DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1956 str. 29 <-- 29 --> PDF |
Uzgred napominjem, da kod osnivanja gospodarskih šuma treba u smjesi, o kojoj je bilo riječi u ovom članku, upotrebljavati isključivo čempres horizontalne forme, dok u. park-šumicama i estetskim nasadima piramidalnoj formi treba dati prednost. GENETIKA U ŠUMARSTVU Dr. Mirko Vidaković Uvod K K ada su se počele uzgajati domaće životinje i biljke čovjek je primijetio, da se kod biljaka i životinja izvjesna svojstva nasljeđuju. Stihijskim prebiranjem boljih indiviuuma u prošlosti uzgojile su se domaće životinje i biljke boljih kvaliteta. Genetika ili nauka o nasljeđivanju je relativno mlada nauka. Pojavila se kao samostalna znanost početkom našeg stoljeća i za nepunih šest decenija jako se razvila. Naročito su predmet genetskih istraživanja one biljke i životinje, koje se lako umjetno križaju i kod kojih se dobija potomstvo dosta brzo. To su često poljoprivredne biljke i domaće životinje. Oplemenjivači poljoprivrednog bilja i domaćih životinja koristili su rezultate genetskih istraživanja i na temelju tih spoznaja učinili veliki napredak u poboljšanju biljne proizvodnje i uzgoju domaćih životinja. U šumarstvo genetika do nedavno direktno nije mogla prodrijeti, jer se smatralo, da je beskorisno primijeniti zasade genetike na šumske vrste drveća, budući da se rezultati od toga rada mogu očekivati u najboljem slučaju nakon nekoliko decenija. Danas je to mišljenje odbačeno, jer su rezultati o primjeni genetike u šumarstvu dovoljni, da se uvidi njezin značaj i potreba daljnjeg razvoja. Genetika ima značenje za šumarstvo, jer se na njenim principima nastoji poboljšati kvaliteta i povećati prirast šumskog drveća kao i proizvesti nove tipove, koji će biti bolji od postojećih. Takva primijenjena genetika je ustvari oplemenjivanje šumskog drveća. Ovim člankom želi se prikazati, u glavnim linijama, mogućnost primjene genetike u šumarstvu kao i metode rada kod oplemenjivanja šumskog drveća. Sistematske svojte Da bi rad na oplemenjivanju šumskog drveća bio uspješan, mora se izvršiti detaljno proučavanje svojta šumskog drveća t. j . onih vrsta, koje će se dalje proučavati. Čest je slučaj kod poljoprivrednog bilja, da je neka rasa jedne vrste otporna na izvjesnu bolest, dok druga nije. Jasno je, da se poljoprivredna praksa mnogo koristi time. Kod šumskog drveća imamo također takvih primjera. Tako je Larsen u Danskoj utvrdio, da je plava duglazija (Pseudotsuga taxifolia var. glauca), kalemljena na zelenu (Pseudotsuga taxifolia var. viridis), napadnuta od Rhabdocline Pseudotsugae, dok je podloga t. j . zelena duglazija, koja je u ovom slu |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1956 str. 30 <-- 30 --> PDF |
čaju 1 met. visoka, potpuno zdrava. Ovo ukazuje na to, da se svojte duglazije ne ponašaju jednako prema toj bolesti. Za šumarsku genetiku je vrlo važno, da zna po mogućnosti sve svojte (oblike) pojedinih vrsta. Šumarska genetika se ne zadovoljava s tim, da su određene vrste i podvrste, nego je za nju veoma važno, koje niže sistematske jedinice ima na određenom području pojedina vrsta. Zbog toga je određivanje varijeteta, forma, lususa i provenijencija veoma važno i ono treba da je između ostalog u prvom planu rada šumske genetike. Veoma je važno znati areale nižih sistematskih jedinica od onih vrsta s kojima se bavi šumarska genetika. Isto tako je od velikog značenja i koristi za oplemenjivanje šumskog drveća biljna sociologija. Poznavanje pojedinih asocijacija kao i nižih jedinica pomaže detaljnom upoznavanju biologije drveća, a što je od velike važnosti