslije kulminacije u pojavi ovoga štetnika), da je 18% gusjenica oboljelo
od poliedrije (Androić 1954.). Od 1940. g. na ovamo pronađeno je više od
100 vrsta insekata, koji podliježu virusnim oboljenjima. Zato nije čudo da
se u svijetu a i kod nas ovoj pojavi obratila n§ročita pažnja, sa svrhom
da se pronađe način za izazivanje umjetnih zaraza (epizootija). No istraživanja
nailaze na mnogo poteškoća. Patologija insekata je usko specijalizirana
grana nauke koja zahtjeva kod stručnjaka veliko znanje, vještinu
i strpljivost u radu. Laboratoriji za ova istraživanja moraju biti snabdjeveni
sa skupocjenim i preciznim aparatima, koji omogućuju stručnjacima da
determiniraju osobine virusa, da utvrde odnos između patogenog organizma
i domaćina u kome se razvija. No pored svih teškoća ide se naprijed. Od
1945. god. kada je Steinhaus osnovao laboratorij za patologiju insekata
pri poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u Berkeley-u (Kalifornija),
počeli su se osnivati slični laboratoriji u Njemačkoj i Francuskoj sa svrhom,
da se u biološkoj metodi borbe protiv štetnih insekata nađu novi putevi.


643




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 288     <-- 288 -->        PDF

Razumlijvo je da ova istraživanja u krajnjoj liniji spadaju u domenu primjene
ekologije i da su usko vezana sa proučavanjem biocena. Upravo radi
kompleksnosti problema umjetnog izazivanja epizotija kao sistema biološke
borbe protiv štetnih insekata, javio se veći broj stručnjaka pesimista koji
su ukazivali na neke nerješene probleme kao stvarne zapreke praktičnoj
primjeni ove metode borbe. Danas je njihov broj sve manji, jer sve više
raste broj akcija protiv štetnika patogenim mikroorganizmima, akcija koje
su imale potpuni uspjeh. Navodimo slijedeće štetnike protiv kojih je do
danas ovakova akcija uspjela, (cit. Husson 1954.).


1. Gilpinia harcyniae (Balch i Bird 1944.) u smrekovim šumama
Sjev. Amerike);
2. Colia phylodica var. eurytheme Boisd. (Steinhaus i Thompson 1950.)
na lucerništima Amerike;
3. Autographa californica Spen. (Hali. 1953.) na lucerništima južne
Kalifornije;
4. Oparinia autumnata Borkh. (Martignon 1954.) u ariševim šumama
Engadina;
5. Neodiprion sertifer (Berd 1950.) u borovim šumama u USA;
6. Diprion harcyniae Htg. (Franz i Niclas 1954.) u borovim šumama
u Nj emačkoj;
7. Melacosoma fragilis (Clarc i Thompson 1954.) u USA na ružama.
Ovim primjerima možemo dodati i pokuse koje je u Francuskoj izvršio
ove godine Grison i Biliotti (kojima sam i sam bio prisutan) protiv
borova četinjaka (C. pityocampa Schiff.) i kupusnog bijelca (Pieris brassicae
L.) i koji su dali vrlo dobre rezultate.
Vidimo, dakle, da se u borbi protiv štetnika patogenim organizmima
nije ostalo samo kod ideja i da je to postala stvarnost. Razumljivo je da
će tu još biti poteškoća, no da će one biti svladane dokazuje već činjenica
da se u Francuskoj (a vjerojatno i USA) pristupa industrijskoj proizvodnji
baktericida i virusnih preparata. Laboratorijski je riješen problem izoliranja
virusa, njihovo konserviranje i priređivanje preparata za tretiranje.
Nema sumnje da će industrijska poduzeća svladati sve tehničke teškoće
i usavršiti tehničke procese u ovom pogledu.
Naša zemlja trpi velike ekonomske gubitke radi poljoprivrednih i šumskih
štetnika. Naši stručnjaci, stoga, moraju da se posvete proučavanjima
mogućnosti borbe patogenim mikroorganizmima sa svrhom da se ovaj
način primijeni kod nas.
Prednosti načina ove borbe su znatne. Prije svega to je jedan prirodni
način borbe, koji u većim slučajevima, dobro prostudiran, pogađa samo
štetnike a ne pogađa korisne insekte. Značajno otkriće učinili su Francuzi
svojim pokusima koji su u toku, a koji su već do sada pokazali da se paraziti
razvijaju u insektima koji su zahvaćeni virozom. Biliott i (1955.)
je to ustanovio za tahinu Ctenophorocera pavida Meig. i
Phryx e caudat a Rond., koje su u virotičnim gusjenicama imali
skraćeni životni ciklus. Imaga su bila mnogo manja nego što su normalna,
ali su slijedeće generacije bile potpuno normalne. Kod kupusnog bijelca
larve endoparazita Apantheles glomeratus u gusjenicama inficiranim
sa B. cereus, nisu uginule niti su bile inficirane ovom bakterijom.


