DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1955 str. 98 <-- 98 --> PDF |
Najčešći jelini potkornjaci kod nas su: Pityokteines curvidens i spinidens, Cryphalus piceae i Pityophthorus micrographus. Sušenje jele zbog napladaja potkornjaka konstatirano je u šumi škamnica (šumarija Brinje) i na području Maceljia (šumarija Krapina). U škamnici je najviše raširen P. curvidens i P. micrographus, a u Macelju P. spinidens. U šumama Gorskog´ Kotara (šumarije: Lokve, Crni Lug- i Delnice) zapažena je ove godine pojava sušenja vrhova jelinih, smrčinih, borovih i ariševih stabala. Sušenje uzrokuju potkornjaci, kojli su se masovno, razmnožili. Pojava je dosta raširena i zabrinjava. Mjestimično je čak 5—10"/» svih stabala suhovrho. U šumama Gorskog Katara nikada ranije nije bilo masovne pojave potkornjaka. Tu je bila postignuta biološka ravnoteža, koja sve do nedavno nije bila poremećena. Kako je došlo do sadašnjeg preniamnoženja potkornjaka? Karakteristično je, da su se prenamnožili samo oni potkornjaci, koji napadaju grane i vrh (Cryphalus piceae i Pityophthorus micrographus na jeli te Pityogenes chalcographus na smrči). Nisu se prenamnožile one vrste, koje napadaju deblo (P. curvidens i spinidens na jeli te Ips typographus na smrči). Objašnjenje odnosno uzrok ove pojave je u postupku sa stablima prigodom sječe. U Gorskom Kataru se odavna izvršavaju propisi o obaveznom otkoravanju stabala prigodom sječe. Međutim ovršine i grane ostaju u šumi nespaljene. Taj materijal pružio je mogućnost za masovno razmnoženje onih vrsta, kaje napadaju tanje partije stabla. Vrste, koje napadaju deblo nisu imale mogućnosti za masovni razvoj. Ovakvom objašnjenju -nastanka sadašnje zaraze stavljen je prigovor, jer su se u Gorskom Kataru prigodom sječe grane oduvijek ostavljale u šumi pa ipak nikada nije bilo masovne pojave potkornjaka. Ne treba, međutim, zaboraviti da sadašnje i ranije stanje tih šuma nije jednako.. Posljednjih godina znatno je ojačan utjecaj čovjeka u tim šumama (povećan obim sječa, izgradnja velikih objekata, na pr. hidrocentrala, turističkih i šumskih cesta i dr. — prenamnoženje potkornjaka je i konstatirano upravo u blizini tih objekata). To nije moglo ostati bez posljedica, što dokazuje sadašnja zaraza. Prema tome prigodom otkoravanja debla crnogoričnih vrsta mora se istovremeno pristupiti i spaljivanju grana i ovršina ili se mora pronaći način da se one učine nepodesnim za razvoj potkornjaka (event, primjena kemikalija). Rasprave o tome da li je bolje ostaviti grane razastrte po šumi ili skupljene u hrpe nisu na mjestu, jer nijedan od ovih postupaka nije dobar. Moljac jelinih iglica (Argyresthia fundella) — U šumama Gorskog Kotara konstatirana je u 1954. god. pojava ovog štetnika, kojega praktični priručnici zaštite šuma i ne spominju. Međutim on je u nekim šumama već dosada činio velike štete, a pitanje je kako će se zaraza dalje razvijati. Najveće štete načinio je taj moljac u šumama Mlaka, Sovinjak, Zvirjak (šum. Fužine). U ovim šumama posušio se već veliki broj stabala, a sušenje će se sigurno i dalje nastaviti jer su mnoga stabla tokom ove godine ostala dijelom ili sasvim bez iglica. (Stabla posušena zbog napadaja jelinog moljca nemaju iglica — sušenje i nastaje upravo zbog opadanja poluzelenih iglica. Stabla posušena zbog napadaja potkornjaka imaju crvenu krošnju, — iglice najprije pocrvene pa tek kasnije opadaju). Napadaj ovoga moljca ustanovljen je također na području šumarija Mrkopalj, Crikvenica, Zalesina, ali u manjoj mjeri. Vjerojatno ga ima i drugdje na području Gorskog Kotara. |