za oplemenjivača. Ako se raspolaže sa svim navedenim elementima, onda je rad na oplemenjivanju šumskog drveća mnogo olakšan, a vrijeme potrebno za oplemenjivanje pojedinih vrša skraćeno. To je naročito važno za oplemenjivača šumskog drveća, jer on mora nastojati, da vrijeme potrebno za oplemenjivanje pojedinih vrsta skrati što je moguće više, budući da je rad u vezi toga prilično dug. Selekcija Selekcija je s gledišta šumarske genetike odabiranje stabala ili sastojina određenih sistematskih svojti s željenim svojstvima. Rad na selekciji mora ići uporedo s radom ha taksonomiji, ako potonja nije od prije detaljno sprovedena. Selekcija pojedinih stabala jedne vrste mora biti vrlo pažljivo provedena, jer će se ta stabla dalje istraživati i nastojat će se od njih dobiti potomstvo željenih svojstava. Od pojedinih vrsta odabrat će se najbolja stabla traženih svojstava. Kod selekcije stabala treba uzeti u obzir slijedeća svojstva: visinu stabla, oblik krošnje, grananje, finoća grana, kut između grana i debla, pravnost debla, debljina i boja kore, žiljni sistem, prirast u debljinu i visinu, doba listanja i odbacivanja lišća, početak rađanja sjemenom, urod, kvaliteta sjemena, tehnička svojstva drveta i otpornost prema bolestima. To su uglavnom najvažniji momenti na koje trebamo paziti kod selekcije stabala. Tako određeni individuumi se označuju kao plus stabla. Plus stablo mora biti bolje od drugih, ali ono kod selekcije predstavlja samo jedan fenotip. Budući da su stabla u jednoj biocezi i da su«ona pod uplivom vanjskih faktora to trebamo poznavati i te faktore. Vrlo je važno znati u kolikoj su mjeri pojedina svojstva stabla odraz vanjskih faktora a koliko su to nasljedne osobine. Ako smatramo ili ustanovimo, da je pojedino stablo u nekim svojstvima odraz vanjskih faktora, onda ono ne može biti odabrano kao plus stablo, jer željena svojstva nisu nasljedna. Kada je utvrđena svojta željene vrste i kada su najbolja stabla odabrana onda treba utvrditi genotip tih stabala, t. j . ustanoviti nasljedna svojstva. Ta istraživanja će dulje vremena trajati, ali je važno, da se provedu, jer ćemo na taj način upoznati sva nasljedna i nenasljedna svojstva. Rezultate o pojedinim svojstvima dobit ćemo prije a |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1956 str. 31 <-- 31 --> PDF |
t o drugima kasnije, budući da se sva svojstva ne pojavljuju u isto doba starosti stabala. Iako će ta istraživanja trajati jedan dulji period, to ne znači da se ostali rad u vezi oplemenjivanja ne može vršiti. Paralelno s ovim istraživanjima vrše se i ostala istraživanja. Kod selekcije pojedinih sastojina, moraju se ispitati ista svojstva kao i kod selekcije pojedinih stabala. Osim toga potrebno je ispitati kako je sastojina uzgojena a treba voditi računa i o njenom lokalitetu, jer odabrana sastojina ne smije biti u blizini jedne loše sastojine iste vrste, da ne bi došlo do uzajamnog oprašivanja. Odabrane sastojine treba označiti kao plus sastojine.* Vegetativno razmnažanje Biljke se mogu razmnažati osim spolnim još i nespolnim putem. Nespolan ili vegetativan način razmnažanja može biti različit kao na pr. pomoću reznica stabljike, korijenovih reznica, pomoću dijelova lista, posebnih pupova koji služe u tu svrhu i t. d. Jedan drugi način vegetativnog razmnažanja je cijepljenje i transplantacija. Za oplemenjivanje šumskog drveća je od važnosti vegetativno razmnažanje putem reznica i cijepljenja. Pomoću reznica može se jedno stablo razmnožiti bezbroj puta. Svi novi individuumi imaju ista genetska svojstva kao i stablo od koga su razmnoženi. Tako dobivene biljke su jedan klon od određenog individuuma. Cijepljenjem se također može pojedino stablo bezbroj puta razmnožiti. Na taj način smo u mogućnosti odabrana plus stabla zaštititi od propadanja. Tako dobivene biljke su ustvari živi arhiv, koji će se koristiti za daljnja istraživanja i koji će biti početni materijal za oplemenjivanje. Rad na oplemenjivanju šumskog drveća ima dvije poteškoće. Prva poteškoća je, što plus stabla od pojedine vrste nisu grupa stabala u jednoj sastojini nego su ona razasuta na području rasprostranjen ja te vrste. Zbog toga, rad poskupljuje a i opsežan je. Druga poteškoća je u tome, što su to visoka stabla, te je dobijanje grančica od njih ili umjetno oprašivanje cvjetova kao i vršenje fenoloških opažanja u vezi cvatnje otežano i skopčano s velikim novčanim izdacima. Vegetativnim razmnažanjem takvih stabaha na jednoj površini u arboretumu ili rasadniku čini te primjerke nama veoma pristupačnim. Na ovaj način dobiveni individuumi nisu visoki. Sva opažanja i radovi mogu se mnogo jednostavnije provoditi. Pored toga je veoma značajno, da cijepljene biljke mnogo ranije rađaju sjemenom, što skraćuje vrijeme rada na oplemenjivanju, a što je za šumarstvo od velike važnosti, budući da se od sjemena pa do starosti stabala kada rode sjemenom mora čekati 20—30 pa i 40 godina. Razmnažanje drveća cijepljenjem i putem reznica također će se mnogo koristiti kod komparacije stabala i određivanja ganotipa. Zbog svega toga, veoma je važno izučavanje vegetativnog razmna žanja šumskog drveća. Pojedine vrste se na taj način dosta lako raz mnažaju dok druge veoma teško. Treba nastojati, da se metode kao i * U ovom prikazu ne možemo zalaziti u detalje određivanja sjemenskih ili plus sastojina. 105 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1956 str. 32 <-- 32 --> PDF |
tehnika rada što više usavrše, jer oplemenjivao u sezoni rada mora dobiti, na taj način, često i hiljade biljaka a u budućnosti vjerojatno još mnogo više. Sjemenske sastojine i sjemenska stabla U drugoj polovici XIX. stoljeća počeo je rad na provenijencijama šumskog drveća. Dugotrajnim i sistematskim radom ustanovljeno je, da postoje razlike u šumsko uzgojnim svojstvima između provenijencija iste vrste. Utvrđivanjem te činjenice, učinjen je veliki napredak u uzgoju šuma, ali šumarska nauka nije stala kod dobivenih rezultata, nego nastoji, da još više pripomogne poboljšanju šuma. Takvo poboljšanje moguće je postići dobij anj em potomstva, koje će biti bolje od postojećeg, a s tim problemima se bavi šumarska genetika t. j . oplemenjivanje šumskog drveća. Danas se više ne zadovoljavamo dobij anj em sjemena određene provenijencije, nego nastojimo odabrati najbolje sastojine ili samo pojedina stabla unutar provenijencije od kojih će se sjeme birati. Sastojine koje su izlučene kao »plus«, služit će nam kao sjemenske sastojine. Sjeme od pojedinih plus stabala također će se koristiti za pošumljavanje kao i za daljnji naučni rad u vezi oplemenjivanja. No, potrebno je iznijeti principe na kojima će se taj rad odvijati, budući da je jedan od osnovnih zadataka šumarske genetike dobij anj e što boljeg sjemena. Plus stabla treba vegetativno razmnožiti, i na taj način raspolagat će se s dovoljnim brojem željenih primjeraka. Vegetativno razmnožene biljke za kratko vrijeme su sposobne, da donesu sjeme. Umjetno oprašivanje takvih biljaka je vrlo lako, jer to nisu visoka stabla, i na taj način možemo dobiti vrlo vrijedno sjeme. Sjeme vrlo dobrih kvaliteta može se dobiti i od t. zv. sjemenskih plantaža, koje treba osnovati putem cijepljenja ili pomoću reznica. Metoda ovoga rada može biti različita kod različitih vrsta. Tako Larsen preporučuje za ariš slijedeći način rada. Selekcijom se odaberu za biljke majke one, kod kojih se ženski cvijetovi razviju prije muških (metandrija). One se vegetativno razmnože na jednoj manjoj površini, koja je izolirana. Sada se unese, između tih stabala, vegetativno razmnožene biljke od jednog odabranog individuuma, koji ima doba cvatnje muških cvjetova kad i određena majka. Na taj način se može dobiti na jednoj maloj površini sjeme najboljih kvaliteta kroz mnogo godina. Za obični bor u Norveškoj i Švedskoj Larsen preporučuje drugi način rada. U tim državama nalaze se lokalne rase toga bora. Ako se od jedne lokalne rase, koja ima određeno doba cvatnje, odaberu stabla i prenesu u područje druge rase, koja ne cvate u isto vrijeme kao i prva, onda je sigurno, da će se od prve rase dobiti vrlo vrijedno sjeme, jer ne može doći do stranooplodnje s drugom. Ovakav način dobij anj a željenog sjemena je mnogo jeftiniji i jednostavniji nego putem umjetnog oprašivanja, a pored toga na ovaj način možemo dobiti mnogo lakše veću količinu željenog sjemena. Kao što vidimo kod toga rada je doba cvatnje od velikog značenja. Zbog toga, a i zbog umjetnog oprašivanja, o kojemu će biti govora u slijedećem poglavlju, mora se posvetiti pažnja izučavanju cvatnje kod naših najglavnijih vrsta šumskog drveća. 106 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1956 str. 33 <-- 33 --> PDF |
Početak fruktifikacije može se ubrzati prstenovan] em stabala, omatanjem debla žicom, cijepljenjem i agrotehničkim mjerama. To je za oplemenjivanje jedan poseban problem, koji treba također uzeti u razmatranje. Umjetno oprašivanje Šumske vrste se razmnažaju u prirodi obično sjemenom. Dobij an je sjemena je u prirodi nekontrolirano t. j . oprašivanje je slobodno. Na osnovu dostignuća što su oplemenjivači poljoprivrednog bilja postigli umjetnim oprašivanjem, počelo se u najnovije doba i u šumarstvu primjenjivati umjetno oprašivanje. Rezultati dobiveni kod poljoprivrednog bilja su veliki, pa možemo očekivati veliki napredak i u šumarstvu. Poteškoća kod ovog rada u šumarstvu je u tome, što je potrebno dulje vrijeme, da se vide plodovi toga rada. Ali zbog toga ne treba, kako kaže Larsen, roniti suze, jer je šumsko drveće na životu mnogo godina i ono se može detaljno ispitati a jedan individuum se može razmnožiti vegetativno bezbroj puta, što je ustvari prednost rada sa šumarskim drvećem. Selekcijom stabala i umjetnim oprašivanjem kontroliramo u potpunosti dobijanje potomstva. Kombinacijom roditelja mogu se dobiti novi željeni tipovi. Osim toga, vrlo je značajno svojstvo, da se križanjem individuuma unutar vrste katkada pojavljuje potomstvo Fi generacije, koje ima bujniji rast od roditelja. Tu pojavu zovemo luksuriranje ili heterozis. Takva stabla imaju između ostalog veći debljinski i visinski prirast. Ona se mogu vegetativno razmnožiti i na taj način možemo dobiti veliki broj stabala s velikim prirastom i ostalim željenim svojstvima. Pored tog načina dobijanja novih tipova unutar vrste, potrebno je vršiti istraživanja na dobijanju križanaca (hibrida) između pojedinih blisko srodnih i udljenih vrsta. Kod takvih križanja potomstvo može biti također luksurirajuće, na pr. križanac između Populus tremula i Populus tremuloides raste dva do tri puta brže od roditelja. Često puta jedna vrsta zadovoljava samo u nekim svojstvima dok su joj druga svojstva loša, a druga vrsta ima baš ta svojstva dobrih kvaliteta. Križanjem i kombinacijom mogu se dobiti željeni novi tipovi. Duffield je križao Pinus Jeffreyi s Pinus Coulteri. Stablo od P. Jefffreyi je dobrog rasta, a drvo je vrlo dobre kvalitete ali ta vrsta strada od Cylandrocopturus eatoni. Pinus Coulteri je otporan prema Cylandrocopturusu ali kvaliteta drveta i oblik stabla ne odgovaraju. Hibrid je intermedijarnih svojstava ali je otporan prema tom insektu. Mlade biljke od Thuja plicata (Th. gigantea) stradaju od gljivične bolesti Didymascella thujina, dok je Thuja Standishii otporna. Soegaard je uspio dobiti križanjem Th. plicata s Th. Standishii otporan tip prema toj bolesti. Hibrid između Larix decidua i Larix Kaempferi, koji je uzgojen u Danskoj, ne samo što ima luksurirajuće svojstvo nego je otporan i na rak (Dasyscypha Willkommii). Poliploidij a Poliploidija je pojava kod organizma kad on ima tri ili više puta toliko hromosoma u stanicama kao što je haploidni broj. Za oplemenjivanje šumskog drveća je od značenja ispitivanje broja hromosoma, jer je ustanovljeno, da biljke s većim brojem hromosoma 107 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1956 str. 34 <-- 34 --> PDF |
nego što ih obično imaju, često pokazuju bujniji rast. To je slučaj kod triploidne Populus tremule i Alnus subcordata. Takve se mutacije kod šumskog drveća moraju iskoristiti na taj način, što će se takvi individuumi dalje razmnažati. Zbog toga je potrebno kod odabiranja stabala ustanoviti i broj hromosoma. Dobij anje biljaka s poliploidnim brojem hromosoma moguće je postići i umjetnim putem kao na pr. rentgenskim i gama zrakama, djelovanjem ekstremnih temperatura, tretiranjem biljaka s kolhicinom i drugim kemikalijama. S ovim pitanjem treba se također pozabaviti, jer će u budućnosti i to biti od koristi za šumarsku praksu. Aklimatizacija U poljoprivredi aklimatizacija ima veliko značenje. Poljoprivrednim stručnjacima je uspjelo mnoge vrijedne vrste poljoprivrednog bilja prenijeti iz jednog geografskog područja u drugo. Oni su uspjeli i »preodgojiti « biljke za nove prilike. Radovi Mičurina i njegovih sljedbenika na dobijanju novih sorata voćaka su dobar primjer, da se drveće može prilagoditi novim uslovima života drugog područja. Rezultati na aklimatizaciji šumskog drveća su zasada skromni ali je značajno da oni postoje. Kao primjer navađamo Pinus radiata, koji je prenesen iz Kalifornije u Novi Zeland, Australiju i Južnu Afriku. U svojoj novoj postojbini ovaj bor bolje raste i ima bolji oblik nego u Kaliforniji, gdje je autohton. Istraživanja o unošenju Eucalyptusa izvan domovine u druga područja su opširna i pozitivan rezultat su pokazala. Čest je slučaj, da kod biljke, koja je prenesena u sasvim drugo područje, gdje su životni uslovi drugi, nastanu mutacije. Na taj način se mogu uzgojiti i novi tipovi šumskog drveća. Zaglavak Primjena zasada genetike, kako je u uvodu rečeno, koristi se zadnjih decenija u šumarstvu. Pred oplemenjivačima stoje mnogi problemi, koje treba riješiti, ali rezultati postignuti na vegetativnom razmnažanju šumskog drveća, stvaranju sjemenskih plantaža, dobijanju novih tipova šumskog drveća s većim prirastom i otpornim prema bolestima su solidna garancija, da će se uloženi trud mnogostruko isplatiti. Oplemenjivanjem šumskog drveća može se postići veliki napredak u poboljšanju naših šuma. Problemi kao na pr. sušenje brijesta, degradacija smrče na nekim lokalitetima, dobij anje sjemena visoke kvalitete, dobij anje novih tipova drveća s velikim prirastom kao i mnogi drugi, treba da su u prvom planu rada oplemenjivača. Ovoj mladoj grani šumarske nauke trebamo i mi posvetiti mnogo pažnje, kako bi dobili od nje što prije i što veće koristi. LITERATURA 1. Anić, M.: Nekoliko misli u prilog unapređenja naše šumske produkcije. Šumarski list, 1051. 2. Duffield, W. J.: The Importance of Species Hybridization and Polyploidy in Forest Tree Improvement. Journal of Forestry, Vol. 52, No 0, 1954. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1956 str. 35 <-- 35 --> PDF |
3. Gram, K., Larsen, M., Larsen, S. and Westergaard, M.: Contributions to the Cytogenetics of Forest Trees, II. Alnus Studies. Royal Veterinary and Agricultural College, Copenhagen, Yearbook 1941. 4. Gustaf sson, A.: Conifer Seed Plantations: Their Structure and Genetical Principles. Proceedings of the III. World Forestry Congress No 3, Helsinki 1950. . Horvat I.: Biologija drveća. Šumarski priručnik I. Zagreb, 1946. 6. Johnsson, H.: Interspecific Hybridization within the Genus Betula. Hereditas XXXI., 1945. 7. Johnsson, H.: Experiences and Results of Ten Years´Breeding Experiments at the Swedish Forest Tree Breeding Assotiation. Proceedings of the III. World Forestry Congress, No 3, Helsinki 1950. 8. Johnsson, H.: Development of Triploid and Diploid Populus tremula During the Juvenile Period. Zeitschrift f. Forstgenetik u. Forstpflanzenzüchtung, Heft 4, 1953. 9. Johnsson, L. P. V.: The Breeding of Forest Trees, Forest Geneticist, National Research Concil, Otawa. Reprinted from The Forestry Chronicle, 1939. . Karpinski, J.: The Problem of Races and Polyploids of Forest Trees, as also The Problem of Stand Types as Genetical Problems in Forestry. Proceedings of, the III. World Forestry Congress, No 3, Helsinki 1950. 11. Larsen, C. S.: Forest Tree Breeding, Royal Veterinary and Agricultural College, Copenhagen, Yearbook 1934. 12. Larsen, C. S.: The Importance of Vegetative Propagation in Respect of Forest Improvement Plants. Rapport Vie Section, He Congres International de Sylviculture, Budapest 1936. 13. Larsen, C. S.: The Employment of Species, Types and Individuals in Forestry. Royal Veterinary and Agriculture College, Copenhagen, Yearbook 1937. 14. Larsen, S. - Westergaard, M.: Contributions to the Cytogenetics of Forest Trees, I. A Triploid Hybrid Between Larix decidua Miller and Larix occidentalis Nutt. Journal of Genetics, Vol. XXXVI, No 3, 1938. . Larsen, C. S.: Forest Tree Breeding and Danish Experiments. Nederl. Boschbouw- Tijdschrift, 18e Jaargang, No 11, 1946. 16. Larsen, C. S.: Estimation of the Genotype in Forest Trees. Royal Veterinary and Agricultural College, Copenhagen, Yearbook 1947. 17. Larsen, C. S.: Forest Genetics. Proceedings of the III. World Forestry Congress No 1, Helsinki 1949. 18. Larsen, C. S.: The Possibilities of Improving Forest Tress. Forestry, Vol. XXIV. No 1, 1951. 19. Larsen, C. S.: Advances in Forest Genetics. Unasylva, Vol. V. No 1, 1951. . Larsen, C. S.: Studies of Diseases in Clones of Forest Trees. Hereditas, XXXIX, 1953. 21. Larsen, C. S.: Provenance Testing and Forest Tree Breeding. Proceedings of the 11th. Congress of the International Union of Forest Research Organisations, Rome 1953. 22. Lmdquist, B.: Forstgenetik in der Schwedischen Waldbaupraxis. II. izdanje, Radebeul-Berlin, 1954. 23. Muhammad Ihsan-Ur-Rahman Khan: Forest Tree Breeding. Zeitschrift f. Forstgenetik u. Forstpflanzenzüchtung, Heft 1, 1955. 24. Nielsen-Schaffalitzky De Muckadell: Flower Observations and Controlled Pollinations. Zeitschrift f. Forstgenetik u. Forstpflanzenzüchtung, Heft 1, 1954. . Richens, H. R.: Forest Tree Breeding and Genetics. Imperial Agricultural Bureaux, Joint Publication No. 8, 1945. 26. S0egaard, B.: Leaf Blight Resistance in Thuja. Experiments on Resistance to Attack by Didymascella Thujina (Dur.) Maire (Keithia Thujina) on Thuja plicata Lamb. Royal Veterinary and Agricultural College, Copenhagen. Yearbook 1956. 27. Tavčar, A.: Transplantacija i vegetativni hibridi nekih poljoprivrednih biljaka. Zagreb, 19S0. 28. Tavčar, A.: Osnove genetike. Zagreb, 1952. 29. Zlatarić, B.: Neka osnovna pitanja sjemenarske politike u šumarstvu. Šumarski list, 1950. V |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1956 str. 36 <-- 36 --> PDF |