644




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 289     <-- 289 -->        PDF

To znači da bi borba patogenim mikroorganizmima bla nadopunjena djelovanjem
entomofaga, što bi dalo još veći značaj borbi ovom metodom. Do
sada još nije dovoljno istraženo da li su entomofagi ujedno i prenosioci
virusnih oboljenja, a predatori i sarkofagi eventualni konzervatori patogenih
mikroorganizama. U tome pogledu čeka stručnjake široko polje rada.
Svako novo otkriće dati će nove dokaze i podstrek da se biološka borba
protiv štetnih insekata patogenim mikroorganizmima primijeni u svim
slučajevima u kojima je to moguće. Dosadašnji uspjesi postignuti ovom
metodom daju nam pravo da kažemo da će^ u budućnosti ova metoda biti
moćno oružje u borbi protiv poljoprivrednih i šumskih štetnika. Dosadašnje
eventualne neuspjehe možemo tumačiti nepotpunošću našega poznavanja
kako nekih detalja iz patologije insekata tako i nedovoljno poznavanje
biocenotskog kompleksa i epizootije kao jednog važnog faktora toga
kompleksa.


ZAKLJUČAK:


Suzbijanje štetnih insekata kemijskom metodom im a i svoji h
nedostataka : uništavanje korisnih insekata, štetno djelovanje otrova
na životinje i ljude, stvaranje rezistentnih rasa i t. d. Zato istraživači u
cijelom svijetu preporučuju proučavanje i primjenu biološke metode t. j .
korišćenje prirodnih neprijatelja štetnih insekata: predatora, entomofaga
i patogenih mikroorganizama. Ova metoda ima mnogo prednosti: ekonomična
je i prirodna i u većim slučajevima selektivna t. j . pogađa samo
štetnika. Ovaj način borbe može da služi kao nadopuna kemijske metode.
Obim metodama mora prethoditi temeljiti studij biocena, bez čega ne može
biti pravoga uspjeha u borbi protiv štetnih insekata. Borba patogenim organizmima
se bazira na strogo naučnim principima, i zahtjeva dobro poznavanje
kako patologije insekata tako i uloge epizootija u gradaciji štetnika,
te odnos patogenog mikroorganizma i domaćina na kojemu dolazi. Taj odnos
treba dobro proučiti a naročito ako se radi o više vrsta patogenih mikroorganizama
koji djeluju na istog domaćina. Mi smo na pr. opazili prenamnažanje
mikrospiridija u gusjenicama Pieris brassicae L. tretiranim virusima
pa i insekticidima, Sličan odnos postoji između bakterijske flore i virusa-
To pokazuje da se kemijska borba nadopunjuje biološkom borbom, a naš je
cilj da svaka intervencija u biocenu imade svoje strogo naučno opravdanje.


Conclusions


L utilisation des produits chimique contre des insectes nuisibles a ses defauts:
les consequences des traitements chimiques sur des insectes auxilaires, sur les animaux
superieurs et sur Phomme meme, la constitution des races resistentes etc.
C´est pour cela que les chercheurs dans le momde entier recommendent l´etude et
1´application de la ´lutte biologique c. d. l´utilisation des ennemis naturels des insectes
nuisibles: des entomophages et des microorganismes pathogenes. Cette methode a
beaucoup d´avantages: eile est economique, naturelle et plus ou moins selective. La
lutte biologique peut completer les traitements par voie chimique. En tout cas la
lutte contre des insectes nuisibles doit etre precedee par l´etude fundamental de
biocenotique, sans lequel il n´y a pas de vrai suoces. La lutte par des microotrganismes
pathogenes doit etre basee sur les principes strictement scientifiques. II faut
bien connaitre la pathologie des insectes, ainsi que le role des mladies des insectes
dans leurs gradations, la relation entre le microorganisme pathogene et son hote.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 290     <-- 290 -->        PDF

Čest tres important dans Je cas quand il s´agit des plusieures especes des microorgaTHsmes
pathogen«* agissant sur un meme hote. L´auteur a observe les m X
plications augmentees des microsporidies dans les chenilles de Pieris brassic ™
traitees par les virus ou meme par des insecticides. La relation pareille existe entre
les oacteries et les virus ce que nous montre encore une fate que ´la lutte chimique
probablement se complete par la lutte biologique. Le but de nos recherches est le
suivent: chaque intervention ä la biocenotique doit avoir sa justification scientifique.