SUMMARY With this article the author wants to describe the possibilities of the application of genetics in forestry and the methods which can be used in forest tree breeding. It is important in forest tree breeding to know the systematical units and proveniences within the species, and the distribution of these systematical units. Phytosociological units (types) are of importance for the more complete knowledge of the biology of forest trees and therefore for the forest tree breeder. If these details are known, then the work of forest tree breeding will be easier and many time- consuming mistakes avoided. Good material must in the first instance be selected. This selection of the trees has to be very carefully done because of the influence of the environmental factors on the growth of the trees. It is possible by establishing the genotype to investigate the influence of the environmental factors on the tree characters. One of the main works of forest tree breeding is to get better seed sources. We can get good seed material by gathering the seed from the best trees of determined provenances. Itf such trees are vegetatively propagated the new individuals will in a short time be able to supply us with seed, and artificial pollination with such low tress is easier. In such a way we can get seed of improved quality. Seed production can also be done in seed orchards with free pollination. The trees for the seed orchards must be produced vegetatively in order to get early flowering. Seed production in a seed orchard is cheaper and more simple than seed produced by artificial pollination. Therefore it is important to study flowering and methods of vegetative propagation. By using artificial pollination we are able to control the offspring. When crossing is made within a species or genus we sometimes get hybrid vigor. In this way it is possible to get new types with Improved quality. By means of controlled cross-pollination between trees of one or two species with different good characteristics we are at times able to get a hybrid which has both of the good characteristics; for example, the hybrid made by C. Syrach Larsen European and Japanese larch which is not attacked severely by the larch canker and has good growth form from the European larch together with hybrid vigor. B. Soegaard has by cross-pollination between Thuja plicata and Thuja Standishii got a hybrid which is resistant against attack by the fungus Didymascella thujina. Polyploid plants sometimes grow better than the diploid. It can therefore be of value to do chromosome testing. The triploid Populus tremula is an example for this. It is also possible to get polyploid plants in an artificial way by using X rayi,, colchicine, and shock temperature. Acclimatisation can be used in forest tree breeding by introducing trees from one locality to another with different growth conditions. As an example, Pinus radiata which in its native habitat, California, is a rather poor tree but which has shown a remarkable growth improvement in South Africa, Australia and New Zealand. By means forest tree breeding it is possible for us to improve our forests. We therefore must pay attention to this field of the forestry science. |