LITERATURA:


1. Androi d M.: Borov četnjak gnjezdar (Cnethocampa pityocampa Schiff.).
Biološka studija. Disertacija u rukopisu 1954.
2. Balachowsk y A.: Avantages et defauts des insecticides organiques de
sinthese (Symposium de Phytopharmacie, Gand.) 1951.
3. B e r g o 1 d C.: Die Isolierung des Polyeder Virus und die Natur der Polyeder.
Z. f. Naturforsch., 2 b; 1947.
4. Biliott i E.: Difficulties rencc-ntrees dans la determination des periodes
d´intervention comtre les Processionnaires du chene et du Pin. Rev. Path. Veg. Ent.
Agric. 21. 1952.
5. Biliott i E.: Survie des larves endophages de Tachinaires ä une mort
prematuree de leur hote par maladie. C. R. Ac. Sc. 240, 1955.
6. Gib a n J.: Les traitements chimiques parasiticides et leurs consequences
biotiques. Leur repercussion possible sur le gibier et iles oiseaux. Extrait du deuxieme
volume de Compte rendus du Hie congres internationale de Phytapharmacie. Paris 1952.
7. Griso n P.: Les traitements chimiques pesticides et leur consequences biotiques
sur la faune entamologique. Ibidem.
8. Griso n P. et Biliott i E.: Relations entre la biologie des insectes entomophages
et l´application des traitements chimiques. C. R, Ac. Agr. Fr. 37. 1951.
9. Griso n P. et V a go C.: La regulation des infestation de chenilles Processionuaires
des PfrTpar les maladies a virus. C. R. Ac. Agr. Fr. 39. 1Q58.
10. H u s so n R.: Cas de polyedrie chez le Geometride: Ennomos quercinaria
Hufn. et consideretaion generale sur les polyedroses. Revue de Pathologie vegetale
et d´Entomologie Agricole de France. No 4. Octobre^—Decembre. Tome XXXIII. 1954.
11. Kovačevi ć Ž.: Poljoprivredna enomologija IL Zagreb 1952.
12. Kovačevi ć Ž.: Značaj poiliedrije za masovnu pojavu nekih insekata. Zaštita
bilja br. 23, 1954.
13. Mar eh al P.: Utilisation des Insectes auxiliares entomophages dans la
lutte contre les Insectes nuisibles ä l´agriculture. Ann. Inst. Nat. Agr. 2eme ser. 1907.
14. P a v a n M.: Primi risultati di un esperimento pratico di lotta biologica con
Formica rufa L. contro Prccessionario del Pino (Thaumetopoea pityocampa Schiff.).
Atti della Soc. Ital. di Sc. Nat. Vol. Xc. 1951.
15. Euss o G.: La lotta biologica contro i parassiti animali e vegetaili. Estratto
da l´ltalia Agricola. N. 5. Maggio, 1951. Roma.
16. Steinhau s E.: Principles of insect patologie. New York 1949.
17. Steinhaus : E.: The affects of disease on insect population. Hilgardia
Vol. 23. No. 9. 1954.
18. Schwerdtfege r F.: Die Waldkrankheiten. Berlin 1944.
19. T o u m a n o f f C.: Essais comparatif s sur la virulence pour Bombyx mori
L (Lepidoptera) de divers bacilles entomophites du groupe cereus. Extrait des Ann.
de rinst. Pasteur. Novembre 1952. Tomme 83.
20. T o u m a n o f f C.: La nature de l´affections des vers ä soie due ä B. cereus
var. alesti Touim. et Vago, et les modalites d action de ce Bacille. Ibidem. Septembre
1952. Tomme 83.
21. Toumanof f C. et Vag o C.: Recherches sur l´effet toxique de Bacillus
cereus var. alesti vis ä vis des vers a Soie. Ibidem. (Extrait Mars 1953-Tom 84).
646




ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 291     <-- 291 -->        PDF

22. Toumanof f C. et Vag o C.: L´effet de l´alcalinite du milieu de culture
sur la virulence de Bacillus cereus var. alesti Toum. et Vago pour les, vers ä soie.
Extrait des Comptes. Rev. des seances de l´Ac. des Sciences, t. 235, seance du 22.
decembre 1952.
23. Vag o C.: La Poliedrie de Thaumetopoea pityocampa Schiff. Ann. des
Epiphytes. No. 3. Juillet — aout — septembre 1953.
24. Vayssier e P.: Principe de Zoologie Agrkole. Paris 1940.
25. Vayssier e P.: Lecon inaugurate faite au Museum Nat. d´Hist. Nat. le
16. fevrier 1943. Bull, du Mus., 2« serie, t. XV, No. 2, 1943.
26. Zwölfe r W.: Die Pebrine des Schwammspinners (Porthetria dispar L.)
und Goldafter (Nygmia phaeorrhoea Don) eine neue wirtschaftliche bedeutungsvolle
Infektionskrankheit.
ŠUMARSKI LIST — glasilo Šumarskog društva NR Hrvatske — Izdavač: Šumarsko društvo NR
Hrvatske u Zagrebu. — Uprava i uredništvo: Zagreb, Mažuranićev trg br, 11, telefon 36-47 3 —
Godišnja pretplata: za članove Šumarskog društva NRH i članove svih ostalih šumarskih društava
Jugoslavije Din 600.—, za nečlanove Din 840.—, za studente šumarstva i učenike srednjih šumarskih
i drvno-industrijskih škola Din 200.—, za ustanove Din 1.200.—. Pojedini brojevi: za članove
studente šumarstva i učenike srednjih šumarskih i drvno-industrijskih škola Din 50.—, za nečlanove
Din 70.—. za ustanove Din 100.—. Za inozemstvo se cijene računaju dvostruko. — Račun kod NB
Zagreb 401-T-236, — Tisak: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb